Wednesday, October 26, 2011

Oktobarsko ludilo

Nekako se nametnuo i taj nesrećni oktobar koji je znači odlazak od kuće posle nekoliko meseci užitka kod kuće. A šta je to zapravo značilo? Selidba u novi stan, prilagođavanje, opet kuvanje, upravljanjem budžetom, čišćenje. Uh, baš sam rekla prijateljici da je situacija istovetna kao i prve godine. A ja najviše mrzim uvode.

Uglavnom, nekako je sve to krenulo, doduše, kilavo. Prvo što sam značajno uspela jeste da sam se prehladila. Sad, prehlada, i nije nešto strašno. Međutim, kad ste sami i nemate snage da odete da kupite nešto da jede, pa tri dana preživate špagete, e to je strašno. U tim grozomornim trenucima sam shvatila kako je bitno imati nekoga. Bilo to roditelj, prijatelj, partner, pas, afričke ljubičice - nije bitno, samo da niste sami.

To je prva poruka oktobra. Ne zanemarujte one koji vam prave društvo, i nikako ne potcenjujte.

Dalje, kako sam se malo oporavila, je li, mogla sam se vratiti u neudobni amifiteatar. Pre nego što sam i trepnula, već je došlo do velikog protesta. Učestvovala sam. Da li iz konformistčkih ili istinskih pobuda, ne znam. U međuvremenu sam pokupila situaciju, shvatila kako stoji kompletno stanje na Univerzitetu, kako su organizacije postavljenje i kako se sve odvija. Ponekad mislim da je prava stvar da se konačno svi pokrenemo, i krenemo tako da protestujemo, jer, verujte mi, kada ljudi izlaze na ulicu i aplaudiraju vam, pokazuju palac na gore, i bodre vas, tada znam da nismo sami u ovoj borbi, znam da je svima već dosta. Samo da se još svi i pokrenemo.
Za sve koji se pitaju kakav je osećaj učestvovati u protestu - ekstatičan i energičan.

Drugo što sam naučila jeste da ima ljudi kojima je dojadilo sve, samo je pitanje vremena.

Ono što je eskaliralo jeste novinarska neetičnost. Naime, prethodnih dana sam mogla da čitam o tome kako je određeni ministar izvređao jednu glumicu. Vest je bila sirova i nekako mi se učinilo da ne izgleda kao nešto realno. Što se kasnije i utvrdilo, jer je vest potekla od najžuće štampe na ovim prostorima. Jedino što je zabrinjavajuće jeste kako su ostale novine i organizacije civilnog društva preuzele tu vest kao nešto sasvim legitimno, ne proverivši istinost.
Naravno, to nije usamljeni primer. Recimo, otvorite novine i čitate kako tamo neki studenti protestuju u prestonici, svi bi na budžet. Ako nemate dete koje se školuje na tom Univerzitetu, verovatno ćete ih nazvati neradnicima ne trepnuvši. Nemate potrebne informacije, a pravo pitanje je i odakle dobiti iste. Sad sve što znamo o blokadi Filološkog fakulteta u Beogradu jeste da su to neomarksisti i anarhosindikalisti. Da li je to istina ili manipulacija rektora, ostaje na nama da saznamo. A s obzirom da su skoro sve novine izgubile prekopotrebnu objektivnost, onda jedino možemo da se oslonimo na intuciju i priče iz prve ruke. Složićete se da je to malo.

Treća značajna tačka oktobra jeste da treba veoma pažljivo da čitamo novine. Ili da čitamo između redova.

Kraj oktobra je, nažalost, sačekala i jedna smrt. Jedna devojka, godinu dana mlađa sugrađanka koju sam indirektno poznavala je poginula u saobraćajnoj nesreći.
Setila sam se kako je sredinom septembra poginuo bratovljev drug. To dete je imala jedva četrnaest godina. Šta je život? Šta je on znao o tome? Šta je ova devojka znala?

Znam da smo svi različiti i svima su nam drugačije životi isplanirani. Ali šta je dvadeset godina?
Pre mesec dana sam ležala kod kuće. Zapravo sam pokušala da zaspim, ali nisam mogla. Nešto mi je pritiskalo grudni koš i otežano sam disala. Tresla sam se.
Prethodnih nekoliko meseci sam imala nerešenih situacija na svim mogućim područjima. I valjda sam previše sve k srcu primala, da sam te noći imala napad anksioznosti.
Da li to vredi mog zdravlja?

Retrospektivno govoreći, ne. Pre neki dan sam bila na kolaču. Previše sam ga platila, ali, bitan je onaj razgovorom sa prijateljicom koju nisam videla godinu dana dok smo jeli kolače. I bilo mi je super. Toliko super, da bih svaki dan to uradila.
Juče nisam otišla na predavanje, nego kod prijateljice, da skuvam raviole, pa da posle idemo na pijacu. Opet bih to uradila.
I sad znam šta je dvadeset godina. To znači da ja sama mogu da organizujem prioritete, jer, nikad ne znaš kad ti je poslednji dan. A složićemo se da ima stvari koje su uzbudljivije od međunarodnog prava.

Poenta je da treba da naučim da uživam u mali stvarima, jer jebeš ti taj život kad je takav nikakav. A i vama preporučujem isto.


Na kraju, ove četiri priče oktobra i nemaju neku umetničku vrednost. To su samo neka uputstva koja sam ja složila sebi za ubuduće, ali rekoh da podelim, ko zna kad će to biti potrebno.

Ovog vikenda ću da ukrašavam bundeve, kao prava paganka, i da pravim kolače s bundevom i jabukama u okrilju porodice. Šta ćete vi?

Friday, October 7, 2011

Opet brucoš

Dobro veče.

Pre skoro godinu dana sam bila brucoš na Fakultetu političkih nauka na Beogradskom Univerzitetu. Zar je neophodno reći da mi je taj ceo svet kolokvijuma, vežbi, ESPB sistema, Bolonjskog procesa, završnih ispita bio prava nepoznanica? Sumnjam da je danas nešto bistrija slika, ali ipak ima promene.

Naime, bačeni u svet studenta i studentske službe, uvek postoje neka pitanja koja zahtevaju detaljnije tumačenje određene izjave. Tako naivni, neki su tražili pomoć starijih studenata, dok su se drugi uzdali u profesionalnije telo, studentsku službu.

Dani su odmicali. Predavanja su bila u pola dana, što mi nije odgovoralo, jer preseče dan, i obično bude za vreme ručka kada je produktivnost na nuli. Isprava mi to nije toliko smetalo, jer su predavanja bila relativno interesantna. Na početku su nam rekli kako izgleda plan i program, kako se boduju različite predispitne aktivnosti u okviru predmeta, i kada će se te aktivnosti održavati.
Svidelo mi se što su odmah rekli, da od prvog dana budemo u potpunosti obavešteni.

Kako je vreme prolazilo, vreme kolokvijuma se bližilo, a pravila su počela da se menjaju. Pa, dobro, ništa strašno ako je jedan predmet u pitanju. Ali, nije bio samo jedan. U jednom trenutku su u potpunosti promenili bodovanje predispitnih aktivnosti, kao i same aktivnosti. Na jednom predmetu vežbe nisu bile održavane do početka decembra, pa je ceo sistem bodovanja tog predmeta visio u vazduhu, jedino se znalo da je 60 bodova usmeni ispit. Takođe, na tom predmetu se izgled kolokvijuma menjao do trenutka samog kolokvijuma, pa kad smo otišli i videli dva pitanja umesto tri, upitali smo profesoricu kako će sad ocenjivati kolokvijum, odnosno, koliko će bodova da nosi. Nije znala.

Taj predmet jeste Politička ekonomija. Ruku na srce, nikad me ekonomija nije interesovala, ali prvi put sam zavolela logiku predmeta u drugom semestru kad smo dobili predmet Savremena politička ekonomija, jer sam u potpunosti zamrzela ovu običnu. Naime, taj predmet je jedan od najneorganizovanijih predmeta iz prvog semestra, a ako mene nešto pogađa, to je definitivno nesistematičnost i neorganizovanost.

Na kraju je došlo do toga da je od ukupnih 100 bodova za predmet bilo smanjeno na 93. Bodovi s vežbi i predavanja su bili svojevrsna misterija, a seminarski rad je bio ključan za ocenu više. Što, naravno, nije bilo napomenuto, nego stavljeno na našu dobru volju da li hoćemo ili nećemo da pišemo.

Posebni trenuci su tek usledili. Niko nije znao da li su potrebni potpisi profesora za overu semestra, a ni studentska služba nije znala. U jednom trenutku kažu da su potrebni da bi kroz par minuta drugoj stranci to u potpunosti opovrgli.
Zatim, divota februarskog roka - tri ispita u istom danu. Tek posle urgiranja studenata je ta greška ispravljena. Što je pravo čudo, svakako.

Drugi semestar je već bio tu, i opet smo dobili egzaktne datume predispitnih obaveza i kako će se iste bodovati. Vredelo je svake nedelje ići na predavanje da bi se doznao drugi datum za kolokvijum, predaju eseja, drugačiji način ocenjivanja i tako dalje. Pomerajući kolokvijume iz kolokvijumske nedelje za nedelju dana posle je bio vrhunac mog zadovoljstva pošto mi je pokvarilo sve ranije planirane sitnice. Naime, od drugog semestra su odlučili da se kolokvijum mora položiti da bi se izašlo na ispit. Odlično su to uradili u drugom semestru, jer, prvi je previše kratko trajao, verovatno bi to ofrlje uradili, a to jednostavno ne priliči njima...

Dođe i junski rok. Potom julski. Avgustovski. I septembar na kraju. Sve sa par dana razmaka, osim julskog i avgustovskog. Naravno, opet loša koordinacija, pa se opet desilo da budu dva ispita u jednom danu ili tri ispita tri dana zaredom. Pametno su se dosetili da ako imate dva ispita u istom danu, samo treba da odete po potvrdu koja će, očigledno, potvrditi da ste imali dva ispita, pa će profesor da odloži za neki drugi dan. Naravno, kao i sve u teoriji, ovo zvuči odlično rešeno. Jedini problem je što profesori to nisu hteli da prihvate, jer su oni već unapred odredili datum ispita. Kako se samo usuđujemo da im kvarimo odmor?! Drsko, pogotovo zato što smo mi krivi zbog rasporeda ispita...

Kad smo kod rasporeda, na nekim fakultetima se u novembru zna tačan datum ispita kroz svaki rok. Mi obično saznamo dva dana pre nego što istekne rok za podnošenje prijava za ispit. Da bih bila slikovitija, to izgleda ovako - ispitni rok traje od 1. do 15. jula, prijava ispita je do 28. juna, a raspored ispita će biti objavljen do 26. juna. Usput, grickanje noktiju, pritiskanje refresh dugmeta ne bi li iskočilo obaveštenje, predviđanje mogućih datuma i obraćanjem Svevišnjima da bude dobro raspoređeno. Onda, tog magičnog 26. juna u 14.56 izađe raspored ispita, gde pljujete sve jer je loše sastavljeno. Ispiti koji se podudaraju, nedovoljno vremena i nemogućnost za žalbu. Tada, ako ste samofinansirajući student, pokunjeno odete do skriptarnice, uzmete prijavu (ranije je bila 20 dinara, sada 30 - iz kog razloga ne znam, možda ima previše goleti u Srbiji, pa je posebna taksa na studentske prijave ispita morala da snosi posledice), popunite, prebrojite predmete, pomnožite sa 600 dinara po ispitu (do nedavno je bilo 900 dinara ako padnete 3. put ispit), i zadovoljno date i proviziju banci, jer, oni to zaslužuju.
I onda vam profesor kaže da vas u ovom roku neće ispitati jer je on već u januaru odredio termin, a vama se podudara ispit.

Misleći da ne može gore, desila se poražavajuća činjenica. Naime, priča ide ovako - 2010. godine se upisala moja generacija, a tik pred upis su doneli novi zakon koji se uvek tumači proizvoljno, je li. E, sad, u celoj toj priči, moja generacija je ispala glupa, jer, godinu dana smo išli redovno, mnogi od nas preneli po jedan, dva ispita da bi krenula krajem septembra da kruže priče da se više neće upisivati godine, nego samo predmete, i da je u toku godine moguće upisati 60 ESPB, a sve što se prenosi, automatski znači peta godina studiranja i plaćanje određene sume po bodu predmeta. Zbog čega je ta cela priča fantastična? Što smo mi prva generacija koja treba da ide po tome, a svi znaju na fakultetu, osim nas, naravno. Profesori su već upućeni, brucoši takođe, a nama se još niko nije obratio zvaničnim putem da kaže budale, otvorite novčanike. Iščekujem, željno, informaciju na sajtu fakulteta ili na oglasnoj tabli, i bila bih prezadovoljna ako bi iskoristili tu moju rečenicu od gore. Jer, iskreno, uopšte se više ne osećam zadovoljno sa organizacijom i kvalitetom fakulteta, nego postajem bankomat.

Mislila sam da je poenta bolonjskog procesa kraće školovanje, veća prolaznost, parcijalnost gradiva. Očigledno da je kod nas to uzimanje novca, uzimanje novca, uzimanje novca.
Neko je napisao kritiku upućenu čelnicima fakulteta s rečima da je ovo jedini fakultet tog tipa u ovoj zemlji i da to treba nešto da znači. I ja sam upisivala s tim predosećajem. Zato me sada i toliko boli ovo sve što se dešava kada znam da je većina izvan moje moći.

Mislila sam da je fakultet mesto gde se poštuje nečije znanje. Gde se uvažava osoba. Gde postoji etički kodeks. Ispostavilo se da je na nekim predmetima poštovanje zamenjeno lečenjem frustracija, gde profesor može da vas provocira, a vi se samo smeškate i prihvatate činjenicu da ste inferiorniji. Uz pravljenje razlike onih koji su na budžetu i oni koji su na samofinansiranju. Ovi drugi su lenji, troše vreme i novac roditelja. Profesorka rekla, ne ja. Jer, ništa nije tako delotvorno kao generalizacija.

Mislila sam da će mi se dopasti ovo što sam upisala. I, dopada mi se. Sviđa mi se. Volim da glumim malog političkog analitičara sa ovim trenutim znanjem. Nisam zavolela, nego sam spontano spoznala da sam ovo volela.

I zato mi je žao kad gledam kako nas tretiraju kao poslednji otpad, kao stoku. Kada drugi put ne mogu da sastave rang listu bez greške, kad gube uplatnice, kad daju pogrešne informacije. Ljudi greše, svesna sam toga, ali, ponekad mi se čini kao da su toliko neozbiljni i da im uopšte nije stalno do toga što rade.
Daleko bilo, ne mogu reći da u ovoj crnoj rupi nema svetlih momenata. Baš je na jednom predavanje nedavno profesor rekao da je primetio nedostatak studentskog entuzijazma i opadanje interesovanja za dodatni rad, ali ono što je najbitnije u toj priči, jeste njegova konstatacija kako ne možemo samo mi biti krivi, nego ovaj sistem što nas vuče na dno sa sobom. Kako očekivati išta kvalitetno, kada je već sve pohabano, porazbijano i srušeno? Bolje pitanje jeste kako to zaustaviti. Kako se oporaviti? Zalečiti?

Drugi profesor je rekao da pišemo. Makar niko ne prihvatio naše tekstove u časopise, da pišemo. Tom mišlju se vodim i ja. Neko će pročitati ove reči i reći, vidi stvarno, ima mana taj Univerzitet. Razmisliće, pa će videti da i drugi univerziteti nisu sjajni. Pa će shvatiti da je sve pomalo naopako. Posle toga će to svoje opažajno iskustvo podeliti sa komšijom, prodavačicom, roditeljom. I oni će pričati o tome. I uskoro ćemo svi pričati o tome. A tada se već nešto mora i promeniti.

Jer, kako je rekao Džon Stjuart Mil, razgovorom se može utvrditi šta je istina, a šta nije preko argumentovanih činjenica. Pa, hajde da razgovaramo.


P.S. Inače nemam običaj da direktno prozivam aktere, ali ovaj put sam morala da pokažem nevolju na konkretnom primeru. Neka se prozvani ne nađu uvređenim, nego neka ovo posmatraju kao podsticaj za poboljšanje, a neka oni koji nisu prozvani (drugi fakulteti) ne misle da nisam zaboravila na njih.