Wednesday, April 4, 2012

Tralalalalala

Ovih dana se prečesto hvatam za glavu.

Hvala na brizi, ali mislim da nema pomoći do 4. maja. Umirem, ma, žeđam za predizbornom tišinom. Ne mogu više da gledam osmehe, telad, cveće... Zaista ne mogu.

No, s druge strane, tu i tamo se nađe nešto što me natera da se smejem od muke. A sad, iskreno, ovo me nateralo da se prvo osećam postiđeno, a zatim je izazvalo salve smeha, pa sam sad opet u depresivnoj fazi. Deluje na mene kao bipolarni poremećaj. Tuga.
Uglavnom, dok me još uvek drži tužno stanje, malo ću da prokomentarišem istu vest.

U pitanju je kompozicija. Tačnije, kompozicija Ludviga Betovena. Nemački kompozitor iz prelaznog perioda između klasicizma i romantizma. Toliko veliko ime klasične muzike da čak i Palma žali što nije mogao da organizuje njegov koncert. I to nešto govori, ali o sirovinama posle.

Šta je fora svega, pitate se? E, pa, dobrodošli u klub, jer ni meni nije jasno. Pesma predizborne kampanje? Je l' se to pevuši? Ili se recituje? Ili se ponavlja kao mantra? Koja je funkcija svega to?

Vrlo često govorim kako smatram da više ne postoje pravi partijski entuzijasti. Svi se rukovode interesima i postupaju u skladu s njima, što je sasvim razumljivo. Međutim, onda kome su te pesme? Nama? Da ih pevušimo pred ekranom. Srećni, zadovoljni, nikad bolje, nikad lepše. Ne mogu više da izdržim i izdržavam te kultove ličnosti koje veličamo slikama, pesmama i ritualima.
Interesantno je kako se koriste prednosti 21. veka da bi se održao plemenski običaj.

Da se razumemo, nije ovo napad na jednu određenu stranku, jer većina radi isto. Ovo je samo bilo kap koja je prevršila čašu, barem za mene. Očigledno da je srpska truba koja izvodi Odu radosti savršeno predstavljena politika i Kosovo i EU. Ali, jednostavno, ponekad postoji ukus i neukus. Ovo je neukus. Takođe, ako im je potreban neki bolji marketinški tim (kao i Različku), mogu da pokušam, novac ne škodi. Nikada.

Na samom kraju, htela bih samo jedan kratak komentar apropo tragedije koja se desila u Novom Sadu. Cela situacija je tužna, lanac krivac je predugačak, i žalosno je što je to incident koji se nije sad desio prvi put, nego po ko zna koji put iz istih razloga. Jedino gde bih uputila kritiku jeste povlačenje bombastičnih naslova po novinama. Tuđa nesreća donosi tiraž, svesna sam toga. Ali, koliko smo bolesni ako moramo da se hranimo time svaki dan? Da gledamo ekskluzivne fotografije sa sahrana, da čitamo biografije poginulih, da se otkrivaju odnosi poginulih, i, na kraju, da čitamo izjave najbližih kojima je sigurno do intervjua tad.
Ma koliko da su mas-mediji odlični, ponekad, treba da se zna kad da se stane. To mogu reći i onima sa pesmicama.