Tuesday, November 25, 2008

Posekotina

Posekla sam se...
Posekla sam se na list hartije koji se činio toliko bezopasnim jer je plenio svojom belinom. Doduše, ljudi su me upozoravali da on može biti veoma opasan, a ja, tvrdoglava, se nisam obazirala na to.
U trenutku nepažnje sam se oslonila na najotrovniji bršljan od svih u toj bašti. Sav otrov je ušao u moju posekotinu i projurio mojim venama. Jauknula sam od boli i nemoći. Nisam ni očekivala to...
Od te boli sam se uhvatila za ranu u nadi da će me proći kada pritisnem. Nažalost, ni to nije pomoglo. U tom času sam se osvrćala i ugledala ruže. Ruže koje su plenile saosećanjem za moju posekotinu. Mekane latice koje bi blaženo delovale na moju ranu. Naslonila sam se na njih i zaboravila na jaku bol koja je strujala mojim telom... Kada sam se nabola na trn. Opet sam poskočila od nenadane boli i shvatila da ovde nema spasa.
Izbezumljeno sam tražila način da zaustavim krv koja je kapala na moju belu haljinu. U tom retardiranom hodu sam pala na bršljen, ali ne tako otrovan kao prošli put. Zubima sam škrgutala i vikala od besa. Nisam više mogla da se nosim tim... U krajnjem jadu sam pogledala gore. Sunce je sijalo i bacalo zrake na mene. Konačno me je neko milovao, mazio, negovao, razumeo. Ni rana me više nije bolela, nisam osećala ništa osim ljubavi. Dok mi vetar svojim zavijanjem nije srušio iluziju. Duvao je bez trunke saosećanja za moju napaćenu ranu. Šibao je moju kožu i pravio nove rane. Sada je krv sve jače i jače tekla... Više nisam mogla da je zaustavim. Pogledala sam ka žbunu ruža. Nisam htela opet da se opečem, ali sam morala da rizikujem. Nisam mogla da održim ravnotežu i pala sam u taj grm. Poslednje trnje mi se zabilo u celo telo... Pojedine ruže su moje lice milovale svojim belim i mekanim laticama dok nisam konačno izdahnula...

Thursday, November 20, 2008

Kap

Sviraj nešto tragično...

Jer nemam čemu da se radujem.
Jer nemam uspeha ni u jednoj sferi života.
Jer sam depresivna.
Jer je učenje psihologije u gimnaziji licemerje kada te sledeći čas šibaju sa kontrolnima umesto da se opustiš.
Jer je život kao moja profesorica biologije - ni ne vidiš kada će te prevariti, ali možeš da očekuješ to.
Jer sam netalentovana osoba.
Jer nemam više dobrih i originalnih ideja.
Jer ne mogu da se skoncentrišem na nešto što mi znači.
Jer mi pogled luta.
Jer mi drugi govore da će se sve to rešiti i daju mi lažnu nadu.
Jer je moja inteligencija iluzija.
Jer je moje nezadovoljstvo stvarnost.
Jer nemam vremena da se posvetim onome čemu želim.
Jer ne umem dostojanstveno da gubim.
Jer ne umem da skrivam svoje suze.
Jer u poslednje vreme stalno plačem.
Jer više ne znam ko sam.
Jer nemam nokte od nervoze.
Jer ne umem da se kontrolišem.
Jer ne znam šta ću sa sobom.
Jer ne znam šta ću sa mojim životom.

Svirajte mi nešto tragično...