Tuesday, April 12, 2011

Kockice

Procvetao je jorgovan.

Imam osećaj da ove godine kasnim. U svemu mogućem. Osećam se kao Zec iz Alise. Doduše, nemam tako otmeni džepni sat, ali i sa njim i bez njega, opet kasnim.


Nemam vremena. Dan svane posle mene, a noć padne pre mene.


Prošle nedelje su procvetale magnolije.


To je jedina nedelja do sad kada sam mislila da imam vremena za sve. I imala sam. Jer nisam previše marila za sutra. Iako sam znala da će me sve to sačekati i opasno rezultirati.

Ali, živela sam. Bez pogleda na sat.


Treba mi još minut. Ne sat, samo minut.

Monday, April 11, 2011

Oduvek sam bila namćor

Vraćam se dobrom starom običaju - pisanju postova u najnezgodnijim situacijama za to.

Imala sam par dana da razmislim o jednoj temi. Vezivanju.

Iako još uvek gradim mišljenje o čoveku, što iz knjiga, što sa ulice, jedno je sigurno - postoje razni tipovi, ali je svima potrebno neko društvo ponekad. Kad kažem neko, mislim na raznorazna, počevši od ljudskih bića što mogu da budu kolege na poslu, prijatelji koje viđate na žurkama, porodica na porodičnom ručku, crkvena zajednica, prijatelji na MSN-u, pa do umiljatih mačaka ili vernih pasa, preko kaktusa do osmeha prodavačice (što je retko, ali se desi!). Svi nekako iznalazimo te kratke trenutke koje nam ulepšaju dan, ali se ubrzo vraćamo svom samotnom životu koji gubimo ležeći u krevetu, vozeći se u prevozu, provođenju vremena u kancelariji ili učionicama, sedeći u parku, čitajući novine, pretražujući internet ili, jednostavno, spavajući.

Šta je onda ono što izaziva kratki susret, osmeh mesto pozdrava i ispod stola dodir tvoga kolena?
Duboko sam ubeđena da je sve navika.

Danas me je cimerka pitala zašto još uvek grickam nokte. Iskreno, imam perioda kada ne grickam, kada sam izolovana od stresnih situacija. Ali, s druge strane, čim se pojavi naznaka stresa, nemam više noktiju. Ipak, mogu da ne grickam. Šta je onda ono što me tera da grickam nokte kad se iznerviram? Navika. Da sam umesto grickanja svaki put žvakala žvake, sad me prsti ne bi boleli. Ali, nisam, jer sam navikla na grickanje kao jedini način nošenja sa stresom.

Ako nije, trebalo bi da postane opštepoznato, ali, neke ljude ne mogu da podnesem, neke u maloj količini, neke u većoj, ali nikoga stopostotno. Na neke sam se više navikla, na neke manje. Osećam da mi fale u određenim trenucima. Da li je to prijateljstvo? Da li je prijateljstvo navika?

Smatram da jeste. Da nije, ti ljudi mi ne bi uopšte bili potrebni sa vremena na vreme, u određenoj situaciji. Prija kada mi izmame osmeh na lice ili kad sve vreme provedemo u dobrom raspoloženju, ali ponekad mi se javljaju misli da kada odem do određene osobe neću imati želju da pričam. Ne da neću imati šta, nego da neću hteti. Sve mi se češće to dešava.

Da li je isto tako i sa ljubavlju? Ne bih znala reći. Ubeđena sam da je to najbolja kategorija za moju teoriju. Posle duže veze se obično pati. Tuguje. Samuje. Fali nešto. Nešto poznato. Nešto na šta smo navikli. I sad treba ispočetka, naći drugu naviku.

Zapravo, navika je konstanta. Samo ljude menjamo. Tretiramo ih kao objekte. Vodimo se ličnim interesom. Altruizam nije moderan.


Nisam asocijalna. Samo ne volim ljude.

Friday, April 8, 2011

Omnes homines sunt asini vel homines et asini sunt asini

Večeras me krenulo. Pre nego što me iko optuži da sam zavidna kravetina, da kažem da je tako. Sasvim je izvesno da sam zavidna kravetina, ljubomorna kučka, ali, verujem da uvek pogodim srž, kao što ću i sad. Na onaj spisak gore možete dodati i narcisoidna, egoistična, i veoma skromna.

Nego, da krenem da otkrivam problem.

FB je uveo promenu izgleda profila. Sada postoji mogućnost da se postavi grad u kojem prebivate, iz kojeg ste ponikli, kada ste rođeni, vaši ljubavni status, kao i jedna nova i jedna stara, ali sad m upečatljiva opcija. Prva se tiče jezika, a druga trenutnog posla.

Mogla bih reći da pomalo podseća na CV. Navedete sve nivoe obrazovanja, jezike koje govorite, šta radite u slobodno vreme, koje su vaše veštine, i ono najbitnije, da li ste ranije bili zaposleni i da li imate određenog radnog iskustva.
Naravno, opcije su veoma korisne, pošto možemo mnogo štošta da saznamo kako proganjamo druge po FB-u, ali su generalno nekorisne.

Ako niste znali, svi odlično govore latinski. Srpski, hrvatski, crnogorski, makedonski, slovenački, slovački (koji ne pravi razliku između Slovenije i Slovačke), bosanski, bošnjački, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski, jugoslovenski, jugoslovensko-srpski. Neki znaju i ruski i bugarski. U tom duhu mislim da još treba da stave da veoma tečno govore staroslovenski. Ili da razumeju Lužičke Srbe. Siroti, verujem da bi hteli i da razgovaraju sa njima, ali nisu još toliko savladali. Mislim, sasvim je opravdano, gde bi pored svih ovih jezika još i to uspeli?!

Druga grupa je engleski, ruski, francuski, španski, italijanski. Nemački se vrlo retko pojavljuje. Da objasnim, ako smo išli u gimnaziju, i od stranih jezika učili jedan od ovih, pa makar i sa zaključnom dvojkom, to znači da smo apsolutni stručnjaci u jeziku. Znate, pasivno znanje koje se ne koristi i ne obnavlja. Raduje me što smo svi male poliglote* zahvaljujući FB-u.
*inače, divim se ljudima koji govore 2 ili više jezika, isključujući maternji. Zaslužuju svaku pohvalu, samo su se malčice izgubili u ovom moru lingvinista.

Druga opcija vredna mog pljuvanja jeste zaposlenje, a sa tim ću da dodam i obrazovanje.
Naime, sećam se, letos, čim smo završili srednje škole, svi su brže-bolje uredili to polje sa obrazovanjem. Moram reći da sam ostala stoka neobrazovana. Najsmešnije mi je bilo što su svi postavili na koji su fakultet dospeli. Kao da to nismo saznali iz statusa, komentara i kvizova proteklih nekoliko meseci, ali, dobro. Nisam stavila svoj. Ne zato što me je sramota ili zato što me nervira (mada, moglo bi to da bude), nego, jednostavno, nisam imala potrebu za tim. Kad jednog dana završim, akko završim, onda ću da popunim to polje. S druge strane, šta nekome znači u koje sam zabavište išla, to je pravo pitanje... Konformizam.

I tako dolazimo do zaposlenja. Moram da priznam, prva sam koja sam se narugala, pošto imam izuzetno imaginarno zanimanje u imaginarnoj kompaniji, ali imam pravu saradnicu, ako ništa drugo! Ipak, neki ljudi to previše ozbiljno shvataju. Recimo, jedna devojka je stavila da je zaposlena u debatnom klubu (PR). Sad, da li je to PR kao public relations, ne bih znala. Jer, koliko ja znam, ako deliš bedževe i letke, onda si PRomoter. Možda grešim.
Uglavnom, svi su u skladu sa svojim jezičkim sposobnostima dodali i zaposlenja. Ponosna sam što među prijateljima* imam toliko radnih ljudi koji su već sa svojih 20 godina vodeći eksperti. Ne znam u čemu je problem sa ovom državom kada imamo toliko perspektivnih ljudi. A, da. Problem je što država ne prepoznaje njihov kapacitet. Eh, i ova država.
*na svu sreću, postoje ljudi koji stvarno znaju dosta jezika i koji su stvarno zaposleni. A postoje i oni koji se zezaju, i te isto toliko poštujem kao i prvu grupu. Jedino nemam razumevanja za raznorazne samozvane profesore klasičnih jezika i promotere.

Na kraju se nameće dobro pitanje - zašto ne izbrišem kada mi toliko smeta?
PRe svega, ne bih imala o čemu da pišem na blogu. Lažem, verovatno bih imala, ali, jednostavno, ovo me toliko uznemiri da moram da bljujem vatru negde.
Dalje, žao mi je dobrih prijatelja.
A ako mogu i Medvedev i Putin da imaju profile, valjda mogu i ja.

Prokrastinacija i tako

Nikada nisam mislila da ću ovo reći, ali, evo - POČELA SAM DA ZABORAVLJAM PRAVOPIS!

Neki bi rekli da preterujem, ali, za mene je to alarmantno. Naime, do gimnazije sam bila koliko-toliko pismena, znala sam koje reči se pišu velikim slovom, pravilno sam rastavljala na slogove, negacija odvojeno od glagola, zajedno sa imeničkim rečima, tačka ide iza rednog broja, iza rimskih brojeva ne ide i tako dalje.
Tada sam otišla u gimnaziju, i dobila naci-profesora srpskog koji je užasno uživao u našim gramatičkim i pravopisnim greškama. Tamo sam se opismenila. Skroz na skroz. Zareze sam doktorirala. Ipak, ovaj blog sam uvek tretirala kao mesto gde važe neka moja pravila, kao da je sasvim ispravno da se rečenica počinje sa veznicima i, a, ali ili da poštujem neku svoj redosled reči u rečenici.

Ovih dana sam lenja, što i nije ništa novo, ali me sada muči i dugme razmak na tastaturi mobilnog telefona. Ranije sam i marila, pa sam dosta jako pritiskala, ali, u poslednje vreme mi je svejedno. I, zarezi su odjednom postali irelevantni. Upravo tada sam došla do zaključka - onepismenila sam se.

Međutim, izdvojila bih nešto što mi smeta i što mi je smetalo. Šta će da mi smeta, još uvek ne mogu da spoznam.

Pa, da krenemo.

Ranije:

  • nebi. - jedino više iritirajućeg od ovoga može da bude ako bi u sred rečenice n bilo veliko slovo. Ja ne bih, ti ne bi, on/a/o ne bi; mi ne bismo (zajedno!), vi ne biste (zajedno!), oni/e/a ne bi.
  • nepravilna glasovna promena; uglavnom kao podpredsednica, isčekivajući, radostna. Postoje određena pravila. Postoje zvučni i bezvučni suglasnici. Postoji tvorba po mestu. Molim vas, naučite to. Nije teško.
  • Vi će te to uraditi. - ova rečenica je pogodna za analizu pošto ukazuje na jednu veliku glupost i jednu zanimljivost. Naime, ćete je enklitički (nenaglašeni) oblik pomoćnog glagola hteti u prezentu. Ja ću, ti ćeš, on/a/o će; mi ćemo, vi ćete, oni/e/a će. Drugo što upada u oči jeste uraditi. U srpskom jeziku favorizuju i smatraju ispravnom konstrukciju da + prezent glagola umesto infinitiva, kao što je slučaj u hrvatskom jeziku. Naravno, svi ponekad više volimo upotrebljavati infinitiv, ali s vremena na vreme mogli bismo da upotrebimo i gorepomenutu konstrukciju.
  • ... - najiritantnija pojava. U istom rangu sa ?! znakom. U redu je da ih koristimo u situacijama gde je zaista neophodno izraziti da je to nedovršena misao, ili da smo se neverovatno začudili, ali, lepo je rečeno da sve što je previše jeste i preterano.
Ovih dana:

  • zarez iza veznika a i ali - to se nauči. Kraj priče, nema ali.
  • jako, puno, mnogo - za sva vremena: jako izražava intenzitet i suprotno je slabo. Puno izražava količinu i suprotno je prazno. A mnogo jeste ono što niko ne koristi kada želi da iskaže da je nešto suprotno od malo. Tako da, jako hvala, puno hvala... Zaboravite. Mnogo hvala je sasvim u redu. I hvala lepo može da prođe.
  • u vezi - ne postoji. Može biti u vezi sa tim predmetom, nikako u vezi predmeta. Nikako.
  • reko, proso, kazo, prepado - rek'o, pros'o, kaz'o, prepad'o. Isto važi i za il', al', reko'.
  • glagol trebati - treba da pođem (prezent), trebalo je da pođem (perfekt), trebalo bi da pođem (futur). Glagog trebati se drugačije menja u srpskom i hrvatskom jeziku; u srpskom jeziku je bezličan.
  • pasiv - u engleskom jeziku je sasvim opravdano, zato i imaju passive voice. U srpskom nema. I trebalo bi da se izbegava. Uvek može da se zameni, samo treba da budemo kreativni.
  • instrumental - za društvo ide s kim, za sredstvo ide čime. Znači, došla sam busom. Ne došla sam sa busom. Osim ako bus nije nadimak. I tada treba da stoji veliko B.
Sad bih malo da skrenem sa priče. Pojedine reči smetaju mom poimanju srpskog jezika. Bruka, brutalno, haos, fenomenalno i mahinalno.
Uvek moram da dodam izvorno značenje kada spomenem jednu od prve tri reči. Tako kada nekome objašnavam kako je to bilo brutalno, znači da nije brukica i da je sve super prošlo, pošto smo napravili haos, nego da je to bilo svirepo i okrutno.
A što se tiče druge dve reči - uvek se setim dve narodnjačke pesme kada ih koristim u govoru. Šteta, prava šteta što se rečnik popriličnog broja ljudi tako proširuje.

Nažalost, to je sve čega se mogu setiti. Verujem da ima još mnogo. Nekako, na kraju mi izgleda sasvim iskreno i legitimno da se zahvalim svojim profesorima jezika, pri tome misleći na profesoricu engleskog i ruskog jezika, kao i gorepomenutnog profesora srpskog jezika i književnosti. Utuvili su nam (bar se nadam) da uvek treba da se potraže rešenja koja odgovaraju jeziku koji nam je maternji.

Ponosna sam što sam pismena. Tr00 sam.

Thursday, April 7, 2011

Čudan je ovaj april.

Retko čega se mogu veoma jasno sećati iz detinjstva. Obično su to neke sekvence koje ne traju duže od par sekundi. Imam izlomljeno sećanje.

Jedino čega se jasno sećam jeste period kad sam imala oko šest, sedam godina. Zapravo, nije ni period, nego određena radnja koja se ponavljala. Na lokalnoj televiziji su pred vesti puštali blok pesama Enye. Tata bi me uvek pozvao da sednem pored njega. Kada bih se smestila, tata bi pojačao tv i počeo da mumla tekst. Tek sam kasnije uvidela da je to mumljanje, s obzirom da moj tata ne zna tekstove, pogotovo na irskom. Uglavnom, sedeli bismo na trosedu i gledali u taj tv. Iskreno, meni je to bilo mnogo dugo. Još uvek imam osećaj da je to trajalo oko sat vremena, iako mi isustvo i razum govore da je to trajalo mnogo manje. Tata bi povremeno rekao kako je Enya lepa žena. Kako ima kvalitetne i lepe spotove. Kako ima divan glas. I kako je lepa žena. Mislim da je Orinoco flow najviše voleo.

Otišla sam da poslušam neku pesmu što mi je prijatelj poslao. Nije me oduševila. Pomislila sam šta bih mogla da poslušam u susret ovom divnom danu. Mahinalno sam ukucala Caribbean Blue.
Suze su potekle.
Valjda sam se setila te slike iz detinjstva.


Nekako... Fali mi da bude mala i zaštićena. Život za odrasle je daleko uzbudljiv, ali, isto toliko i naporan u nekim segmentima. Da mi je barem na sat sklupčati se pored tata i gledati spotove dok on govori kako je ona lepa.

Only if.