Thursday, November 19, 2009

Ček...



Shvatih da je ovaj blog interaktivan u neku ruku, stoga, dajem vam isti zadatak kao što je nama profesorica engleskog dala pre neki dan. Imali smo parče papira i ovu Dalijevu sliku ispred sebe. Tema je bila My First Impression, što znači da naziv slike nije bitan.

Uglavnom, odvojite malo vremena i napišite vaš prvi utisak, garantujem da ćete se oduševiti (nas je profesorica ograničila sa 100 reči, a vi možete kako hoćete).

Naravno, ne bi ovo bio moj blog da i ja to ne podelim sa vama. Tako da, prvo vam preporučujem da vi napišete nešto, pa onda da pogledate moj utisak.

Setite se u kom duhu su nadrealisti pisali (reč po reč, sve je teklo jedno za drugim).













Moja prva impresija

Kao što je Ajnštajn rekao, sve je relativno, kao i vreme. To je prva misao koja mi je prošla kroz glavu kada sam ugledala ovu sliku.

Izuzetno čudno, ali ova slika me podseća koliko ima toga što treba da uradim. Satovi su izuzetno teški i kaplju na sve strane, kao i moje obaveze. Ove godine ima dosta toga i svakim danom mi je sve teže i teže da se nosim time, a očigledno je da kaplje predstavljaju rastrojenost.
Ako bih to curenje posmatrala povezano sa Suncem koje jako sija negde izvan vidika, odnosno, izvan okvira slike, setim se onih lenjih nedeljnih letnjih poslepodneva kada sam bezbrižno ležala na travi dok me topao vazduh zapljuskivao. Odmah se setim Geršvina i Summertime. Posle toga bih ležela na klupi na verandi i pila nešto ledeno, dok bi kapljice vode lenjo klizale niz čašu. One kockice leda bi se istopile baš kao i ovi satovi, a ja bih razmišljala o tome kako vreme prolazi, bez obzira na usporenost dana.

Sa druge strane, nedostatak žive prirode na slici mi odagnava srećna osećanja i uspomene na dane razbibrige. Ogoljenost drveta, tamni tonovi i more koje deluje kao da će led svakog trenutka u potpunosti da ga prekrije, upućuje me na hladnoću, ne zimu, nego početak ledenog doba.
Jarki tonovi, kao svetloplava ili jarkožuta bodu oči, i imam osećaj da je tamo toliko hladno da bi mi se smrzli prsti na nogama ako bih i sekund provela tamo. Sunce se još malo nazire, odnosno, njegov odsjaj, i to nagoveštava da će i ono uskoro nestati. Da će ostati samo vreme.
Vreme koje je stalo.

Cela ta slika nagoveštava jedno topljenje, curenje vremena u beskonačnost, ubrzanost trenutka dok se odjednom sve ne zahladi i ne zaledi. Vreme iznenada stane u jednom trenutku. Ona plava daska pored vode predstavlja odskočnu dasku u trenutak u koji mi želimo da odemo, a more jeta naša memorija. Trenutak koji izaberemo se proživljava i proživljava sve dok mi ne poželimo da nastavimo dalje. Tada onaj crveno-narandžasti sat ubrza vreme, ona jarkožuta na nebu postaje Sunce u svim svojim toplim tonovima i nastavlja se život.

Na kraju, bez obzira na naziv slike, stvarno smatram da ova slika predstavlja put u nepoznato, u sakrivene kutke naše svesti. Vraća nas u momente koje smo zaboravili i pruža nam priliku da zamrznemo vreme i još jednom proživimo taj trenutak. Pa, istražimo dubine nepoznatog!

Možda boemska rapsodija sve pojasni -


Is this the real life?
Is this just fantasy?
Caught in a landslide
No escape from reality
Open your eyes
Look up to the skies and see...



P.S. Slika se zove The Persistance of Memory, ali, i sami ćete doći do tog zaključka.

Sunday, November 15, 2009

Drag mi je FB, ali mi je draži zdrav razum

Samo da obavim jutarnju rutinu.

To sam rekla mami i zgrabila laptop. Naime, jutarnja rutina nije više puko pranje zubi ili umivanje. To je sada provera mojih profila. Što je izuzetno žalosno ako mogu da primetim.
Htela sam da napišem tri posta, međutim, morala sam samo da proverim FB. I ta socijalna mreža me i potaknula na ovo pisanje.

Realno, u poslednje vreme mi je nekako dojadio. Tamo sam samo zbog nekih igrica, jer želim da oborim rekorde. Prilično detinjasto, rekao bi neko. Ako zanemarim i te detinjaste igrice, jedino što me veže jeste dve godine rada na mom profilu, osiguravajući da svi znaju da je to
moj profil, i da on u potpunosti reflektuje moju ličnost. Međutim, gledam i druge profile. I pratim aktivnosti drugih ljudi preko Live News (koji me izuzetno nervira).

Naravno, pojavljuje se nepismenost, upotreba sh, zh, ch, sx, zx, cx, y umesto j itd. Navikla sam se na to, pa mi i više ne smeta kao ranije. Onda, patriote su počele da pišu ćirilicom i gnušaju se na latinicu, ali i na to sam navikla. Konstantno su popularne aplikacije kao
Tvoj stih dana ili Neki pevač ti poručuje. I na to zažmurim, nekako. Kada to prođe, dođu aplikacije Friend of the day, Enemy of the day, Lover of the day, Shit of the day... Neko bi sada rekao da postoji opcija hide, ali kako da sakrijem nekoga kada znam da je bolji od tih aplikacija?

Poslednje i ono što me ubedljivo najviše nervira jesu grupe. Tačnije, razne vrste grupa. Počevši od
Svi mi koji nogom palimo kompjuter, preko Hoćemo stari FB nazad, sve do grupa kao Hajde da skupimo više ljudi nego što ih ima u CG! i tako dalje. Te grupe me nerviraju jer bukvalno znam sve o svakome, a verujte mi, to nikako ne želim. Kada bih uzela jednu osobu nasumice i pogledala njene grupe, tačno bi znala šta od ustajanja do trenutka dok ne ode na spavanje radi. A to je previše.

Sve što je više je previše. To je reklama za Tomato, ali mislim da bi se lako moglo primeniti i na ovaj slučaj. Pre svega, jer danas je trend dodati što više nepoznatih ljudi da bi imao što više prijatelja od nekog. Što znači da svaka osoba sa liste prijatelja ima uvid u jedan dan tvog života... Bolesno, krajnje bolesno.


FB sada predstavlja jednu vrstu neophodnosti. Ako nemaš, svi vrše pritisak na tebe da napraviš. Kada napraviš, svi vrše pritisak na tebe da isprobavaš glupe aplikacije, da rešavaš umobolne kvizove i da se učlanjuješ u koje kakve grupe. Treba što svežije slike da stavljaš na profil u što izazovnijim pozama, jer ćeš onda imati više prijatelja, a to je cilj.


NE. Cilj je da tu okupiš
tvoje prave prijatelje i da dnevno komuniciraš sa njim i da održavaš kontakte, pogotovo ako su daleko od tebe. Kada se setim kako sam razmišljala da ako čovek ima 30 prijatelja na FB-u, da to znači da je veoma asocijalan. Danas shvatam da je to pametan čovek koji ume da odabere istinske prijatelje.

Možda je ovo samo mali apel na vas, vaše korišćenje sajtova tog karaktera. Ne znači da ću prestati da dodajem prijatelje ili da
lajkujem fotografije. Ovo znači da ću koristiti FB sa merom, a to je velika razlika između mene i mase ljudi izgubljene u svetu kačenja slika i lajkovanja linkova.


Veoma je privlačno, zar ne?

Tuesday, November 3, 2009

Kasno je

(Navikla sam da pričam sama sa sobom, a ponekad mi pomaže kada svoje mislim stavim na papir, pa sam odlučila da pokušam.)

Dok sam se danas vraćala kući, naletela sam na nekoliko dobrih tema za post. Na primer, šta čini samoću ili koliko je jaka vera nekih ljudi. Između ostalog, htela sam sebično, naravno, i sebi da posvetim vreme da objasnim kako se sakrivam iza nekih dečijih, davno zaboravljenih iluzija.

O čemu bih mogla da pišem sada? O životnim pričama, dakako.

Naime, ponekad smo suviše sebični. Na neke poslove gledamo sa blagim zgražavanjem. Verujem da je to normalno, pošto smo tako vaspitani. A kako to? Tako, da verujemo da uvek moramo da težimo najboljem i da ostvarimo sebe kao kulturno i istorijsko biće. Naravno da je prirodno kada nam neko spomene posao čistačice da prevrnemo oči.

Pogotovo taj kompleks imaju gimnazijalci. Nas profesori odgajaju u jednoj iluziji, usled nedostatka boljeg termina, nazvaću to uljuljkavanje. To uljuljkavanje se zapravo sastoji od konstantnih govora da smo mi budući akademski građani, da određena ponašanja ne poseduju gimnazijalci i na kraju krajeva, da bi trebalo da se parimo sa svojom vrstom, jer ne želimo valjda da mešamo našu čistu krv sa tamo nekim prljavim i poganim ljudima iz srednjih stručnih škola...
U redu, poslednje sam baš banalizovala, ali se sve na kraju svodi na to.

Takođe, postoji još nešto u našem životu, a to je pojam pravog gimnazijalca.
Ne bih znala šta je to. Tokom godina se menja, neki ga zasluže, neki prisvoje. Kada bih bila realna, pojam pravog gimnazijalca bi zapravo bila neka vrsta renesansnog čoveka, sa svim tim teorijskim i praktičnim znanjem. A tih ljudi je stvarno malo.
To što se u gimnaziji uči logika, filozofija, sociologija, ustav i pravo građana nešto više, ne daje nam pravo da budemo pravi gimnazijalci. Zar niko nikada nije pomislio da to mogu da budu ljudi iz drugih škola? Zašto oni ne bi mogli da uzmu knjige i da proučavaju metafiziku, religiju, ili Organon u slobodno vreme? Niko nije toliko siromašan da ne može da pročita to.

Nego, da se vratim sa digresije. Poenta je da je svaki posao bitan. I posao smećara, i lekara, i pekar, i vozača, i političara, i fotografa, i sociologa, i učitelja. Svi su se oni specijalizovali za jednu oblast, svoj posao. Ako sam barem nešto naučila iz The Nightmare Before Christmas jeste da ne bi trebalo da se mešamo u tuđe područje, nego da tu energiju preusmerimo na svoje područje i da tamo zablistamo.

Danski filozof Seren Kjerkegor je rekao da je većina ljudi kao trava; grom udari drvo i to drvo oseti nešto, a trava ostane uskraćena za to iskustvo.
Zar je većina samo tu da podrži manjinu? Ili da je održi?