CLICK HERE FOR BLOGGER TEMPLATES AND MYSPACE LAYOUTS »

Tuesday, November 3, 2009

Kasno je

(Navikla sam da pričam sama sa sobom, a ponekad mi pomaže kada svoje mislim stavim na papir, pa sam odlučila da pokušam.)

Dok sam se danas vraćala kući, naletela sam na nekoliko dobrih tema za post. Na primer, šta čini samoću ili koliko je jaka vera nekih ljudi. Između ostalog, htela sam sebično, naravno, i sebi da posvetim vreme da objasnim kako se sakrivam iza nekih dečijih, davno zaboravljenih iluzija.

O čemu bih mogla da pišem sada? O životnim pričama, dakako.

Naime, ponekad smo suviše sebični. Na neke poslove gledamo sa blagim zgražavanjem. Verujem da je to normalno, pošto smo tako vaspitani. A kako to? Tako, da verujemo da uvek moramo da težimo najboljem i da ostvarimo sebe kao kulturno i istorijsko biće. Naravno da je prirodno kada nam neko spomene posao čistačice da prevrnemo oči.

Pogotovo taj kompleks imaju gimnazijalci. Nas profesori odgajaju u jednoj iluziji, usled nedostatka boljeg termina, nazvaću to uljuljkavanje. To uljuljkavanje se zapravo sastoji od konstantnih govora da smo mi budući akademski građani, da određena ponašanja ne poseduju gimnazijalci i na kraju krajeva, da bi trebalo da se parimo sa svojom vrstom, jer ne želimo valjda da mešamo našu čistu krv sa tamo nekim prljavim i poganim ljudima iz srednjih stručnih škola...
U redu, poslednje sam baš banalizovala, ali se sve na kraju svodi na to.

Takođe, postoji još nešto u našem životu, a to je pojam pravog gimnazijalca.
Ne bih znala šta je to. Tokom godina se menja, neki ga zasluže, neki prisvoje. Kada bih bila realna, pojam pravog gimnazijalca bi zapravo bila neka vrsta renesansnog čoveka, sa svim tim teorijskim i praktičnim znanjem. A tih ljudi je stvarno malo.
To što se u gimnaziji uči logika, filozofija, sociologija, ustav i pravo građana nešto više, ne daje nam pravo da budemo pravi gimnazijalci. Zar niko nikada nije pomislio da to mogu da budu ljudi iz drugih škola? Zašto oni ne bi mogli da uzmu knjige i da proučavaju metafiziku, religiju, ili Organon u slobodno vreme? Niko nije toliko siromašan da ne može da pročita to.

Nego, da se vratim sa digresije. Poenta je da je svaki posao bitan. I posao smećara, i lekara, i pekar, i vozača, i političara, i fotografa, i sociologa, i učitelja. Svi su se oni specijalizovali za jednu oblast, svoj posao. Ako sam barem nešto naučila iz The Nightmare Before Christmas jeste da ne bi trebalo da se mešamo u tuđe područje, nego da tu energiju preusmerimo na svoje područje i da tamo zablistamo.

Danski filozof Seren Kjerkegor je rekao da je većina ljudi kao trava; grom udari drvo i to drvo oseti nešto, a trava ostane uskraćena za to iskustvo.
Zar je većina samo tu da podrži manjinu? Ili da je održi?


Sunday, October 25, 2009

Wishing Well

Ponekad se vratim starijim postovima na blogu. Moram priznati, nisam se mnogo promenila, još uvek imam iste pogled, možda samo imam jače argumente za svoje stavove.

Ipak, iz perioda u period, meni se menjaju interesovanja. Lepo se vidi da sam pre dve godine ludovala za gitaristom RHCP, a sada umirem za jednog glumca iz serije HIMYM. Odlučila sam da napravim spisak stvari koje bih htela da uradim ili bih želela da mi se ostvare u nekom narednom periodu. Iskreno, mislim da će biti veoma smešno i možda i pomalo žalosno kada se osvrnem na ovaj spisak nekoliko godina kasnije.
Pa, da počnemo...

Ubedljivi broj jedan je Džejson Sigl (Jason Segel). Trenutno sam užasno opterećena njime i ne bih da zvučim kao pravi paćenik ili kao neka dosadna šiparica, ali bih zaista volela da ga upoznam. Sve što sam do sada čula/videla, govori mi samo kako je on osoba koju vredi upoznati i poznati.

Numerisanje kod sledećih želja i nije toliko bitno, pošto neke dosta dugo želim, neke od nedavno, ali sve u svemu, želim da se ostvare.

Koncert Džona Frušantea. Aurora borealis. Set na nedelju dana HIMYM. Haljine iz 60-ih. Šeširi. Duži nokti. Danska. Danac. Ležanje na livadi. Impresionistička izložba. Pravilna proslava Noći veštica. Iphone. Marame. Indija. Kanada. Amerika. Skandinavija. Kolevka Evrope. Kolevka civilizacije. Egzotična hrana. Profesionalni kuvar. Profesionalni fotograf. Starke. Braon konj. Ljubičasta soba. Snežni Božić. Proleće i jesen još jednom. Torta sa jagodama za rođendan (baš na šesnaesti). Grm jorgovana. Baštica sa bundevama. Zima u Njujorku.


Prednost spiska je što ga do kraja godine mogu dopuniti i onda se arhivira. Čitamo se.

Wednesday, October 21, 2009

Livin' the American dream!

Upozoreni ste na izlive.

Pre svega, smatram da ne živim u Americi. Ni blizu. Niti se moj život svodi na američke vrednosti, niti imam američki san.

Ali, nažalost, neki pokušavaju da prekopiraju taj svet večitih ideja kao što je Demiurg kopirao i stvorio ovaj naš svet (Platonovo shvatanje). Uglavnom, u ovakvoj učmaloj sredini u kakvoj živimo (kao da to nije dovoljno samo po sebi), se javljaju tipični američki nasilnici u osnovnim školama i tipične fenserke koje vređaju štrebere.

Prva priča se odnosi na mog brata. Realno, on je oduvek bio naklonjen umetnosti (svira), nikada se nije bavio sportom i možda najbitnije, on je veoma mršav i ne baš visok, onako, srednjeg rasta. Tako senzibilan, uvek je predmet poruge i najgore sprdnje, a kao što nam je poznato iz američkih filmova i serija, oni koji se rugaju su uvek glupi i sportisti (jocks).

Naravno, on se nosi time, kao što se i oni u američkim serijama nose - trpi. Ali, nisam ni mogla da slutim da bi neko mogao da ga sačeka iza sale i pretuče kao što su uradili danas. Zahvaljujući tom pukom kopiranju nasilnika, lepše rečeno, bully-a (pošto, je l' te, poštujemo američku tradiciju), on sada ima modricu na obrazu i na stomaku.

Iskreno, pitam se, koji degenerik može da sačeka nekoga iza sale i da slabijeg od sebe lupi? Očigledno neko ko nema hrabrosti ili muda da se suprotstavi jačem. Uostalom, ovo je Amerika, a tako se u Americi radi.


Druga sekvenca je priča o meni. Naime, bavim se debatom i zaista volim da debatujem. Kada govorim, to me ispunjava maksimalno i vidi se da uživam u tome. Prijavila sam se za govorničko takmičenje da bih isprobala sebe, tj. da bih videla da li me i to ispunjava na isti način kao i debata. Pobedila sam i mislila sam da je bio dobar govor i dosta sam se dobro osećala.

Međutim, na moje insistiranje, prijateljica mi je sutradan rekla kako je jedna zlobna fenserska kučka rekla da koliko sam pametna, toliko sam i ružna.
Isprva nisam shvatila zašto bi iko rekao nešto tako zlobno i ružno za mene, a da pri tome ja nisam ništa loše uradila toj osobi. Tada sam uvidela da se takvima osobama ceo dan sastoji iz takvih uvreda, spletkarenja, odlaska u solarijum i razmatranja koju odeću da obuče na večerašnjem rođendanu.

Isto tako sam i shvatila da sam ja iznad toga. Meni ceo dan ne prođe u tome, imam nekih uspeha za razliku od takvih osoba i sve u svemu, razlikujem se. Uostalom, ako već pratimo šablon grupe devojka koje su teške kučke i fenserke, onda svi znamo da ona luzerka, štreberka na maturi uvek završi sa najzgodnijem dečkom. Thumbs up!

Na kraju, zašto nam je sve to potrebno? Zar smo zaista toliko siromašni da moramo druge nacije da kopiramo? Nije li lepota u raznovrsnosti? U drugačijim idejama i pristupima? Zar ne bi trebalo da slavimo tu razliku, umesto što se bespokorno povinujemo jednom jedinom običaju?



Uvek može bolje.



Thursday, October 15, 2009

Kako? Lako.

Gimnazijalci dobijaju predmete kao što su filozofija i sociologija u četvrtom razredu da to bude kruna njihovog školovanja. Da pokažu svoju zrelost proučavajući filozofske ideologije i sociološke teorije.

NE.
Filozofija i sociologija imaju ulogu da probude čoveka iz uljuljkane sredine i da mu pokažu onu surovu i okrutnu realnost i da ga spreme na život posle gimnazije i roditeljskog doma.

Naime, do sada sam iz sociologije naučila dve činjenice:
  • sociologija je mnogo više interesantna kroz primere, nego suvoparno citiranje knjige kao što se odvijaju časovi; uvek je zanimljivije kada skrenemo sa teme, a još smo uvek u domenu sociologije
  • društvo je na rubu egzistencije

Smatram da vredi da obražložim drugu, tako smelu tvrdnju. Naime, knjiga iz sociologije nas uči kako je društvo jedna mašinerija koja danonoćno radi, sve u koristi opstanka čoveka u društvu.

Stalno se javlja to društvo, taj čovek, taj opstanak. Pogledajmo to društvo pre svega.

Društvo je celina svih društvenih pojava, kaže definicija. A kao najvažnija društvena pojava, odnosno, delovanje, uzima se rad.
Rad je svrsishodno delovanje, delovanje sa ciljem da čovek omogući sebi opstanak u civilizaciji. Prostije rečeno, rad je funkcija koju svaki pojedinac dobije i treba da je izvršava što bolje ume da bi društvo bilo uspešno, napredno, integrisano. Moglo bi se reći da tu ima i malo funkcionalne teorije, ali, realno, svaki pojedinac ima funkciju. I zarad dobrobiti društva, treba da je najbolji u svom području da bi omogućio egzistenciju celog društva.

Iskreno, iako sociologija govori o proučavanju društva, stalno se vraća na čoveka, jer je čovek osnovna i funkcionalna građa jedinice društva. Taj čovek krči i stvara pravila, forme, norme koje sociologija želi da ustanovi.

Što se tiče opstanka, pa, šta reći o njemu, osim da čovek teži da opstane zarad društva.

Međutim, pogledajmo sada naše društvo. U tranziciji je, raspada se u svim sektorima, vrše se reforme sa nedovoljnim budžetom, državna kasa je, blagorečeno, prazna. Običan čovek ne vrši svoju funkciju i ne čini dobro društvu. A što se tiče opstanka, pa, u društvu snalažljiviji vladaju.

Na kraju, šta možemo da zaključimo?
Pretpostavimo da naše društvo neumitno juriša ka rubu egzistencije i da pleše na njemu. Što se više gomila neizvršavanja funkcija, tim se naginjemo ka tom ambisu. Kako nestaju klase i ostaju samo bogati, napravimo jedan korak bliže. Kako kršimo ustaljene zakone, tako trčimo ka provaliji...
Jednog dana više ništa nećemo morati da uradimo da bismo se našli u toj crnoj rupi haosa, straha, muke i želje za nadom.


Sunday, October 4, 2009

Let the Sunshine In!

Može se reći da smo zakoračili u jesen. Dobro, barem što se tiče kalendara, to je činjenica.

Ali, u ovom trenutku ne govorim o jeseni kao godišnjem dobu koje ne postoji više (nažalost) ili o jeseni kao dečijem radu iz trećeg osnovne.
Ne govorim ni o miholjskom letu, niti jeseni života. Govorim o jeseni duše.

Naime, volim da posmatram dušu kao nešto okruglo (pošto je to savršen oblik, je li?). U toj njenoj savršenoj formi leži njen nesavršen sadržaj - tuge, strahovi, očaji, ljubavi, požuda, snaga, oholost, hrabrost...
Isto tako, godišnja doba shvatam kao krug. Veoma je jasno da oni čine jedan ciklus, a to je onda ciklična struktura i voila krug.

Zašto je to bitno? Upravo zbog one rečenice o jeseni duše.
Svima je jasno da nas život ne mazi, a duša je indikator tog maženja. Beleži sve i reaguje kako joj trenutno odgovara.

Verujem da je najlepši period proleće duše. Sve se budi, cveta, sve je zeleno! Pesma se svugde čuje, pleše se i uživa do maksimuma! Ni ne sluti se da će uskoro doći do nepodnošljive žege.

Naravno, leto je divno, sija sunce, ubiru se plodovi uspeha, opet se uživa. Međutim, svako leto ima svoje nesnosne dane, dane odvratne žege. Ti dani nagoveštavaju neke nevolje koje dovode do jeseni.

Jesen gasi sve. Gasi onaj život, onu radost, sreću, gasi svetlost. Vreme stalnih kiša i neprijateljskih vetrova. Jesen nas priprema za stagniranje - zimu.

Uf, zima je period kada je već sve umrlo i čeka se ona prva visibaba da procveta da bi bili sigurni da će sve opet biti dobro i kako će Sunce opet svanuti.

Ne dozvolite da dođe do jeseni duše. Borite se protiv kiša i vetrova, i barica i blata. Nemojte da dočekate suvo vlažno lišće na zemlji, a ogoglele grane gore. Nemojte da gledate tmurno namćorasto nebo.

Tražite svetlost! Uhvatite poslednji Sunčev zrak i drži te ga se! Čak i da dođete do početka jeseni, držite se tog zraka, ne dajte mu da ode. Verujte, taj zrak znači mnogo više.


Ne predajte se jeseni života.
Pustite Sunce unutra!

Friday, September 18, 2009

Društvo

Ranije sam znala da je sociologija nauka o društvu. Ipak, to je neko opšte znanje, opšti podatak koji bi svako morao da drži u malom prstu.
Međutim, u trećem razredu srednje stručnih škola i u četvrtom razredu gimnazije, učenici dobijaju mnogo opširnije definicije. Recimo, jedna od njih je da je sociologija opšta, osnovna i teorijska nauka o društvu.

Takođe, postoje i definicije o društvu. Jedna od tih je da je društvo trajna i uređena celina društvenih delovanja. Ipak, šta je društvo? Kakav pojam formiramo o društvu tokom godina?

Verujem da društvo kreće od malih nogu, tj. da je društvo skup drugara. Pošto se družimo sa društvom. Kroz godine, naše društvo postaje sve veće. To je društvo iz ulice, iz škole, pa iz grada, i na kraju društvo u državi. Dolazi se do jednog sveobuhvatnog trenutka kada počinje shvatanje pojma društva. Društvo jedne države je pokretač te države. Takođe je i kičma, pošto je održava stabilno (naravno, uvek je diskutabilno koliko). I tako, postoji društvo koje ne traje mnogo kao celina. Uvek postoje različiti segmenti društva, kao što je kultura, politika, ekonomija i opet se sve podeli na mala društva, kao društvo iz kraja.

U tom nekom malom društvu, neka osoba je verovatno poželala kao mala da uđe u istoriju, da bude poznata. Da ljudi govore o njoj i da je gugluju. Možda zvuči smešno, ali postoje osobe koje to priželjkuju. Osobe kojima je stalo do toga da jednog dana vide svoje ime pored nekog njihovog dela. To je prokleto u ljudima, ta potreba da se veliča i hvali.

Tako je neki dečak maštao da otkrije lek za rak, neka devojčica je priželjkivala da bude poznata glumica, dok je grupica smušene dece vredno učila i radila da bi bili veoma uspešni državnici. Sada, taj dečak je neki profesor koji je veoma slabo plaćen, devojčica još ponekad peva pod tušem, dok je grupica bez posla. Svi oni žale onaj trenutak kada su im se snovi raspršili u stvarnost, a ništa više ne boli nego kada samog sebe izneverite...



Volela bih da ljudi shvate da svet nije tako crno-beli. Kao što nije ni društvo. Sve je to šareno, ima svakakvih boja, specijalnih nijansa. Kao što ima i različitih temperamenata, karaktera, sklonosti, afekcije itd. I svi mi činmo to društvo, taj svet. Svi dajemo doprinos, svi se trudimo, svi gradimo, svi rušimo, svi padamo, ali svi i ustajemo.

I svi ulazimo u istoriju jer se sociologija bavi društvom kao celinom društvenih pojava.



Svet je lepši kada je šaren...


Monday, September 14, 2009

Gde?

Šta je sreća?

Sreća je imenica pre svega, i to apstraktna.
Ako želimo da se odmaknemo od gramatike, možemo i filozofski da posmatramo. Sreća je znanje, sreća je umerenost, sreća je pravičnost i tako dalje.
Ipak, najbolje je filozofirati, jer, filozof može biti svako ko ima papir i olovku. Sreća je nešto što se ponavlja nekoliko puta u različitim situacijima i različitim intenzitetima. Sreća može nastati spontano ili je možemo dugo iščekivati.

Sreća. Za neke je to nedostižno, barem tako kažu. Pitanje je da li se oni dovoljno trude. Ponekad je potrebno zasukati rukave i posegnuti za srećom, pokušati je uhvatiti i uživati u tim trenucima.

Recimo, pre skoro nedelju dana sam se vraćala kući iz škole. Bilo je već oko osam, što znači da je bio mrkli mrak. Krenula sam jednom ulicom koju baš ne volim iz sigurnosnih razloga, ali sam shvatila da je to najbrži put do kuće.
Dok sam tako hodala i gledala sve ljude veoma sumnjičavo, videla sam jednu mačku. Međutim, mačka nije sedela i prela, nego je bila nekako čudno savinuta i tako je spavala. Baš sam pomislila kako je to najčudnija stvar što sam danas videla, kada ono...

Jedan čovek, očigledno beskućnik, je klekao na kolena ispred jedne kuće. Iskreno, veoma sam se uplašila, jer ne bih znala da odreagujem ako mi se nešto desi. Trudila sam se što više da se držim svoje strane ulice, ali znatiželja je bila nekako jača od mene. Svom snagom sam se trudila da ostanem na svojoj strani, ali isto tako i da provirim da vidim zašto taj beskućnik kleči sa podignutim rukama.

Kako sam prilazila sve bliže, čula sam glasnu muziku. Ubrzo sam videla i tog čoveka kako radosno posmatra čoveka iz rešetke. Bilo mi je veoma neobično što je jedan čovek dozvolio beskućniku da kleči na pragu njegove kuće dok dotični uživa u glasnoj muzici.
Muzika je bila, ne znam, neka pesma, kao turski melos, u svakom slučaju, zvučalo je kao iz serije Zabranjena ljubav.
Čovek je pao u sevdah. Bio je srećan. Mahao je i dizao ruke najviše što je mogao. Uopšte nije bio umeren, niti se trudio da uskraćuje sebi radost ponašajući se po moralnim principima.
Dočekao je sreću i uživao u njoj.

Eto, koliko često usuđujemo ljude po spoljašnjosti, a zapravo bi trebalo da naučimo ponešto od njih. Recimo, kako se uživa. Kako se stvara trenutak sreće. I kako ga sačuvati.

Imamo mi mnogo toga da učimo. Jer, sreća je uvek tu, samo je ne vidimo.