Tuesday, December 27, 2011

Tramvaj zvani inspiracija

Prvo, da čestitam sebi, ovo je treći post od četvrt hiljade, što je bitno. Kao.
Statistika bi me sahranila, ali, bože moj, ne može sve.

Drugo, volim kada me ovako spopadnu besane noći, pa vrtim ceo dan po milion puta i kad vidim da vrag ne da mira, a šta drugo da učinim, nego da napišem nešto. Stoga, u nastavku, dragi čitaoci, sekvenca današnjeg dana. Tačnije, jučerašnjeg. Ali, ko još gleda na sat...

Zbog današnjeg štrajka policije ispred zgrade Vlade je nastao, pa, blago rečeno kolaps u saobraćaju. Iskreno, živim ovde godinu dana (da, sad će neko pametan ili pametna, da ispoštujem rodnu jednakost, reći šta je to godinu dana) i nikada nisam videla toliko gužvu. Od ulice koja vodi od Hrama sv. Save na Slaviju sam mogla da vidim kolone i kolone automobila upaljenih svetla u sumrak. Skoro da se utopilo u praznične ukrase, ali sad nije bitan poetičan momenat tog doživljaja. Zaista je bila gužva. Zakrčenje.

Sve bi to bilo lepo da ja nisam išla na fakultet da polažem test, nego da sam otišla u šetnju. Došla sam na stanicu na Slaviji u nadi da će neki tramvaj doći. Kolona automobila se nije kretala, nego je milila. Ne postoji pozadinski šum, nego trube, sirene, razgovor ljudi o vremenu koje prolazi dok oni čekaju i poneka psovka.
Konačno, stiže 9l i tada sam prvi put uvidela kako su ljudi najekstremniji tip liberala u jednom aspektu, a da nisu ni svesni toga. Pogurali su se kao stoka, uleteli u taj tramvaj, nije bitno ko koga pritiska, gazi, lupa, udara, načelo je prvo ja, pa drugi. Da se razumemo, sve je to meni savršeno jasno, pre svega, sama sam veliki egoista, ali, pobogu, svi smo podjednako unesrećeni, pa ako vas neko pritisne na šipku, barem može reći izvini. To je minimum kulture...

Nekako je neraspoloženje raslo statičnošću kolone. Posle svake stanice je dolazilo sve do većeg priliva putnika, kao i podizanje nezadovoljstva saputnika. Neka žena je ispričala priču kako policajci jedino ispravno znaju da štrajkuju, a kada je pre nekog vremena našla svoj ukraden novčanik i odnela da uzmu otiske, oni nisu to uradili jer suma nije bila ni blizu granice da bi to bilo krivično delo krađe. Zatim je neki stranac, sve vreme, valjda iz dosade, zvao prijatelje iz Beograda, i na apu engleskom pitao vaaaj ar juu noot koling mi, Bojana, itd. Mislim da zahnije ili tako nešto slično znači zastoj na njegovom jeziku. Eto, benefit multikulturalnosti na delu. Neko se stalno bunio kako se vrata ne zatvaraju jer nas ima previše. O, hvala Vam na tom zaključku, o Vi premudri! Uglavnom, postajalo je neizbežno naporno. Na sledećoj stanici su ušle neke dve devojke dobro raspoložene koje su se kikotale, da bi zatim jedan gospodin rekao da prekinu s tim. One su se nasmejali misleći da se šali (i ja sam naivna ovca ispala) da bi on rekao da je zaista to mislio i da prekinu jer se vraća s posla i hoće samo da stigne kući. Očigledno da mi ostali hoćemo samo da se vozikamo. Mea culpa.

Na kraju ulazi neka baba. Jad i bed žena, zgromili je u sredini. Osetim luk, mislim se, verovatno je sad pazarila, hajde, izdržaću nekako, tu mi je stanica. Ta žena je jedno par puta pitala koja je sad stanica, na šta su nasmejane devojke svaki put odgovarale kao aparat. Bilo je pomalo smešno. Želeći da se nekako iskobeljam iz gužve ka vratima, zamolim je da se pomeri da prođem. Odgovori mi da ne može, nema mesta. Rekoh da vidim, ali bih da se provučem. Pošto nisam mogla da se iščupam iz stisnute gomile, stanem joj iza leđa. Pita me koja je sad stanica. Odgovorim joj da je crkva sad, a ona mi uzvrati da ide na trošarinu. Pa, dobro. Posle nekoliko sekundi, počne da se izvinjava što se oseti na luk, ali je upravo pojela pljesku. To me tako nasmejalo da sam joj odmah uputila jedan osmeh u znak odobravanja njenog komedijanja.


Poenta priče jeste da ponekad treba sebe da naterate da uputite jedan iskren osmeh nekoj osobi i videćete kako to menja namršteno lice u osmejak. U prodavnici kod nervozne prodavačice, u apoteci kod zabrinutog apotekara, na šalteru iziritirane službenice (to je malko teže, ali se na muci poznaju junaci), ma, bilo gde i bilo kome, samo dok je iskren. Ljudi to prepoznaju, uzvrate osmeh i na čas zaborave o čemu su brigali prethodnih par sati. Jer, osmeh ima neverovatnu moć.

Friday, December 9, 2011

Zastareo slučaj

Kao što sam već napomenula ranije, televizijski program ume da bude očajan. A meni dosadno, ne uči mi se, ne čita mi se, ne spava mi se, ne leži mi se, ne kontemplira mi se... Ma, shvatili ste, hoću da ubijam neurone gledajući nešto iole zanimljivo.
Posle par minuta proleti mi kroz glavu sledeća misao - hej, pa ja sam tada završila osnovnu i upisala srednju. Imala sam 15 godina, a sada već druga godina fakulteta. Ne znam gde je proletelo to vreme.

Kad sam prelistala sve kanale, krenula sam od nule. Stignem do VH1, kao, barem mogu da slušam muziku. Da vidim šta se daje, pogledam u desni gornji ugao - Final Countdown; Best 0f 2006.

Što me dovodi do sledećeg. U poslednje vreme imam običaj da pogledam stare albume. Duga i kratka kosa, debela i tanka odeća, glupe grimase i poneki iskreni osmeh. Baš mi paše da prelistavam te fotografije, setim se lepih momenata s dragim osobama. Ponekad žalim za prošlim periodom. A ponekad ne.

Poenta je da su te fotogrfije okidač mog pamćenja, i volela bih da napunim ogroman album njima. I, ovog momenta bi jedan prijatelj rekao da sam u potpunosti zaglavljena u prošlosti i da ne želim da prihvatim tehnologiju. Istina je da bih volela da jednog dana imam taj veliki album, starinskih korica, lepih požutelih listova, s fotografijama unutra, ispod kojih stoji tekst ispisan mojim rukopisom, eventualno malko još dekorisano. I da ga držim na polici, pa kad se zaželim, da sednem i krenem da lutam po putevima moje prošlosti. A i nekako, bolje je sesti s decom i listati prašnjav album, nego skrolovati slike na nekom mini uređaju.

Pa, eto, još samo da nađem album.

Saturday, November 26, 2011

Kasna motrenja

Veoma kratko bih razmotrila dva problema.

Prvi se odnosi na nešto što pogađa samo mene, kako mi se čini.
Naime, nikada nisam umela da se organizujem. Ako tome još dodam i prokrastinaciju, učenje u sitne sate u sveopštoj panici... Ponekad se zapitam da li posedujem toliku moć pamćenja ili jednostavno imam sreće. Sve mi se više čini da treba da napravim omaž inteligenciji iz jednog prostog razloga - ići na sreću kod mene znači da će se desiti sve suprotno. Što je, naravno, poražavajuće. I drugi misle da imam izuzetno bujnu maštu. Volela bih da zaista imam tako bujnu maštu.

Nego, da ne skrećem previše s teme - o čemu se radi? Počela sam da se organizujem. Teško, mučim se, ali koliko-toliko uspevam. Nekad više, nekad manje, bitno je da ne odustajem.
Međutim, jedna od privilegija studiranja na ovom fakultetu jeste pojam nestalnosti. Jer, zašto bi jedan datum unapred određen ostao nedodirnut? Super je što mi kolokvijumska nedelja traje mesec i po dana. To je odlično, uopšte nisam pod stresom, uopšte nemam obavezu da idem na predavanja i vežbe, pa mogu na miru da učim i, najbolje od svega, uopšte nemam grižu savest kad poželim da izađem iz stana da se prošetam.

Planirala sam da što pre završim s kolokvijumima, i imala sam dobre šanse, sve se savršeno poređalo. Onda su promenili jedan termin. Evo mene i olovka u ruci, prepravljam raniji plan. Zatim su pomerili još jedan. I sasvim simptomatski sam promenila odlazak kući za neki drugi vikend. Da bi posle pomerili još jedan kolokvijum, što mi je pomerilo onaj prethodni pomereni, da bih se odlučila da napravim kompletno novi plan, jer raznorazne boje hemijske olovke s legendom u dnu više ne pomažu.

Propustila sam jedan seminar jer sam mislila da imam kolokvijum 19. novembra. Nažalost, nije bio. Prošle godine sam odložila jedan seminar, jer su mi pomerili kolokvijum izvan kolokvijumske nedelje. I ove godine sam to uradila, dva puta. Uglavnom, moje pitanje je - kako drugima uspeva?

Vidim prijatelje koji putuju, idu na konferencije, seminare, treninge, a ja gledam u slike. Kao tužno kuče. E, pa, dosta mi je toga! Ali, pitanje se odmah nameće - kako rešiti problem?

Postoje dve solucije, po mom skromnom mišljenju. Prva, veoma rizična, jeste da propustim kolokvijume i odem na sve seminare koji me interesuju. Zbog čega je rizična kad postoji popravni kolokvijum? O, pa, neki profesori ne dopuštaju da prvi izlazak na kolokvijum bude popravni. A bez položenog kolokvijuma nema izlaska na ispit. Što znači da je to već minus određenog broja ESPB, a to dovodi do samofinansiranja. I to u mnogo otežava život studenta, prvenstveno finansijski.

A druga solucija jeste da nađem nekog super kvalitetnog vrača da mi unapred kaže kad će se koji kolokvijum pomeriti da mogu da idem na seminare, pošto je to stalna komponenta, za razliku od kolokvijuma. Ako uspem da ga nađem i ako mi bude sve pogodio kako treba da bude, jedan post ću da mu posvetim, uz dodatak njegovog broja. Znate, oni su danas moderni.


Druga priča je vezana za rođendane. Pojavom socijalnih mreža se pojavila i pojava licemerno čestitanja. Naime, ne mora da me ta osoba posebno ceni i voli, ali čestitka je uvek tu na rođendan. Što je malo naporno, pošto vas naprosto tera da se zapitate zbog čega još uvek imate tu osobu u prijateljima. Ili je pratite, da ne diskriminišem socijalne mreže, barem ne previše.
Da li je sasvim u redu da jedna osoba dobije preko 200 poruka sa sadržajem kakvi pesnici mogu samo da sanjaju? Da li su to iskrene želje ili samo robovanje trendu?

Ono što me više opterećuje jeste sam sadržaj. Srećan rođendan i smajli su postali tako uobičajeni, da svi pomalo težimo da našu poruku učinimo što originalnijom. Nažalost, u tom moru genijalnosti, desi se da neko i promaši, pa čestitajući vama rođendan postane ceo mali roman o vašem upoznavanju, koliko značite, da ostanete takvi kakvi jeste, ludi ili luckasti, vaš izbor. Naravno, sve uz obilje smajlija, srca, zvezda, talasa, i ostalih, meni nepoznatih, znakova.

Na kraju ja ispadam kreten kad najbližima čestitam sa srećan rođendan je kao da se ne trudim dovoljno, da mi nije stalo. Ali, šta više da poželim? Zar to nije samo po sebi dovoljno? Ako je iskreno, to je i više nego dovoljno, jer su takve želje danas retkost.

Tako da, sledeći put kad vam čestitam rođendan, samo se setite da vas cenim i volim više nego gomila prijatelja.


Thursday, November 17, 2011

Počelo je, počelo!

Iskreno, nisam sigurna koji je najprigodniji znak. Da li je tačka, upitnik ili uzvičnik?

Pokušaću sva tri aspekta da vidim. Pre toga, htela bih da podsetim drage i verne pratioce bloga, i vatrene pristalice antiizborne kampanje da je ovo drugi post posvećen suštini demokratije.

Pa, da počnemo.

Počelo je, počelo.

Bezlično. Informativno. Možda i najbliže i najtačnije određenje.

U poslednje vreme se periodično pojavljuju članci u novinama koji govore o mogućoj apstinenciji na izborima. Neki se vatreno zalažu za bele listiće, dok drugi napominju da bi to moglo da bude još gore nego bilo kakva koalicija.
Ono što je zanimljivo jeste da trend izlaska na izbore drastično opada u zapadnim liberalnim demokratijama. Sad, zbog čega je to zanimljivo?
Ako bismo uzeli u obzir da je Srbija zemlja zamrznutog posttotalitarizma, znači nema baš nekih korenitih promena i poboljšanja, onda je sasvim logično da se slede koraci uzora, a u ovom slučaju, to su baš te zapadne liberalne demokratije.
Iskreno, pravo glasa više nije toliko popularno niti daleko običnom čoveku kao što je to bilo devedesetih. Nema postoji kultura glasanja, nije imala vremena da se obrazuje. Bolje je ostati kod kuće i krkati prase s ruskom salatom nego nedeljom izlaziti do mesne zajednice da bi se izvršila građanska dužnost. S druge strane, određeni ljudi su razočarani što nemaju pravu alternativu na izborima, nego uvek moraju da se vode logikom manje od dva zla.

Zato je tačka i toliko pogodna za većinu jer se samo obaveštava da je predsednički mandat od četiri godine na isteku i da će uskoro početi najnemilosrdnije kampanje koje uvek s ogromnim zadovoljstvom finansiramo. Ništa više.

Počelo je, počelo?

Nema baš jasnih naznaka da je prava kampanja u toku. Onako, tu i tamo se provuku plakati određenih ličnosti, poneki zajedljivi komentar i potpisivanje ugovora i obilaska gradilišta. Desničarske stranke se uglavnom drže plakata i zajedljivih komentara dok stranka centra, pardon, liberalnog usmerenja više se drži ugovora i gradilišta.

Ne dajte se zavarati. Svi su oni veoma revnosni u svom poslu. Dok mi sad sedimo i razmišljamo o Hegelu ili monociklu, partijske mašinerije su uveliko podmazane i rade sto na sat. Ankete, sigurni glasovi, kampanje u mesnim zajednicama i ponekad i prikrivena demagogija. Plakati, slogani, partijski programi.
A mi razmišljamo o monociklu. Ponekad neki plakat i komentar nabaci osmeh ili rezultira kolutanje očima i navede nas na pomisao da je preizborna trka počela. Na svu sreću, uvek se nešto interesantnije desi, pa se misli brzo prešaltuju.

Počelo je, počelo!

Eksplozivno! Ekstatično! Energično!
Ovo uzubuđenje može biti značajno samo za političke analitičare i novine. Političke analitičare zbog činjenice da će konačno imati posao, a novine jer žude za senzacijom. A gde ćeš bolje nego od uglađenog pljuvanja suparnika po televizijskim programima ili vucaranje po novinama?
Moje omiljeno jeste prikriveno ponižavanje protivnika. Jer, njihov program je besmislen, nemoguć za ostvarenje, a naš, koji je u principu isti, ali se pravimo da nije, jer skroz drugačiji i mi nudimo alternativu. Što uopšte nije očigledno, naravno.

Ipak, koji je onda interpunkcijski znak najprimereniji? Rekla bih da to zavisi od vašeg ličnog afiniteta, kao i interesovanja. Biram uzvičnik jer sam samu sebe zadužila za antikampanju, pa sam stoga i dužna da pratim sve lepote izborne groznice da bih što vernije prenela poruku. Što se tiče detaljnijeg opisa pojedinih stranaka, kako se kampanja bude zahuhtavala, tako ću i ja. Osim ako ne završim u pritvoru, pošto sloboda mišljenja i izražavanja i nije tako cenjena. Znate, demokratija i to.

Jednostavno, kako se bude bližila kampanja, tako će i ludilo postajati sve jače. Na kraju, kaže se u ljubavi je sve dozvoljeno. Sudeći po svemu, mora mnogo da nas vole.

Sunday, November 6, 2011

Prvi čas

Tog jutra je bilo mračno i kišovito. Čak i malo oblačno. Barem tako kaže gospođica Ilima.

Mama kaže da ona nije odavde. Ne liči na nas, nego na umorne ljude, one sa severa. Došla je ovde pre dvadesetak godina na godišnji odmor. I nikad se više nije vratila na sever. Mama često komentariše kako bi čovek pomislio da će umerena klima biti blagodetna njenom biću. Ali, ništa. Ona je i dalje imala ogromne podočnjake i izmoren pogled. Retko se osmehivala, a i kada bi nekome uputila, više je to bio kiseli kez.

Gospođica Ilima je živela u stanu iznad našeg, na poslednjem spratu naše zgrade. Volela je da svaki dan ima sveže cveće u svom stanu. Jednog sunačnog jutra smo je mama i ja srele na stepeništu. Osmehnula se i ljubazno upitala kako napredujem u školi. Uvek je bila ljubazna prema meni. Mama je uveliko počela da priča kako imam problema sa učenjem istorije, kako ona ne može da me opasulji i da je više vreme da odrastem i ostavim igračke za sobom. Gospođica Ilima je uzela moju mamu za ruku i rekla joj kako svakog dana posle škole mogu da odem kod nje gde će me ona dva sata podučavati istoriji. Prvi put sam videla da se mama unervozila još više nego inače u prisustvu gospođice. Samo je klimnula glavom na šta se gospođica Ilima osmehnula i pozdravila me.

Imala je određenu toplinu u tim tamnim očima. Tek sam prvi put videla da ima zelene tačkice u očima kad sam otišla na prvi čas. Gospođica Ilima je otvorila vrata i pozvala me unutra. Miris njenog parfema je bio primetan u stanu. Ćveće od jutros je već bilo u kristalnoj vazi na komodi. Na zidovima je imala pejzaže meni nepoznatih krajeva. Pretpostavila sam da je njena domovina, ali nisam smela da budem nepristojna i da je odmah to i upitam. Pokazala mi je stolicu koja je bila namenjena za mene, i otvorivši levo krilo prozora, naslonila se i započela priču.

Boja glasa joj je bila pitka. Pretpostavljala sam da nije mnogo stara gospođica Ilima jer joj glas još uvek zvučao čisto. Tiha je, što su mama i komšinice uvek mrzele kod nje, jer je izgledalo kao da bi promrljala nešto što one ne bi trebalo da čuju. Prvim rečenicama me je uvela u njen metod predavanja da bi zatim i otpočela priču. Dok je moja dečija narav nagonila me da lutam pogledom po stanu, zapazila sam brojne knjige. Neke naslove sam umela da pročitam, a neke sam samo preskočila. Izgleda da voli filozofiju. I istoriju, naravno. Pre nego što sam stigla da završim sve naslove, ona me prekine i reče da dođem sutra u isto vreme.

Vreme je prolazilo, a ja sam sve više i više volela da dolazim na časove gospođice Ilima. Uvek sam videla nešto što ranije nisam zapazila u njenom stanu, i ti časovi su bili svojevrsni lov za mene. Gospođica Ilima je svaki dan ponavljala postupak s prozorom.

Sledećeg dana me je sačekao čaj od šipka. I zatvoren prozor. Kako je gospođica Ilima rekla, tog dana je bilo mračno i kišovito, čak i malo oblačno. A vlaga šteti drvenariji.

Mini 1 & 2

Kažu da ljubimci liče na gazdu. Imam kornjaču i jednog mešanca.

Kornjačicu sam dobila kao poklon od odeljenja za 18. rođendan. Nazvala sam ga Tortinat. Zbog čega? Tortilja, torta... Ne znam, jednostavno, zvuči dovoljno besmisleno za mog malenog ljubimca. Mama me je zamolila da ga preimenujem u nešto što može da zapamti i uža i šira porodica, pa sam ga od milja prozvala Tortić.

Uglavnom, Tortić je šumska kornjača, jer su mi barske izrazito ružne i ljigave. Dobila sam ga sa dubokom crvenom plastičnom posudicom za vodu i akvarijumom punom pilotine. Prvo čega se sećam da sam mu nasekla šargarepe i pokušala da mu utrpam u usta, jer sam pomislila da bi uginuo. Opirao se.
Sledeća sećanja su mi uglavnom vezana za njegovo upadanje u posudicu sa vodom. Naime, lutajući beznadežno po tom malenom akvarijumu, on je jedino rešenje video u brčkanju u vodi, ali to nikad uspešno nije bilo izvršeno, jer bi uvek upao u vodu i tako se zaglavio. Na svu sreću, vrlo brzo bih spazila njegove egzibicije i izvadila ga, ali on bi tvrdoglavo nastavio da to radi.

Kad bih ga uzela u ruke, jer ljubimac služi da se maziš s njim, on se opet opirao, uvlačeći glavu unutra, grebući me i odbijajući ikakav kontakt s jednom toplokrvnom životinjom. Ponekad bih ga oprala, kad bi se usvinjio, i onda se kompletno uvukao unutar oklopa, dok se situacija nije smirila, odnosno dok ga nisam prebrisala i vratila u akvarijum.

Kako je dolazilo proleće i leto, iznosila sam ga u dvorište. Za divno čudo, on brzo ide. Doduše, izgleda kao oklopni tenk, ali brz oklopni tenk. Čim bi osetio opasnost, odmah bi se uvukao u oklop. Kako vreme postaje hladnije, on se sve više zakopava u zemlju, toliko da ga ne mogu ponekad izvaditi osim ako ne iskopam malo oko njega.
Inače, on stane na dlan. I, sad, kad dođe ovo hladnije vreme, on se zavuče ispod pilotine, da ga niko ne vidi, i još se zavuče ispod posudice za hranu, da apsolutno bude neprimetan i da uživa u svom miru.

Neretko se zabrinem za njega, pa proverim da li još diše. Za sad je sve u redu.

Drugi ljubimac je kuče koje je došlo nenadano našoj keruši prošle godine. Kada sam ih videla, pošto su u pitanju mužijak i ženka, zgadila sam se, jer su odvratno izgledali. Onako, mali, beli, slepi. Meni grozni. Kako sam pošla na fakultet, pa ređe dolazila kući, do sledeće posete su već dobili neki izgled. Odmah sam zavolela muškog, jer je izgledao kao polarni medved. Bio je debeljuca, u stopu je pratio svoju majku, gurao je sestru s puta, jednostavno, bio je zloća. S obzirom da je sve i svašta jeo, sasvim logično se učinilo da mu nadenem ime Bili boj, kao iz crtanog Droopy, gde je Southern Wolf dobio na vratima jednu ovčicu koja je jela sve, čak i Mesec.

Ubrzo sam shvatila da je u pitanju jedno umiljato stvorenje. Koje je takođe i tromo. Vremenom sam sve više vremena provodila mazeći ga, a on je počeo da prede kao mačka. Sad je došao do stadijuma kada je toliko u stanju da se veže za jednu osobu da cvili, skače u neverici, i upozorava sve da ta osoba stiže. Najiskrenije mi se on uvek obraduje.
U međuvremenu je postao i vrlo proračunat, pa zna da lepim ponašanjem može toliko toga da dobije. Postao je mali manipulator. Kad sedne, namesti prednje noge, i gledala me onim braon očima, jednostavno, ne mogu da odolim, nego mu uvek bacim parče hrane koju jedem.
Bili boj je ujedno i mamina maza, i teško mu pada bilo kakvo odvajanje od nje. Maza.

Malopre sam ga dozvala unutra, i on je dojurio brzinom svetlosti, bacio se na leđa, a pre toga me pogledao značajno, saopštavajući da je vreme da ga mazim. I mazila sam manipulatora.


Možda ovaj post uopšte nema smisla, a možda i ima. Ipak, ljubimci liče na gazde, ne?


Wednesday, October 26, 2011

Oktobarsko ludilo

Nekako se nametnuo i taj nesrećni oktobar koji je znači odlazak od kuće posle nekoliko meseci užitka kod kuće. A šta je to zapravo značilo? Selidba u novi stan, prilagođavanje, opet kuvanje, upravljanjem budžetom, čišćenje. Uh, baš sam rekla prijateljici da je situacija istovetna kao i prve godine. A ja najviše mrzim uvode.

Uglavnom, nekako je sve to krenulo, doduše, kilavo. Prvo što sam značajno uspela jeste da sam se prehladila. Sad, prehlada, i nije nešto strašno. Međutim, kad ste sami i nemate snage da odete da kupite nešto da jede, pa tri dana preživate špagete, e to je strašno. U tim grozomornim trenucima sam shvatila kako je bitno imati nekoga. Bilo to roditelj, prijatelj, partner, pas, afričke ljubičice - nije bitno, samo da niste sami.

To je prva poruka oktobra. Ne zanemarujte one koji vam prave društvo, i nikako ne potcenjujte.

Dalje, kako sam se malo oporavila, je li, mogla sam se vratiti u neudobni amifiteatar. Pre nego što sam i trepnula, već je došlo do velikog protesta. Učestvovala sam. Da li iz konformistčkih ili istinskih pobuda, ne znam. U međuvremenu sam pokupila situaciju, shvatila kako stoji kompletno stanje na Univerzitetu, kako su organizacije postavljenje i kako se sve odvija. Ponekad mislim da je prava stvar da se konačno svi pokrenemo, i krenemo tako da protestujemo, jer, verujte mi, kada ljudi izlaze na ulicu i aplaudiraju vam, pokazuju palac na gore, i bodre vas, tada znam da nismo sami u ovoj borbi, znam da je svima već dosta. Samo da se još svi i pokrenemo.
Za sve koji se pitaju kakav je osećaj učestvovati u protestu - ekstatičan i energičan.

Drugo što sam naučila jeste da ima ljudi kojima je dojadilo sve, samo je pitanje vremena.

Ono što je eskaliralo jeste novinarska neetičnost. Naime, prethodnih dana sam mogla da čitam o tome kako je određeni ministar izvređao jednu glumicu. Vest je bila sirova i nekako mi se učinilo da ne izgleda kao nešto realno. Što se kasnije i utvrdilo, jer je vest potekla od najžuće štampe na ovim prostorima. Jedino što je zabrinjavajuće jeste kako su ostale novine i organizacije civilnog društva preuzele tu vest kao nešto sasvim legitimno, ne proverivši istinost.
Naravno, to nije usamljeni primer. Recimo, otvorite novine i čitate kako tamo neki studenti protestuju u prestonici, svi bi na budžet. Ako nemate dete koje se školuje na tom Univerzitetu, verovatno ćete ih nazvati neradnicima ne trepnuvši. Nemate potrebne informacije, a pravo pitanje je i odakle dobiti iste. Sad sve što znamo o blokadi Filološkog fakulteta u Beogradu jeste da su to neomarksisti i anarhosindikalisti. Da li je to istina ili manipulacija rektora, ostaje na nama da saznamo. A s obzirom da su skoro sve novine izgubile prekopotrebnu objektivnost, onda jedino možemo da se oslonimo na intuciju i priče iz prve ruke. Složićete se da je to malo.

Treća značajna tačka oktobra jeste da treba veoma pažljivo da čitamo novine. Ili da čitamo između redova.

Kraj oktobra je, nažalost, sačekala i jedna smrt. Jedna devojka, godinu dana mlađa sugrađanka koju sam indirektno poznavala je poginula u saobraćajnoj nesreći.
Setila sam se kako je sredinom septembra poginuo bratovljev drug. To dete je imala jedva četrnaest godina. Šta je život? Šta je on znao o tome? Šta je ova devojka znala?

Znam da smo svi različiti i svima su nam drugačije životi isplanirani. Ali šta je dvadeset godina?
Pre mesec dana sam ležala kod kuće. Zapravo sam pokušala da zaspim, ali nisam mogla. Nešto mi je pritiskalo grudni koš i otežano sam disala. Tresla sam se.
Prethodnih nekoliko meseci sam imala nerešenih situacija na svim mogućim područjima. I valjda sam previše sve k srcu primala, da sam te noći imala napad anksioznosti.
Da li to vredi mog zdravlja?

Retrospektivno govoreći, ne. Pre neki dan sam bila na kolaču. Previše sam ga platila, ali, bitan je onaj razgovorom sa prijateljicom koju nisam videla godinu dana dok smo jeli kolače. I bilo mi je super. Toliko super, da bih svaki dan to uradila.
Juče nisam otišla na predavanje, nego kod prijateljice, da skuvam raviole, pa da posle idemo na pijacu. Opet bih to uradila.
I sad znam šta je dvadeset godina. To znači da ja sama mogu da organizujem prioritete, jer, nikad ne znaš kad ti je poslednji dan. A složićemo se da ima stvari koje su uzbudljivije od međunarodnog prava.

Poenta je da treba da naučim da uživam u mali stvarima, jer jebeš ti taj život kad je takav nikakav. A i vama preporučujem isto.


Na kraju, ove četiri priče oktobra i nemaju neku umetničku vrednost. To su samo neka uputstva koja sam ja složila sebi za ubuduće, ali rekoh da podelim, ko zna kad će to biti potrebno.

Ovog vikenda ću da ukrašavam bundeve, kao prava paganka, i da pravim kolače s bundevom i jabukama u okrilju porodice. Šta ćete vi?

Friday, October 7, 2011

Opet brucoš

Dobro veče.

Pre skoro godinu dana sam bila brucoš na Fakultetu političkih nauka na Beogradskom Univerzitetu. Zar je neophodno reći da mi je taj ceo svet kolokvijuma, vežbi, ESPB sistema, Bolonjskog procesa, završnih ispita bio prava nepoznanica? Sumnjam da je danas nešto bistrija slika, ali ipak ima promene.

Naime, bačeni u svet studenta i studentske službe, uvek postoje neka pitanja koja zahtevaju detaljnije tumačenje određene izjave. Tako naivni, neki su tražili pomoć starijih studenata, dok su se drugi uzdali u profesionalnije telo, studentsku službu.

Dani su odmicali. Predavanja su bila u pola dana, što mi nije odgovoralo, jer preseče dan, i obično bude za vreme ručka kada je produktivnost na nuli. Isprava mi to nije toliko smetalo, jer su predavanja bila relativno interesantna. Na početku su nam rekli kako izgleda plan i program, kako se boduju različite predispitne aktivnosti u okviru predmeta, i kada će se te aktivnosti održavati.
Svidelo mi se što su odmah rekli, da od prvog dana budemo u potpunosti obavešteni.

Kako je vreme prolazilo, vreme kolokvijuma se bližilo, a pravila su počela da se menjaju. Pa, dobro, ništa strašno ako je jedan predmet u pitanju. Ali, nije bio samo jedan. U jednom trenutku su u potpunosti promenili bodovanje predispitnih aktivnosti, kao i same aktivnosti. Na jednom predmetu vežbe nisu bile održavane do početka decembra, pa je ceo sistem bodovanja tog predmeta visio u vazduhu, jedino se znalo da je 60 bodova usmeni ispit. Takođe, na tom predmetu se izgled kolokvijuma menjao do trenutka samog kolokvijuma, pa kad smo otišli i videli dva pitanja umesto tri, upitali smo profesoricu kako će sad ocenjivati kolokvijum, odnosno, koliko će bodova da nosi. Nije znala.

Taj predmet jeste Politička ekonomija. Ruku na srce, nikad me ekonomija nije interesovala, ali prvi put sam zavolela logiku predmeta u drugom semestru kad smo dobili predmet Savremena politička ekonomija, jer sam u potpunosti zamrzela ovu običnu. Naime, taj predmet je jedan od najneorganizovanijih predmeta iz prvog semestra, a ako mene nešto pogađa, to je definitivno nesistematičnost i neorganizovanost.

Na kraju je došlo do toga da je od ukupnih 100 bodova za predmet bilo smanjeno na 93. Bodovi s vežbi i predavanja su bili svojevrsna misterija, a seminarski rad je bio ključan za ocenu više. Što, naravno, nije bilo napomenuto, nego stavljeno na našu dobru volju da li hoćemo ili nećemo da pišemo.

Posebni trenuci su tek usledili. Niko nije znao da li su potrebni potpisi profesora za overu semestra, a ni studentska služba nije znala. U jednom trenutku kažu da su potrebni da bi kroz par minuta drugoj stranci to u potpunosti opovrgli.
Zatim, divota februarskog roka - tri ispita u istom danu. Tek posle urgiranja studenata je ta greška ispravljena. Što je pravo čudo, svakako.

Drugi semestar je već bio tu, i opet smo dobili egzaktne datume predispitnih obaveza i kako će se iste bodovati. Vredelo je svake nedelje ići na predavanje da bi se doznao drugi datum za kolokvijum, predaju eseja, drugačiji način ocenjivanja i tako dalje. Pomerajući kolokvijume iz kolokvijumske nedelje za nedelju dana posle je bio vrhunac mog zadovoljstva pošto mi je pokvarilo sve ranije planirane sitnice. Naime, od drugog semestra su odlučili da se kolokvijum mora položiti da bi se izašlo na ispit. Odlično su to uradili u drugom semestru, jer, prvi je previše kratko trajao, verovatno bi to ofrlje uradili, a to jednostavno ne priliči njima...

Dođe i junski rok. Potom julski. Avgustovski. I septembar na kraju. Sve sa par dana razmaka, osim julskog i avgustovskog. Naravno, opet loša koordinacija, pa se opet desilo da budu dva ispita u jednom danu ili tri ispita tri dana zaredom. Pametno su se dosetili da ako imate dva ispita u istom danu, samo treba da odete po potvrdu koja će, očigledno, potvrditi da ste imali dva ispita, pa će profesor da odloži za neki drugi dan. Naravno, kao i sve u teoriji, ovo zvuči odlično rešeno. Jedini problem je što profesori to nisu hteli da prihvate, jer su oni već unapred odredili datum ispita. Kako se samo usuđujemo da im kvarimo odmor?! Drsko, pogotovo zato što smo mi krivi zbog rasporeda ispita...

Kad smo kod rasporeda, na nekim fakultetima se u novembru zna tačan datum ispita kroz svaki rok. Mi obično saznamo dva dana pre nego što istekne rok za podnošenje prijava za ispit. Da bih bila slikovitija, to izgleda ovako - ispitni rok traje od 1. do 15. jula, prijava ispita je do 28. juna, a raspored ispita će biti objavljen do 26. juna. Usput, grickanje noktiju, pritiskanje refresh dugmeta ne bi li iskočilo obaveštenje, predviđanje mogućih datuma i obraćanjem Svevišnjima da bude dobro raspoređeno. Onda, tog magičnog 26. juna u 14.56 izađe raspored ispita, gde pljujete sve jer je loše sastavljeno. Ispiti koji se podudaraju, nedovoljno vremena i nemogućnost za žalbu. Tada, ako ste samofinansirajući student, pokunjeno odete do skriptarnice, uzmete prijavu (ranije je bila 20 dinara, sada 30 - iz kog razloga ne znam, možda ima previše goleti u Srbiji, pa je posebna taksa na studentske prijave ispita morala da snosi posledice), popunite, prebrojite predmete, pomnožite sa 600 dinara po ispitu (do nedavno je bilo 900 dinara ako padnete 3. put ispit), i zadovoljno date i proviziju banci, jer, oni to zaslužuju.
I onda vam profesor kaže da vas u ovom roku neće ispitati jer je on već u januaru odredio termin, a vama se podudara ispit.

Misleći da ne može gore, desila se poražavajuća činjenica. Naime, priča ide ovako - 2010. godine se upisala moja generacija, a tik pred upis su doneli novi zakon koji se uvek tumači proizvoljno, je li. E, sad, u celoj toj priči, moja generacija je ispala glupa, jer, godinu dana smo išli redovno, mnogi od nas preneli po jedan, dva ispita da bi krenula krajem septembra da kruže priče da se više neće upisivati godine, nego samo predmete, i da je u toku godine moguće upisati 60 ESPB, a sve što se prenosi, automatski znači peta godina studiranja i plaćanje određene sume po bodu predmeta. Zbog čega je ta cela priča fantastična? Što smo mi prva generacija koja treba da ide po tome, a svi znaju na fakultetu, osim nas, naravno. Profesori su već upućeni, brucoši takođe, a nama se još niko nije obratio zvaničnim putem da kaže budale, otvorite novčanike. Iščekujem, željno, informaciju na sajtu fakulteta ili na oglasnoj tabli, i bila bih prezadovoljna ako bi iskoristili tu moju rečenicu od gore. Jer, iskreno, uopšte se više ne osećam zadovoljno sa organizacijom i kvalitetom fakulteta, nego postajem bankomat.

Mislila sam da je poenta bolonjskog procesa kraće školovanje, veća prolaznost, parcijalnost gradiva. Očigledno da je kod nas to uzimanje novca, uzimanje novca, uzimanje novca.
Neko je napisao kritiku upućenu čelnicima fakulteta s rečima da je ovo jedini fakultet tog tipa u ovoj zemlji i da to treba nešto da znači. I ja sam upisivala s tim predosećajem. Zato me sada i toliko boli ovo sve što se dešava kada znam da je većina izvan moje moći.

Mislila sam da je fakultet mesto gde se poštuje nečije znanje. Gde se uvažava osoba. Gde postoji etički kodeks. Ispostavilo se da je na nekim predmetima poštovanje zamenjeno lečenjem frustracija, gde profesor može da vas provocira, a vi se samo smeškate i prihvatate činjenicu da ste inferiorniji. Uz pravljenje razlike onih koji su na budžetu i oni koji su na samofinansiranju. Ovi drugi su lenji, troše vreme i novac roditelja. Profesorka rekla, ne ja. Jer, ništa nije tako delotvorno kao generalizacija.

Mislila sam da će mi se dopasti ovo što sam upisala. I, dopada mi se. Sviđa mi se. Volim da glumim malog političkog analitičara sa ovim trenutim znanjem. Nisam zavolela, nego sam spontano spoznala da sam ovo volela.

I zato mi je žao kad gledam kako nas tretiraju kao poslednji otpad, kao stoku. Kada drugi put ne mogu da sastave rang listu bez greške, kad gube uplatnice, kad daju pogrešne informacije. Ljudi greše, svesna sam toga, ali, ponekad mi se čini kao da su toliko neozbiljni i da im uopšte nije stalno do toga što rade.
Daleko bilo, ne mogu reći da u ovoj crnoj rupi nema svetlih momenata. Baš je na jednom predavanje nedavno profesor rekao da je primetio nedostatak studentskog entuzijazma i opadanje interesovanja za dodatni rad, ali ono što je najbitnije u toj priči, jeste njegova konstatacija kako ne možemo samo mi biti krivi, nego ovaj sistem što nas vuče na dno sa sobom. Kako očekivati išta kvalitetno, kada je već sve pohabano, porazbijano i srušeno? Bolje pitanje jeste kako to zaustaviti. Kako se oporaviti? Zalečiti?

Drugi profesor je rekao da pišemo. Makar niko ne prihvatio naše tekstove u časopise, da pišemo. Tom mišlju se vodim i ja. Neko će pročitati ove reči i reći, vidi stvarno, ima mana taj Univerzitet. Razmisliće, pa će videti da i drugi univerziteti nisu sjajni. Pa će shvatiti da je sve pomalo naopako. Posle toga će to svoje opažajno iskustvo podeliti sa komšijom, prodavačicom, roditeljom. I oni će pričati o tome. I uskoro ćemo svi pričati o tome. A tada se već nešto mora i promeniti.

Jer, kako je rekao Džon Stjuart Mil, razgovorom se može utvrditi šta je istina, a šta nije preko argumentovanih činjenica. Pa, hajde da razgovaramo.


P.S. Inače nemam običaj da direktno prozivam aktere, ali ovaj put sam morala da pokažem nevolju na konkretnom primeru. Neka se prozvani ne nađu uvređenim, nego neka ovo posmatraju kao podsticaj za poboljšanje, a neka oni koji nisu prozvani (drugi fakulteti) ne misle da nisam zaboravila na njih.

Tuesday, September 13, 2011

Za nas!

S obzirom da dolazi predizborna kampanja, mislim da je sasvim solidno da ja napravim antiizbornu kampanju na blogu. Iako su vladavina prava i pravna država misaone imenice građanima koji žive u državama kao što je naša i mnogo gore od naše (da, moguće je), nemam nameru da odustanem od svoje ideje, makar završila negde kao što je Goli otok (zaista me zanima šta je srpska verzija toga).

Pesimistična kao što jesam, mislim da ovoj zemlji pomoći nema još jedno 50 (slovima pedeset) godina. Možda čak i više. Samim time ne verujem u moć predizbornih programa koji su uvek sastavljeni iz klasičnih želja za rođendan - želim da svi imamo novca (para nije ispravno reći), sreće, zdravlja, da nam svima bude dobro, da imamo posao, da nam zubne proteze zdravstveno pokriva...
I tako dalje. I, zaista (ili odista, ta reč mi se baš dopada!), to ide dalje. U nedogled. Slova spojena u nasumične reči koje svojim nizovima daju rečenice - to su izborna obećanja.
Uostalom, kako da ih krivim, ipak su svi oni deca komunizma.

Da rekapituliramo: ono što sam htela reći jeste da su preizborni programi samo za period pred izbore, kad se poslednjim snagama otimaju oko desetine birača sa svojim pamfletima gde su njihovi ciljevi kao moje teze za govor. Samo, moj posao se svodi na govor, gde i ne treba mnogo umeti. Njihov je bitan momenat pretočiti teze u dela. Obično je ovaj deo nekako najslabiji.

Sledeća stavka jeste čišćenje kuće dva sata pred svadbu (mislim da je baš simpatičan naziv).
Tri godine i 7 meseci se koškaju u Vladi, jedno drugome prave zvrčke, da bi se konačno upristojili onih par meseci pred izbore i pokazali ko vredi da ostane. Šteta što se glasanje ne odvija putem SMS-a, kao u nekom ријалити шоуу, pa da se nabilduje atmosfera kao u Grand emisiji. Ceo proces prelaženja 50% i cenzusa bi konačno dobilo onu preko neophodnu dinamiku.
Do marta ćemo uživati u vestima koje izazivaju raznorazna osećanja kod gledalaca. Asfaltiranje po dve ulice u okolnim selima svaki dan, obilazak rodne kuće političara, funkcioneri u traktorima, na usijanom asfaltu mosta, u šoping centrima, ma gde god! Jer i loš publicitet je publicitet.
A naši se toga drže kao pijan plota.

Ne znam više šta da velim. Pre svega, žao mi je što je tekst preopterećen politikom, ali svečano obećavam da će i nekoliko narednih biti, pa ko ne voli - barem zna šta mu je činiti.
Zatim, nisam politički analitičar (još uvek), niti političar, ali sa svojim rezonima i pogledima na svet mogu ponešto i javno reći. I na kraju, ono što i jeste najbitnije, naziv bloga je kreiran iz proste želje za jedinstvenošću. Ipak, postoje istomišljenici, tako da se nadam da će neki ceniti ovo, makar samo kao polaznu tačku nečega što nam predstoji.

Jer, kako izgleda... biće čupavo.

Friday, September 2, 2011

Prvi septembar k'o drugi

Well, this is embarrassing...

Rekla bi Mozilla na crash. A ja to kažem jer sam opet malo proklizala jedan bitan datum na blogu.

Srećan ti rođendan, blože, jedini i najdraži!

Četvrti sa 243 postova. Sledeće godine idemo dalje!

Šta da kažem - jedva čekam peti rođendan. Možda čak i tortu napravim.

SREĆAN ROĐENDAN S DANOM ZAKAŠNJENJA!

(popravljam se, prošli put sam baš zaboravila)

Friday, August 26, 2011

Poslednji vapaj

Tuga. Užasna tuga.

Juče gledam Dnevnik RTS-a (o njemu ću drugom prilikom) i jedna od vesti jeste nešto u vezi sa ministarstvom prosvete i nauke i svih ostalih drangulija koje su nedavno dodate zbog redizajna Vlade. Nešto nešto, malo vidimo cenjenog ministra, pa nešto, pojavi se neki hipsterski japi pomoćnik da pokaže ministru gde da se potpiše, pa opet nešto nešto, povišica i nešto nešto tehnički višak.

Povišica. Povišica. Povišica. POVIŠICA.

I, ne, ovo nije bila demonstracija mog umeća sa ctrl+b i ctrl+i, ne zaboravimo i caps lock, nego ta reč mi je toliko odzvanjala glavom da nisam mogla da se ne zapitam a čemu li to.

Odmah sam se setila jedne ranije ministarke prosvete. Ne bih da je kompromitujem imenom i prezimenom (za titulu nisam sigurna kako je stekla, pa ne bih ni da koristim), ali to je ona žena koja je malčice pogrešno citirala, pa malko zagovarala protiv informatike i učenja stranih jezika u nižim razredima osnovne škole, i na kraju, htela da ukine Darvinovu teoriju jer je previše pažnje posvećeno tome za razliku od ostalih razvijenih zemalja (zamislite, čak 12 časova! Iju! Ne dao Bog..) i tako.

Nedugo nakon nje je došao jedan, takođe, tunjavi ministar. Ista partija, a znate šta kažu - da ljubimci liče na svoje vlasnike. On je tu kao nešto radio, pa malo nije radio, pa tako svašta nešto i na kraju - ništa. Jedino ga se sećam po tome što je izvlačio kombinaciju na RTS-u kad sam polagala prijemni za srednju školu. Dobro mu je to išlo, mogao bi da ima karijeru kao one lepotice što izvlače loto brojeve.

Sad, kad sam završila srednju školu, tu se nekako stvorio i ovaj trenutni ministar. Ne znam šta da kažem o njemu. Da vidimo... Ukinuo je Sektor za srednjoškolsko obrazovanje, odnosno, pripojen sektoru za školsku upravu. A mislim, i šta će? Jeste da su sektori za osnovno, srednje i visokoškolsko obrazovanje stub pomenutog ministarstva, ali šta sad. Dešava se. Dešava se i da se mesto čuva stranačkom kadru. Dešava se i da se povećava birokratski aparat. Svašta se dešava, a mi to gledamo i puštamo ih. Jer obrazovanje nije bitno.

Kako, ali kako jedan čovek koji je zadužen za obrazovanje cele nacije može reći da rezultati na PISA testu nisu baš idilični, ali da je bolje nego što je očekivao? Kako se mogu očekivati bilo kakvi rezultati bez imalo truda?

Ono što je tragično jeste činjenica da je to ministarstvo jedno od najbitnijih jer ono oblikuje naciju. Pomaže lošim da budu dobri, dobrima još bolji, a najboljima da ostanu najbolji. Ili bi tako trebalo da bude. A ne da šikaniraju najbolje, dobre guraju u masu, a lošima daju posao u ministarstvu. Kažem mnogo puta da ako ministar nije te struke koje je ministarstvo njegove, barem da okupi stručan kadar oko sebe i da zajedno guraju. Umesto svega toga, ovako ministarstvo dobije neki tamo lik kome naređuje njegov partijski tatica.

Uostalom, kad se i pogleda struktura škola... Ma, zaista, hajde, setite se, i iz osnovne i iz srednje škole, koji su profesori umeli da vas zainteresuju za gradivo, da drže drugačije časove, koristeći modernu tehničku opremu ili barem da promene način predavanja. Znam da su kod mene retki. Sve ostalo su napaćene duše koje svoj posao mrze od kako su ga dobili, ali je dobar, jer se može jeftinije ili gotovo besplatno ići na ekskurzije. A upravo takvi profesori su zaslužni što ja ni dan-danas ne znam pošteno neke stvari, jer suština nikada nije bila bitna. Uvek su detalji oni koji snižavaju ocenu.

Ono što je najtužnije u celoj priči jeste da sada imamo generacije i generacije mawix ljudi koji osnove gramatike ne znaju, mladih osoba u srednjim školama koje nisu motivisane da idu na fakultet, jer posao možeš dobiti i na druge, mutnije, načine, i na kraju, ljudi koji trpe ovaj visokoškolski sistem četiri, pet, šest, sedam, osam, dvadeset i osam godina, dok ih roditelji ne oteraju iz kuće. A ima i onih koji beže negde gde je malčice bolje.

Pitanje je vremena kad će se određene ideje u potpunosti provući kroz plan i program škola. Već smo videli da sasvim verodostojni i legitimni udžbenici nemaju mesto na policama, kao i forsiranje iskrivljenih činjenica. Bilo je i ideja da se izbaci sociologija, filozofija i ustav i pravo građana. Sve ovo zvuči kao divan plan za masovno otupljenje.

Moj jedini savet jeste pravi postmodernistički - nikada ne verujte u nešto kao konačnu istinu. Istražuj, čitaj, ali ne uzimaj zdravo za gotovo.

Možda je jedina šansa sada samostalno školovanje.


P.S. Neizmerno mi je drago što je broj čitalaca bloga porastao. Sad znam da nisam luda.

Friday, August 5, 2011

Stari gnev

Gledala sam neku seriju kad sam čula poznate reči Rage, rage against the dying of the light!
Odmah sam se setila da je u pitanju neka pesma što smo morali da naučimo napamet za engleski.

Naime, u gimnaziji postoji takmičenje u recitovanju na engleskom jeziku. Profesorica je bila pravi sadista i morali smo svi da naučimo napamet, a potom bi ona odlučila ko ide na takmičenje. Da bi se dodala mučenička nota svemu tome, takmičenje se održavalo u maju, kada su se radili poslednji testovi i ispravljale ocene. No, da su barem poeme bile lagane...

Svake četvrte godine bude nešto od Šekspira, da bi svaka generacija znala barem nešto. Mojoj generaciji je zapao odlomak iz The Two Gentlemen of Verona. Pre toga, u prvom, imala sam Too Many Daves od Dr. Sjusa. U četvrtoj godini poemu Heart and Mind od Edit Sitvel. A u trećem -

Do Not Go Gentle Into that Good Night

by Dylan Thomas

Do not go gentle into that good night,
Old age should burn and rage at close of day;
Rage, rage against the dying of the light.

Though wise men at their end know dark is right,
Because their words had forked no lightning they
Do not go gentle into that good night.

Good men, the last wave by, crying how bright
Their frail deeds might have danced in a green bay,
Rage, rage against the dying of the light.

Wild men who caught and sang the sun in flight,
And learn, too late, they grieved it on its way,
Do not go gentle into that good night.

Grave men, near death, who see with blinding sight
Blind eyes could blaze like meteors and be gay,
Rage, rage against the dying of the light.

And you, my father, there on the sad height,
Curse, bless me now with your fierce tears, I pray.
Do not go gentle into that good night.
Rage, rage against the dying of the light.


Mislim da ponekad u datom trenutku pogrešno poimamo situaciju. To je bilo mučenje s aspekta osamnaestogodišnjakinje koja ne zna šta će sa sobom u životu, a samo dve godine kasnije, sa drugačijim problemima, ista poema predstavlja dragocenu uspomenu.

Mali savet - pročitajte i ostale. Vi barem ne morate da naučite napamet. Mada, nije na odmet.

Thursday, August 4, 2011

Dobro veče, Srbijo!

Bože mili, čuda velikoga!
Rasplakala se pobednica ovogodišnjeg Velikoga brata u emisiji Jelene Bačić Alimpčić.
A onda smo joj malo aplaudirali, jer je hrabra.
Potom je Jelena rekla da on nju (pobednicu) ne zaslužuje, jer se samo ona odricala.
Onda smo sa ogromnim uzdahom saslušali njene mudre reči nama. Tolerancija je bitna. I svi grešimo.


Znam, znam, znam, uzmi daljinski, pa promeni program ako ti se ne sviđa. Ali, na koji da promenim? Svi programi su postali istovetni.
Šema programa:

1. Jutarnji program - dva voditelja, malo se smejemo, malo čitamo vesti, malo prikažemo stanje na putevima, malo gledamo u laptop, pa malo vremensku prognozu, pa se malo opustimo uz neki muzički video i zatim se malo oprostimo od gledalaca. Usput se vrti odjavna špica gde piše šta je voditelj obukao i obuo, a šta voditeljka.


2. Niz serija - više nije bitno da li je američka, meksička, španska, brazilska, portugalska, engleska, francuska, italijanska, turska, bugarska, ruska, indijska, srpska, hrvatska i tako dalje serija, bitno je da je serija. Isti protagonista, isti antagonista, ista priča. Jedno je odeća drugačija. Ponekad.

3. Ријалити шоуу - ista parola kao malopre; nije bitan koji je, nego samo da je. Poprilično esencijalističko stanovište za poprilično prosečnu publiku. No, dok režim panem et circenses radi bez mane, manje brige za svakoga, reklo bi se. Možeš da se venčaš na TV-u, da menjaš ženu, nadam se da će uskoro to uvesti i sa decom, da budeš eksperiment Orvela, da ostvaruješ svoj talenat, budeš muzička zvezda, preživljavaš na tropskim ostrvima, vodiš domaćinstvo... I-ha-ha, ma šta god hoćeš! Posebno omiljene su mi emisije u kojima neka xyz porodica otvara kamerama dom i gde konačno saznajemo zašto je toliko skuplje kupiti kutiju kondoma nego li održavati i izdržavati šurnajst dece. Pa, gde da se ne smilujem kad ih vidim tako prljave, jadne i unesrećene?

4. Informativni programi - ?

5. Emisije o šoubizu - ovo je kao šlag na tortu. Posle teškog dana običnog čoveka najpotrebnije je da čujemo muke raznoraznih zvezdica da znamo da nismo sami u univerzumu, da su i oni baš kao i mi, obični ljudi, samo bez nekoliko miliona evra na računu. Dobro je znati!

6. Talk show - ovo je za relaksakciju u kasnim satima. Gledamo kako voditelji ili voditeljke ili voditelj ili voditeljka ugodno ćaska sa poznatim gostima. Naravno, postoji nekoliko formata ove emisije. Pardon, šoua. Postoji ženska. Tu se priča o pitanjima bitnim za žene. Kao Opra. Samo što u Srbiji ima previše Opri, a premalo poznatih. Sledeći američki uzor jeste šou s primesama humora. Ovde uvek bude šou bez primesa humora. Ili s očajnim humorom. Zatim postoji politički tok šou. U tome politike retko bude, uglavnom bude tok - uvreda i šoua - reakcija na uvrede. Gosti su uglavnom eminentne ličnosti. Uglavnom.

Muči me što smo svi postali toliko okupirani TV-om da više tugujemo kada nestane signal nego kada nam neko ode s ovog sveta. Petkom uveče umesto proslavljanja što je prošla još jedna radna nedelja, sedimo ispred kutije i čekamo raznorazne Večeri s nekim tamo ljudima koje ni ne znamo. Umesto da nedeljom provodimo vreme zajedno, vrtimo kanale tražeći neki film ili seriju.

Ne kažem da TV treba baciti i spaliti. Mogu se naći i neki drugi programi. I može se smanjiti zaluđenost za magičnom kutijom. Dok je još lepo vreme napolju.

Ovo kažem zato što vas volim. A ja sam mizantrop inače.


Monday, July 18, 2011

Čokoladni mafin i šolja mleka

Prevrtala sam po starim pričama sa željom da nađem neku započetu i dovršim je. Međutim, čitajući neke priče, shvatila sam da je najbolje ne dirati ih. Ostaviti ih u vremenu gde su započete kao stubovi podsećanja na preteranost ili manjkavost mene.

Ipak, razum daje i druge odgovore. Da li je bolje uzeti ih makar i na tren, prisetiti se zbog kog gorkog razloga smo je ostavili da čami u skrivenim mestašcima našeg nesvesnog, i silnom mukom dovršiti je sada, kada smo drugačiji ili se barem pretvaramo da smo drugačiji?

Ne znam kako je kod drugih, i kako se to stručno objašnjava inače, ali moja prva sećanja su uglavnom neprijatnosti. Ona loša sećanja od kojih prolazi jeza pri samu pomisao, a ne odmotavanje celog događaja. Ponekad poželim da promenim sam ishod, ako već ne mogu događaj. Znam da je svako od nas barem jednom poželeo da vrati vreme, uradi nešto drugačije, promeni makar i sitnicu.

Ono što je sasvim izvesno jeste činjenica da bismo nastavili sa našim svakodnevnim aktivnostima treba skupiti hrabrosti i jednom zasvagda dati završetak jednom turobnom poglavlju. Zato, glavu gore! A ja ću ovih dana da poradim po starim postovima, a i sebi!

Tootles!

Monday, July 11, 2011

Mind how you go

Juče sam imala fantastičnu inspiraciju, ali je lenjost odradila svoje i sad sam u potpunosti zaboravila šta sam htela. Znači, taj post jedan drugi put; ovaj će biti nešto kraći.

Svaki put kad se dogodi nešto za ne poverovati, većina odgovori da je to zbog toga što je Srbija takva. Moram da priznam da sam i ja ponekad takva. To obično prati rečenica Ovo može samo u Srbiji ili varijacije na tu temu.

Sad sam čitala Blic i naišla na zanimljivost. Za sve lenje ljude, priča je sledeća - u Austriji su izgradili bolničko odeljenje, a zaboravili da zaposle osoblje. I sad odeljenje ne može da funkcioniše, a mnogi su ogorčeni.

Prvo što mi je proletelo kroz glavu jeste da smo možda nekada preoštri prema zemlji u kojoj živimo. Eto, Austrija je jedna relativno uređena i sređena zemlja po demokratskim načelima, članica je EU, a ovakve se greške dese. Poenta je da glupost nije srpski brend, nego da je to nešto univerzalno, i da se greške dešavaju jer smo ljudi, nesavršeni do nepoznatih granica. Zato, sledeći put blaži stav i mind how you go.

Thursday, June 30, 2011

Idle

Neko me jednom pitao zbog čega trabunjanja velikog propaliteta.
Evo, odgovor za sva vremena je ovaj post.

Naime, studiram. I imam još tri ispita do kraja prve godine. Prvo se ljudi začude kada kažem da sam prijavila dva za jul. Na većini fakulteta ne postoji julski ispitni rok, pa to izgleda poprilično čudno. Ne bih znala zašto, to je kao septembarski ispitni rok na ostalim fakultetima, samo ranije.
Najgore je što obično nikome ni ne kažem da mi je jedan ispit ostao za prvi jesenjski rok. Verovatno bi me satanizovali.

Sledeća bitna stavka jeste da je moj fakultet baš lagan, lakši od Pravnog i Medicinskog, pa je dosta čudno što nemam ni jednu desetku. No, imam jednu. Iz engleskog. Ali, kao i da je nemam. Mogu imati još jednu, iz osnova prava. Ali, s obzirom na podršku koju dobijam zbog ocena, možda to bude devet. Kao i većina mojih ocena. Na kraju ću imati prosek oko 8.5 +/-. Verovatno neću biti na budžetu. Kao što ni sada nisam.

Na kraju, ono što je najbitnije jeste da imam loše predispitne. Očigledno da sam lenja i ne radim dovoljno, pa je zato i tako slab rezultat. Kolokvijumi uglavnom nose 20-30% ocene. Ostalo čine vežbe sa mini testovima, aktivnošću u gladijatorskoj areni na vežbama i eseji. Moguće je da sam samo glupa. Nekako sam i voljna da se time zadovoljim.

No, to nije najgore. Ništa nije gore nego kada čujem kako ljudi putuju na seminare i kako su aktivni u nekim organizacijama, a ja zbog neorganizovanosti fakulteta u kolokvijumskoj nedelji ne mogu da idem na seminar koji čekam godinu dana. Verovatno neću moći ni na sledeći. Neaktivna sam, ništa me ne zanima. Tako je!

I, poređenje s drugim studentima. Ih, zaista mi dosta toga. Kako se neke stvari ne mogu shvatiti? Svi fakulteti su različiti. I tamo rade različiti profesori. Koji različito predaju i različito traže. I imaju različite kriterijume za različite ljude. Kao što i njihovi različiti asistenti različito rade. Na kraju, svi ljudi su različiti. Nemaju svi iste prilike za učenje, stanovanje, prevoz, hranu i tako dalje.
Volela bih da me svi lepo ostave na miru. Zaista, samo toliko. Zar nije bitno da studiram ono što mi se sviđa?

Pokušavam da ubedim da prosek i znanje ne moraju biti povezani. Ne znam zašto se uopšte trudim.

Eto, samo sam htela da napomenem koliko sam razočaranje u svačijem životu i crna mrlja na njihovim savršenim pričama. Umorila sam se tog licemerja.

Wednesday, June 8, 2011

Hvala

Prva godina studiranja je ubrzo gotova.

Ne bih da ovo bude jedan klišeiran tekst o tome kako je novi početak uvek težak, ali se čovek sam sa sobom izbori i na kraju ne može da prežali.

Ali, tako je. Zato je i kliše, pretpostavljam.

Čitajući neke svoje stare tekstove ovde o tome kako mrzim život u Beogradu, kako mrzim sebe, zapitam se šta nije u redu sa mnom. Istina je da je to samo početni otpor. Moram da priznam, našla sam delove Beograda koje volim. Sitnice koje mi ulepšavaju dan. Nije uvek sve sjajno, dakako. Ali, gde je? Savršenstvo ne postoji. Sad postoje moja mesta i moj drugi dom u Beogradu.

Isprva mi je bilo teško da se socijalizujem, jer sam kolege veoma grubo tretirala. Danas pitam ljude koji su ispit prijavili, da vidim da li ćemo biti zajedno na tom ispitu da bismo se družili. Vežbe i predavanja su mi postala divna jer sam svaki dan išla u svoje odeljenje i videla svoje drugare.

Bila sam ubeđena da sam promašila fakultet. Danas nije tako jer se radujem zato što učim ideologije, teorije društvene pravde, berze, ius naturaliste, autonomno u moralu, zašto su ovce pojele ljude, šta su suštinski sporni pojmovi, da je Alžir delio isti poštanski broj sa Francuskom i tako. Pravo pitanje je šta ja studiram.

Istovremeno, ovo je bio pravi test moje samostalnosti. Shvatila sam da je život neuhvatljiv, da ne kažem, suštinski sporni pojam. Teško je i prevideti šta se može sve desiti, obično se predvidi. Ipak, svaki dan je novi dan i uvek nešto drugačije donese, pa se vremenom naučim da se nosim sa takvim sitnicama koje život čine.

S druge strane, u pitanje su dovedena i prijateljstva. Kao što već ranije rekoh, i stojim pri tome, sve je stvar navike. Zato, ne zamerite mi ako sam izgubila kontakt sa vama, jer, prvi put čim se vidimo, samo ćemo da nastavimo tamo gde smo stali. Moć navike je čudo.

Kad smo kod navike... Imala sam osobu koja mi je dane činila interesantnijima. Ali, i to proleti.

Na kraju, ujedno i najbolje, videla sam šta je moj potencijal. I shvatila sam da mogu bolje.

Sad čekam oktobar.

Thursday, June 2, 2011

Protesni skup podrške zemljoradnicima. Pravda za zemljoradnike!

DOKLE VIŠE?!

Budim se svaki dan u 6 ujutru. Dan je poprilično rutinski. Uvek imam problema. I uvek se žalim. I uvek mislim da sam ja u pravu. I uvek sebično sebe opravdavam.

Zemljoradnici štrajkuju. Pardon, blokirali su puteve, pošto oni nisu toliko fancy da mogu da uhvate korak sa sindikatima, pa da štrajkuju, nego, protestuju.

Potičem iz Vojvodine. Mama mi je sa sela.
Njeni roditeji su onda seljaci. Tupavi, glupavi, ljudi prostog duha koji cio dan rade štogod, ali to zato što nisu učili škule.
Njen brat je ostao na selu. Onda bolje rečeno, zaostao.
Moj brat će da upiše srednju poljoprivrednu školu. Jer nema prosek, a i zna da vozi traktor.

Ovo što sam napisala je samo delić onoga što većina ljudi misle.

Deda nije otišao na fakultet, jer je najstariji sin i njemu ostaje gazdinstvo. Baka je završila četiri razreda osnovne škole, ali je pismenija i načitanija od velike većine današnjih školovanih ljudi. Oni žive na selu i prostog su duha jer posle celodnevnog rada, njima nije potreban Šopenhauer, kvanitativna teorija ili Dostojevski, nego san. Ponekad tamburaši.
Mamin brat je ostao na selu jer je jedini muški potomak dede, a to izgrađeno gazdinstvo treba neko da nasledi. Zahvaljujući svojoj upornost i odanosti oranici, izgradio je farmu za uzgoj svinja; postoje samo 3 takve na svetu.
Brat je odlučio da upiše tu srednju školu pošto ujak nema dece, a ima gazdinstvo. Još su se i afiniteti poklopili, kud ćeš bolje?

Oni nisu seljaci. Ponašaju se kao gospoda i dame. Imaju osnovnu kulturu, za razliku od mnogih urbanih gradskih faca. Što bi se dalo reći, postoji seljak i seljačina. I Velja.

Ono što me najviše boli ovih dana jeste taj protest. Seljak cele godine radi za neku minimalnu naknadu. Nema više odakle da crpi. Velike su njive, velika su gazdinstva. Država mu daje na kašičicu sve. Kaže, ne može, treba i drugima.

Iskreno, ne vidim gde je drugima to otišlo. Jedino što znam da može biti drugo jeste nestašica mleka. Sirota država, pa ne može ona sama sa monopolom. Znači, nije tamo otišlo.
Sad kažu, moraju da uvoze meso. Neću više da vidim crno na belo kako će stočarstvo da subvencionišu. Hoću da vidim stočare koji će da kažu da je njima otišlo. I da je to sada perspektivna grana. U suprotnom, moraćemo neku drugu granu da smislimo. Čini mi se da nestaje ribe... Ako ćemo da slavimo slave grada, brzo-bolje subvencionisati ribolov. Al' takim.

Ali, pošto volimo da idemo iz krajnosti u krajnost, održava se četvrti protest protiv noćne prohibicije. Iskreno, nemam razumevanja za to. Imam samo sažaljenje za te ljude.


Ne znam šta nije u redu sa nama. Zašto se toliko oseća paternalistički duh? Pobogu, nismo ovčice. A čak i da jesmo, onda ćemo da čekamo Isusa, a ne tu neke samoproklamovane mesije. Imam osećaj kao da je ovo neka mentalna ustanova, gde su mi, građani, koji dajemo legitimitet, samim time vlast vladajućoj eliti, mentalni bolesnici, a ta elita, koja uživa našu bezuslovnu podršku, jer za gore znamo, a bolje ne, nam svaki dan gurne oronuli žele za ručak. I tako svaki bogovetni dan.
I prošli put sam se pitala dokle više. I ovaj. I, nažalost, ali iskustvo kaže da ću se opet pitati.
Jer, svaki protest je unapred osuđen na propast, jer smo mi, ljudi, jedna sebična stvorenja, koji gledamo svoja posla (barem smo svi jednom liberalni) i žalimo se što nam tamo neki seljaci preprečuju put, jer ne možemo da kupimo hleb, pa da idemo kući na ručak posle osmočasovnog radnog dana.


Tuesday, May 31, 2011

Mi

Ne znam šta da vam kažem, baš ga mrzim.
Iz dna duše.
Mesecima smo se uigravali da bi kroz par dana izgubila oslonac.
Ponekad sam zaspala čekajući ga. A u poslednje vreme sam se uvek dizala s njime.
Nekada je to išlo lakše i brže, a nekada teško i dugo.
Nije baš uvek bilo vedro. Ali ni oblačno.
Poslednjih par dana ga uopšte ni ne vidim.
Nisam ni sigurna da ga želim videti.
Ipak... žudim za onim danima kada smo bili usklađeni.
Tako je mirno, tiho, spokojno bilo kada smo se budili zajedno.

Fali mi.

I danas sam propustila jutro. Fale mi prvi jutarnji zraci. Fali mi jutro.

Friday, May 20, 2011

Joj, živote, tužan li si

Redovno čitam Blic, doduše, više u elektronskoj formi. Ono što sam nedavno primetila jeste da u gornjem levom uglu imaju prozorče dobre vesti. Inicijalno sam se oduševila, jer, zaista, pored svega ovoga što čujemo svaki dan, upravo nam tako nešto i treba - da uvidimo da nije sve tako crno. Međutim, dobrih vesti ima malo, a ono što nas prvo dočeka jesu ekonomske i političke nestabilnosti, propraćene morbidno crnom hronikom, prošarano kojekakvim zvezdama i zvezdicama i njihovim mučkim sudbinama, da bi na kraju zapečatili sa nalaženjem haških begunaca, zaustavljanje evropskih integracija, štrajkova sindikata, opozicionarnih političara, i moje omiljeno, samospaljivanje ili samopovređivanje napaćene duše koja ne može više protiv onih odgore.

Čini mi se da smo se i navikli na takve vesti. I onda iz vedra neba - par ljudi opljačkalo SOS prodavnicu.

Pitam se dokle. Dokle ćemo više kolektivno da se srozavamo? Jeste, mnogi će reći, to je tranzicija, to je moralna kriza, to je kriza društva. A ja ću reći to je tragedija, jer zaista više ne znam koliko ćemo se dugo izvlačiti na tranziciju, na moralnu krizu i krizu društva.

Pre nego što neki pametni doskoči, bavim se ovim temama na mnogo višem nivou nego većina vas. I vrlo dobro znam šta je tranzicija teorijski, a šta je praktično. Ono gde se podudara jeste da traje dugo, da je to proces. Ali, opljačkati SOS prodavnicu, u smislu, uzeti dnevni pazar, to je tranzicija? Ne interesuje me ko su ti ljudi, da li su izgubili posao, da li će da prežive sutra, da li imaju potomke. Postoje pravila. A pravila jedino funkcionišu ako se svi pridržavamo, a ne samo dvoje-troje. Zato i tranzicija traje tako dugo, jer prokletu autoritarnu političku kulturu nije tako lako iskoreniti, ali je moguće. Moguće ako se prihvate određeni standardi, određena pravila. Nije vlada kriva. Nije država kriva. Krivo je stanovništvo. Jer se uvek stavlja u poziciju izgubljene ovčice i traži i dalje, autoritarnu, čvrstu ruku da je vodi. Umesto da oslobodi paternalističkog duha, trebalo bi da prihvati ograničene blagodeti demokratije i da uradi nešto za sebe i za svoju budućnost. Najlakše je sedeti skrštenih ruku.

Dalje, što se tiče moralne krize, to je veoma slična priča kao i sa krizom društva, samo je ovo na pojedinačnom nivou. Jednostavno, tokom svih ovih previranja i nesrećnih okolnosti na brdovitom Balkanu, ljudi su izgubili moralni kompas. U ratu nema pravila. Samo, prestalo je ratno stanje odavno. I nema vanrednog stanja. A ljudi su i dalje u euforičnosti prošlih događanja. Nekako, opet očekuju da će sada doći neka viša sila i reći da su od danas vrednosti svakog pojedica da ljubi bližnjeg svoga ili da čuva mačku komšiji ili da ide u crkvu tri puta nedeljno. To je nepromišljeno, pogotovo za ovaj narod koji uporno ističe svoju dvovekovnu tradiciju, pardon, osmovekovnu tradiciju. Podrazumeva se da imaju neke date vrednosti koje čine osu zajednice. Da li je to sloboda? Jednakost? Pravednost? Ljubav? Sreća? Cveće?
Oni ne znaju. Čekaju da im se kaže. Nije ni čudo što su i dalje u krizi, s obzirom da imamo mnogo neobaveštenih, pa dolazi do nesporazuma u komunikaciji.

Na kraju, što se tiče krize društva, ona je samo opštija od moralne krize, jer osim stanovništva, zahvata i ustanove. Svojevrsni korov. Pitanje koje se nameće jeste da li mi želimo taj korov ili ne. Mnogi odgovori indikuju da je ovo tlo savim plodno. Ali, nema onda posle da se žalimo kako su svi korumpirani, birokratija spora, vlada loša, posla nema, prokleta tranzicija, bolje je bilo u socijalizmu, propalice, bitange, klošari, prostitutke, neefikasne škole, glupa deca...

Sami smo krivi. Da stvarno želimo da promenimo nešto, danima bismo svi stajali ispred mesnih odbora, gradskih i opštinskih veća, republičkih ustanova i zahtevali zdravo društvo. Ali, klasična socijalna psihologija - ako može njih par da izađe i bori se za ono što meni odgovara, ja ću sedeti kod kuće i hvatati krivinu.

Previše nas hvata krivinu, a provalija je odmah iza ćoška.

Sunday, May 15, 2011

Kiša?

Volela bih da postoji neki životni restart kao što kiša dođe prirodi.

Jedan profesor je rekao da je ekvivalent kiši ljudske suze. Da spere sve što je negativno i posle ostavi prostora za novi početak. Možda je u pravu.

Samo, šta kad ne možete da pustite suzu, a iznutra vrištite koliko vam je dosta svega i svakoga?
A šta kada posle toliko držanja u sebi suze poteku same i ne mogu da se zaustave?

Smatram da je plakanje jedna vrsta blagodeti. Em što se misli razbistre, em što se primetno oseti rasterećenje. Skoro da je vazduh čistiji posle toga.

Iako većina misli da su ljudi koji nas rastuže, pa se rasplačemo, zli i veoma jadni, možda im treba jedna velika zahvala. Jer, da nema njih, njihove bezobzirnosti, nikada se ne bismo rešili tereta.

Tako da, kupite pakovanje maramica i pravac kod tih ljudi. Mora da pomogne.

Tuesday, April 12, 2011

Kockice

Procvetao je jorgovan.

Imam osećaj da ove godine kasnim. U svemu mogućem. Osećam se kao Zec iz Alise. Doduše, nemam tako otmeni džepni sat, ali i sa njim i bez njega, opet kasnim.


Nemam vremena. Dan svane posle mene, a noć padne pre mene.


Prošle nedelje su procvetale magnolije.


To je jedina nedelja do sad kada sam mislila da imam vremena za sve. I imala sam. Jer nisam previše marila za sutra. Iako sam znala da će me sve to sačekati i opasno rezultirati.

Ali, živela sam. Bez pogleda na sat.


Treba mi još minut. Ne sat, samo minut.

Monday, April 11, 2011

Oduvek sam bila namćor

Vraćam se dobrom starom običaju - pisanju postova u najnezgodnijim situacijama za to.

Imala sam par dana da razmislim o jednoj temi. Vezivanju.

Iako još uvek gradim mišljenje o čoveku, što iz knjiga, što sa ulice, jedno je sigurno - postoje razni tipovi, ali je svima potrebno neko društvo ponekad. Kad kažem neko, mislim na raznorazna, počevši od ljudskih bića što mogu da budu kolege na poslu, prijatelji koje viđate na žurkama, porodica na porodičnom ručku, crkvena zajednica, prijatelji na MSN-u, pa do umiljatih mačaka ili vernih pasa, preko kaktusa do osmeha prodavačice (što je retko, ali se desi!). Svi nekako iznalazimo te kratke trenutke koje nam ulepšaju dan, ali se ubrzo vraćamo svom samotnom životu koji gubimo ležeći u krevetu, vozeći se u prevozu, provođenju vremena u kancelariji ili učionicama, sedeći u parku, čitajući novine, pretražujući internet ili, jednostavno, spavajući.

Šta je onda ono što izaziva kratki susret, osmeh mesto pozdrava i ispod stola dodir tvoga kolena?
Duboko sam ubeđena da je sve navika.

Danas me je cimerka pitala zašto još uvek grickam nokte. Iskreno, imam perioda kada ne grickam, kada sam izolovana od stresnih situacija. Ali, s druge strane, čim se pojavi naznaka stresa, nemam više noktiju. Ipak, mogu da ne grickam. Šta je onda ono što me tera da grickam nokte kad se iznerviram? Navika. Da sam umesto grickanja svaki put žvakala žvake, sad me prsti ne bi boleli. Ali, nisam, jer sam navikla na grickanje kao jedini način nošenja sa stresom.

Ako nije, trebalo bi da postane opštepoznato, ali, neke ljude ne mogu da podnesem, neke u maloj količini, neke u većoj, ali nikoga stopostotno. Na neke sam se više navikla, na neke manje. Osećam da mi fale u određenim trenucima. Da li je to prijateljstvo? Da li je prijateljstvo navika?

Smatram da jeste. Da nije, ti ljudi mi ne bi uopšte bili potrebni sa vremena na vreme, u određenoj situaciji. Prija kada mi izmame osmeh na lice ili kad sve vreme provedemo u dobrom raspoloženju, ali ponekad mi se javljaju misli da kada odem do određene osobe neću imati želju da pričam. Ne da neću imati šta, nego da neću hteti. Sve mi se češće to dešava.

Da li je isto tako i sa ljubavlju? Ne bih znala reći. Ubeđena sam da je to najbolja kategorija za moju teoriju. Posle duže veze se obično pati. Tuguje. Samuje. Fali nešto. Nešto poznato. Nešto na šta smo navikli. I sad treba ispočetka, naći drugu naviku.

Zapravo, navika je konstanta. Samo ljude menjamo. Tretiramo ih kao objekte. Vodimo se ličnim interesom. Altruizam nije moderan.


Nisam asocijalna. Samo ne volim ljude.

Friday, April 8, 2011

Omnes homines sunt asini vel homines et asini sunt asini

Večeras me krenulo. Pre nego što me iko optuži da sam zavidna kravetina, da kažem da je tako. Sasvim je izvesno da sam zavidna kravetina, ljubomorna kučka, ali, verujem da uvek pogodim srž, kao što ću i sad. Na onaj spisak gore možete dodati i narcisoidna, egoistična, i veoma skromna.

Nego, da krenem da otkrivam problem.

FB je uveo promenu izgleda profila. Sada postoji mogućnost da se postavi grad u kojem prebivate, iz kojeg ste ponikli, kada ste rođeni, vaši ljubavni status, kao i jedna nova i jedna stara, ali sad m upečatljiva opcija. Prva se tiče jezika, a druga trenutnog posla.

Mogla bih reći da pomalo podseća na CV. Navedete sve nivoe obrazovanja, jezike koje govorite, šta radite u slobodno vreme, koje su vaše veštine, i ono najbitnije, da li ste ranije bili zaposleni i da li imate određenog radnog iskustva.
Naravno, opcije su veoma korisne, pošto možemo mnogo štošta da saznamo kako proganjamo druge po FB-u, ali su generalno nekorisne.

Ako niste znali, svi odlično govore latinski. Srpski, hrvatski, crnogorski, makedonski, slovenački, slovački (koji ne pravi razliku između Slovenije i Slovačke), bosanski, bošnjački, srpsko-hrvatski, hrvatsko-srpski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski, jugoslovenski, jugoslovensko-srpski. Neki znaju i ruski i bugarski. U tom duhu mislim da još treba da stave da veoma tečno govore staroslovenski. Ili da razumeju Lužičke Srbe. Siroti, verujem da bi hteli i da razgovaraju sa njima, ali nisu još toliko savladali. Mislim, sasvim je opravdano, gde bi pored svih ovih jezika još i to uspeli?!

Druga grupa je engleski, ruski, francuski, španski, italijanski. Nemački se vrlo retko pojavljuje. Da objasnim, ako smo išli u gimnaziju, i od stranih jezika učili jedan od ovih, pa makar i sa zaključnom dvojkom, to znači da smo apsolutni stručnjaci u jeziku. Znate, pasivno znanje koje se ne koristi i ne obnavlja. Raduje me što smo svi male poliglote* zahvaljujući FB-u.
*inače, divim se ljudima koji govore 2 ili više jezika, isključujući maternji. Zaslužuju svaku pohvalu, samo su se malčice izgubili u ovom moru lingvinista.

Druga opcija vredna mog pljuvanja jeste zaposlenje, a sa tim ću da dodam i obrazovanje.
Naime, sećam se, letos, čim smo završili srednje škole, svi su brže-bolje uredili to polje sa obrazovanjem. Moram reći da sam ostala stoka neobrazovana. Najsmešnije mi je bilo što su svi postavili na koji su fakultet dospeli. Kao da to nismo saznali iz statusa, komentara i kvizova proteklih nekoliko meseci, ali, dobro. Nisam stavila svoj. Ne zato što me je sramota ili zato što me nervira (mada, moglo bi to da bude), nego, jednostavno, nisam imala potrebu za tim. Kad jednog dana završim, akko završim, onda ću da popunim to polje. S druge strane, šta nekome znači u koje sam zabavište išla, to je pravo pitanje... Konformizam.

I tako dolazimo do zaposlenja. Moram da priznam, prva sam koja sam se narugala, pošto imam izuzetno imaginarno zanimanje u imaginarnoj kompaniji, ali imam pravu saradnicu, ako ništa drugo! Ipak, neki ljudi to previše ozbiljno shvataju. Recimo, jedna devojka je stavila da je zaposlena u debatnom klubu (PR). Sad, da li je to PR kao public relations, ne bih znala. Jer, koliko ja znam, ako deliš bedževe i letke, onda si PRomoter. Možda grešim.
Uglavnom, svi su u skladu sa svojim jezičkim sposobnostima dodali i zaposlenja. Ponosna sam što među prijateljima* imam toliko radnih ljudi koji su već sa svojih 20 godina vodeći eksperti. Ne znam u čemu je problem sa ovom državom kada imamo toliko perspektivnih ljudi. A, da. Problem je što država ne prepoznaje njihov kapacitet. Eh, i ova država.
*na svu sreću, postoje ljudi koji stvarno znaju dosta jezika i koji su stvarno zaposleni. A postoje i oni koji se zezaju, i te isto toliko poštujem kao i prvu grupu. Jedino nemam razumevanja za raznorazne samozvane profesore klasičnih jezika i promotere.

Na kraju se nameće dobro pitanje - zašto ne izbrišem kada mi toliko smeta?
PRe svega, ne bih imala o čemu da pišem na blogu. Lažem, verovatno bih imala, ali, jednostavno, ovo me toliko uznemiri da moram da bljujem vatru negde.
Dalje, žao mi je dobrih prijatelja.
A ako mogu i Medvedev i Putin da imaju profile, valjda mogu i ja.

Prokrastinacija i tako

Nikada nisam mislila da ću ovo reći, ali, evo - POČELA SAM DA ZABORAVLJAM PRAVOPIS!

Neki bi rekli da preterujem, ali, za mene je to alarmantno. Naime, do gimnazije sam bila koliko-toliko pismena, znala sam koje reči se pišu velikim slovom, pravilno sam rastavljala na slogove, negacija odvojeno od glagola, zajedno sa imeničkim rečima, tačka ide iza rednog broja, iza rimskih brojeva ne ide i tako dalje.
Tada sam otišla u gimnaziju, i dobila naci-profesora srpskog koji je užasno uživao u našim gramatičkim i pravopisnim greškama. Tamo sam se opismenila. Skroz na skroz. Zareze sam doktorirala. Ipak, ovaj blog sam uvek tretirala kao mesto gde važe neka moja pravila, kao da je sasvim ispravno da se rečenica počinje sa veznicima i, a, ali ili da poštujem neku svoj redosled reči u rečenici.

Ovih dana sam lenja, što i nije ništa novo, ali me sada muči i dugme razmak na tastaturi mobilnog telefona. Ranije sam i marila, pa sam dosta jako pritiskala, ali, u poslednje vreme mi je svejedno. I, zarezi su odjednom postali irelevantni. Upravo tada sam došla do zaključka - onepismenila sam se.

Međutim, izdvojila bih nešto što mi smeta i što mi je smetalo. Šta će da mi smeta, još uvek ne mogu da spoznam.

Pa, da krenemo.

Ranije:

  • nebi. - jedino više iritirajućeg od ovoga može da bude ako bi u sred rečenice n bilo veliko slovo. Ja ne bih, ti ne bi, on/a/o ne bi; mi ne bismo (zajedno!), vi ne biste (zajedno!), oni/e/a ne bi.
  • nepravilna glasovna promena; uglavnom kao podpredsednica, isčekivajući, radostna. Postoje određena pravila. Postoje zvučni i bezvučni suglasnici. Postoji tvorba po mestu. Molim vas, naučite to. Nije teško.
  • Vi će te to uraditi. - ova rečenica je pogodna za analizu pošto ukazuje na jednu veliku glupost i jednu zanimljivost. Naime, ćete je enklitički (nenaglašeni) oblik pomoćnog glagola hteti u prezentu. Ja ću, ti ćeš, on/a/o će; mi ćemo, vi ćete, oni/e/a će. Drugo što upada u oči jeste uraditi. U srpskom jeziku favorizuju i smatraju ispravnom konstrukciju da + prezent glagola umesto infinitiva, kao što je slučaj u hrvatskom jeziku. Naravno, svi ponekad više volimo upotrebljavati infinitiv, ali s vremena na vreme mogli bismo da upotrebimo i gorepomenutu konstrukciju.
  • ... - najiritantnija pojava. U istom rangu sa ?! znakom. U redu je da ih koristimo u situacijama gde je zaista neophodno izraziti da je to nedovršena misao, ili da smo se neverovatno začudili, ali, lepo je rečeno da sve što je previše jeste i preterano.
Ovih dana:

  • zarez iza veznika a i ali - to se nauči. Kraj priče, nema ali.
  • jako, puno, mnogo - za sva vremena: jako izražava intenzitet i suprotno je slabo. Puno izražava količinu i suprotno je prazno. A mnogo jeste ono što niko ne koristi kada želi da iskaže da je nešto suprotno od malo. Tako da, jako hvala, puno hvala... Zaboravite. Mnogo hvala je sasvim u redu. I hvala lepo može da prođe.
  • u vezi - ne postoji. Može biti u vezi sa tim predmetom, nikako u vezi predmeta. Nikako.
  • reko, proso, kazo, prepado - rek'o, pros'o, kaz'o, prepad'o. Isto važi i za il', al', reko'.
  • glagol trebati - treba da pođem (prezent), trebalo je da pođem (perfekt), trebalo bi da pođem (futur). Glagog trebati se drugačije menja u srpskom i hrvatskom jeziku; u srpskom jeziku je bezličan.
  • pasiv - u engleskom jeziku je sasvim opravdano, zato i imaju passive voice. U srpskom nema. I trebalo bi da se izbegava. Uvek može da se zameni, samo treba da budemo kreativni.
  • instrumental - za društvo ide s kim, za sredstvo ide čime. Znači, došla sam busom. Ne došla sam sa busom. Osim ako bus nije nadimak. I tada treba da stoji veliko B.
Sad bih malo da skrenem sa priče. Pojedine reči smetaju mom poimanju srpskog jezika. Bruka, brutalno, haos, fenomenalno i mahinalno.
Uvek moram da dodam izvorno značenje kada spomenem jednu od prve tri reči. Tako kada nekome objašnavam kako je to bilo brutalno, znači da nije brukica i da je sve super prošlo, pošto smo napravili haos, nego da je to bilo svirepo i okrutno.
A što se tiče druge dve reči - uvek se setim dve narodnjačke pesme kada ih koristim u govoru. Šteta, prava šteta što se rečnik popriličnog broja ljudi tako proširuje.

Nažalost, to je sve čega se mogu setiti. Verujem da ima još mnogo. Nekako, na kraju mi izgleda sasvim iskreno i legitimno da se zahvalim svojim profesorima jezika, pri tome misleći na profesoricu engleskog i ruskog jezika, kao i gorepomenutnog profesora srpskog jezika i književnosti. Utuvili su nam (bar se nadam) da uvek treba da se potraže rešenja koja odgovaraju jeziku koji nam je maternji.

Ponosna sam što sam pismena. Tr00 sam.

Thursday, April 7, 2011

Čudan je ovaj april.

Retko čega se mogu veoma jasno sećati iz detinjstva. Obično su to neke sekvence koje ne traju duže od par sekundi. Imam izlomljeno sećanje.

Jedino čega se jasno sećam jeste period kad sam imala oko šest, sedam godina. Zapravo, nije ni period, nego određena radnja koja se ponavljala. Na lokalnoj televiziji su pred vesti puštali blok pesama Enye. Tata bi me uvek pozvao da sednem pored njega. Kada bih se smestila, tata bi pojačao tv i počeo da mumla tekst. Tek sam kasnije uvidela da je to mumljanje, s obzirom da moj tata ne zna tekstove, pogotovo na irskom. Uglavnom, sedeli bismo na trosedu i gledali u taj tv. Iskreno, meni je to bilo mnogo dugo. Još uvek imam osećaj da je to trajalo oko sat vremena, iako mi isustvo i razum govore da je to trajalo mnogo manje. Tata bi povremeno rekao kako je Enya lepa žena. Kako ima kvalitetne i lepe spotove. Kako ima divan glas. I kako je lepa žena. Mislim da je Orinoco flow najviše voleo.

Otišla sam da poslušam neku pesmu što mi je prijatelj poslao. Nije me oduševila. Pomislila sam šta bih mogla da poslušam u susret ovom divnom danu. Mahinalno sam ukucala Caribbean Blue.
Suze su potekle.
Valjda sam se setila te slike iz detinjstva.


Nekako... Fali mi da bude mala i zaštićena. Život za odrasle je daleko uzbudljiv, ali, isto toliko i naporan u nekim segmentima. Da mi je barem na sat sklupčati se pored tata i gledati spotove dok on govori kako je ona lepa.

Only if.


Thursday, March 31, 2011

Nacrti

Uskoro će april.
To mi je omiljeni mesec. Ne zato što sam onda rođena, nego, verujem da se onda zaista mogu osetiti sve čari proleća. Prolećne kiše, posle kojih se oseća miris zelene trave u vazduhu. Mirisni cvetovi koji su pre par dana bili pupoljci. Šarenilo. Duži dani. Sunce sa povetarcem.
Ono što ja najviše volim jeste jorgovan, koji taman cveta oko mog rođendana.
Moram da priznam, ovom proleću sam se radovala kao nikada pre.

Naravno, sve je to propalo. Svi planovi su se srušili kao domine, jedna za drugom. Cap, cap, cap.

Mrzim fakultet.

S druge strane... kupila sam cvetne helanke. I koristim voćne šampone. I sad sedim na terasi sa laptopom i slušam Nouvelle Vague. Gledam pupoljke u Beogradu. Iskreno, ne smeta mi. Ali, nekako više volim kad nemam ispit oko mog rođendana, ili možda čak, i na moj rođendan.

Upropastila sam danas jedan od omiljenih džempera. Kardinalna greška. Juče sam dovela knjige u red. Grickam nokte.

Nemam inspiracija više. Mislim da je kreativnost nešto što se mora negovati. Ne sećam se kada sam poslednji put uzela da nacrtam nešto. Kosa mi je mokra i uvija se jer je ne sušim.

Usne su mi ciklama. Podočnjaci veliki. Bili su i ranije, tako da, čisto da neko ne pomisli da se razbijam od učenja. Mada bih mogla.

Češkam se. Šugava sam.

U poslednje vreme kuvam mnogo. Nedavno sam oprala prozore terase, ali usled kiša, opet su se zaprljali. Sizifov posao, rekla bih.

Fale mi ljudi. Sledećeg vikenda idem za NS da vidim prijatelje. Volela bih da mogu da produžim.

Mislim da je najbolje da od danas prekine sve prijateljske i rodbinske veze i da se nikada više ne vratim u rodni grad. Fukala me akademska karijera, ali, doista.