Monday, March 5, 2012

Pozitivne misli, transcedentalno, loše vibracije - ma, osmeh, bre!

Ležim, televizija u pozadini, otvorene stranice u Mozilli zaokupljuju moju pažnju, žvaćem žvaku (nisam uopšte sigurna da je to pravilno, al' šta ću), misli mi se roje... To je to, skačem, sedam na ivicu kreveta i krećem da kucam.
Svakom rečju, svakom rečenicom sve više i više sebe oslobađam boli. Ali i dalje žvačem kao konj.

O čemu se radi, o, ti, jedini čitaoče bloga mog (je l' da zvuči dramatično? Skroz poetski.)?
Radi se o svakodnevnom životu.

Ovih par nedelja me muče raznorazna pitanja, ali su sva prouzrokovana određenim ljudskim ponašanjima. Bio to nemar, prosto nerazumevanje, drčnost, ponos, neodgovornost, mržnja - svi su ravnopravni uzroci problema.

Da napravim malu, ali smislenu digresiju. Volim da gledam Rudolfa van Vina na 24kitchen. Zašto? Jer je toliko pozitivan, vedar, nasmejan, i što je najbitnije, zadovoljan.
Moje pitanje jeste gde su nestali takvi ljudi? Hajde, sad nek' se neko pametan potuži i kaže kako su ljudi ovde iscrpljeni problemima, svetskom krizom, kapitalizmom, partitokratijom, niskim životnim standardom, itd. Istina, ne sporim da ti problemi postoje, ali, zar to znači da treba da idemo pognute glave, da se odmah smrknemo i na pomen neke dobre vesti, da unesrećujemo okolinu jer imamo probleme? Hej, svi smo u istom sosu, ali zato jedan osmeh može da izmami još jedan, pa taj jedan još jedan i tako ukrug. Pisala sam o tome, i znam da je delotvorno.

Nego, da se vratim na poentu današnjeg posta. Gde su nestali ti ljudi?
Protekli vikend sam se osećala toliko usamljenom, napuštenom, zaboravljenom. Nisam znala kome da se obratim, koga da pozovem, kome da se izjadam.
Ležala sam. Htela sam da se spontano ugušim, jer je bol bila prevelika. Mislila sam, biće bolje u ponedeljak, novi početak i te pričice.

Samo je gore.

Da li sam sa nekima izgubila kontakt jer su postali nešto drugo nego kad sam ih upoznala? Moguće. Jednu osobu ne mogu da prežalim. Ali, postala je nešto drugo. Našla je druge ljude. Udaljile smo se.

Da li me je neko otpisao?
Najbliži član porodice. Ne znam čime sam to zaslužila, ali mogu reći da boli više nego ikada.

A šta ćemo s neodgovornima, nemarnima i ostalima?

Ne znam. Ono što sasvim sigurno znam da ne gledam sve emisije gospodina Rudolfa tek tako. Taj osmeh, što je sve pozitivno i dobro, to mi fali!
Ne treba da bude savršeno, treba samo da bude zdravo.


Jedan osmeh dnevno. Je l' to tako teško?