Wednesday, December 24, 2008

Iluzija

Jedva sam dočekala raspust! Danas je konačno poslednji dan škole u ovoj godini, tj. završilo se prvo polugodište. Protekle dve nedelje su bile zaista naporne, ali sam ja sve uspela da odradim što je trebalo. Ponosna sam na sebe i na svoj uspeh. Još me više raduje što sam se ispovedala, volim to da uradim za Božić, osećam se čisto, spremljeno za Ponoćku na koju izuzetno volim da idem jer se pevaju moje omiljene Božićne pesme.

U petak sam bila kod brata, dao mi je kartu Kopenhagena. Skroz sam se obradovala tom poklonu jer znam da je to putovanje blizu. Tog dana sam bila savršeno raspoložena i jedva sam čekala da odem kući da bih mogla da spremam sobu za Božić. Mama je rekla da ćemo ove godine imati pravo drvce, pa sam napravila mesta u sobi za njega. Kićenje sam ostavila za utorka poslepodne jer sam prijateljicama obećala da ću se naći sa njima ovog vikenda. Otišle smo do jednog kafića, popile toplu čokoladu i proćaskale. Vreme mi je prošlo prebrzo, ali sam znala da moram da završim božićnu kupovinu, pa sam žurno krenula da se nađem sa mamom. Posle teškog, ali slatkog obavljenog posla, vratile smo se kući i počele smo da kitimo jelku.

Uživala sam u tome jer sam znala da uveče idem na Badnju večeru. Iako jelovnik nije po mom ukusu jer jedu ribu, to mi je najdraža noć od svih u godini jer sam tada sa svojom porodicom. I posle ćemo ići na Ponoćku! Uf, što volim Božić!


Ovo mi je najgori početak raspusta do sada! Već pet dana ležim bolesna sa infekcijom i sindromom koji imitira simptome upale pluća! Gutam odvratne lekove, pijem još odvratniji čaj! Ni sama ne znam kako se to desilo, tj. koji je uzrok problema. U protekle dve nedelje sam uspela da spustim prosek zbog prokletog virusa koji se inkubirao u meni.

Petak mi je bio najgori dan. Došla sam u školu već polubolesna, a kući sam otišla još u gorem stanju po kiši. Promrzla sam i pokisla. Legla sam u krevet i doživljavala sam pravu noćnu moru na javi, a ona u snu je tek bila grozna. Subotu sam jedva izdržala, a nedelju sam nekako preživela. U ponedeljak me je mama odvela kod lekara i, naravno, nisu bile dobre vesti. Nedelju dana strogog mirovanja i par vrsta lekova i odvratan čaj. I, najgore od svega, nisam mogla da odem u školu da odgovaram fiziku za veću ocenu, koja mi je bila potrebna da bih bila odlična! Agonija!


Naravno, sve bi to bilo podnošljivo, da me ne muči bolest i da mogu da imam Božić. Međutim... Soba mi je u haosu, nisam se ispovedala, prvi put nemam jelku u sobi i cela soba izgleda kao da je običan dan, a kada otvorim vrata, ulazim u zemlju Deda Mraza iz filmova. Badnje veče sam prosedela sama jer je porodica otišla kod majke i dide da proslave to. Prvi put od svog rođenja sam izostala na tome, a očigledno da to mrzim. Ali me najviše boli što su mi svi planovi propali, što ne idem na Ponoćku i što sam namučila ukućane u proteklih par dan. Kako ne volim ovakav raspust!


Zahvaljujući mom stanju, shvatila sam da je bit Božića uživanje. Uživanje u ukrašavanju, vremenu sa porodicom i prijateljima, u hrani i piću, u poklonima, u sreći i veselju, ma u svemu!


Zato, srećan Božić i uživajte!




Tuesday, December 9, 2008

Poklon

Hvala ti na poklonu, čuvam ga još uvek.
Hvala ti na poklonu, zbog njega mi kuca srce.
Hvala ti do svemira,
preko neba i zauvek.

Da me neko sada pita šta bih ja želela za Božić, koji se primiče, ne znam šta bih rekla. Usput bih da spomenem da već dve godine nisam dobila poklon za rođendan jer nisam znala da kažem šta želim. Možda i previše želim, pa ne mogu da se odlučim. A možda sam postala divna, ispunjena osoba koja shvata da nema sreće u materijalnim sitnicama... Pre će biti prvo.

U poslednje vreme imam mnogo želja koje nisu ostvarive. Recimo, da imam odličan prosek, da nemam tremu kada pišem pismeni iz engleskog, da prevladam strah od fizičkih gluposti tipa stoj-most, razboj i ostale divne i lepe vežbe.
Dalje, želim da mi ne pucketaju kosti, da dobijem 5 iz srpskog na pismenom, tj. da mi jednom legne tema, da me ne boli glava, da ne ulazim u besmislene konflikte, da budem voljena i prihvaćena.

Ni u jednom trenutku nisam tražila nove traperice, marame, čarapice, narukvicu, fotoaparat ,mp4 ili kompjuter. Nisam čak ni cvet tražila. A sada tražim nešto što sam zaslužila, svoje mesto u piramidi društva.

Stalno razmišljam gde sam pogrešila, šta sam loše uradila da sam to zaslužila. Sada mi je došla jedna ideja - ko njih šiša. Imam dovoljno prijatelja koji me vole i koji bi sve učinili za mene. Ljudi koji me poštuju i podržavaju ili se bune u vezi sa mojim odlukama jer mi žele dobro.

Uostalom, šta će mi ljudi koji su sebični, arogantni, dvolični i odvratno ljubomorni? Da bih ja bila nesrećna i depresivna? Da bih razmišljala šta sam im nažao učinila? Ma, zaboravite...

Ja sam kul i stvoriću kul društvo. Da, društvena piramida je ponovo uspostavljena.

I nek' ti je sa srećom,
hvala ti, moja draga!
Hvala ti!




Hvala genijalnom biću na izuzetnim stihovima. Njiiii


Tuesday, December 2, 2008

Zapali sveću

Ponekad mi se čini da se Bog, viša sila, karma, šta vama odgovara, poigrava sa nama na veoma okrutan i bolestan način.
Sunce je sijalo najjače što je moglo u trenutku kada je trebalo da nestane sa neba od sramote. Ali ne, moralo je. I na kraju, takav je život. Kada vam ne treba više niko da vam sipa so na ranu, odjednom se pojavi on, život, sa tonama soli. I sipa i sipa i sipa... Ne prestaje, ne vidite mu kraja. Sednete na kamen i razmišljate šta se radili u životu kada ste to zaslužili. Lupate glavu danima, ne možete doći do rešenja, padate u očaj zbog bola koji nastaje i jača u vama. A poenta je da niste ništa uradili čime biste to zaslužili. Zapravo, niste apsolutno ništa uradili, jednostavno je život takav.
Kao što je danas rekao jedan čovek da život mora ići dalje. Ne može da nas čeka, neće da nas čeka pošto je bezmilosrdan. I on ide dalje i prisiljava nas da mi idemo dalje i tera nas da živimo dan za dan.

Jednostavno, život ti da limun, a ti napravi limunadu.



Tuesday, November 25, 2008

Posekotina

Posekla sam se...
Posekla sam se na list hartije koji se činio toliko bezopasnim jer je plenio svojom belinom. Doduše, ljudi su me upozoravali da on može biti veoma opasan, a ja, tvrdoglava, se nisam obazirala na to.
U trenutku nepažnje sam se oslonila na najotrovniji bršljan od svih u toj bašti. Sav otrov je ušao u moju posekotinu i projurio mojim venama. Jauknula sam od boli i nemoći. Nisam ni očekivala to...
Od te boli sam se uhvatila za ranu u nadi da će me proći kada pritisnem. Nažalost, ni to nije pomoglo. U tom času sam se osvrćala i ugledala ruže. Ruže koje su plenile saosećanjem za moju posekotinu. Mekane latice koje bi blaženo delovale na moju ranu. Naslonila sam se na njih i zaboravila na jaku bol koja je strujala mojim telom... Kada sam se nabola na trn. Opet sam poskočila od nenadane boli i shvatila da ovde nema spasa.
Izbezumljeno sam tražila način da zaustavim krv koja je kapala na moju belu haljinu. U tom retardiranom hodu sam pala na bršljen, ali ne tako otrovan kao prošli put. Zubima sam škrgutala i vikala od besa. Nisam više mogla da se nosim tim... U krajnjem jadu sam pogledala gore. Sunce je sijalo i bacalo zrake na mene. Konačno me je neko milovao, mazio, negovao, razumeo. Ni rana me više nije bolela, nisam osećala ništa osim ljubavi. Dok mi vetar svojim zavijanjem nije srušio iluziju. Duvao je bez trunke saosećanja za moju napaćenu ranu. Šibao je moju kožu i pravio nove rane. Sada je krv sve jače i jače tekla... Više nisam mogla da je zaustavim. Pogledala sam ka žbunu ruža. Nisam htela opet da se opečem, ali sam morala da rizikujem. Nisam mogla da održim ravnotežu i pala sam u taj grm. Poslednje trnje mi se zabilo u celo telo... Pojedine ruže su moje lice milovale svojim belim i mekanim laticama dok nisam konačno izdahnula...

Thursday, November 20, 2008

Kap

Sviraj nešto tragično...

Jer nemam čemu da se radujem.
Jer nemam uspeha ni u jednoj sferi života.
Jer sam depresivna.
Jer je učenje psihologije u gimnaziji licemerje kada te sledeći čas šibaju sa kontrolnima umesto da se opustiš.
Jer je život kao moja profesorica biologije - ni ne vidiš kada će te prevariti, ali možeš da očekuješ to.
Jer sam netalentovana osoba.
Jer nemam više dobrih i originalnih ideja.
Jer ne mogu da se skoncentrišem na nešto što mi znači.
Jer mi pogled luta.
Jer mi drugi govore da će se sve to rešiti i daju mi lažnu nadu.
Jer je moja inteligencija iluzija.
Jer je moje nezadovoljstvo stvarnost.
Jer nemam vremena da se posvetim onome čemu želim.
Jer ne umem dostojanstveno da gubim.
Jer ne umem da skrivam svoje suze.
Jer u poslednje vreme stalno plačem.
Jer više ne znam ko sam.
Jer nemam nokte od nervoze.
Jer ne umem da se kontrolišem.
Jer ne znam šta ću sa sobom.
Jer ne znam šta ću sa mojim životom.

Svirajte mi nešto tragično...

Thursday, October 30, 2008

Neuro-seksualno zlostavljanje

NEURO - SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE


odrednica:
  • neuro-seksualno zlostavljanje

Neuro-seksualno zlostavljanje je u narodu poznato kao jebanje u mozak. Javlja se od jednom i nema određen vremenski period trajanja. Ima više tipova od kojih zavisi mentalno zdravlje čoveka, dužina neuro-seksualnog zlostavljanja i količina istog.

Istorijat

Primitivni lekari amateri i istoričari amateri nisu znali kako da zabeleže ili objasne ovu mentalnu disfunkcionalnost. Prve pisane izvore imamo iz V veka nove ere koje nam je izneo i napisao Afisus (Aphisus), istoričar-amater grčko-romanskog porekla:

... Bejah krenuo na put pokrštavanja sa mojim sunarodnicima. Najupečatljivija scena mi je bila dok smo čekali u ratnom logoru dok su se napolju branili od Germana. Stajah pored krevet našeg vojskovođe, Lefijata (Lephiat). Čovek je odjednom pao u krevet i počeo je da govori u stanju ludila. Ljudi su mu prilazili i tražili savete. On je u jednom trenutku skočio iz kreveta i počeo da trči kao magarac na vrelom kamenu. Tada je izašao napolje u najžešćem trenutku ratne borbe i poginuo je. Najčudnije je bilo što je imao osmeh na licu, izraz lica ispunjen zadovoljstvom...

Mnogo vekova kasnije, neuro-seksualno zlostavljanje je još uvek bilo nepoznato; ljudi koji su se nalazili u takvom stanju su bili spaljivani i bačeni sa planina. Društvo srednjeg veka je bilo još okrutnije, jer, čelni ljudi tog perioda su oštro kritikovali to mentalno stanje čoveka. Imali su stručan termin za to - Diabolum opus.

Tek u modernom dobu imamo saznanja koja nam jasno definišu problem i odlike problema. Zasluga pripada naučnicima Stratosu Egzberiju (Stratos Eggsberry) i Džejmsu Livingšou (James Livingshow). Godine 1956. su dvojica naučnika došli do zaključka posle dvadesetogodišnjeg rada i istraživanja na polju ove nepoznate bolesti. Nažalost, mnogo naučnici i dan-danas bezuspešno tragaju za lekom.


Tipovi

Postoji više istraženih tipova neuro-seksualnog zlostavljanja.

1) neočekivana i spontana reakcija - Felingov brojčanik

Dešava se odjednom i ne možete se snaći u toj situaciji. Najradije biste izašli iz vaše kože, što je zaista teško u nekim trenucima. Jedini lek koji malo pomaže je autosugestija, odnosno, govorite sebi da vi to možete i da će to brzo proći.
Posledice su se ne vide odmah, ali ostaju veoma dugo u vidu trauma.
Najčešće reakcije posle događaja su:
  • zabačena glava u znak očaja
  • plakanje
  • histerično smejanje
  • zabijanje glave u zid ili bilo koji tvrdi predmet
  • klonulost duhom nekoliko narednih dana, nedelja, meseci.

Traume koje se mogu javiti mogu čak biti opasne po život! Niz samoubistava ili tvz. nesrećnih slučajeva su izazvani stanjem rastrojenosti ili pomerene agresije čiji koren leži u neuro-seksualnom zlostavljanju.

2) očekivana, duga, trajna i zamorna reakcija - Tirsonova grobnica

Ovaj oblik je po dužini trajanja gori od Felingovog brojčanika jer je učestalija i kontinuirana. Međutim, nije zabeležna tolika stopa smrtnih slučajeva kao kod Felingovog brojčanika.
Kao što je ranije rečeno, ona duže traje i agresori se uglavnom smenjuju u pravilnom ciklusu. Osoba koja je izložena svakodnevnoj torturi, ona ubrzo počinje da se privikava na ovaj način života i za nju može biti pogubno ako joj se dnevna rutina naglo promeni.
Specifičnih simptoma nema, varira od osobe do osobe. Prema tome, i posledicu su drugačije. Zapaženo je da neki ljudi reaguju agresivno, dok se drugi povlače u sebe. Međutim, to je jedino što se zna o ovom tipu reakcije.

Lečenje

Uredi članak.


Saturday, October 25, 2008

Volim rod moj

Ove nedelje sam dva puta išla do glavnog grada naše divne države. Volim da putujem. Ne autobusom i ne sa nervoznim ljudima pored mene. Volim da putujem vozom sa nasmejanim licima. U nekom trenutku se samo povučem ka prozoru i gledam u onu beskonačnost ravnice dok mi se uši začepljuju zbog pritiska.

U nekom trenutku, na pola puta, sam shvatila nešto dok sam slušala muziku. Sva sam izgužvana u autobusu, ljudi se pomeraju i pričaju, a ja bukvalno buljim u ravnicu. I ne mogu da maknem pogled.
Prisećam se kako mi je uvek mučno dok idem do glavnog grada. Onaj pritisak me uvek nervira zbog glupe visine. Mada, realno gledano, to nije nikakva visina, ali ravničarskom detetu to nije ugodno. A kada mi nije ugodno, onda sam nervozna. I tako, dođem do glavnog grada i vidim onu silnu gužvu. U rodnom gradu se trudim da uglavnom poštujem saobraćajna pravila, ali, ovde... Kada vidim onu silnu gužvu (introvertna sam), ja poludim i u tom trenutku, moja svest se gasi, a nastaje nešto novo. Dok ja opet ne sednem da se vraćam kući, imam osećaj da neko drugi umesto mene hoda i trči na sve strane.

Čekam onaj blaženi trenutak kada stiže autobus na moj peron i kada ja sedam unutra. Od tog trenutka ja postajem nervozna jer znam da imam još dosta vremena do mog divnog kreveta. Uglavnom, vreme opet ubijam muzikom koja mi je već toliko dosadila da bih mogla da povraćam. Mrak je pao, samo se neka svetla naziru, a autobus ide sporo. Polako umirem i gubim nadu da ću ikada videti svoju kuću.
Čak i kada silazimo sa autoputa, i kada ulazimo u moj grad sa istoka, ja još uvek nisam mirna... Sve dok ne vidim toranj Gradske kuće kako ponosno para tmurno nebo! E, to je moj omiljeni osećaj!
Tada znam da sam stigla kući. I konačno se osećam ispunjeno i zadovoljno.

Poenta mog teksta je veoma prosta...

JA VOLIM RAVNICU I SVOJ GRAD!

Kada se vraćam kući sa nekog putovanja iz planinskog područja, ništa mi nije toliko drago nego kada vidim ravnicu. Ravno polje, zeleno polje, polje sa pšenicom i ostalim kulturama, moje polje.
Meni je to neopisiv osećaj sreće i zadovoljstva, jer znam da sam na sigurnom.

Isto tako, slušala sam nedavno tamburaše za Dan škole. Shvatila sam koliko ja zapravo volim da čujem zvuk tamburice i da niko drugi na celom svetu neće tako dobro odsvirati to kao što će jedna osoba koja živi u ravnici celog svog života. Smatram da mi to nosimo u našim bićima, u našim dušama. Samo je pitanje vremena kada će se to ispoljiti, tu našu ljubav prema pšenici, tamburici, dobrom jelu itd.

Drugi podjednako omiljen trenutak mi je kada se vraćam sa dugog putovanja. Sve mi je već mučno, ljudi me toliko nerviraju da želim samo da spavam i da slušam muziku. Međutim, ne mogu da spavam, a muzika mi se zgadila. I tada se nalaktim na prozor i posmatram ravnicu. Slušam ljude kako pričaju koliko još ima do grada i kako se već polako spremaju da izađu. Ja još uvek nisam spremna, pa sedim zamišljena i zagledana u beskonačnost neba i ravnice. Tek kada vidim toranj Gradske kuće, srce mi se ozari jer znam da je moja kuća tu. Tada i ja ustajem, uzimam svoje stvari kao da je pitanje života ili smrti i veselo izlazim iz autobusa.

U tom trenutku nije više bitno što je autobus grozan, što je put loš, što sam gladna. Bitno je jedno. A to je da sam ja kod kuće.


Friday, October 17, 2008

Nar

Najgore što ti se može desiti da te sahrane mrtvog.

Naive 17. oktobar 2008. godine

Kada bolje razmislim, u pravu sam. To jeste najgore. Iako je sve to počelo kao nesvesno lupanje gluposti, pa se pretvorilo u sarkastične izjave, na kraju je dobilo svoje više značenje i duhovni smisao.

Evo, juče sam mogla da poginem, jedan šleper me mogao pokupiti. I, verovatno bi me sahranili mrtvu. Ali, ja danas ne bih bila živa, ne bih se smejala sa mojim prijateljima, ne bih osetila odvratan osećaj mučnine u stomaku jer sam nervozna i ne bih obukla svoje čarape na prstiće.

Ne bih došla kući i pogledala moj omiljeni crtani na Dizniju. Ne bih slikala telefonom svoju prijateljicu kako drži masu kutija lekova u kesi (ona je, kako volim da kažem, snabdevač svog sela lekovima - farmo-mafija). Takođe, ne bih se okretala oko sebe da vidim dečka koji mi se sviđa.

Ne bih sastavljala ingeniozne planove sa dva prijatelja, niti bih razgovarala sa profesorom o konkursu. Ne bih se iznervirala oko debate i gluposti pojedinaca. Ne bih se izgubila na času logike i kasnije osećala prezir prema profesoru i njegovim sentencama.

Ne bih došla kući i ušuškala se u krevet, a prema tome ne bih ni spavala snom pravednika. Takođe, juče ne bih gledala moju omiljenu seriju, ne bih jela hranu koju sam toliko dugo želela. Ne bih osetila toplinu moje postelje. Ne bih doživela da vidim da je jutros u petnaest do sedam još uvek bio mrak. Ne bih osetila hladan vetar na mom vratu.

Ne bih saznala veoma neprijatne vesti i ne bi mi se urušila slika o osobi koju sam volela. Ne bih videla višeg kustosa muzeja koji me je podsetio da nastavim porodično istraživanje. Ne bih jela Kiki bombone. Ne bih znala kada idem na intervju.

Ne bih slušala muziku sa mamom i ne bih plesala. Takođe, ne bih zaplakala u jednom trenutku. Ne bih bila besna na brata što je prekršio reč. Ne bih se izvalila na kauču dok sam čekala da tata završi razgovor. Ne bih ušla u moj dom.

Ne bih pričala sa mojom prijateljicom koja me je shvatila. Ne bih pričala sa prijateljom koji me je podržao. Ne bih ispravila prijateljicu i ne bih bila kučka. Ne bih se čula sa prijateljicom i dogovorila da se vidimo. Ne bih se setila svog prijatelja kome ću da plačem na ramenu čim ga vidim.

Ne bih rekla da je moj život serija koja se dešava u dugim epizodama. Zapravo, ne bih imala život.
Imala bih mesto u metalnom sanduku u mrtvačnici.

Najgore što ti se može desiti da te sahrane mrtvog.

Sunday, October 5, 2008

Ljubičasto ogledalo

Posvećeno mojoj ljubavi koja se non-stop mota po mojoj glavi.

Tragedija, pobogu, gasi više to svetlo i idi da spavaš! Oči su ti iskolačene, umorna si! - začuo se glas iz susedne sobe.
Znam, mama, ali, šta da radim... Moram da učim i nisam stigla sve i joj... Sve je tako šugavo. Laku noć! - povika Tragedija 'šina.
Da, laka noć... Pa, nekom je laka, sigurna sam. Ajoj, zašto ja? Mislim, zar nisam zaslužila malo odmora? Ne, samo ja, Tragedija, ima pravo na agoniju... - tiho prošaputa Tragedija.
Kada bi me škola toliko mučila, još bih i izdržala. Ali, nije samo ta prokleta institucija... Niko to ne može da razume, niko, ama baš niko...

Niko, ama baš niko ne mora da ustane ovako rano! Do đavola, zar ni subotom ne zaslužujem da spavam?!
Bože, jedan dan. Je li to tako puno? - progunađala je Tragedija do kupatila.
Iza svega toga se krilo veliko uzbuđenje. U njoj su se probudili neki, kako je ona mislila, zaboravljeni i izgubljeni osećaji. Želela je da to sve potisne, međutim, sve je to jače od nje. Nije ona toliko jaka kada je to u pitanju.

Otišla je do ogledala i umila se. Podigla je glavu i zamislila se dok je gledala u svoj odraz. Te oči, braon-zelene su bile prepune tuge i nemoći. Toliko je toga želela da uradi, a sada joj se sve opet obija o glavu.

Ne, ne želim, neću! Ne danas! Danas nije dan za to... - rekla je Tragedija sa suzama u očima. Izgledalo je kao da je slomljena. Odvukla se do sobe i pobacala par stvari na krevet. Morala je da ode do škole, bio je Dan škole. Bacila je pogled na prozor i videla je da kiša pada. Setila se svog prijatelja sa kojim treba da ode u školu. Probudila ga je i krenuli su. Kiša je počela da pljušti, a ona je otvorila crveni kišobran u sivilu i zamolila ga da im drži. Hodali su veoma polako i usput razgovarali.

Znaš šta me muči? - reče Tragedija tugaljivim glasom.
Hm, pretpostavljam. Mada, možeš mi ponovo reći, saslušaću te. - odgovori joj prijatelj glasom punim razumevanja.
On ima devojku. Ne znam da li sam to sanjala ili je stvarno. - prošaputa Tragedija.
Možda je sutra neće imati, reče Nik, ali, nemoj to sebi da radiš.
Kako da ne radim sebi, kada sam budala koja ne može da se otkači od te zamisli?! - vikne Tragedija.
Znam, ali, gledaj - doći će svoje vreme. Opusti se. Veruješ u karmu, znaš princip karme. - reče joj Nik mirnim glasom.

Tragedija je pogledala Nika. On je jedini dečko kojeg je ona poljubila u obraz. Ne znači to svima isto, ali, Tragedija je ipak posebna. Znala je da je Nik u pravu i samo se slatko nasmejala.

Znaš da je renesansa nastala kao želja da se promeni sve što se onda dešavalo? Tada su trajali ratovi, kuga je zahvatila Evropu, a divni ljudi su stvarali sa jakom voljom i željom za promenom. - reče Tragedija Niku i zagonetno se nasmeja.

Tako su šetali ulicama i razgovarali. U međuvremenu je kiša padala, jak vetar duvao, a lišće se kretalo po vazduhu i zemlji kao pomahnitalo. Uskoro su stigli do škole. Sklopila je crveni kišobran u ogromnom sivilu.
Čula se muzika gore, a oni su se polako penjali stepenicama. Nik je našao svoju devojku i njih dvoje su se uskoro izgubili iz Tragedijinog vidika. Ali, on se pojavio.

Dal. Prokleti Dal.

Tragedija ga je videla još na stepeništu, dok se penjao gore. I on je video nju. Od tog trenutka su se gledali i smeškali. Veoma nervozno. Kada je prolazio pored nje, osmeh mu se razvukao i pozdravio ju je. I ona njega.

Posle toga se sklonila odatle, jer joj srce jako lupalo i nije mogla da stoji. U glavi su joj navirala pitanja. Neobjašnjiva pitanja. Otišla je do Nika i on je veoma brzo shvatio u čemu je problem. Uhvatio ju je za ruku i pogledao u oči.
Karma. - prošaputao joj je.
Ona se osmehnula i stisla mu ruku.

Ostatak vremena se zabavljala sa društvom igrajući Mafiju. Posle nekog vremena se izgubila sa prijateljicom. Morala je da priča sa njom.

Opet sam se zaljubila. - reče Tragedija pognute glave.
Dal? Hahaha, bože, Tragedija. Zašto to radiš sebi? - odgovori joj Anabela.
Ne radim ja sebi, nego oni meni! Misliš da mi je super? Jednog volim, a živi daleko. Drugog volim, ali on opet živi daleko. Svakog koga volim živi daleko. Jedan ni ne želi da mi se javi, a ovog stalno viđam. Mislila sam da je to sve prestalo, ali, samo mi se vraća. Ne mogu više, Anabela, nisam toliko jaka. - kroz poluplačeći glas prozbori Tragedija.
A, dođi 'vamo. Znaš da te mi volimo. - reče Anabela i zagrli je.
Znam... Ali od te ljubavi neću biti ničija draga... - prošaputa Tragedija i brizne u plač.

Anabela i ona su potrčale ka školi, kasnile su na koncert. Brzo su se popele i sele. Tragedija je imala izvanredan pogled na publiku i binu i učinilo joj se da je videla Dal i njegova dva prijatelja. Posle petnaest minuta je shvatila da ta tri momka užasno liče.
Hvala ti, zaista sam zaslužila da me obmanjuješ. Hvala. - pogleda gore Tragedija i vrati pogled na binu.

Videlo se da je bila izmučena i rastrgana između svojih osećanja. Nije više mogla da misli, odmah je otišla jedan sprat niže i rekla Niku da će odmah doći. Krenula je ka svojoj učionici kada ju je jedna ruka povukla unutra.

Pssssssst!
Dal? - reče Tragedija u neverici. Njoj se stomak u tom trenutku okrenuo i tek je onda postala izgubljena.
Jesi li dobro?
Pa, onako, ne baš. Ti?
Trenutno odlično. Znaš zašto?
Ne?
Zato što sam odlučio ovo da okončam...
Dal se približio Tragediji, uhvatio ju je ispod struka i poljubio je. Jeste da je to toliko otrcano zbog silnih američkih serija, ali je Tragedija u tom trenutku bila srećna.
Da, srećna posle sto godina. Harmonija i mir su vraćeni, znala je da je oduvek bila u pravu i shvatila je koliko je sladak plod njenih muka i nerviranja.

Eto, zbog tebe sam odlično. - prošaputa joj Dal na uho.
Mmm, i ja, ovaj, odlično sam. Da, super. - reče mu Tragedija pomalo izgubljena.
Haha, da, vidim. - odgovori joj Dal i poljubi je u obraz.
Moram da idem, vidimo se. OK?
Da, da, naravno. - odgovori mu Tragedija sa osmehom.
Hajde, ljubim te.

Tragedija se naslonila na vrata i nije se mogla pomeriti. Stalno je vrtela onaj divni trenutak kada je on nju povukao za ruku. Svaki put se nasmejala na tu scene. U jednom trenutku je shvatila da nije ovo kraj.
Potrčala je svom snagom ka izlaznim vratima, brzo se spuštala niz stepenice, zamalo da je Nika oborila.
Objasniću ti kasnije, obećavam! - povikala je Niku dok je silazila dole.

Čekaj, čekaj!, povikala je Dalu čim ga je ugledala, nismo gotovi.
Molim? - odgovori joj Dal sa osmehom na licu.
Tragedija mu skoči u zagrljaj i poljubi ga. Masa učenika se skupila dole i svi su stajali u neverici.
Tragedija ga je pogledala u oči i rekla - Sada smo gotovi.
Nasmejala se i prohujala kao vihor do Nika.

Nik ju je čekao gore i pokazivao na sat.
Kasniš i moramo da krenemo. Hajde, nemoj da ti bude teško...

Hej, hajde, idemo, idemo! Kasniš Tragedija! Još nisi budna?! Hajde, na noge lagane...

Niko, ama baš niko ne mora da ustane ovako rano! Do đavola, zar ni subotom ne zaslužujem da spavam?!
Bože, jedan dan. Je li to tako puno? - progunađala je Tragedija.

Wednesday, September 24, 2008

Snopić svetle mudrosti


Prolog


Glavni junak se bori sa svojim unutrašnjim svetovima dok ga spoljašnji nemilosrdno guše. Smrad sredine, okruženja i najprometnijeg puta su joj se uvukli pod kožu. Nema više spasa... Koji lek? Njen brod za ostrvo Nade je već odavno otplovio, a ona je ostala sa plastičnim čamcem u učmaloj sredini. I ostala je da propada i propada i propada... do besvesti.

Tako sam se osećala pre par dana. Prepoznala sam u sebi neku neoromantičnu dušu. Večito neshvaćena ili pogrešno protumačena. Da, i ja volim ponekad da hiperbolišem, ali, ovaj put je zaista tako bilo. Ne podnosim kada mi neko izvrće reči, menja značenje rečenice ili naglo plane na mene. Prethodnih dana mi se baš to dešavalo i pomislila sam kako je to kraj, litica, ii kako fali još samo jedan korak da skočim u provaliju i da se spasim te agonije.

Kao ujka Vanja. Tokom cele pripovetke, niko ga ne šljivi ni pet posto, svi ga kritikuju, a on na kraju eksplodira. Očekivala sam neku sličnu situaciju... Ali sam me zapljusnuo vodopad. Zaplakala sam u školi. Valjda više nisam bila u stanju da se kontrolišem. Uostalom, prijateljice su mi pomogle i izuzetno sam im zahvalna što su mi pomogle da se saberem i priberem, nakon što sam se oduzela kao podeljena ličnost.

Naravno, to što sam psihički pukla nije bilo dovoljno, pa su me do kraja dana zlostavljali i još više uništavali moju krhku stranu (usna mi je pukla, profesor me mučio/zezao, neke kolege nisu bili obazrivi, prsti su mi ispucali, časovi su me ubijali u pojam, gušila sam se u izduvnim gasovima itd.). To je kao kada se posečete i taman zaboravite na to, međutim, slučajno uzmete so u ruke i osetite kako vas peče rana.

Htela sam da pobegnem sa časa, da pobegnem od tog bola i nesreće. Planirala sam da odem do bake, da se tamo malo smirim. Međutim... Zašto bi išta bilo idealno? Ili makar skoro idealno? Baka je otišla na selo... Odlučila sam da odem kući i da se konfrontiram sa svim svojim problemima (ne na mirni način, volim da se pravda zadovolji. Nisam pacifista kada je u pitanju moj integritet.) i da dam priliku boljem životu.

Koračala sam i presavila sam kičmu zbog težine torbe, i još sam usput tražila hlad. U susret mi je dolazio jedan poluslep čovek sa svoje dve devojčice. Držale su ga za ruke, a mlađa je stalno nešto poskakivala.
Pričali su o nečemu...

Tata, zmaj koji bljuje vatru je moćan, zato što on nikada ne umre, živi večito! - rekla je svom tati.
Draga, zmajevi ne postoje. I niko ne živi zauvek. - odgovorio joj otac smirenim tonom u nadi da će svoje dete produhoviti na tom, apstraktnom, nivou.
Ali, tata, oni postoje! I kažem ti, oni koji bljuju vatru žive više nego obični. - odlučno mu se suprotstavila.
Ne postoje, to je samo mit...

Čim sam čula razgovor, dobila sam inspiraciju. Osećala sam se kao da je snop svetlosti bačen na mene i da se iza vide anđeli koji uzvikuju Aleluja! Jeste kliše, ali sam se zaista tako osećala.

Zahvaljujući toj devojčici, dobila sam novu perspektivu mog očajnog dana. Sve je to stvar percepcije, kao što volim da kažem.

Naime, svađe su prolazne, izduvni gasovi nestaju, ćelije usne se obnavljaju, a verovanja nikada ne blede. Realno gledano, ako ste odgajani u porodici vernika i odlučite se za ateizam, uvek ćete braniti svoju veru ako je neko blati bezrazložno, setićete se da se prekrižite kada prođete pored križa, da se na Uskrs ništa ne radi itd. Takve stvari jednostavno ostaju urezane.

Hoću da kažem, u redu je ako neko veruje u zmajeve, pogotovo besmrtne zmajeve koji rigaju vatru. I još ako ima smelosti da se suprotstavi autoritetu, pokušavajući da objasni da ti zmajevi zaista postoje. Zato i volim decu. Njihovu imaginaciju i moć da promene svet.

Deca su me oduvek oduševljavali. Načini na koji se bore protiv odraslih su izuzetno kreativni. A odrasli su samo ljubomorne budale koje osećaju potrebu da decu ograniče. Da se razumemo, decu treba kažnjavati, to je sastavni deo odrastanja, ali... Pustite ih do sedme godine da veruju u besmrtne zmajeve koji rigaju vatru.



Epilog


Na kraju dana, nije bitno da li si belac, idiot (odnosi se na mentalnu zaostalost), dete, divokoza, najbogatiji čovek, genije svog vremena ili propalitet. Bitno je da ti imaš svoje besmrtne zmajeve koji rigaju vatru i autoritet koji će te vratiti na zemlju i pomoći ti da odrasteš i budeš zmaj. Koji bljuje vatru. Zato što on živi zauvek.



Life isn't about waiting for the storm to pass,
It's about learning to Dance in the Rain!


Friday, September 12, 2008

Vampire Temptress

Drage i dragi,

Mislim da sam konačno prolupala.

Naime, osim što sam paranoična zbog provale, ja sada nepoznatim ljudima govorim broj mog tate i kako on nije tu itd. Što je veoma idealno ako želite da opljačkate našu kuću. Nećemo da se lažemo, savršeno je kada imate glupog i nesvesnog saučesnika (mene).

Osim tog minornog problema, počela je i škola. To bi onda bio majorni (?) problem.
Uglavnom, profesori su žedni sveže krvi i, mogu slobodno reći, super im ide. Osim što su dobili prve razrede, odlučili su da nas, trećake, muče do besvesti. I to uspevaju logikom. Ne zdravorazumskom logikom koju svi posedujemo, nego, predmetom koji se naziva logika i čiji je otac Aristotel. Da, baš ta logika.

Na osnovu mojih prethodnih, sarkastičnih premisa, možemo da utvrdimo i da izvučemo logički ispravan zaključak. Ne volim logiku. Ironiju na stranu, ne mogu da shvatim kako možemo logiku da izučavamo, veoma mi je neopipljiva materija. Sve bih dala da opet učim psihologiju... Čak bi se i u drugi razred vratila! Naravno, pomogla bi činjenica da je profesor interesantan. Kažem, pomogla bi...

Da, prvaci... Mrzim ih. Žao mi je, imam užasnu averziju i treba da me je sramota, ali, ovi prvaci, to su mutanti! Svi se gube u školi, ne znaju da hodaju, nego se vuku i prave ogromne zastoje i gužve. Dajem im još mesec dana, a onda ću da počnem da vičem na njih. Tanka sam na nervima.
I, pobogu, desnom stranom se penješ, desnom stranom silaziš! Je l' to toliko teško upamtiti? Ne mogu da shvatim kako ljudi mogu da hodaju kao stoka najobičnija. Stoka čak ide u redovima!

U svojim besmislenim razmišljanjima sam došla do zaključka da nisam osoba za veze. Verujem da će to proći sa vremenom, ali, opet. Ne mogu da sedim i razmišljam gde je moja značajna polovina, šta radi, da li je dobro. Ne želim da mučim sebe na jedan besmislen način. Vremenom ću postati još zrelija, pa će me sve to stići.
Imam vremena.

Zapravo, možda i nemam. Ovih dana su svi zabrinuti oko mogućeg nestanka Zemlje kao planete, crne rupe, kraja sveta i tako dalje. LHC je doprineo velikoj zabludi i opštoj panici, pa se jedna devojka ubila jer je strahovala da će je progutati crna rupa.
Malo je glup razlog što se ubila. Iskreno, baš me zanima kakav je osećaj kada celu planetu proguta crna rupa. Volim da šetam po ivici.

Dalje, besmislica oko kraja sveta. Maje su imale proročanstvo koje govori da će kraj sveta biti 21. decembra 2012. godine. Moram reći, sve činjenice su na njihovoj strani, počevši od globalnog zagrevanja, pa sve do solarnih vetrova. Ipak, jedan lik je rekao da neće njemu Maje reći kada će biti kraj sveta.

I ja se slažem sa njim. Kao što je vreme relativno za svaku osobu, tj. različito protiče, tako i kraj sveta. Evo, ja se danas osećam kao da ću sutra videti četiri jahača Apokalipse, dok nekome cveta ljubav i sreća. To je kao poluprazna i polupuna časa.

Uostalom, ne razumem zašto svi doživljavaju kraj sveta tako tragičnim.

Svi koji veruju u Boga, karmu, nauku, znaju da ih posle čeka nešto bolje. Zato, treba svaki dan da živimo onako kako bismo hteli posle da živimo. Carpe diem! Oni koji veruju u nauku, znaju da ih posle ništa ne čeka. I zato, i oni treba da iskoriste ovozemaljsko vreme. Carpe diem!

Treba svi zajedno da uživamo! Da se radujemo kiši, prvom zraku Sunca, vetru koji se igra sa kosom... Treba da uživamo u dečijoj igri jer su deca najjača bića na celom svetu! Treba da divimo mladima koji su zaljubljeni, ljudima u srednjim godinama i starcima koji se drže za ruku jer su to ljudi koji nas mogu naučiti kako da uživamo i iskoristimo svaki trenutak našeg života! Da, to je ta sila, to je ta svetlost, to je ta nada koja drži celo čovečanstvo i osvetljava mu obraz.


Sunday, August 31, 2008

Danas nam je divan dan, divan dan... (oxymoron)


SREĆAN ROĐENDAN MOM BLOGU!

Želim da nastavim da pišem ovako sarkastično, da napadam sve probleme društva (kao neke rok grupe šezdesetih i sedamdesetih godina), da se borim protiv nepravde u svom imaginarnom svetu i da uživam u čarima svoje mašte stvarajući fikcije. Želim da se moj blog ne promeni!


Evo, sada kada sam obeležila prvi rođendan, jednu značajnu godišnjicu u životu gimnazijalca, želela bih da nastavim sa svojim daljim izlaganjem.

Pre tačno godinu dana sam sela za kompjuter i napisala svoj post o obavezama koje me čekaju. Iskreno, kada bih sada pravila kompletnu analizu i paralelu (ali neću jer me užasno mrzi i moram psihički da se pripremim za sutra), došla bih do činjenice da je ostao status quo. Uglavnom.

Ali, ne mogu da odolim da ne napišem veoma kratki presek. Naime, škola opet počinje i to me neverovatno rastužuje. Shvatila sam da me više privlače vannastavne aktivnosti od škole, ali na moju veliku žalost, bez škole nema tih aktivnosti. Uglavnom, ne vidim razlog zašto bi naš život bio jednostavan... Besmisleno, skroz besmisleno.

Opet se otvara pitanje predsednika parlamenta. Naravno, čini mi se da ove godine neće imati neki izbor, pošto je ovo demokratska zemlja, verovatno će me izabrati. Iako postoji nada da ne budem. I jako bih volela da ta nada preraste u verovatnoću, a verovatnoća u sigurno.

Dalje, sekretar prosvete na pokrajinskom nivou je ostao isti, što znači da ćemo opet imati produženo prvo polugodište. Sada bih tu sigurnost zamenila sa verovatnoćom, a verovatnoću sa nadom. Doduše, od toga ništa neće biti. Eh, tako je život karte delio.

Kada sam kod karata, još uvek nemam sreće. Neki kažu da imam lošu sreću. Ne bih to tako rekla, to je iluzija. Stvarnost je da nemam sreće jer sreća u mom mini univerzumu ne postoji. To je po defaultu.

I dalje želim da poboljšam sve što radim. Sve aspekte mogu života da unapredim na jedan bolji, moćniji nivo. Ali, izgleda da su te želje nemoguće pošto već godinu dana to želim. Doduše, čovek se uči dok je živ i ja stojim iza toga u ovom trenutku.

Eto, to je neki kraj. Ostala je još ona rečenica - Budimo viđeni, neka nas čuju!
Mislim da sam to prilično dobro obuhvatila kvizom, akcijama i debatama. Barem sam nešto ispunila...

Ne želim da ovo bude patetičan kraj, kao, zahvaljujem se svim čitaocima koji su mi pružali podršku u najcrnjim danima itd.

Znate vi svi to i znate da je ovo moj svet i da ste veoma bitni činioci u njemu.

P.S. Hvala na želji za srećan prvi dan u školi (samo da znaš, rasplakala sam se na 4:40).



Monday, August 11, 2008

Otvoreno pozorište

Žalosno je kada se čovek ne oseća sigurno u svojoj kući. Imala sam priliku da to iskusim i mogu vam reći, to je da sedneš i da plačeš.

Naime, pre par dana su pokušali da nam provale u kuću. I to za vreme dok je nestala struja. Navelo me je da razmišljam o tome dosta dugo. Svesna sam da živim u zemlji gde je proizvodnja papira za toalet bolje organizovana nego pravosudni sistem, ali, da li su ove krađe toliko potrebne?
Čini mi se da to više ne rade iz potrebe, nego iz nekog bolesnog hira. Ovo više nije krađa, to je postalo čisto otimanje.

Najgore od svega je što ti ljudi ne misle na posledice. Oni kada su to radili nisu razmišljali da je u kući bila porodica gde otac i majka imaju teških zdravstvenih problema, previše emotivnog sina i ćerku koja svaki čas prelazi sa jedne strane na drugu stranu zdravog razuma. Ne, oni su sebična đubrad koja ne razmišljaju o tome! I upravo ta činjenica me ljuti!

Svi smo mi zajedno bili u devedesetima, kroz iste uslove i standarde smo prolazili, kroz rat, neimaštinu, krajnju bedu i očaj. I sada, umesto da postoji neki osećaj kolegijalnosti, ne, sada, isti ti saborci otimaju drugima. Kada se samo setim mitinga na kome je širen patriotizam duž glavnog grada... To su bolesni i sebični ljudi. Ne, oni čak i nisu ljudi. Oni su ništa, šljam.

Uopšte me ne interesuje koji je razlog što neko krade. Nije istina da svako ne može da se zaposli. Recimo, jedan čovek ima njivu sa kukuruzima. I tu njivu treba prekopati. Kada treba da se nađe radnik, onda su glave pognute. Najbolja mi je bila izjava jednog čoveka koji ima završenu osnovnu školu i koji smatra da je kopanje prljav posao i da ruke stradaju od toga (nikada nisam gledala ljude po stručnoj spremi, ali, ovo je smejurija). Ljudi, pogledajte činjenice! Taj čovek nema predispozicije za drugi posao, ali, on smatra da može da zanoveta... Isti taj čovek treba da prehrani šetočlanu porodicu. Ali, kopanje je prljav posao.

Eto, koliko smo jadno i bolesno društvo. Umesto da se međusobno ispomažemo, mi jedni drugima isključujemo struju i pokradamo. Naravno, pošto smo senzitivirani organizmi, malo nam teže padaju takve situacije. Ali, šta je to? Mislim, nije strašno što ja sada ne mogu da spavam. Niti je tužno što se bojim zvuka motora auta kada prođe ulicom. Nije žalosno što ne smem da otvorim prozor noću. Ni najmanje nije žalosno što neki ljudi spavaju sa puškama. Nije tragično što u glavi čujem razne glasove i što vidim razne nemile scene. Istina je da svi mi moramo da umremo i činjenica je da ljudi sa ovih prostora umiru od srčanog udara.

Uostalom, kome treba ovakav život? Prepun mržnje, zavisti, lenjosti, pakosti i straha...

Monday, August 4, 2008

Letovanje iz Pakla

Obećala sam sebi da neću nikada da psujem na blogu jer mi deluje veoma, kako bih rekla, netaktično jer se sve može reći drugim rečima, ali... u pizdu materinu!


Nažalost, prekršila sam svoje obećanje. I imam užasno dobar razlog. Ovo što sledi je nagomilana i odložena frustracija, pa, preporučujem vam da stavite šlemove protiv sarkazma jer kreće lavina ironije! Čuvajte se!

Pre mesec dana sam naišla na divne klipove. Par momaka iz Dalmacije su napravili teške parodije na gotovo sve što se vrti na televiziji. Između ostalog i na dečije emisije. U tom klipu su predstavili crtež koji je pobedio na konkurs ''Moje letovanje iz pakla'' (čini mi se da je tako). Uglavnom, prikazan je bager kako ruši kuću, mama plače, a tata kleči pred bagerom. Tada sam se smejala kao idiot i nisam ni slutila...

Jao, jedva čekam da idemo na more! Kako se radujem! Juhu, idemo na more! Kako sam sretna! - te reči, egzaktno prenesene, slušam već poslednjih mesec dana, možda i više.

Moji roditelji opet nisu mogli da izvade zajednički godišnji odmor, pa smo se dogovorili sa našim rođacima, tetka Y i teča X koji žive u državi Z. Prošle godine i pretprošle godine smo izvisili za more jedan dan pred polazak iz sasvim opravdanih razloga. I, iskreno, jedva sam čekala ove godine da idem na more!

Obožavam vodu i veoma je jasno zašto me odlazak na more čini neopisivo srećnom. Nisam mogla da dočekam taj srećan dan, tu divnu nedelju kada ću ja da vidim taj prelepi Jadran i tu prelepu borovu šumu čiji miris struji vazduhom dok sediš na užarenim stenama i uživaš u dokoličarenju.

U međuvremenu mi je iskrsao problem sa terminima, a i moj tata nam se pridružio, samo je mama ostala kod kuće. Par dana pred polazak sam imala neki loš predosećaj, opraštala sam se sa svima, kao da sam se spremala da umrem. Poslednju noć pred polazak sam se oprostila sa majkom i didom. Samu sebe sam zatekla u svojoj morbidnosti.

Tata se razboleo u subotu uveče, a tetkin automobil je još uvek bio u servisu, iako je tamo već tri nedelje. Putovanje smo prebacili za sredu. U utorak uveče je tetka nazvala i rekla da će automobil biti gotov u petak, ali, možemo da dođemo do njih. U sredu smo tamo i otišli, uprkos mojim silnim negodovanjem.

Da se razumemo, ja sam tolerantna osoba, ali, izgleda da imam averziju prema Z državi, Z ljudima i Z jeziku. Niko nije savršen.

Ta dva dana, tj. do petka sam slušala tetku i teču kako se svakih pet minuta prepucavaju i kako tetka ide i govori da u grickalicama ima aditiva. U salami koju ona jede sigurno nema... Uf, mrzim licemerje!

Uglavnom, dočekasmo i petak. I na automobilu je otišao još jedan deo. Ne mogu da opišem koliko sam bila besna, tužna, povređena! Ponašala sam se kao da je detetu oduzeta igračka! Nije bilo fer! Naravno, ja to nisam pokazivala, nego sam sebe mučila silnim pitanjima.

Recimo, ako verujete u Boga, postoji dva tumačenja. Bog me je tako kaznio zbog mojih silnih nedela ili Bog me je spasio od nekog predstojećeg užasa. Naravno da ćete u afektu da pomislite na prvu opciju, a tek posle par dana ćete shvatiti da postoji i drugi ugao gledanja na situaciju.

Tata je prvo bio besan na mene, ali, posle par sati je odustao od silnog gneva. Nema to veze što sam slatka, umiljata i divna, nego, otac mi je.

Tako, dani su prolazili, a tata mi je obećao da se već u ponedeljak mogu vratiti u moju divnu državu. Nikada nisam mislila da ću toliko želeti da se vratim u rodni grad. Uglavnom, uživala sam u provedenom vremenu sa tatom i bratom. Išli smo gde smo hteli, radili smo šta smo hteli i jeli smo šta smo hteli. Da, jeli smo, jer nas je tetka praktično kinjila kako jedemo gluposti. Hm, reče to stokilašica...

Nisam zlopamtilo, niti cepidlaka, ali, ta Ipsilonka i taj Iks su mi kidali živce pet dana! Znači, postalo je nepodnošljivo! Moja tetka je ranije bila super, ali, sada su je godine stigle i oseća da je dovoljno mudra da svima pametuje i da ona ima to pravo. Licemer je, škrtari i senilna je. Jako mi je žao, ali, više ne želim da održavam sa njom prisan odnos.

I, sada, kada bih gledala sa religijskog aspekta, mogu reći - Hvala Bogu! Hvala mu što nismo išli sa njima na more na dve nedelje! Na kraju bismo se pobili, a iskreno, ne mislim da bi moj deo porodice preživeo.

Uglavnom, hajde da izdvojim svetle tačke ovog fijaska:

- gledanje prljave reke i zahvaljivanje što živim pored jezera koje je stalno prljavo, ali ne potopi kuće
- mon cherry sladoled u najboljoj poslastičarnici
- kršenje reda jelom u Meku u jedanaest sati uveče
- rolovano testo sa vanilom (postoji tačan naziv, ne znam ga)
- Plaza i podzemni parking
- pačići na jezeru dok smo jeli kinesku hranu
- izuzetno ukusne kuglice od pirinča prelivene medom
- gledanje nacionalne televizije
- želja da budem antropolog
- provedeno vreme sa tatom i bratom.


Sada sam kod kuće i konačno sam spremna da pogledam sa još jednog aspekta, sa mog aspekta.
Da, naučila sam bitnu lekciju, shvatila sam da treba održavati balans i da na svom putu ne treba gaziti druge ljude. Naučila sam šta je Karma. A to je, prijatelji, jedna veoma moćna sila koja pravi ravnotežu među ljudima. Da svima bude taman.



Svaka sličnosti sa likovima je namerna jer svugde postoje takvi ljudi.



Sunday, July 27, 2008

Naive

Izvinjavam se, zaista ne znam šta mi je u poslednje vreme. Kada se saberem i priberem i odredim ciljeve u svom životu, vratiću se. Do tad, jedno najtoplije zbogom.

Vaša Naive koja ima pravo da u ovim godinama menja život iz korena

Wednesday, July 16, 2008

CSI - Crvene Starke Ivane

Ovo će mnogima da izgleda detinjasto, prenaduvano i krajnje neshvatljivo, ali, kao što sam već bezbroj puta rekla, vi niste u obavezi da čitate ovaj blog. Prema tome, imate izbor. Eto vam malo demokratije.

Pre par dana, tačnije jedanaestog avgusta oko šesnaest časova se dogodio nemili događaj u porodičnoj kući. Spremala sam se da idem u selo sa bratom. Dok sam se u žurbi pakovala, tražila odeću, gledala gde mi je jedan par čarapa i usput još razgovarala, uradila sam nešto neoprostivo. Uzela sam starke u ruke, odnosno, spremala sam da ih obučem.

Pre par meseci je otišla ona crna guma oko njih, a pre par nedelja je pukao sam materijal, odnosno, odvojio se od đona. Zbog svih ti okolnosti, pažljivo sam postupala sa njima. Mama je vikala iz susedne sobe da mi je našla čarape. Od sreće, ustala sam naglo i zakačila starke... Ne znam da li mogu da nastavim sa pričom, uvek se potresem. Odvojila sam pola dužine đona platno od đona. Strašno!

Cvilila sam kao da sam mene povredila! Verovatno mnogi ne shvataju zašto je to meni tako dramatično, ipak su to obične patike. E, meni nisu.

Kupila sam ih kada sam završila osmi razred. Do tada mi nisu bile bitne. Međutim, počela sam da gledam seriju Bitange i Princeze, a tamo je jedan lik nosio crvene, plitke starke. Pošto sam se poistovetila sa tim likom, još jedino sam starke morala da nabavim. Isprva mi nisu hteli kupiti. Ali, sreća moja, jedne subote smo otišli do prodavnice, ja sam pokazala prstom na njih i od tada su bile moje. Samo moje.

Sećam se kada sam ih prvi put obula. Izvadila sam ih iz kutije, uredno zavezala, obukla omiljene farmerke i omiljeni crveni duks. Aaaa, kako sam bila ponosna dok sam koračala gradom! Kada sam se vratila kući, izula sam se, prebrisala ih i vratila u kutiju.

Planirala sam da ih nosim na koncertima, ipak je to idealna prilika. Šta da kažem, obožavala sam ih! Posle godinu dana sam odlučila da kupim još jedne i kupila sam ih. Te druge su poluduboke, u indi stilu. Jednostavno, zavolela sam starke! Kada ih pogledam, uvek se setim nečega. Drage su mi i sadrže toliko uspomene da nemam srca da ih bacim.

Juče sam obula svoje stare, crvene. U jednom trenutku sam shvatila da ću osetiti asfalt ako nastavim da ih nosim. I tada sam razumela. One još nisu za ostavljanje u kutiju. Ne, posle dve godine, mi treba još mnogo toga da prođemo zajedno. I tako će i da bude.



Moje starkice

Tuesday, July 8, 2008

A Tribute to...

Skoro da je vreme da kažem laku noć sebi, ali, nisam mogla da odolim. Pošto sam pod jakim utiscima, morala sam da podelim ovo sa nekim.

Ovaj dan je bio opasno upropašten kada sam ja ustala u 14 časova. Da, u 14 časova. Sramota! Nekako sam se odgegala od jednog kreveta do drugog i bezveze šaltala programe. Zapravo sam čekala jedan odgovor. I, kada je stigao, taj odgovor je bio negativan. Samo sam se povukla nazad u krevet i nastavila da popunjavam sate dosadnim šaltanjem.

Cvilila sam. Da, cvilila sam od muke. Ovih dana imam dosta problema i taman mi je to trebalo, a ja ne želim da idem sama. Bože, ne ide mi se na taj tribute ako idem sama. Jedina opcija za društvo - tata. Zašto? Ovako, osobe koje slušaju tu muziku ili ne mogu ili ne žive ovde. Onda, osobe koje su tu, a mogu ne slušaju tu muziku. Jedino je moj otac zadovoljio sve standarde.

No, ni dalje mi se nije išlo. Mama je predložila da odemo do tetke i ja sam sa oduševljenjem prihvatila tu ideju. Otišla sam do kupatila i oprala kosu kada sam čula mamu kako govori da idem na koncert. Na moje pitanje zašto, sledio je veoma logičan odgovor. Moj tetak ide. Pa, naravno, čovek koji je u muzici pola života želi da vidi i to! Ponekad sam do bola glupa...

Spremila sam se, međutim, tata je počeo da negoduje i da govori kako neće biti dovoljno karata. Dok sam oblačila svoje skoro iskidane crvene plitke starke, on je odustao od svega. I onda smo ga mama i ja ubedile da će sve biti u redu. Pretpostavih da ljudi odavde baš ne slušaju tu vrstu muzike i da nema teoretske šanse da sala bude puna. Čak sam se i kladila da će sala biti poluprazna!

Dok smo išli ka tetkinoj kući, bila sam ubeđena da će malo ljudi doći i uporno sam ubeđivala da nije trebalo ranije da kupimo karte. Pričala sam kako se uvek prevarim u proceni?

Naime, kada smo sa tetkom i njegovim prijateljem došli do te scene, bilo je previše ljudi! I, rasprodali su svih 250 karata. O, divno! I onda je moj tata, junak te večeri, uspeo i nije me izneverio. Mi smo ušli unutra i našli mesta.

Ovaj koncert je bio tribute za Pink Floyd. Hteli su da stvore atmosferu sa jednog koncerta i pozdravljam takav entuzijazam i rad.

Naravno, to nije bio samo audio užitak, nego i video. Puštali su razne delove spotova i neke scene koje su snimljene.

Prva pesma me je rasturila skroz. To je bila Shine On You Crazy Diamond! Ah, ne sećam se kada sam se tako naježila! Bilo je fenomenalno! Onaj prostor, osetiš svako pomeranje, neudobna sedišta ti uništavaju zadnjicu, a ti doživljavaš katarzu!

Usledili su poznati hitovi i već sam nekako izgubila nadu da ću čuti jednu pesmu. I upravo tada sam čula taktove Wish You Were Here. Sve ovo je ostavilo dubok trag na mene, pre svega sa psihološkog aspekta. Međutim, nisam znala da bih u tom trenutku više želela da imam dečka pored sebe nego svog tatu koji me je uveo tamo.

Zaista strašno! Toliko sam prokleto želela da sam došla sa dečkom i da me je zagrlio, prošaputao nešto na uvo i rekao - I just wanna hold your hand... Jer je to malopre video na platnu.

No, nije mi ništa preostajalo, osim da se zavalim u sedište, pratim pesmu i razmišljam o svojoj drugoj polovini, mom Maksimu.

Posle toga je koncert bio završen. Prvi put sam bila ponosna što su moji sugrađani odlučili da naprave nešto ovakvo i što im je uspelo. I zaslužili su onaj gromoglasan aplauz i ustajanje u njihovu čast. Da bi nam se odužili, izašli su na bis. Another Brick in the Wall.

Da, taj ceo događaj je another brick in the wall. Uživala sam, zaista. Tamo sam sva moja osećanja pojačala, zavolela sam fiziku, oštetila sam sluh... Ali, uživala sam. I moj pratilac je uživao.
I tada sam shvatila da je moj idealni i poželjni pratilac te večeri bio moj tata. Zato je ovo veče tribute njemu.





...
Idemo kao dva druga,
i svaka nam je reč topla i duga.


Friday, July 4, 2008

Čuvar noći

Pre par dana sam sedela na haubi auta u dvorištu i posmatrala nebo. Hauba je bila topla, a vetar koji je duvao u tom trenutku je donosio sa sobom neko optimistično raspoloženje. Nebo je bilo vedro, videle su se zvezde, a svežina noći je donela mir i spokoj koji mi je bio već preko potreban.

Bilo mi je potrebno to vreme koje sam provela ležeći i gledajući nebo. U jednom trenutku sam počela uz neku izmišljenu melodiju da pevam na engleskom, odnosno, nabacala sam neke stihove. Dok sam tako pevušila, krenula je jedna suza niz obraz. Pa, još jedna... I još jedna...
Mogu reći da je to bila savršena noć. Tako sve idilično, čak mi ni suze nisu zasmetale.

Naravno, zapitala sam se zašto sam tako dugo čekala da budem sama. Verujem da je svima potrebno vreme da budu sami. Ipak, ne bi trebalo da preterujemo u tome.

Nedostaje mi onaj bezbrižni period. Znate, odete na selo, legnete na prvu livadu, skinete patike i posmatrate kako se vetar poigrava sa lišćem. Ili, još bolje, kada se umorite, pa odlučite da gledate potok. I tako sati prolaze, a vi i dalje gledate i ne možete da odvojite pogled.

Takva samoća je prijatna. Međutim, neki ljudi uvek moraju da uključe barem jednu osobu. Potreba u čoveku da se stvori grupa je jača od njegove potrebe da sredi probleme.

I tako, svi tražimo svoje grupe. Tražimo i tražimo... Dešava nam se da se pretvaramo, da odbacujemo svoje snove i stavove da bismo se drugima svideli. Prilagođavamo se ljudima koji nam nisu ni najmanje slični.
Brinemo se da ne pomešamo previše grupa, da ne stvaramo nepotrebne konflikte. Sebe stavljamo na poslednje mesto, jer, bitno je da pripadamo negde...

Koliko je to zaista bitno? Da se odreknemo naših ideja, stavova, vere? Treba da se utopimo u masi? Dokle smo spremni da idemo zarad osećaja pripadnosti?

Ako ostvarimo naš cilj, ubrzo uviđamo kako je to sve idiotski. Ne možeš da pronađeš svoje mesto pod Suncem, drugi ti se rugaju, a ti ispaštaš. Izgubio si sve, a nisi ništa stekao. Pardon, stekao si kvaziprijatelje koji te ni najmanje ne podržavaju.

Preduzimaš očajničke mere, umesto da popričaš sa pravim prijateljima. Činiš gluposti i one ti se sve obijaju o glavu. Ludiš, ne možeš da se smiriš, ne možeš da izađeš na kraj sam sa sobom...

I tada počiniš veliku grešku.

Dragi moj, ti treba da stvaraš sebi okolinu i grupe, a ne da se uklapaš u šablone. Ti treba da tražiš ljude slične tebi. Da tragaš za Naive i da je pronađeš. Ti treba oko toga da se potrudiš i nemoj da odustaješ!

Bori se, idi u potragu za srećom, nemoj da odustaješ i stvaraj svoja pravila. Znaš da ćeš naići na osobe koje ćete u potpunosti razumeti. Svet je divno mesto za življenje, samo, potreban je trud oko toga. Naš trud.

Ljubav je krajnja granica. Kada to dostigneš i postigneš, tada možeš da uživaš. Dotle, uživaćeš u mojoj prijateljskoj ljubavi. I ja ću uvek čekati tebe da me opterećuješ svojim problemima i obraduješ svojim uspesima.

Ipak, zbog toga prijatelji postoje.

.


Posvećeno dragom prijatelju koji nije želeo da me opterećuje


Wednesday, June 25, 2008

Pokretan cirkus

Drage moje i dragi moji, već par dana se spremam da napišem nešto. Međutim, stanujem u veoma pogodnoj sredini čije bih fenomene i pojave mogla stalno da kritikujem ili hvalim. Situacija je veoma slična močvari i mikroogranizmima u njoj.

Uglavnom, postoji omanji problem. Osim što sam lenja sama po sebi, ovih dana me je zadesio nizak pritisak, visoke temperature, nedostatak klime u kući, nestašica Hijavate u okolnim prodavnicama, borba sa učestalim glavoboljama i karijes do živca. Veoma mi je teško bilo da sednem i da napišem nešto što bi bilo u redu. U stvari, možda bi i bilo u redu, ali bih osetila izvesnu sramotu zbog toga šta sam napisala.

Kada sam sredila goruće probleme, u međuvremenu sam napravila nove. Ipak, ne dozvoljavam da me oni ometu u kreativnom ispoljavanju frustracija koje gomilam već par dana. Zato, izvolite! Imaćete šta da čitate, biće to iz dva dela...



Prvi deo - Moj problem sa Dizni serijama

Obožavala sam Diznijeve crtaće! Uvek sam sa zadovoljstvom čekala sledeći. Iskreno, mislim da mi nije bilo bitno koji je sledeći, nego, bilo mi je bitno da ima sledeći. Doduše, najviše sam volela emisiju jednog čoveka što je crtao i pravio razne sitnice. Izgleda da sam oduvek volela kreativne ljude.

Međutim, Dizni je nestao sa mog televizora. I tek se nedavno vratio. Do tad sam gledala Lizi MekGvajer. I nisam mogla da prestanem. Znam, serija je bezveze i totalno predvidiva, ali ja sam obožavala da je gledam. Naime, padam na prijateljstvo glavnih likova koje godinama prerasta u jaku ljubav. Da, žao mi je, ali, padam na to. Ne mogu sebi pomoći, jače je od mene. Ne mogu vam opisati zašto je to tako. Jednostavno, svaka njihova svađa, trenutak kada shvate da su blizu jedno drugome, da se nešto može desiti, svaki skoro nevin zagrljaj.... Sve to me privlači.

Generalno, ja imam problem sa serijama tog karaktera. Otkako je Dizni opet prisutan na malim ekranima, ja gledam seriju o dečaku koji je iz budućnosti, ali se zaglavio u ovom veku. Naravno, našao je najbolju prijateljicu. I opet ista priča. Zagrljaj, svađa, poljubac... Sve to me dirne u srce... Dugo nisam shvatala zašto. I tako, jednog dana u trenutku besposličarenja mi sine ideja. Hej, ludo, pa ti to priželjkuješ za sebe! Bože, drugi ljudi mi govore da sam inteligentna... O, baš se primeti to!

Imam prijatelja, ali nedostaje mi ta bliskost sa njima. Da, daljina je u pitanju, a u poslednje vreme i obaveze. Nažalost, moj prijatelj i ja nikada nećemo sedeti kod njega kod kuće, gledati neki film i bezvezno ćaskati. Neće biti taj trenutak kada ću ja nešto super uraditi, a on će me onda zagrliti. Verovatno neće biti ni ta tenzija, prerastanje prijateljstva u ljubav. Neće biti ni ona kiša. Niti će se on niotkuda pojaviti sa kišobranom...

Ostala sam zakinuta za te trenutke. Mogu da krivim roditelje, školstvo, bedan javni prevoz, pa čak i poštanske markice.
Mada, niko mi neće dati odgovor zašto sam ja uskraćena za to. Ako se neko usudi da da odgovor, to će biti ona čuvena rečenica - nije vam bilo suđeno...



Drugi deo - Očajni koncerti

Pre dva dana je bio koncert velike grupe koja je odlučila da napravi povratničku turneju. Došli su i do naše zemlje. Naravno, nisam ni očekivala da će me roditelji pustiti da odem na taj koncert. Ove godine sam htela da idem na dva koncerta. Mislim, zašto da ne? Poštujem njihov staž kao zvezda, cenim ih kao muzičare i, na kraju, znam svaku njihovu pesmu. Plus, idealna je prilika, jer, ko zna kada ću ih opet čuti/videti? Verovatno nikada.

Međutim, moji predragi i prezabrinuti roditelji me nisu pustili. Tata je rekao da se ljudi uvek razočaraju na tim koncertima. Kaže, nikada ne bude kako oni očekuju.

Zapitala sam se šta oni to očekuju. Da im neko svira na uvce, govori perfektno srpski i kaže da ga poziva da živi sa njim do kraja života? Ne, to je previše nerazumno, čak i za ovaj narod.

Setila sam se prošlogodišnjeg koncerta popularne rok grupe. Svi su to iščekivali, radovali su se unapred i konačno je došao dan koncerta. Vreme je bilo očajno, koncert je kasnio... I posle svega toga, izašli su oni na scenu. Priredili su sat i nešto dobre svirke (gledala sam novogodišnji snimak), odradili su to i otišli. I to je bio kraj. Za njih. Naša štampa je sledećeg dana najoštrije iskritikovala njihov nastup. Da, to su čisti neprofesionalci koji su došli ovde da pomuzu sirote, naivne glupače.

Pretpostavila sam da je oko 90% ljudi koji su bili tamo došli samo da bi bili viđeni/da bi rekli da su išli na taj koncert/znaju par pesama, pa im je to dovoljno ili su otišli zato što nisu imali šta da rade. Tih bednih 10% je znalo tekst polovine ili možda trećine njihovih pesama, znali su kako se zovu članovi benda i hteli su jako da dođu i da uživaju u njima i njihovoj muzici.

Oni nisu bili razočarani. Njima je to bilo sve... Dok je drugima bilo sve da pljuju taj koncert. Naravno, ozvučenje katastrofa, njiva katastrofa, svirka katastrofa, prokleto vreme katastofa, okruženje katastrofa, dužina koncerta katastrofa...

Pobogu, to je festivalska svirka! Nije to njihov solo koncert, pa da traje dva sata! Drugo, ovde su otpevali nešto što nigde nisu, ali, stoka neučena i neupućena to nije mogla da zna! Za vreme oni nisu bili ni najmanje krivi, ali, takav smo mi narod. Svi su drugi krivi, nikada mi sami... Prokletstvo u nama klija svakim danom!

Danima i danima je trajala cela ujurduma i posle nekoliko meseci svi smo zaboravili da je to ikada bilo. Obožavatelji i dalje slušaju njih, prazni ljudi su rekli da su oni totalno out sada, a pivopije još uvek loču pivo po nekim kafanama.

I tako, svi se pripremaju za koncert ove, druge grupe. Super, ipak im je povratnička turneja. Svi moji prijatelji su otišli, a ja sela ispred televizora i nadam se da ima neki prenos. Ništa, apsolutno ništa. Čak ni državna televizija kojoj trista dinara svakog meseca plaćamo... Ništa!

U redu je, mogli su koncert neke drugorazredne pevaljke da prenose kada je bilo na istom mestu, a svetske poznate grupe ne mogu? Ne interesuje me, svako pravo se može otkupiti, samo, naše briga za nas. Kako tipično...

Sutra ujutru sam pogledala vesti i novine. Kažu, odličan koncert, ali nedostajale su emocije. Ne znam zašto sam uopšte pogledala naslove kada sam znala kakvi će da budu... Emocije? Naravno, trebalo je celu noć da govore srpski, da svakoj osobi dođu i odsviraju njenu omiljenu pesmu, trebalo je pet sati da pričaju o svojim privatnim problemima i na kraju da svi zapale po sveću i odaju počast stablu koje je palo.

Mrzim, ali, mrzim to! Zašto moji sunarodnici misle da se čitav svet okreće oko nas? Svi treba da nam se klanjaju? Zaista ne razumem to! Kako neko može biti tako ograničen? Njima je ovo svirka kao svirka... A nama je ovo još jedna katastrofa kao svaka pređašnja. Najviše me nerviraju rečenice - Nisu odsvirali nijedan hit...

Gle, to što neki znaju tri pesme i to tri solo pesme jednog člana benda ne znači da nisu svirali najbolje što su mogli. Stoka neinformisana!

Uvela bih kviz opšteg znanja o toj grupi i njihovom radu i to bi pre koncerta radila sa svakom osobom. Ko zna 60% može da uđe. Svi ostali kuš! Dojadili su mi ti odvratni komentari! Uglavnom, prošao je i ovaj koncert. Uskoro će biti sledeći. Naravno, opet će biti neki fijasko. Dajem veoma konstruktivan predlog.

Od sada pa na dalje, u svakom gradu će biti održan koncert jedne lokalne pevaljke u parku. Ulaz je besplatan i biće pića da se svi uguše u svojom povraćanju. Garantujem da će 90% da zna sve o dotičnom izvođaču.

Iskreno, tako nam i treba.

Panem et circenses.



Friday, June 20, 2008

Adam

Postoje izvrsni kočijaši na ovom svetu. Neki upravljaju sa dva konja, neki sa tri ili više, a neki mogu sa dvanaest! Zaista neverovatno, tim ljudima treba puno snage, smirenosti i zdravog razuma da bi sve to uspeli. E, ja sam pokušala da upravljam sa svojih pet konja, ali, niti sam vešt kočijaš niti znam potrebe svakog konja, pa sam napravila jedan ogroman neuspeh.

Izgleda da kada se jedan konj umori, povlači druge za sobom. I napravi haos. Doduše, možda bi to bilo bolje, ne, verovatno bi bilo bolje da sam ja malo veštiji kočijaš. Nije lako preći sa tri na pe konja.
Trebalo je to da pretpostavim. Međutim, nisam i sada ispaštam. Ne znam koliko dugo ću još da ispaštam zbog toga.

Možda ću da žalim sebe sve vreme, možda ću da oplakujem prošlost i neiskorišćene trenutke, a, možda ću, prvi put ikada, da shvatim da je ovaj kraj početak novog dela, novog poglavlja mog života.

Uglavnom, bilo kako bilo, ja sam tu. Ostajem, ne menjam se, ne dam da drugi utiču na mene. Previše sam to dozvoljavala i eto gde me je dovelo. Nema više toga. Od sada pa na dalje samo hladno, oštro i ne interesuje ako se drugima to ne sviđa. Svako ima svoj život, stoga... marš u svoj!

Ne kažem da će sve to preko noći da se promeni. Ne, imam ceo letnji raspust da radim na tome. Odlučila sam da ja krojim svoju sudbinu, neću više da čekam znak od Boga, Sudbine ili neko trećeg uzvišenog lica. Ne, čekam svoj znak. Da, JA sam ta koja će da diktira.

Svaki tužan izraz moga lica, svaki lenj i trom pokret mog tela u znak nezadovoljstva, svaki ironični kez izazvan umobolnošću sagovornika i svaka prokleta suza koja je skliznula niz moje lice će biti naplaćena! Ne, ne tražim osvetu, tražim ravnotežu. Sve što je oduzeto, to će mi biti vraćeno. Nije to Božija pravda, kosmička ravnoteža ili nešto treće. To je moje. I moje pripada meni, nikome drugom.

Možda ćete pomisliti da sam osvetoljubiva. Oni koji me poznaju znaju kakva sam. Oni koji me ne poznaju... Šta da im radim? Da im kažem da nisam takva? U redu, nisam osvetoljubiva. Kao da to ikome nešto znači...

Kada sa počela da pišem, imala sam na umu da ovo bude žalopojka. Međutim, smogla sam snage i želim da se zahvalim jednoj osobi. Njene reči su kao reči starije sestre koja želi sa dozom ironije i sarkazma da me ubedi da je sve prolazno i da pravi kvaliteti uvek isplivaju na površinu.

Jednostavno, danas je novi dan. Prema tome, danas je novi početak. Naravno, ne očekujem nešto od tog početka, skeptik sam po tom pitanju. Ipak, radujem se i negodujem zbog njega. Iščekujem ga i odgađam ga. I on će doći... Jer sam ja danas tako odlučila. JA.


I am the master of my fate:
I am the captain of my soul.