Friday, August 26, 2011

Poslednji vapaj

Tuga. Užasna tuga.

Juče gledam Dnevnik RTS-a (o njemu ću drugom prilikom) i jedna od vesti jeste nešto u vezi sa ministarstvom prosvete i nauke i svih ostalih drangulija koje su nedavno dodate zbog redizajna Vlade. Nešto nešto, malo vidimo cenjenog ministra, pa nešto, pojavi se neki hipsterski japi pomoćnik da pokaže ministru gde da se potpiše, pa opet nešto nešto, povišica i nešto nešto tehnički višak.

Povišica. Povišica. Povišica. POVIŠICA.

I, ne, ovo nije bila demonstracija mog umeća sa ctrl+b i ctrl+i, ne zaboravimo i caps lock, nego ta reč mi je toliko odzvanjala glavom da nisam mogla da se ne zapitam a čemu li to.

Odmah sam se setila jedne ranije ministarke prosvete. Ne bih da je kompromitujem imenom i prezimenom (za titulu nisam sigurna kako je stekla, pa ne bih ni da koristim), ali to je ona žena koja je malčice pogrešno citirala, pa malko zagovarala protiv informatike i učenja stranih jezika u nižim razredima osnovne škole, i na kraju, htela da ukine Darvinovu teoriju jer je previše pažnje posvećeno tome za razliku od ostalih razvijenih zemalja (zamislite, čak 12 časova! Iju! Ne dao Bog..) i tako.

Nedugo nakon nje je došao jedan, takođe, tunjavi ministar. Ista partija, a znate šta kažu - da ljubimci liče na svoje vlasnike. On je tu kao nešto radio, pa malo nije radio, pa tako svašta nešto i na kraju - ništa. Jedino ga se sećam po tome što je izvlačio kombinaciju na RTS-u kad sam polagala prijemni za srednju školu. Dobro mu je to išlo, mogao bi da ima karijeru kao one lepotice što izvlače loto brojeve.

Sad, kad sam završila srednju školu, tu se nekako stvorio i ovaj trenutni ministar. Ne znam šta da kažem o njemu. Da vidimo... Ukinuo je Sektor za srednjoškolsko obrazovanje, odnosno, pripojen sektoru za školsku upravu. A mislim, i šta će? Jeste da su sektori za osnovno, srednje i visokoškolsko obrazovanje stub pomenutog ministarstva, ali šta sad. Dešava se. Dešava se i da se mesto čuva stranačkom kadru. Dešava se i da se povećava birokratski aparat. Svašta se dešava, a mi to gledamo i puštamo ih. Jer obrazovanje nije bitno.

Kako, ali kako jedan čovek koji je zadužen za obrazovanje cele nacije može reći da rezultati na PISA testu nisu baš idilični, ali da je bolje nego što je očekivao? Kako se mogu očekivati bilo kakvi rezultati bez imalo truda?

Ono što je tragično jeste činjenica da je to ministarstvo jedno od najbitnijih jer ono oblikuje naciju. Pomaže lošim da budu dobri, dobrima još bolji, a najboljima da ostanu najbolji. Ili bi tako trebalo da bude. A ne da šikaniraju najbolje, dobre guraju u masu, a lošima daju posao u ministarstvu. Kažem mnogo puta da ako ministar nije te struke koje je ministarstvo njegove, barem da okupi stručan kadar oko sebe i da zajedno guraju. Umesto svega toga, ovako ministarstvo dobije neki tamo lik kome naređuje njegov partijski tatica.

Uostalom, kad se i pogleda struktura škola... Ma, zaista, hajde, setite se, i iz osnovne i iz srednje škole, koji su profesori umeli da vas zainteresuju za gradivo, da drže drugačije časove, koristeći modernu tehničku opremu ili barem da promene način predavanja. Znam da su kod mene retki. Sve ostalo su napaćene duše koje svoj posao mrze od kako su ga dobili, ali je dobar, jer se može jeftinije ili gotovo besplatno ići na ekskurzije. A upravo takvi profesori su zaslužni što ja ni dan-danas ne znam pošteno neke stvari, jer suština nikada nije bila bitna. Uvek su detalji oni koji snižavaju ocenu.

Ono što je najtužnije u celoj priči jeste da sada imamo generacije i generacije mawix ljudi koji osnove gramatike ne znaju, mladih osoba u srednjim školama koje nisu motivisane da idu na fakultet, jer posao možeš dobiti i na druge, mutnije, načine, i na kraju, ljudi koji trpe ovaj visokoškolski sistem četiri, pet, šest, sedam, osam, dvadeset i osam godina, dok ih roditelji ne oteraju iz kuće. A ima i onih koji beže negde gde je malčice bolje.

Pitanje je vremena kad će se određene ideje u potpunosti provući kroz plan i program škola. Već smo videli da sasvim verodostojni i legitimni udžbenici nemaju mesto na policama, kao i forsiranje iskrivljenih činjenica. Bilo je i ideja da se izbaci sociologija, filozofija i ustav i pravo građana. Sve ovo zvuči kao divan plan za masovno otupljenje.

Moj jedini savet jeste pravi postmodernistički - nikada ne verujte u nešto kao konačnu istinu. Istražuj, čitaj, ali ne uzimaj zdravo za gotovo.

Možda je jedina šansa sada samostalno školovanje.


P.S. Neizmerno mi je drago što je broj čitalaca bloga porastao. Sad znam da nisam luda.

Friday, August 5, 2011

Stari gnev

Gledala sam neku seriju kad sam čula poznate reči Rage, rage against the dying of the light!
Odmah sam se setila da je u pitanju neka pesma što smo morali da naučimo napamet za engleski.

Naime, u gimnaziji postoji takmičenje u recitovanju na engleskom jeziku. Profesorica je bila pravi sadista i morali smo svi da naučimo napamet, a potom bi ona odlučila ko ide na takmičenje. Da bi se dodala mučenička nota svemu tome, takmičenje se održavalo u maju, kada su se radili poslednji testovi i ispravljale ocene. No, da su barem poeme bile lagane...

Svake četvrte godine bude nešto od Šekspira, da bi svaka generacija znala barem nešto. Mojoj generaciji je zapao odlomak iz The Two Gentlemen of Verona. Pre toga, u prvom, imala sam Too Many Daves od Dr. Sjusa. U četvrtoj godini poemu Heart and Mind od Edit Sitvel. A u trećem -

Do Not Go Gentle Into that Good Night

by Dylan Thomas

Do not go gentle into that good night,
Old age should burn and rage at close of day;
Rage, rage against the dying of the light.

Though wise men at their end know dark is right,
Because their words had forked no lightning they
Do not go gentle into that good night.

Good men, the last wave by, crying how bright
Their frail deeds might have danced in a green bay,
Rage, rage against the dying of the light.

Wild men who caught and sang the sun in flight,
And learn, too late, they grieved it on its way,
Do not go gentle into that good night.

Grave men, near death, who see with blinding sight
Blind eyes could blaze like meteors and be gay,
Rage, rage against the dying of the light.

And you, my father, there on the sad height,
Curse, bless me now with your fierce tears, I pray.
Do not go gentle into that good night.
Rage, rage against the dying of the light.


Mislim da ponekad u datom trenutku pogrešno poimamo situaciju. To je bilo mučenje s aspekta osamnaestogodišnjakinje koja ne zna šta će sa sobom u životu, a samo dve godine kasnije, sa drugačijim problemima, ista poema predstavlja dragocenu uspomenu.

Mali savet - pročitajte i ostale. Vi barem ne morate da naučite napamet. Mada, nije na odmet.

Thursday, August 4, 2011

Dobro veče, Srbijo!

Bože mili, čuda velikoga!
Rasplakala se pobednica ovogodišnjeg Velikoga brata u emisiji Jelene Bačić Alimpčić.
A onda smo joj malo aplaudirali, jer je hrabra.
Potom je Jelena rekla da on nju (pobednicu) ne zaslužuje, jer se samo ona odricala.
Onda smo sa ogromnim uzdahom saslušali njene mudre reči nama. Tolerancija je bitna. I svi grešimo.


Znam, znam, znam, uzmi daljinski, pa promeni program ako ti se ne sviđa. Ali, na koji da promenim? Svi programi su postali istovetni.
Šema programa:

1. Jutarnji program - dva voditelja, malo se smejemo, malo čitamo vesti, malo prikažemo stanje na putevima, malo gledamo u laptop, pa malo vremensku prognozu, pa se malo opustimo uz neki muzički video i zatim se malo oprostimo od gledalaca. Usput se vrti odjavna špica gde piše šta je voditelj obukao i obuo, a šta voditeljka.


2. Niz serija - više nije bitno da li je američka, meksička, španska, brazilska, portugalska, engleska, francuska, italijanska, turska, bugarska, ruska, indijska, srpska, hrvatska i tako dalje serija, bitno je da je serija. Isti protagonista, isti antagonista, ista priča. Jedno je odeća drugačija. Ponekad.

3. Ријалити шоуу - ista parola kao malopre; nije bitan koji je, nego samo da je. Poprilično esencijalističko stanovište za poprilično prosečnu publiku. No, dok režim panem et circenses radi bez mane, manje brige za svakoga, reklo bi se. Možeš da se venčaš na TV-u, da menjaš ženu, nadam se da će uskoro to uvesti i sa decom, da budeš eksperiment Orvela, da ostvaruješ svoj talenat, budeš muzička zvezda, preživljavaš na tropskim ostrvima, vodiš domaćinstvo... I-ha-ha, ma šta god hoćeš! Posebno omiljene su mi emisije u kojima neka xyz porodica otvara kamerama dom i gde konačno saznajemo zašto je toliko skuplje kupiti kutiju kondoma nego li održavati i izdržavati šurnajst dece. Pa, gde da se ne smilujem kad ih vidim tako prljave, jadne i unesrećene?

4. Informativni programi - ?

5. Emisije o šoubizu - ovo je kao šlag na tortu. Posle teškog dana običnog čoveka najpotrebnije je da čujemo muke raznoraznih zvezdica da znamo da nismo sami u univerzumu, da su i oni baš kao i mi, obični ljudi, samo bez nekoliko miliona evra na računu. Dobro je znati!

6. Talk show - ovo je za relaksakciju u kasnim satima. Gledamo kako voditelji ili voditeljke ili voditelj ili voditeljka ugodno ćaska sa poznatim gostima. Naravno, postoji nekoliko formata ove emisije. Pardon, šoua. Postoji ženska. Tu se priča o pitanjima bitnim za žene. Kao Opra. Samo što u Srbiji ima previše Opri, a premalo poznatih. Sledeći američki uzor jeste šou s primesama humora. Ovde uvek bude šou bez primesa humora. Ili s očajnim humorom. Zatim postoji politički tok šou. U tome politike retko bude, uglavnom bude tok - uvreda i šoua - reakcija na uvrede. Gosti su uglavnom eminentne ličnosti. Uglavnom.

Muči me što smo svi postali toliko okupirani TV-om da više tugujemo kada nestane signal nego kada nam neko ode s ovog sveta. Petkom uveče umesto proslavljanja što je prošla još jedna radna nedelja, sedimo ispred kutije i čekamo raznorazne Večeri s nekim tamo ljudima koje ni ne znamo. Umesto da nedeljom provodimo vreme zajedno, vrtimo kanale tražeći neki film ili seriju.

Ne kažem da TV treba baciti i spaliti. Mogu se naći i neki drugi programi. I može se smanjiti zaluđenost za magičnom kutijom. Dok je još lepo vreme napolju.

Ovo kažem zato što vas volim. A ja sam mizantrop inače.