Sunday, December 30, 2007

Summa Summarum

Draga Anna Yves,
Bliži se kraj godine, pa sam htela da napravim neki pošteni završetak. Da saberem sve utiske, i pozitivne i negativne, da vidim šta bi trebalo da uradim u sledećoj godini, a šta da izbegavam.
Nisam sigurna da ću svega da se setim, pa ako nešto izostavim, verovatno i nije bilo jako važno. Barem ne za mene.

Prvi par meseci prošle godine su bili veoma lepi za mene. Zaista, uživala sam u svakom trenutku. Naravno, nije sve bilo med i mleko, bilo je tu uspona i padova, ali kada se setim januara i februara, samo mi lepe misli naviru.

U ova dva meseca me još veže pristanak da idem na takmičenje iz istorije. Volim tu oblast koja se radi u prvom razredu, pa sam verovatno i zato pristala. Doduše, jako me je mrzelo da učim, pa sam to otezala i odugovlačila što sam više mogla. Posebno čega sećam iz tog perioda jeste činjenica da sam u dva meseca se razbolela pet puta. Stalno sam kijala, kašljala, i vrlo često mi je curela krv iz nosa. To sam pripisivala umoru i iscrpljenosti. Uglavnom, dok nisam došla u gimnaziju, nije mi curela krv iz nosa. Slučajnost? Ne bih rekla.


Mart

Rođendan. Takmičenje. Ljubav. Takmičenje.

Mart je bio poseban. Prvo, zbog toga što su moji prijatelji imali rođendan, a ja jako volim rođendane meni dragih osoba. Jedan moj prijatelj je imao rođendan osmog marta, i kupili smo mu parfem za rođendan, a ostali momci iz razreda su nama, devojkama, kupili plišane ruže.Kasnije je prijatelj sve ruže sa parfemom špricnuo. Još i dan-danas osetim miris Mediterana na mojoj ruži.
Dva dana kasnije sam imala opštinsko iz istorije. Bila sam veoma nervozna, jer je profesor imao maksimalno razumevanje prema meni, a ja sam to potratila. Sada, ako se osramotim, pa ništa ne osvojim, to mi nije bilo toliko bitno, kao činjenica da mi profesor onda više neće verovati. Sećam se da je profesor likovnog bio u mojoj učionici. Dao nam je testove, a testovi su bili prelaki. Samo me je jedno pitanje jako zaintrigiralo. Naime, pitanje je bilo da napišemo šta je hram Atine, Partenon, postao u V veku, a šta u XV veku. Na svu sreću, zapazila sam taj detalj i tu rečenicu ispod slike tog hrama. Mnogo volim Atinu, pa mi je ovo bilo i više nego zanimljivo. Uglavnom, nadala sam se da sam dobro uradila. Kada sam izašla iz učionice, profesor me je čekao sa rešenjima i testom. On je na brzinu sabrao moje bodove što sam ja rekla da sam tačno uradila i rekao je da bih mogla da pređem. Nisam želela da verujem u to, da se ne bih razočarala. Tog dana sam imala engleski u 17h. Umirala sam dotle od znatiželje, da vidim šta je bilo sa takmičenjem. Pošto sam videla da odgovor neću dobiti, počela sam da se spremam za engleski, kada je telefon zazvonio. Bio je to profesor koji mi je rekao da sam II, ali ne zna koliko poena imam.
Čestitao mi je, a ja sam jedva čekala da završim razgovor da mogu da urličem od sreće. Svi su mi čestitali, a najviše mi se svidelo od razrednog starešine.
Sledeći bitan datum u martu je bio 24-i. To je bio dana kada je moj tadašnji momak došao u Suboticu. Nažalost, tog dana sam imala veoma neugodno raspravu sa roditeljima, pa sam bila ceo dan veoma loše raspoložena. Žao mi je što je to sve tako ispalo.

Posle toga, imala sam tačno nedelju dana da pripremim celu knjigu iz istorije za okružno. Pošto je to bio veoma kratak vremenski rok, direktor nam je svima dao slobodnu nedelju ispred takmičenja. Bila sam jako lenja i sve sam radila, osim pripremanja istorije. Naravno, ostavila sam to sve za poslednji dan i bilo je u stilu drž', pa ne daj! Otišla sam 31-og u školu, uradila test, opet prešla sva pitanja sa profesorom posle takmičenja, i on je bio nešto optimističniji od mene.
Uglavnom, posle toga sam otišla sa mamom u grad i oko 13 h mi javlja profesor da sam prošla i okružno! Ja nisam mogla da verujem! Profesor je još rekao da se sada lepo mogu opustiti, jer sam i to uradila, a još bolje ću da se opustim u Vrnjačkoj banji gde je republičko! Bila sam oduševljena, jer volim Vrnjačku banju. Opet su mi svi u školi čestitali na uspehu i rekli su kako nisu ni sumnjali u mene. Prija to, kada ti drugi odaju priznanje za tvoj trud i rad.


April
Uskrs, Vodeni ponedeljak, prskanje? Rođendani! Rusko veče.

Uskrs i moj rođendan. Dobro, moj i bratov, i ujakov, i još pedeset miliona ljudi. Puno je ljudi rođeno u aprilu. Verovatno zato što je tako divan mesec. Sećam se da je pred moj rođendan, brat nabrao jorgovan, moje omiljeno cveće, i doneo ga u sobu. Predivno je izgledalo, a još lepše mirisalo!
Vodeni ponedeljak sam provela sa Jovanom na Paliću. Bilo mi je super! Išle smo peške, i srele smo mog starijeg brata na rolerima. Bilo je prilično smešno, jer je prvi put vozio rolere. Kada smo se vraćale kući, opet peške, neki mladići su nas poprskali vodom, jer je bio Vodeni ponedeljak. Ja sam bila ispred Jovane, pa sam dobila najviše.Ali neka, nisam previše marila, to mi nije uništilo dan, nego ga poboljšalo. Barem sam izašla iz kuće, a delomično i iz depresije.

Moj rođendan. Svi su mi čestitali, jer su znali koliko ga obožavam! Samo su mi ovi iz škole zaboravili, jer je to bio prvi dan posle raspusta. Ko će toga da se seti... Mada, brzo su se iskupili i svi mi čestitali. Cenim to. To mi je bio jedan od boljih rođendana, a tek proslavu koju sam imala!

Odlučila sam da iznenadim jednu prijateljicu i da napravim rođendan-piknik. Mama je napravila mini sendviče, i kolače. Sve sam to spakovala u kotaricu i otišli smo na Palić. Našli smo idealno mesto na muškom štrandu. Nije nas bilo puno, i žao mi je što neke osobe nisu mogle da dođu. Jako mi se svidela proslava, jer je bilo sunčano i vetrovito. Sedeli smo pored obale i razgovarali. Mislim da je to jedna od najboljih proslava mog rođendana. Jedino što je bilo loše jeste što neke osobe nisu mogle da dođu. Brat i ja smo slavili istog dana, nadam se da je i njemu bilo super! Ako nije, biće jednog dana.
Aprila 26-og je bilo tradicionalno Rusko veče, jubilarno 20-to. Učestovala sam u programu i bilo je interesantno. Sviđaju mi se ruske pesme, poezija i proza. Samo mi je mrsko sve to učiti. Previše sam lenja.

Maj

Republičko. Fenomen zvan Tina. Planovi za leto. Tužni Gaudeamus igitur.
Maja 13. i 14. je bilo i odseli smo u vili Raj koja se nalazi u ulici Raj, a pored vile se nalazi šuma Raj. Takmičenje je bilo sve, osim Raja.
Profesor nije mogao da ide, pa sam morala da idem sa druge dve profesorice. Nažalost. Pogotovo što je jedna profesorica bila odgovorna za mene, ne bih da napominjem koja, ali meni nije bilo veselo.
Test je bio veoma lagan, ali sam ga ja uprskala. Najviše od svega me je bolelo što profesor nije bio tamo, pa sam možda podsvesno to i uradila. Naravno, tu su se desili neki nemili događaji koji su mnogo oštetili, ali ne bih o tome. Dovoljno je što sam već jednom to proživela.
Kada sam se vratila u školu, svi su bili ponosni na mene kao da sam prvo mesto osvojila, a profesor je rekao da sledeće godine idemo na prva tri mesta. Ta rečenica mi je ulila nadu i bila sam spremna za nove pobede.
Rođendani, rođendani. Možda najznačajniji od onda je bio Tinin. Tina je devojka iz razreda koju je profesorica fizike premestila da sedne kod mene na časovima fizike. Brzo smo se skapirale, i ja rešavam zadatke, ona računa. Dobar tandem. Ubrzo je i ona usvojila logiku potrebnu za rešavanje zadataka i ja sam bila izuzetno ponosna na nju. Ona je išla na debatni i bila je član Đačkog parlamenta, isto kao i ja.
Pred kraj tog meseca, pedagog nas je pitao da li želimo da idemo u B. Petrovac na seminar o ljudskim pravima, koji je ujedno i debatni kamp. Nama se to učinila kao dobra ideja, jer obe smo bile osuđene da provedemo letnji raspust kod kuće, pa barem da imamo neki Petrovac. Prvobitno je trebalo nas četvoro da ide u školu u B. Petrovcu gde bismo radili i slušali predavanja.
Moj san! Raspust da provedem u gimnaziji!
Maturanti su završili. Mi smo okitili podijum i govornicu. Premda smo ustali jako rano da bismo sve to uradili, vredelo je. Uživali smo, zabavljali smo se, igrali se, plesali... Profesor istorije nas je nadgledao i on je držao govor za govornicom, kao i Ljuba. To nikada neću moći da zaboravim.
Kada su maturanti došli, i kada smo čuli poslednje zvono i Gaudeamus igitur kako se ori hodnicima, ja sam se naježila jer sam shvatila da ću i ja ovako da pevam za tri godine. A to jako ne želim. Konačno sam našla dobre prijatelje, imala sam uspeha na svim poljima života i ne želim da to nestane...

Jun
Rođendan, ceo razred na okupu. Slikanje je nužno zlo. Opraštamo se od svega što nam je drago.

Rođendan gde je bio pozvan ceo razred. U tenis klubu. Osećaj je bio i više nego čudan, jer su me neke osobe prihvatile kao svoju. Naravno, puštali su se narodnjaci, ali sve u svemu, bilo je lepo videti ceo razred na okupu.
Tu je bio i godišnji test iz srpskog. Toliko sam ga se plašila, ali nije bilo potrebe za tim. U junu sam i dobila prvu peticu iz srpskog na pismenom u prvom razredu.
Slikanje povodom završetka prvog razreda. Očajno, ali zaista. Plus, što smo morali da pravimo pojedinačne slike za album devojke koja je odlazila u Novi Sad.
Ona je takođe organizovala žurku za ceo razred i razrednog. Žurka je bila pretposlednjeg dana, taman kada su se zaključile ocene. Prvi put sam videla da su neki profesori ljudska bića, jer su zaplakali zatpo što Rada odlazi u Novi Sad.
Taj dan sam i predala plakat koji je trebalo da izradim. Iva je prepodne došla kod mene da mi pomogne, a u razredu na času su mi pomogli ostali. Čak mi je i razredni dao novac da odem da fotokopiram nešto za plakat. Taj čos je bio dobar, žalim što sve vreme nisam bila tamo.
Posle časova smo otišli na žurku. Razredni nas je tamo dočekao sve sa pitanjem kako smo završili današnji dan. Zaista je divan, uvek se interesuje za nas. Rekao je da mu je jako žao što imam samo dve četvorke, da je znao, pritisnuo bi me da vežbam matematiku i onda bih bila skroz odlična. I sada ima dana kada se kajem zbog uspeha, ali ponekad shvatim da sam umesto skroz odličnog uspeha dobila nešto vrednije. Žurka je bila u redu, bili su narodnjaci, naravno. Odjednom sam čula prve taktove Californication i ja sam skočila od sreće! Kao i moji prijatelji rokeri. Bilo mi je super. Čak i onaj ružni deo gde se jedan momak opio. I to je bilo dobro, na neki način, jer smo se svi brinuli za njega, kao pravi razred. Možda nismo najbolji razred po uspehu, možda imamo najviše neopravdanih, ali u takvim trenucima smo tu jedni za druge.
Poslednji dan je bio u stilu tralalala, gotova je škola! Zaista, tako je brzo proletela, da nisam ni shvatila koliko sam dobila i koliko sam izgubila.


Jul
Nova frizura. Raskid. Spoznaja da postoje ljudi koji brinu za mene i Bački Petrovac.
B. Petrovac mi je bio preko potreban. Baš sam se radovala što ću nedelju dana da budem izvan kuće i što ću možda malo da zaboravim na probleme.
Jula 14-og smo krenuli iz Subotice u Novi Sad. Branka je iz Novog Sada išla na koncert Rolling Stones-a, a mi smo odatle išli u B. Petrovac. Pred sam put sam upoznala ostatak ekipe. Bilju i Maria sam već od ranije znala (iz viđenja), a Tanju, Luku i Vukicu sam prvi put u životu videla. Ovo je baš obećavalo... Uglavnom, Tina i ja smo se dogovorile da ćemo da se konsultujemo šta ćemo sve da ponesemo. Naravno, mi to nismo uradile. Prethodni dan sam dobila MP4 i prebacila sam svu muziku koja se Tini dopala, pa smo do Novog Sada pevale. Pre nego što smo stigli u B. Petrovac, svi smo se dobro upoznali, jer ipak, bolje je da se mi međusobno poznajemo, u slučaju da se neko zagubi. U B. Petrovcu smo Tina i ja shvatile da smo poneli sve iste stvari. Od japanki do tonika za čišćenje lica. Slučajnost? Sudbina? Nemam pojma...
Bila sam dosta depresivna, i opet sam razmišljala da li moj život ima smisla. Setila sam se prijatelja koji su me podržali i govorili da ne klonem duhom posle raskida. Hvala im na tom, stvarno su divne osobe.
Na seminaru smo imali predavanja o ljudskim pravima, a posle toga debate. Zaglavila sam u jednom groznom timu, ali na svu sreću, imala sam jednog normalnog u timu.
Član mog tima je bio divan prema meni, zaista. Svaka mu čast što me je održao koliko-toliko normalnom. Devojka iz našeg tima je apsolutna budala i nije je ništa interesovalo. Jednostavno, htela sam da joj kažem sve što smatram da joj sleduje, ali bi me prijatelj smirio i rekao da smo nas dvoje iznad nje i da tako treba da se ponašamo. Zaista, jako dobar momak i stvarno mu hvala na svemu!
Tamo sam upoznala divne ljude i zbližila sam se sa ovima iz mog grada. Stvarno, prijalo mi je jako! Zaboravila sam probleme i videla sam da ima ljudi koji te iskreno vole i brinu se o tebi. Znači, seminar je bio uspešan.


Ceo letnji raspust mi je bio obeležen radom na jednom projektu i viđanju sa meni dragim ljudima. Nije bilo tako loše.
Imali smo jednu malu akciju pre nego što sam otišla na godišnji. Nije bila loša, bila je za Dan mladih i baš sam uživala pričajući sa decom i mojim vršnjacima. Dobro je kad znaš da ne smaraš druge. I da neke osobe interesuje šta ti imaš da im kažeš.

Krajem avgusta smo otišli na godišnji u Mađarsku. Sve vreme sam se bunila kako neću da idem, kako je loše, a na kraju je ispalo odlično!
Videla sam jednog dana odlične starke, a već je bilo vreme da zamenim moje crvene. Ne da ih se odreknem, nego da upotpunim svoju kolekciju. Kupila sam predivne, poluduboke, u indie stilu. Divne su, zasenjuju sve ljude kada ih obujem. Savršenstvo u malom.
Jednog dana sam na MTV-u videla top 10 RHCP. Sela sam da pogledam, jer nisam imala šta pametnije da radim, a i znala sam neke pesme. Prosedela sam ceo sat, a isto sam i uveče uradila. Fascinirao me prateći glas i gitara. Kasnije kada sam otišla do tetke, proverila sam ko je to i otkrila da je to Džon Frušante. Od tog trenutka sam želela da znam sve o njemu. Počela sam da istražujem i da sve više volim ovog neobičnog gitaristu.
Tu negde sam otkrila svoju ljubav prema jin jangu. E, to je savršenstvo. Ja sam, inače, jang i odgovara mojim osobinama u potpunosti. Ponekad mi se učini da je to jedino što ima smisla na ovom svetu...

Septembar
Aneks. Dan Škole.
Počela je škola. Premešteni smo u glupi aneks! Mrzim ga, jer je to zona pušača u školi, i kada prođem kroz tu zonu, imam osećaj da sam ceo dan sedela u kafani na kraju grada gde je rakija 20 dinara!
Sedim sa Tinom u prvoj klupi srednjeg reda. U prvim klupama je zezanje najjače. Volim to društvo napred, mada, ne znam zašto.
Počele
su obaveze, prvi kontrolni. Ništa posebno, osim Dana škole.
Došli su debateri iz Valjeva, i Tina, Mario i ja smo ih ugostili. Moja gošća je fenomenalna! Jako sam oduševljena kakva je i stvarno, bila je u pitanju sudbina kako je došlo do toga da ona prespava kod mene.
Naravno, tu vezujem i moj super izlazak u grad. Izašli smo Tina i ja sam svojim gošćama i Tinina prijateljica. Na kraju smo otišli u jedno mesto gde se pušta rok muzika. Savršeno je bilo, imala sam prelep pogled na gitaristu! Divno! Nažalost, sve što je lepo, traje jako kratko. Sledećeg dana su otišli nazad za Valjevo, ali sam joj obećala da ću da dođem kod nje.

Oktobar
Sajam knjiga i nervoza. Suze zbog CD-a.

Upoznala sam devojku koja jako jako jako voli Džona! Zamolila sam je ako može da mi pomogne da nađem nešto od njega kada budem u Beogradu (zbog Sajma knjiga). Ona mi je pomogla i dala mi je sve njegove albume! O radosti! Stvarno sam presrećna, jer sam dobila ono što sam želela i još sam upoznala nju!
Ostatak oktobra je bio mesec kontrolnih, ispitivanja, ponekog nerviranja. Ništa značajnije se nije desilo u životu jednog gimnazijalca.

Novembar
Put pod noge. Dobro nam došli, bolje vas našli!
Ovo je već uzbudljiviji mesec. Mario, Tina i ja smo se spremali za debatu u Valjevu, za njihov Dan školu. Na kraju je to ispala priprema za turnir koji će da bude u mojoj školi početkom decembra.
Uglavnom, jedva sam dočekala taj dan! Krenuli smo rano ujutru i obećavalo je da će da bude dobro. Plus što je razredni išao sa nama, pa smeha nikada nije nedostajalo. Kada smo stigli, odmah smo pogledali školu i čekali naše domaćine. Pokazali su nam grad i skroz sam se oduševila! Podseća me na moj rodni, jer ima dušu! I imaju prelepu reku! No, nismo se dugo tu zadržali, nego smo pošli kućama.
Njena porodica je veoma divna i baš mi je drago što sam upoznala tako dobre ljude. Neverovatno je koliko su nam porodice slične. Taj dan mi je bio jako dobar, baš sam uživala. Nažalost, sutra dan smo već morali da idemo nazad. Dogovorile smo se za zimski raspust nešto. Nadam se da će se to i ostvariti.

Poslednji dani novembra su iskorišćeni za pripremanje debate. I ja sam morala da učestvujem u njoj, jer su neki timovi otkazali. Nisam baš mnogo bila oduševljena, jer sam već imala loša iskustva sa miks timovima. Ali, opet sam pogrešila...

Decembar

Turnir. Godišnjica. Ravnodušnost. Sneg. Božić.

Prvog i drugog je bio turnir. Dobila sam trenera koji je fenomenalan, a ujedno je bio i član tima. Drugi član je devojka iz Bujanovca i ona se maksimalno trudila da sve zabeleži i to me je baš oduševilo. Zahvaljujući dobroj koordinaciji tima i našem treneru, mi smo uspeli da pobedimo sve četiri debate i da stignemo do polufinala. Drugog smo išli protiv moje prijateljice u polufinalu, i uočila sam nešto što je Dino već ranije istakao i to sam mu rekla da sada iskoristimo. Uspelo je, jer smo došli do samog finala. U finalu je bilo jako teško, ali smo i to uspeli i pobedili smo. Stvarno, jako sam srećna bila jer sada verujem u miks timove i drago mi je što smo kao članovima tima koji smo se prvi put videli u životu tada, uspeli da pobedimo! I sada jako želim da se posvetim debati. Hoću da što bolje debatujem, jer mi se jako dopao način razmišljanja mog trenera. Jednostavno, hoću to.
Ove godine je bila druga godišnjica smrti mog strica. Bilo mi je teško, ali, i taj dan prođe... Nekako.

Oko sredine decembra me je uhvatila ravnodušnost. Mrzim taj osećaj i čini mi se da me još drži. To je sve zahvaljujući glupom produženju prvog polugodišta na dve nedelje u januaru. Osećam se kao da ništa nisam uradila, da sam celo polugodište se zezala, a uopšte nije tako. Sav taj pritisak... Još takmičenja koja sam preuzela na sebe. Istoriju sam uzela. Volim je, ali sada je užasno teška. Ne sama materija, nego knjiga. Napisana je očajno i autori su zaslužili da im se knjiga pocepa na deliće i da oni gledaju. To bi bio samo delić onog osećaja koji ja imam kada pokušavam da učim odatle.
Došao je i Božić. Hvala svima koji su mi čestitali! Ne volim taj praznik, nešto mi je Uskrs draži, ali neka, i ovo je lep praznik! Pogotovo zato što je padao sneg. Imali smo beli Božić posle pet ili više godina.
Volim ovaj ravničarski sneg, ima nešto u njemu. Sve ravno, a belo.
Nedavno je bio sv. Ivan. Taj dan je bio odličan. Otišli smo na selo, na slavlje kod ujaka moje mame. Tamo sam videla svoj ujaka koji je bio gimnazijalac, pa smo se fino ispričali. Baš mi je bilo drago! Međutim, taj sam završetak dana i nije bio divan. Jeste, pričala sam sa trenerom debate, i to mi je baš ulepšalo dan, ali jedan podatak što sam saznala mi je je skroz pokvario. Osećala sam se kao najveća budala i želela sam da propadnem u zemlju od sramote. Ne vredi da se više zaljubljujem, samo patim. Nemam ja koristi od toga. Na svu sreću, prijateljica koja je u to vreme bila budna mi je pomogla i stvarno joj hvala! Ona je zaslužila da joj se ostvari najveći san, jer je duša od čoveka.
Evo, još malo pa Nova Godina. Dolaze mi dve prijateljice i jako sam srećna jer mi se sada sve čini savršenim. Još ima koncert RHCP-a, pa mi to još više podiže raspoloženje.


Kada sumiram sve utiske, mogu slobodno da kažem da je ovo bila jedna uzbudljiva godina!
Svaki događaj, svaka osoba koju sam upoznala i svi dobri i loši utisci koje nikada neću moći da zaboravim.
Ove godine sam naučila šta znači biti voljen i voleti. Naučila sam da ima puno ljudi koji se brinu za mene svakodnevno i vole me toliko da se to ne može opisati rečima. Otkrila sam prave prijatelj, osobe koje me podržavaju i guraju ka cilju. Svi ti ljudi su moje blago.

Jednostavno, imala sam malo blago koje je vremenom postalo sve veće i veće i bojim se da će mi zatrebati nova škrinja gde ću to da čuvam.

Za kraj, želim ti srećnu Novu, da kreneš veslela i dobro raspoložena u sledeću godinu, jer ko zna šta nas sve čeka.
Budi nasmešena kada si srećna, neka ti suze teku kada si tužna, neka ti lice zacrveni od besa, da budeš uspešna u poslu, da ne zaboraviš da razvijaš svoje talente, da se uvek setiš svojih prijatelja, da budeš više sa porodicom i da uživaš u životu.
Život je takav kakav je, ali ipak je samo jedan i tvoj je...


Tvoja Naive

Friday, December 28, 2007

Štit


And have you seen how the cars when they pass

They come your way
Then they're speeding away
Coming to you and then going away
But for them nothings changed, for them nothings changed

Dižem štit oko sebe, opet su me povredili...

Ovaj put sam i ja sama kriva, jer sam dala sebi nadu da od toga nešto može da bude.
Ova godina i nije divna, do sada su me ljudi već dosta puta povredili, a moj štit je sve slabiji i slabiji. Ja sam čovek, a ne robot!
Kada se malo vratim u prošlost, ljudi koji su me najviše povredili su osobe muškog pola.

Prva osoba koja me je jako povredila je bio moj najbolji prijatelj.
Išli smo zajedno u predškolsko i to su mi prve uspomene na njega. Živeo je dve ulice dalje od moje.
U istom smo razredu bili i od prvog razreda smo počeli da se družimo. Zajedno smo išli u školu i vraćali se kući. On bi uvek kasnio, i to bi me malo nerviralo, ali njegovim pričama bih zaboravila to kašnjenje. Kada smo se vraćali kući, uvek smo išli zaobilaznicom, da možemo da svratimo na jednu livadu. To je zapravo travnjak ispred jedne kuće gde su bila zasađena drva drača. Otišli bismo tamo, legli bismo na travu i razgovarali. Čekali smo trenutak kada će vlasnik kuće besno da izađe da nas otera, ali se to nikada nije desilo. Sate i sate bismo tamo provodili, zabavljajući se šalama, pričama i našim snovima.

Snovi... Volela sam kada bi mi pričao šta želi da bude. Pažljivo bih ga slušala u nadi da će i on mene da podrži u vezi sa mojim snovima i željama.
Družili bismo se stalno, igrali smo se u dvorištu ili na kompjuteru. On je kriv što i dan-danas volim Need For Speed. Joj, kako nam je bilo lepo!
Kako smo zajedno odrastali, razvijali smo ista interesovanja. Naše priče su postajale sve dublje i dublje. Nismo više bili tako mali... I nismo ni sanjali da uskoro nećemo biti tako bliski.
Njegovi su prodali kuću i odselili su se tri ulice dalje. Nije to puno, ali je bilo dosta da naš odnos zahladni. Ranije me je uvek branio, kao da sam mu mlađa sestra. Volela sam to, taj osećaj sigurnosti koji mi je davao. Polako sam osetila kako ja više nemam njegovu naklonost. U školi je postalo strašno, razdvojili smo se kao da se nikada nismo družili! Kasnije je bilo nekih pokušaja da sačuvamo to prijateljstvo, ali i povetarac bi oduvao plamen našeg prijateljstva.
Kao da se nikada nismo zagrlili, kao da nikada nismo gnjavili mlađu braću, kao da nikada nismo igrali NFS 2, kao da nikada nismo satima i satima sedeli i razgovarali ispod onog prokletog drača!
Ne mogu da verujem da smo oboje to tako olako pustili...

Nedavno sam ga videla. Nije mi prijatno kada vidim njegove roditelje, njegovu nanu, a kada vidim njega, onda poželim da u zemlju propadnem. Sve to samo zato što ga još uvek volim, i smatram starijim bratom, premda sam ja starija.


Posle ovog fijaska, upoznala sam jednog divnog dečka. Sada sam na vreme digla štit da me ne bi povredio. Vremenom sam naučila da mu verujem. Ubrzo sam se i zaljubila. I imala sam prvog dečka u životu, ako se naša veza može nazvati vezom.

Zahvalna sam, jer sam pored njega naučila da volim. I nisam bila tako hladna osoba, niti tako zatvorena. Njemu sam verovala, pa nije bilo potrebe za štitom. I lepo sam ga sklonila. Što se ispostavilo kao loša odluka. Naime, ja sam u svojoj zaljubljenosti i sigurnosti zaboravila da nas dvoje nećemo večno da budemo zajedno. Jednog dana me je raskid stigao. Štit je u potpunosti zatajio. Bila sam užasno povređena, premda sam i ja želela da raskinemo, jer više nismo mogli da funkcionišemo. Razdaljina je bila osnovni problem koji je povlačio sve druge probleme. I jasno mi je bilo zašto smo raskinuli, samo nisam mislila da će to tako da boli. Te noći sam jecala, i taman kada se smirim, sve bi počelo ispočetka...

Meseci su prošli od toga. Još uvek se setim divnih trenutaka i poželim da se vratim u prošlost. Ali znam da ću opet da patim, pa brzo se vratim u sadašnjost. Razgovaram ponekad, ali čisto da bismo se čuli. Zaista je divan i još ga uvek volim, ali kao prijatelja. Međutim, on nije tu za mene, da me podrži kao prijatelj prijatelja...


Moj brat od tetke je moj najveći prijatelj, samo sam ja to kasno shvatila.
Živeli smo par stotina kilometara daleko jedno od drugog, ali smo imali iste faze, pokrete, mimike. Često bi me mama nazvala njegovim imenom da pokaže koliko smo slični.
Najviše sam volela dok je još bio u srednjoj školi. Za raspust bih otišla u Mađarsku i tamo bih se sve vreme sa njim zezala.
Ustajli bismo oko 11 sati, odveo bi me kod tetke na posao sa njegovim motorom, posle bismo jeli, pa bismo otišli na bazen. Uveče bi me odveo u grad, u najbolju poslastičarnicu tamo. Prošetali bismo se, pogledali Tisu i vratili kući. Onda bismo legli na krevet i gledali bismo filmove na televiziji. Kada je video da sam tužna, onda bi me golicao i gnjavio, samo da se oraspoložim. Sećam ga se kao super osobu i baš mi je bilo drago što mi je on brat.

Međutim, on je uskoro našao posao, studirao je i dani našeg druženja su se završili. Sada se viđamo kada nas pozove na ručak ili kod njegovih roditelja. Viđam ga možda tri puta godišnje. Ranije smo znali da razgovaramo o svemu, pogotovo o muzici, jer svira gitaru i voli istu vrstu muzike kao i ja. Ove godine na Božić nismo imali o čemu da pričamo. Došla je njegova devojka, otišli su, nismo se čak ni pozdravili.

Kako mi nedostaju ti dani bezbrižnosti! Jadničak, ni ne uviđa da ga devojka udaljava od porodice... Ne volim je, ne voli ni ona mene. Ona ne voli ni njegove roditelje. A on je meni uzor od kako znam za sebe...


Posle raskida sam otišla na seminar u Bački Petrovac. Tamo sam upoznala jednog finog i dobrog dečka. Zaista, on je jedan u milion. Takvi maniri, takva načitanost, takva ljubaznost se samo jednom u životu viđa. Uglavnom, zavolela sam ga i postao mi je jako dobar prijatelj. Naravno, opet sam podigla štit u slučaju da me povredi.
Nas dvoje bismo sa vremena na vreme pričali i shvatili smo da smo veoma slični. Znala sam da to ne može da bude dobro, jer ću opet da se zaljubim. I tako je i bilo. Očigledno je da sam prokleta da se zaljubljujem u momke koji žive daleko od mene. Danas smo se opet dopisivali i on je spomenuo njegovu devojku. Uf, ovo je bio tako neprijatan šok za mene! Premda je štit bio tu, on je već toliko oslabljen, da nije mogao da izdrži ovo. Počela sam da plačem. Na kraju je rekao da smo se baš lepo ispričali i da mu je drago. Pa, i meni je drago što sam opet slomljena u deliće.

Zašto ja moram da budem slomljena? Ne verujem da je iko od njih uništen i da se više nikada ne može od toga oporaviti.
Kada bih im barem mogla reći kako se ja osećam, kako je moja duša stalno slomljena, kako moj štit ne može više da funkcioniše...

Mada, svi smo mi nesrećnim slučajem tu i ne radimo mi to, neko drugi radi to umesto nas. Neko nas pomera i namešta. Svi smo mi pioni u odvratnoj, prljavoj igri zvanoj Život.

How I wish, how I wish you were here.
We're just two lost souls swimming in a fish bowl, year after year,
Running over the same old ground.
What have you found? The same old fears.
Wish you were here.


Tuesday, December 18, 2007

Zlatna sredina

Juče (17. XII 2007.) sam ustala relativno kasno. Želala sam da ponovim istoriju, naučim još ono što mi je preostalo za današnji test, i još ako latinski mogu. Računala sam da ću fiziku da ponovim dok budem išla u školu, jer sam učila za kontrolni, pa je trebalo samo da ponovim.

Malo sam kasnila sa rasporedom, pa sam sve ubrzano radila. Kada mi je sve to postalo dosadno, tražila sam zabavu na televiziji. I našla sam je. Još jedna epizoda Mythbusters-a. Sa zadovoljstvom mogu da kažem da sam zaista uživala i još sam naučila nešto novo. Kada bi naši profesori tako predavali!

Uglavnom, vreme je neumitno teklo i ja sam morala da požurim. Krenula sam u školu i usput u sebi ponavljala fiziku. Odlično sam znala prvih par lekcija, dok su neke bile u prilično katastrofalnom stanju.

Bilo mi je čudno što sam dosta rano stigla u školu, čak tri minuta pre početka časa, jer ja uvek kasnim i stižem na početak časa.

Učionica je bila prazna i znala sam da je to zbog činjenice da nam je prvi čas fizika, a drugi istorija. Oko jedanaest učenika je falilo...

Profesorica fizike je došla na čas, zapisala sve odsutne i počela da proziva. Tako, ide sa jedne stranice dnevnika, na drugu. Svako koga prozove, nije u školi. Krene na prvu stranicu, prođe prvu i krene na drugu stranicu dnevnika. Tamo se ja nalazim. U sebi mislim da samo ne stane na meni, jer sam gotova. I taman dođe na moje ime, a ja samo molim Boga da se pomeri sa mog imena. Ono, prozove me. Bila sam oduševljena i tako sam otišla da odgovaram. Postavi mi prvo pitanje termodinamika, i ja pomislim kako dobro jer ja to znam, kada blokiram... Nisam se mogla setiti ničega. Ne znam odakle da počnem, ne znam šta prvo da kažem. Ona me pita šta nije u redu, a ja joj kažem da se ne mogu setiti odakle da počnem. Prijatelji su mi šaputali, ali, bezveze, jer ja ne mogu da sastavim smislenu rečenicu. Pita me unutrašnju energiju. To sam najbolje znala, ali reči nikako da krenu iz mene. Pita me količinu toplote, a ja samo napisala formulu. Skroz sam blokirala....
Posle toga me je pitala toplotne motore i tu su mi reči navirale, nisam znala šta ću pre da kažem. Tako sam se osećala loše, jer sam to baš učila, a sada ni rečenicu ne mogu da sastavim. Na kraju me pitala fluide i tu sam jedva nešto prozborila. Na kraju me posalala na mesto i dala mi je tri. Drugi su se izvinili, ili im je jedinice upisala u njenu svesku, a ja direktno u dnevnik. Osećala sam se jako loše, bez obzira što znam da ću sledeći čas da rasturim odgovaranje, nije mi se svideo osećaj kada blokiram ili kada mi reči naviru bez smisla.

Uglavnom, sve se to završilo i na redu je bila istorija. Profesor je zaboravio da mi napravi specijalnu grupu koju mi je obećao, pa sam pisala običnu, kao ostatak odelenja. Samo, problem je bio u tome što su obične grupe gradivo iz sveske, a ja sam učila iz knjige za takmičenje. Bez obzira što mi je rekao da rešim ono što znam, ne volim kada mi se tako nešto desi. Prošli put mi je rekao da pišem iz sveske, pa mi je dao test iz knjige... Međutim, to nije sve. Prvo mi je dao jednu običnu grupu, a zatim još dve. Što znači da sam imala tri grupe da uradim.

Konačno je došao i veliki odmor. Razmišljala sam šta ću da uradim sa latinskim, pošto mi nije sve bilo najjasnije. Usput, dok sam se vraćala u učionicu, mislila sam kako bi dobro bilo da na ruskom odgledamo do kraja Anu Karenjinu. I tako smo i učinili. Kada se film završio, ostalo je još tri minuta do kraja časa koje je profesorica iskoristila da bi nam približila Tolstojev život.

Vratili smo se u učionicu jer je bila matematika. Profesor je podelio kontrolne i dobila sam pet. To mi je bila treća ocena iz matematike.

I taj blok matematike je prošao. Sada je bio latinski. Prijateljica i ja smo odložile pismeni za sredu. To je treći dan u nedelji, a ovo je treći put da smo pomerili datum pismenog.

Posle toga je bilo fizičko. Iz sklekova sam dobila jedan, ali sam iz ciganskog točka dobila tri, posle trećeg pokušaja. I imaću trojku zaključenu. Na putu do kuće sam videla da u neposlatim porukama imam tri poruke.

Kada sam došla kući, gledala sam emisiju gde je pitanje bilo koliko serafimi imaju para krila. Pogodite koliko... Nije teško, imaju tri para krila.

A meni je omiljeni broj tri...

Wednesday, December 12, 2007

Povezanost psihe i tela...

Strah

Paralizuje me. Sputava me da uradim ono što želim. Budi odvratan osećaj samoće u meni. Uništava me sve više i više, a ja ne mogu da se borim protiv njega.
Moj večiti saputnik, ne mogu da ga se otarasim. Niti ću ikada moći. On je moja senka i čeka u zasedi, čeka trenutak kada sam najranjivija da me napadne i dotuče.
Prisiljava me da budem nešto što nisam. Guram od sebe drage ljude zbog njega, uništava mi društveni život i ne podnosi kada sam srećna. To njega dotuče, ali samo nakratko. Ipak, on ima veliku moć. Lakše je da se uoči strah, nego sreća.
Opet, može da mi bude koristan. Kada imam loš predosećaj u vezi sa nečim, on je tu da to još pojača taj predosećaj i da me ubedi da je to loše i da ne bi trebalo da to uradim.

Bol

Bila fizička ili psihička, svejedno je bol.
Fizičku bol je lakše podneti, jer to mora da prođe. Modrica mora da nestane kad-tad, udarci moraju da prestanu da bole... Psihička bol teže prolazi, ali i ona prođe. Teške reči se zaborave, vređanje se oprosti. Svi smo mi ljudi, svi mi grešimo. Međutim, mene prati pshička bol. Ne mogu da se pomirim sa nečim iz prošlosti, pa ona tu uskače da mi sve još više oteža. Skoro da je neprimetna, sve drugo primetim, osim nje. Ali, ne treba zato da se potcenjuje. Možda zato što je tako ’mirna’ jer i najgora. Javlja se kada najmanje treba, a ostaje najduže. Kada sve prođe, ona je još tu. I ostaje i ostaje, nikako da ode. Ona, zapravo, nikada i ne odlazi. Samo se smiri i čeka novi momenat kada će da zasija.

Patnja

Patnja je izazvana bolom. Stanje u kojem sam ja glavni akter i ceo svet treba da se vrti oko mene jer ja patim. Patnja nije toliko misteriozna kao bol, ona voli da je i drugi vide, po mogućnosti svi ljudi koje ja poznajem.
Uništava me iznutra prema spolja. Muči me, prisiljava me da plačem, da budem tužna, da mi se razne misli motaju po glavi. Ponekad mi je korisna, jer vidim stvari iz drugačijeg ugla. Samo, pitanje je, da li je taj ugao pravi?

Ravnodušnost

Moj omiljeni stadijum. Veoma je pogubna za mene, ali je opet volim. Ne razmišljam ni o čemu, svejedno mi je, ne interesuje me niko i ništa.
Gledaš u jednu tačku. I gledaš i gledaš... i samo gledaš. Niko te ne shvata, ali tebe to ne interesuje, jer te ravnodušnost uzela pod svoje. Barem jednom ne moram da budem odgovorna, da razmišljam o posledicama. Divan je osećaj, međutim, tada ja ne vidim koliko je to pogubno za mene. Ravnodušnost mi govori da odustanem od svega što volim, da ne treba ništa da radim, da je najbolje da se predam situaciji. A ja to ne volim. Što znači da je i ona loša, jer me uljujkuje u lažan osećaj sreće.

Tuga

Slična ravnodušnosti, samo što kod ravnodušnosti nemam tužan izraz lica. Teško mi se osmehnuti, reći išta, obratiti se bilo kome, jer me tuga toliko pritiska iznutra, da bih najviše želela da puknem od muke na sve strane! Ona vrši neviđen pritisak na mene i ne znam kako da se postavim prema njoj. Razumem je, ipak je to jedna delikatna emocija, ali, ne mora baš toliko da me pritiska. Uglavnom se javlja među prvima i od onda vrši jak pritisak. Mislim da ima potrebu da je svi vide.

Nervoza

Gubitak noktiju i mučnina. Postajem agresivna, napadna, drska i nepristojna. Uglavnom, izvlači najgore iz mene. I to u situacijama kada ne bi trebalo. Mada, zahvalna sam joj na tome, jer drugi treba da vide i moju drugu stranu. Svejedno, težak je saputnik i ne možemo nas dve da funkcionišemo. Ne dugo. Volim je zato što uglavnom mogu da se rešim nje ako odem da spavam.

Radost

Veoma kratkotrajna. Posle svih ovih negativnih, i ona nekada uspe da ispliva na površinu. Nabaci mi osmeh na lice, ali se ne zadrži dugo. Svi je potiskuju. Ona je najnežnija i ne može da se bori protiv jačih. Što, naravno, svi iskorištavaju. Toliko divnog donosi, a tako se svi ružno ophode prema njoj.
Super je što je borac i što mogu da je očekujem. Posle kiše uvek dođe Sunce, ali i posle Sunca uvek dođe kiša.

Sreća

Ovo je najjača emocija. Javlja se dosta retko, barem kod mene, ali me zna držati i po par dana. Bez obzira što se druge emocije nagomilavaju, ona je prisutna i ne predaje se lako. Ona, takođe, ima potrebu da je svi vide, ali ona želi da kada je vide, da se svi obraduju i da jedan njen deo ponesu sa sobom. Ona je potrošni materijal. Jako se dugo stvara, osećam ja to. Tačno znam da bi nešto lepo trebalo da se desi, i eto nje! Ima magičnu moć da me natera da filozofiram, razmišljam o budućnosti i da se više ne zadržavam u prošlosti.

Sve emocije i pojave koje sam navela su ženskog roda i samo jedna muškog... Slučajno?
Možda, možda ne.
Imajte na umu, ovo nije samo obično objašnjavanje, ima tu nešto
više...


Pokisla sveska psihologije

Kiša je kao život. U jednom trenutku dok ti nežno klizi niz lice, mazi te, a drugom trenutku ti udara po licu i šamara, kao što i život radi.

Jučerašnji dan je bio grozan, ali se situacija uveče popravila. Slučajno sam otišla sam MSN-a i na mobilnom su počele da mi pristižu poruke u stilu gde sam i kada dolazim. Shvatila sam da ja imam prijatelje koji me toliko vole i brinu za mene. Oduševila sam se, jer to ranije nikada nisam znala. Sada bez problema mogu da nabrojim sve svoje prijatelje. Pričala sam sa nekima posle i uradila sam ono što je trebalo odavno da uradim. To samo par ljudi zna šta sam uradila i to će tako da ostane. Uglavnom, ostvarila mi se velika želja i sada konačno mogu da nastavim sa svojim životom.

Joj, kako mi je tada bilo lepo! Sve konačno savršeno! Napravila sam balans između porodice, prijatelja, škole, moje duše i mog tela. Divno, presrećna sam bila! Igrala sam uz Stairway to Heaven i glupirala sam se sa bratom. Kasnije sam sat vremena pričala telefonom sa prijateljicom (žao mi je za telefonski račun!) i bilo mi je divno! Kikotala sam se, bila ozbiljna i osećala sam da je konačno uspostavljena harmonija.

Odlučila sam da ću malo psihologiju za test da učim, a ujutru ću lektiru da pročitam i da pogledam muzičko. Počela sam da učim, jer bi ovo učenje bilo retroaktivna inhibicija, plus što bih posle toga otišla na spavanje, pa bi mi se to naučeno još bolje učvrstilo. Kada sam završila, otišla sam u krevet i naletela sam na Vesele 70e i Saut Park. Kako savršen kraj dana! Sa osmehom sam otišla na spavanje i misli kako će sutra da bude nastavak ove divne večeri.

Danas sam se probudila u 9, umesto u 7 kao što sam planirala. Nije bilo teoretske šanse da naučim muzičko ili pročitam lektiru. Brzo sam krenula da čitam psihologiju. Znala sam da neću puno moći da naučim, jer je kratak vremenski rok. Ali opet... Barem jedan predmet da spasim.

Vreme je toliko brzo proletelo, kao u inat! Ovog štrajka mi je dosta više! Samo mi, učenici, snosimo posledice. Na nama se lomi koplje, mi pišemo pismeni na časovima od pola sata, mi radimo testove. Još ako smo poslepodnevna smena, preseku nam pola dana školom, a druga polovina nije ni vredna spomena. Zaista, ne mogu više. Sve me to čini nervoznom...

Došla sam u školu, kada profesorica ulazi. Prvi čas smo imali biologiju i donela nam je kontrolne. Naravno, ja sam dobila težu grupu. Ne procenjujem sebe po situaciji okolnosti, nego, što su i ovi iz lakše grupe rekli da je moja bila teža. Uostalom, i sama činjenica da u mojoj grupi ja najviša ocena četvorka, svedoči da ja naša grupa teža.

Ja sam dobila četvorku, i to me je iznerviralo, jer sam ipak više učila od nekih osoba koje su dobile peticu. Najviše su me pogodile suze moje prijateljice. I ona je dobila četiri. Molila sam Boga da ne zaplače, jer se odmah utišala kada joj profesorica dala kontrolni. Ona je najviše od svih nas učila, i ima iste ocene kao ja, jer je već prethodni put bila ista teška grupa., i bila joj je potrebna petica. Na kraju je pitala da li može da odgovara, a profesorica je rekla da ne može. Jadno je kada se trudiš kao debil, i na kraju ti se taj silni trud ne isplati. Pošla sam sa njom, jer, znam da ne mogu da je utešim, ali barem da budem tamo za nju. Jeste, hladna sam osoba i ne znam kako treba da reagujem kada neko plače. Sada, zaista sam dala sve od sebe i pokušala sam nešto, ali to nije bilo baš uspešno. Stvarno mi je žao, uopšte nije zaslužila to.

Sledeći čas je bila geografija. Već jedno šest nedelja odgovaramo, i zbog skraćenih časova, nikako mene da izvuče da odgovaram. Pre tri nedelje sam prestala da obnavljam svaki čas jer je to postalo besmisleno. Opet me taj štrajk frustrira.

Veliki odmor sam provela objašnjavajući ljudima iz moje grupe kako treba da predstavimo Viktora Igoa i njegovu pesmu Juditi Gotje. Prethodno veče sam je pokušala dokučiti, i veoma je teška za shvatanje, ali mi se dopada. Govori o tome kako je život prolazan i da svi pred smrt shvatimo da nemamo gde dalje da idemo i da samo možemo najboljem da se nadamo.

Tu analizu sam svima prosledila na mejl adrese i nekima u školi objasnila. Tako sam lepo to uradila, da sam ponosna na sebe. Sve sam bojama i brojevima obeležila da bude lakše. Joj, kako se ta psihologija stalno vrti oko mene.

Posle odmora je bio engleski. Dobila sam četiri na pismenom! Ne mogu da verujem! Na neke gluposti mi je skidala poene... Da nisam omašila jedan glagol u žurbi, dobila bih peticu. Ovako... Nešto što sam ja napisala i učinilo logičnim, njoj to nikako nije bilo logično. Tu me je malo zeznuo funkcionalni engleski...

Konačno je došao i srpski. U međuvremenu sam saznala da su neke osobe pročitale lektiru. Jedina nada mi je bila da ćemo dva časa da radimo one analize. I radili smo. Sve su se grupe izređale i predstavile svoje pesnike. Bilo je lepo, barem nešto lepo.

Na red je došla i famozna psihologija. Bila sam jako nervozna i sam čekala da prođe i da se sve završi. Posle pet minuta kašnjenja, profesorica izbacuje moj red i moju grupu napolje, da bi druga grupa mogla da piše.

Taman sam pomislila da ću još malo da učim, ali mi je mnogo zabavnije bilo da pričam sa prijateljima. Žao mi je, to je bilo jače od mene.

Uglavnom, vreme je prolazilo i mislili smo da nećemo pisati, jer smo imali već manje od 10 minuta. Kada odjednom, izlazi druga grupa i mi ulazimo.

Strašno! Profesorica deli pitanja, ja gledam svoj papir i ne znam šta ću pre. Počnem da pišem, rečenica mi nema smisla. Izbrišem, pa ponovo napišem. Hemijska olovka mi ne radi, a vreme neumitno protiče. Toliko sam se iznervirala da sam samo pisala i pisala, bez obzira što ni ja ne shvatam šta sam rekla.

Ovaj test zaista nije bio fer... Nema veze što smo ostali na odmoru, pa smo pisali oko 10 minuta, nego, ovaj ceo štrajk nas je sve toliko poremetio...

Više ne znam da li da učim ili da se jednostavno prepustim situaciji.Ne znam kada da učim, šta da učim i zašto da učim.

Iskreno, nadam se da će se sve vratiti u normalu.
Ne volim kada se nešto menja, teško prihvatam promene.
Uglavnom, dan je i bez psihologije bio i više nego loš.

Možda je to tako, dobiješ par lepih trenutaka u zamenu za jedan loš dan.

Samo što imaš jako malo lepih trenutaka, a puno loših dana...

Tuesday, December 4, 2007

Tuđi Jorgovan

Evo, već je 5. decembar. Nisam mislila da će tako brzo da dođe. Iznenadio me je, iako sam bila spremna da će kad - tad doći opet.

Eh, sada kako se prisećam dobrih vremena! Bilo je lepo, bilo je divno! A sada niti je divno, niti je lepo. Sa gađenjem dočekujem ovaj dan. Ali ga opet dočekujem. Teško mi je, borim se protiv njega, ali on opet dođe. Mučno mi je kada znam da dolazi, ali ne mogu protiv njega. I opet je došao.

Još ga se uvek sećam. Njegovo nasmejano lice, oči koje zrače vedrinom i seda kosa. Svega toga se sećam iz detinjstva, kada nisam imala najbolji kontakt sa njim. Znala sam da je pametan, da je završio neku visoku školu, da se razume u sve i da je prijatan sagovornik. To je bilo sve što sam znala od drugih. Kako sam odrasala, i dalje sam bila prilično udaljena od toga, meni, savršenog čoveka. Kada bih čula kako ga drugi spominju u pozitivnom kontekstu, znala sam da moram što brže da odrastem da bih upoznala tog fenomenalnog čoveka o kojem svi pričaju sa oduševljenjem!

Kada sam krenula u školu, saznala sam konačno čim se on bavi. Kod mene to nije izazvalo oduševljenje kao kod ostalih, ali mi je još uvek bio misterija i zagonetka koju nikako nisam mogla da rešim. Retko bismo se viđali, ali opet, njegova pojava je uvek bila nešto specijalno. Nijedan čovek nije tako jak utisak ostavljao na mene kao on. Kada bih sa dedom otišla do njega, njegova žena bi me ponudila Cedevitom. Mogla sam između par ukusa da biram, ali sam se ja standardnog uvek držala - narandža. Naravno, tamo bi uvek bilo neko voće, pogotovo ako je leto ili jesen, pošto je on pravio rakiju. Eh, kako su svi hvalili njegovu rakiju! On i dida su pravili najbolju rakiju, skoro savršenu - rekli su ljudi. Normalno je to, ako uzmemo u obzir da mu je to skoro struka.

Volela sam da idem kod njega. Ta velika kuća kao da je bila savršena za njega. Lavirint za misterioznog čoveka. Joj, samo kada se setim u dnevnoj sobi njegove zelene fotelje i zelenog taburea! Gledao bi ili HRT ili Eurosport. Ja bih sedela na kauču iza njegove fotelje i obično slušala šta govori, ali nikada ga u potpunosti nisam shvatala. Izgledao mi je tako daleko. Kada sam bila šesti razred, dobila sam idealnu priliku da ga upoznam. Naime, u šestom razredu sam dobila fiziku, a pošto je on atomski fizičar bio, to je idealan spoj. Volela sam da provodim vreme kod njega kada mi je trebalo nešto objasniti. Dida bi me dovezao. Pozvonila bih mu, a on bi otvorio ogromna vrata i pustio me unutra. Taj dugačak, hladan hodnik nikada neću moći da zaboravim. Pošto sam ušla u sobu, sela sam za sto. Tamo me strina već čekala i pitala koju Cedevitu hoću. On je došao i doneo papire. Papiri su uvek bili na drugoj strani popunjeni neki vrednostima i to je davalo šmek papirima.
Prvo bi me pitao u čemu je problem, onda me je teoriju za pet minuta ispitao (naravno, teoriju, nikada nisam pojma imala), pa bismo prešli na objašnjavanje i rešavanje zadataka. Odmah bih shvatila šta je želeo da mi objasni i sa zadovoljstvom sa odlazila i opet dolazila kod njega.
Sada sam počela da uviđam kod njega ono što sam slušala o njemu. Bilo koja oblast, on je uvek imao odgovor. Bio je duhovit čovek, uvek spreman da pomogne. Vremenom, mi je usadio logičko razmišljanje i jako sam mu zahvalna na tom. Zaista, svaki put sam se sve više i više oduševila tim čovekom!

Zavolela sam ga toliko da mi je bio kao drugi dida.
Nažalost, njega je jedan deo porodice odbacio, ni sada ne znam zašto, ali zbog toga nikako nije bio srećan. Tako divan čovek, a sestre ga ne prihvataju. Tu se, navodno, odigralo nešto veoma loše između njih, i oni su prestali da održavaju kontakt. Zato se on i razbolelo. Doživeo je dva infarkta i zdravstevno stanje mu nije bilo baš najbolje. Nisam bila ni svesna kako sam ga jako volela i kako sam uživala da budem u njegovom društvu. Nažalost, on se još više razbolelo i ovaj put je bilo fatalno....

Dok radim zadatke, setim se njega. Znam da je tu i da motri na mene.
Još se uvek mogu da se setim kako je izgledao. I glasa mogu da se setim. Jao, oni njegovi pogledi koje mi je upućivao. Tačno sam znala šta misli da mi kaže...

Volela sam da idem kod njega. Ona glomazna vrata, onaj hladan hodnik gde su stajale gajbice sa jabukama, dnevna soba sa zelenim kaučom i tabureom, listovi sa ispunjenom drugom strano, Cedevita... Nedostaje mi njegove šale, njegove izjave, njegovi pametni i inspirativni govori i odgovori.

Tumaram ulicama i čujem kako vetar zavija. Možda on pokušava nešto da mi kaže, jer se u trenucima potpune samoće uvek setim njega. Kao da je još tu.
Kako mi teško pada činjenica da moj striko nije više pored mene! Zbog njega sam se isplakala i još mu uvek teško da pričam o njemu. Uvek mi stane knedla u grlu, bez obzira u kom kontekstu ga spominju. I dalje mi je teško da se priviknem na to da nemam više kome da se obratim kada me muči nešto.
Bez obzira što smo nas dvoje samo o fizici ili matematici pričali, on je mene i više od toga shvatao. Joj, Bože, kako mi nedostaje!
Nadam se da me sada posmatra dok pišem, jer želim da kažem da je on moj Anđeo čuvar i da i danju i noći bdi nad mnom i pazi da mi se nešto ne desi. Osećam ja to...

Hvala, striko!

Tuesday, November 27, 2007

Potraga za davnom izgubljenom JA

Gušim se, kočim se, davim se, stajem...
Ne mogu više ovako!
Muka mi je! Svakoga i svačega! Plašim se i plaše me...

Svakog dana imam isti problem i samo se pitam da li će ikada da prestane?
Nervira me i ne da mi da normalno živim. Smeta mi pri obavljanju najtrivijalnijih zadataka!
Čim se probudim, setim se tog problema koji će opet da me ometa ceo dan. Dan mi prođe u žaljenju što mi taj problem opet ometa planove. Uveče obećavam sebi kako ću da rešim taj problem, molim se Bogu da im da snage za to. I ujutru opet ustanem i sve ispočetka.
Sada, šta može da bude tako odvratan problem koji mi ne da da živim?
Problem je što ne zna ko sam, šta sam, niti zašto sam tu. To su glavni problemi, kasnije se samo grana i grana...

I’m going slightly mad
I’m going slightly mad
It finally happened, happened
It finally happened,
It finally happened, I’m slightly mad
Oh dear!

Ranije sa znala ko sam ja. Odjednom, pokušavam svima da udovoljim. Neke ni ne saslušam, samo u znak odobravanja klimnem glavom. Ne želim da ulazim u sukobe, pa se samo složim sa dotičnom osobom, iako imam svoje mišljenje. Postala sam ravnodušna. Ranije sam čvrsto branila svoja načela, a sada dovodim sebe u situaciju da pitam da li su to uopšte moja razmišljanja ili sam ih samo pokupila od nekoga?

There's riddles in the shadows
They're thrown the way that I'd expect
And people never seem to know
What they least suspect is coming next

Više ne znam da li sam ovo ja ili kreacija drugih ljudi? Da li sam ja ideal roditelja i prijatelja? Da li su me oni oblikovali prema njima? Je li istina da sam ja toliko lak materijal za oblikovanje? Kao najmekša glina. Samo čekam da me nečije ruke prihvate i krenu da me oblikuju po sopstvenom nahođenju. Nije mi bitno da li ću guska ili labud da budem, bitno je da sam ja izvajana figura. Kao škart roba...

If there's a God or any kind of justice under the sky
If there's a point, if there's a reason to live or die
If there's an answer to the questions we feel bound to ask
Show yourself - destroy our fears - release your mask

Muka mi je više od toga. Potpuno sam ravnodušna i lenja. Svakom dopuštam da mi radi sve što želi. Napadaju mi ličnost, uništavaju je, preoblikuju pred mojim očima, a ja se jedva pomerim sa mesta! Ni da im kažem nešto, ni ne pokušavam da ih zaustavim...
Ko sam ja to postala? Zašto mi je tako svejedno, kao da se radi o drugoj osobi? Znam da sam u pubertetu i da ovo vrlo lako može da bude kriza identiteta, ali osećam da je ovo dublje i značajnije od jedne krize identiteta.

Sick of this life
Not that you'd care
I'm not the only one
With whom these feelings I share

Nemam pojma ko sam. I dok ovo pišem preispitujem se da li je muzika koju ja slušam muzika koju sam samu odabrala. Mada, opet i nije toliko čudno da istražujem i biram ono što se meni čini da je najbolje za mene, pa slušam svašta (osim narodnjaka i trubofolka, naravno). I ovako nam se to čini normalnim. Ali, nekim filozofskim postupcima mučim sebe danju i noću i shvatam da to možda i nije baš tipično. I mučim se i mučim se, a rešenje ni na vidiku. Ne mogu više ovako, zaista ne mogu...

The days have turned away from me
The lights no longer shine on my head
And people turn away from me
No more do they look to me with respect

Imam blokadu. Na časovima kada znam nešto, ja ne mogu da se javim. Povraća mi se od tog osećaja. Dosta mi je više toga! Ne mogu to da podnesem! Da se neke druge osobe javljaju koje nemaju veze s vezom, a ja ćutim i posmatram kako se sve odvija... Neću da se pravim da je sve to u redu i da mi baš to odgovara. Ne želim to. Neću da budem paralizovana glupim strahom i osećajem nemoći. Ceo život da provedem u kajanju i žaljenju... E baš neću! Usuđujem se da kažem da NEĆU, NE ŽELIM to! Zar ja puno tražim?

You can be anything you want to be
Just turn yourself into anything you think that you could ever be
Be free with your tempo, be free be free
Surrender your ego - be free, be free to yourself

Doduše, još ne znam kako ću sve to da rešim. Postepeno, pretpostavljam. I dalje će da budu mučna jutra, dani u agoniji i noći prevrtanja po krevetu.
Znam, da niko nikada neće saznati zašto je tu, ali ja bih jako volela da imam odgovore na druga dva pitanja...


Sunday, November 18, 2007

Koliko jedna suza može da bude teška?

Ceo dan ležim ili sedim u svom toplom domu. Toliko mi je lepo, da se čak nisam ni presvukla iz pidžame. Čitam jednu knjigu. Uživam u njoj. Stalno se meškoljim u ćebetu, tražim koji mi je način najudobniji. Povremeno pogledam kroz prozor. Vidim kako se svetlost ulične svetiljke prelama kroz staklo i setim se da sam jutros gledala čudo prirode. Gledala sam kako sneg pada.

To je bilo nešto prelepo. Uzela sam fotoapart i snimala sam. Uživala sam u tim krupnim pahuljama što su se tako meko spuštale dole. Otvorila sam prozor. Želela sam da osetim čaroliju na mojoj koži. Htela sam da moja suva, topla i meka ruka, postane vlažna i hladna. Htela sam da se prošetam po ulici bosa, samo da bih osetila taj divan i čudan osećaj.

Pahulje su mi padale na objektiv fotoaparat, ali nije me interesovalo to. Nagnula sam se kroz prozor da bih videla bele krovove, bele staze i drveće prekriveno snegom. Kako je sve bilo lepo! Vetar je blago duva i nanosio bol drveću koje se saginjalo da dotakne sneg. Najdraže mi je bilo da gledam kako sneg pada kroz svetlost ulične svetiljke. Atmosfera je bila idealna. Kao stvoreno za čitanje knjige. Nedostajao mi je jedan topli čaj sa kojeg bih povremeno dunula toplu paru koja se izdizala iz šolje. Osećaj je bio, usuđujem se reći, savršen.


Sve ovo vreme sam pričala sa nekim osobama i baš sam se prijatno osećala. Toliko prijatno da sam izgubila pojam o vremenu. Već je bilo 3 sata ujutru. Morala sam da napustim ovaj divni svet i nevoljno sam otišla u svet snova.

Kasnije se sneg otopio jer je padala kiša. Sada je samo blatnjavo. Taj prizor mi je dosta pokvario raspoloženje, ali sam se setila nečega. Koji sam ja srećnik kada sam mogla da posmatram stvaranje snežnog prekrivača! Imla sam osećaj kao da sam ja to sve napravila i osećala sam se dobro. Ceo dan me ta misao drži. I kada se zadubim u knjigu, i dalje razmisžšljam o tim pahuljama. Podsećale su me na davno detinjstvo. Kada je sve bilo skoro idealno. Međutim, sada sam stvorila i novo sećanje. Kako je dobro kada si budan u 3 ujutru da vidiš to čudo prirode.

Poslednjih par nedelja ostajem budna do 3 sata ujutru. Ili zbog učenja ili zbog razgovora sa meni dragim osobama. Slušam muziku i pošto sam u poslednje vreme veoma razdražljiva, desi se da ispustim po koju suzu.

Suza me podseća na pahulju. Čini nam se tako lagana, a tako je teška. U njoj su sve tajne, još samo kada bi znala da govori. Obe su tako delikatne i nežne. I javljaju se u specijalnim situacijama.
Znače nam dosta. Nekada im se radujemo, a nekada nas rastuže. I posle njih budemo mokri.
Svesna da gubim vreme, i da sam za ovo vreme mogla da pročitam veći deo knjige, alo morala sam da podelim nešto sa vama. Moju poslednju suzu.

Pre par trenutaka se desila dok sam slušala od Debussy "The Girl With The Flaxen Hair". Ako slučajno imate, poslušajte je. U meni je izazvala setu, tugu i nostalgiju. I pre nego što sam mogla da se suzdržim, suza je potekla. Dug je put prešla, slivala mi se niz obraz toliko polako da sam osetila svaki njen pokret. Na kraju je pala na radnu površinu stola. Ubeđena sam da sam čula kako je lupila. Užasno je teška bila, još mi zvuk njenog pada odzvanja u glavi. Još je taj deo vlažan gde je ona pala...

Odjednom mi je postalo hladno. Premda sam i dalje ušuškana u ćebe, sada mi je hladno, nemam onaj osećaj sigurnosti, čaj mi se ohladio, a sneg više ni ne pada. Jedino što mogu je da legnem, gledam u uličnu svetiljku, da vidim kako se svetlost prelama i da gledam kako se vetar poigrava sa granama drveća. Čitacu knjigu i možda još koja suza potekne...

Tuesday, October 30, 2007

Devojka bez biserne minđuše

Razmišljam... Gledam u prozor, ali ne mogu ništa da vidim od magle koja se stvorila. Idem do prozora i počinjem da brišem stakla. Odjednom, opet prođe ona!

Misteriozna devojka. Vidim je svaki dan maltene od svog ro
đenja, svaku zoru, svako jutro, poslepodne, veče! Ili ide negde ili se vraća od negde. Verovatno živi u mojoj ulici. Čudno je što ja ne znam gde ona živi, ko je i šta radi u svom životu.
Jedino znam da ide u gimnaziju i da je moj vr
šnjak.

Kada sam bila manja, nisam ba
š puno razmišljala o njoj. Nije mi bila bitna. Jedino bih je viđala na zabavama. Uvek je sedela u ćošku, povučena i pričala je samo sa onima koje je poznavala. Za jednu malenu osobu je to bilo prilično čudno. Ponašala se kao da ima trideset godina, a ne sedam. Tada mi nije privlačila pažnju nešto preterano, jer sam mislila da je stidljiva. Međutim, ona kako je odrasala, postala je još povučenija. Ako joj na nekoj zabavi nije bila najbolja prijateljica, ona bi povremeno pričala sa nekom starijom osobom, a ostatak večeri bi provodila gledajući okolo i čekajući trenutak kada će otac da dođe po nju.

Išle smo u isto zabavište i u istu osnovnu školu . Ni onda se nisam zapitala ko je ona zapravo. Imala je jedan krug prijatelja i to joj je bilo dovoljno. Šta imam ja da se mešam tamo? Od prvog razreda je imala najboljeg prijatelja. Pretpostavljam da je sa njim sve delila i bila čak i prisnija nego li sa nekom devojčicom iz razreda. Zajedno bi išli u školu i zajedno bi išli kući. Često joj se mogao videti osmeh na licu i rekla bih da je zaista bila srećna. Ali se i to promenilo. Jednog dana se vratila sama kući. Njen najbolji prijatelj se preselio i oni su izgubili kontakt. Verovatno je i sama shvatila da više ne mogu da budu najbolji prijatelji. Počela je da se zatvara u sebe, imala je često depresivne, destruktivne faze...Utehu je pronalazila u znanju. Danima bi učila, čitala knjige, dodatnu literaturu... Nije bitno koja oblast. Pravila se da je sve interesuje. Da ne bi povredila druge i da im ne bi smetala. Imala je poprilično dobre rezultate u školi.Verovatno je to i radila jer je znala da znanje niko ne može da joj oduzme.

Poslednje razrede osnovne
škole je doživljavala veoma teško. Retko da je prošla ulicom, a da nije plakala. Ponekad mi je grozno bilo da je vidim. Izgledala je dosta oronulo, kao da je briga za ono što joj se dešavalo. Čak pamtim da je jedno vreme nisam videla. Nije izlazila iz kuće tokom celog raspusta. Dok su se svi zabavljali na bazenima, u parkovima, ona je bila zatvorena u kući. Sama je to želela. Neki njeni postupci su i više nego čudni...

You don't throw your time away sitting still
I'm in a chain of memories
It's my will
And I had to consult some figures of the past
And I know someone after me
Will go right back

I'm not telling a view

I've got this night to unglue
I moved this fight away
By doing things there's no reason to do

Videla sam je ponovo prvog dana u gimnaziji. Smršala je i promenila se. Kao da je htela da zaboravi svoj pređašnji život i da započne nov. Promenu je, zapravo, ona tražila. Mislila je da će je naći u novom okruženju. U razredu joj očigledno dobro bilo, jer se opet vraćala kući sa osmehom. Izgledalo je da je našla prave prijatelje. Ni tamo joj ruže uvek ne cvetaju. Neke ocene su je uništile, rekli su mi drugi. Ali je smogla snage i nije dopustila da je to omete u daljem napretku. Baš suprotno, imala je uspeha i na takmičenjima! Koji je to borac!

You don't throw your life away
Going inside
You get to know who's watching you
And who besides you resides

I dalje nije najomiljenija, niti će ikada da bude. Takva joj je sudbina. Mada, ono što mi drugi govore o njoj, znam da je ona jedna osoba koja uopšte nema neke značajnije karakteristike. Uvek je nepredvidiva. Nikada ne znaš šta će sledeće da uradi.
Najupe
čatljiviji primer za to je kada je jednom dolazila kući iz škole. Taman je ušla u moju ulicu. Noć je već bila i nosila je tešku torbu. Kaput je lagano se kretao u ritmu sa njenim hodanjem. Svetlost uličnih svetiljki delomično su joj obasjavali lice. Jasno se videlo da je premorena i da jedva čeka da dođe kući. Međutim, kao uz inat, vetar je počeo da duva. Prvo je posmatrala lišće koje se podizalo i spuštalo. Razgledala je okolo, kao da nije marila što će vetar da je oduva. Zapravo, izgledala je prilično graciozno. Sva "upakovana", šal joj se vijori na sve strane, a ona ne mari za to. Uradila je sasvim suprotno od onoga što bi ostali uradili u tom trenutku. Raskopčala se. Htela je da oseti svežinu noći. Prolaznici su je gledali i komentarisali njeno ponašanje, ali ona je bila zadovoljna i nije marila za njih, nego se prepustila vetru.

Čini mi se da je ona takva stalno. Ima svoja ubeđenja, uverenja i čvrsto se drži tog. Ponekad izgleda kao da sve vreme sanjari. Ima neki blagi osmeh na licu. A to se zaista retko dešava. Sam njen pogled dosta govori. Ponekad izgleda kao da nosi bol celog sveta u sebi. Kao da će da pukne. Veoma je tiha, povučena. Čudim se kako već nije završila na psihijatriji.

Dok sam pisala sve ovo, ona je pro
šla. Nisam ni videla kako je danas raspoložena. Ali mogu da pretpostavim, osećam da smo "povezane". Umorna je. Dosta joj je svega. Besna i tužna. Zadovoljstvo ni na vidiku...

You take me by the hand
A hand's all I feel right now
It's all I am
It's all that I am

Volela bih da je upoznam... Ali kada?
Da li ja to odlažem jer se pla
šim? Možda.
Da li to ne
želim jer sam ljubomorna na nju? Možda.
Da li ne
želim da je upoznam jer bih mogla da se razočaram? Možda.
Da li ću ikad to da saznam? Možda...