Sunday, July 27, 2008

Naive

Izvinjavam se, zaista ne znam šta mi je u poslednje vreme. Kada se saberem i priberem i odredim ciljeve u svom životu, vratiću se. Do tad, jedno najtoplije zbogom.

Vaša Naive koja ima pravo da u ovim godinama menja život iz korena

Wednesday, July 16, 2008

CSI - Crvene Starke Ivane

Ovo će mnogima da izgleda detinjasto, prenaduvano i krajnje neshvatljivo, ali, kao što sam već bezbroj puta rekla, vi niste u obavezi da čitate ovaj blog. Prema tome, imate izbor. Eto vam malo demokratije.

Pre par dana, tačnije jedanaestog avgusta oko šesnaest časova se dogodio nemili događaj u porodičnoj kući. Spremala sam se da idem u selo sa bratom. Dok sam se u žurbi pakovala, tražila odeću, gledala gde mi je jedan par čarapa i usput još razgovarala, uradila sam nešto neoprostivo. Uzela sam starke u ruke, odnosno, spremala sam da ih obučem.

Pre par meseci je otišla ona crna guma oko njih, a pre par nedelja je pukao sam materijal, odnosno, odvojio se od đona. Zbog svih ti okolnosti, pažljivo sam postupala sa njima. Mama je vikala iz susedne sobe da mi je našla čarape. Od sreće, ustala sam naglo i zakačila starke... Ne znam da li mogu da nastavim sa pričom, uvek se potresem. Odvojila sam pola dužine đona platno od đona. Strašno!

Cvilila sam kao da sam mene povredila! Verovatno mnogi ne shvataju zašto je to meni tako dramatično, ipak su to obične patike. E, meni nisu.

Kupila sam ih kada sam završila osmi razred. Do tada mi nisu bile bitne. Međutim, počela sam da gledam seriju Bitange i Princeze, a tamo je jedan lik nosio crvene, plitke starke. Pošto sam se poistovetila sa tim likom, još jedino sam starke morala da nabavim. Isprva mi nisu hteli kupiti. Ali, sreća moja, jedne subote smo otišli do prodavnice, ja sam pokazala prstom na njih i od tada su bile moje. Samo moje.

Sećam se kada sam ih prvi put obula. Izvadila sam ih iz kutije, uredno zavezala, obukla omiljene farmerke i omiljeni crveni duks. Aaaa, kako sam bila ponosna dok sam koračala gradom! Kada sam se vratila kući, izula sam se, prebrisala ih i vratila u kutiju.

Planirala sam da ih nosim na koncertima, ipak je to idealna prilika. Šta da kažem, obožavala sam ih! Posle godinu dana sam odlučila da kupim još jedne i kupila sam ih. Te druge su poluduboke, u indi stilu. Jednostavno, zavolela sam starke! Kada ih pogledam, uvek se setim nečega. Drage su mi i sadrže toliko uspomene da nemam srca da ih bacim.

Juče sam obula svoje stare, crvene. U jednom trenutku sam shvatila da ću osetiti asfalt ako nastavim da ih nosim. I tada sam razumela. One još nisu za ostavljanje u kutiju. Ne, posle dve godine, mi treba još mnogo toga da prođemo zajedno. I tako će i da bude.



Moje starkice

Tuesday, July 8, 2008

A Tribute to...

Skoro da je vreme da kažem laku noć sebi, ali, nisam mogla da odolim. Pošto sam pod jakim utiscima, morala sam da podelim ovo sa nekim.

Ovaj dan je bio opasno upropašten kada sam ja ustala u 14 časova. Da, u 14 časova. Sramota! Nekako sam se odgegala od jednog kreveta do drugog i bezveze šaltala programe. Zapravo sam čekala jedan odgovor. I, kada je stigao, taj odgovor je bio negativan. Samo sam se povukla nazad u krevet i nastavila da popunjavam sate dosadnim šaltanjem.

Cvilila sam. Da, cvilila sam od muke. Ovih dana imam dosta problema i taman mi je to trebalo, a ja ne želim da idem sama. Bože, ne ide mi se na taj tribute ako idem sama. Jedina opcija za društvo - tata. Zašto? Ovako, osobe koje slušaju tu muziku ili ne mogu ili ne žive ovde. Onda, osobe koje su tu, a mogu ne slušaju tu muziku. Jedino je moj otac zadovoljio sve standarde.

No, ni dalje mi se nije išlo. Mama je predložila da odemo do tetke i ja sam sa oduševljenjem prihvatila tu ideju. Otišla sam do kupatila i oprala kosu kada sam čula mamu kako govori da idem na koncert. Na moje pitanje zašto, sledio je veoma logičan odgovor. Moj tetak ide. Pa, naravno, čovek koji je u muzici pola života želi da vidi i to! Ponekad sam do bola glupa...

Spremila sam se, međutim, tata je počeo da negoduje i da govori kako neće biti dovoljno karata. Dok sam oblačila svoje skoro iskidane crvene plitke starke, on je odustao od svega. I onda smo ga mama i ja ubedile da će sve biti u redu. Pretpostavih da ljudi odavde baš ne slušaju tu vrstu muzike i da nema teoretske šanse da sala bude puna. Čak sam se i kladila da će sala biti poluprazna!

Dok smo išli ka tetkinoj kući, bila sam ubeđena da će malo ljudi doći i uporno sam ubeđivala da nije trebalo ranije da kupimo karte. Pričala sam kako se uvek prevarim u proceni?

Naime, kada smo sa tetkom i njegovim prijateljem došli do te scene, bilo je previše ljudi! I, rasprodali su svih 250 karata. O, divno! I onda je moj tata, junak te večeri, uspeo i nije me izneverio. Mi smo ušli unutra i našli mesta.

Ovaj koncert je bio tribute za Pink Floyd. Hteli su da stvore atmosferu sa jednog koncerta i pozdravljam takav entuzijazam i rad.

Naravno, to nije bio samo audio užitak, nego i video. Puštali su razne delove spotova i neke scene koje su snimljene.

Prva pesma me je rasturila skroz. To je bila Shine On You Crazy Diamond! Ah, ne sećam se kada sam se tako naježila! Bilo je fenomenalno! Onaj prostor, osetiš svako pomeranje, neudobna sedišta ti uništavaju zadnjicu, a ti doživljavaš katarzu!

Usledili su poznati hitovi i već sam nekako izgubila nadu da ću čuti jednu pesmu. I upravo tada sam čula taktove Wish You Were Here. Sve ovo je ostavilo dubok trag na mene, pre svega sa psihološkog aspekta. Međutim, nisam znala da bih u tom trenutku više želela da imam dečka pored sebe nego svog tatu koji me je uveo tamo.

Zaista strašno! Toliko sam prokleto želela da sam došla sa dečkom i da me je zagrlio, prošaputao nešto na uvo i rekao - I just wanna hold your hand... Jer je to malopre video na platnu.

No, nije mi ništa preostajalo, osim da se zavalim u sedište, pratim pesmu i razmišljam o svojoj drugoj polovini, mom Maksimu.

Posle toga je koncert bio završen. Prvi put sam bila ponosna što su moji sugrađani odlučili da naprave nešto ovakvo i što im je uspelo. I zaslužili su onaj gromoglasan aplauz i ustajanje u njihovu čast. Da bi nam se odužili, izašli su na bis. Another Brick in the Wall.

Da, taj ceo događaj je another brick in the wall. Uživala sam, zaista. Tamo sam sva moja osećanja pojačala, zavolela sam fiziku, oštetila sam sluh... Ali, uživala sam. I moj pratilac je uživao.
I tada sam shvatila da je moj idealni i poželjni pratilac te večeri bio moj tata. Zato je ovo veče tribute njemu.





...
Idemo kao dva druga,
i svaka nam je reč topla i duga.


Friday, July 4, 2008

Čuvar noći

Pre par dana sam sedela na haubi auta u dvorištu i posmatrala nebo. Hauba je bila topla, a vetar koji je duvao u tom trenutku je donosio sa sobom neko optimistično raspoloženje. Nebo je bilo vedro, videle su se zvezde, a svežina noći je donela mir i spokoj koji mi je bio već preko potreban.

Bilo mi je potrebno to vreme koje sam provela ležeći i gledajući nebo. U jednom trenutku sam počela uz neku izmišljenu melodiju da pevam na engleskom, odnosno, nabacala sam neke stihove. Dok sam tako pevušila, krenula je jedna suza niz obraz. Pa, još jedna... I još jedna...
Mogu reći da je to bila savršena noć. Tako sve idilično, čak mi ni suze nisu zasmetale.

Naravno, zapitala sam se zašto sam tako dugo čekala da budem sama. Verujem da je svima potrebno vreme da budu sami. Ipak, ne bi trebalo da preterujemo u tome.

Nedostaje mi onaj bezbrižni period. Znate, odete na selo, legnete na prvu livadu, skinete patike i posmatrate kako se vetar poigrava sa lišćem. Ili, još bolje, kada se umorite, pa odlučite da gledate potok. I tako sati prolaze, a vi i dalje gledate i ne možete da odvojite pogled.

Takva samoća je prijatna. Međutim, neki ljudi uvek moraju da uključe barem jednu osobu. Potreba u čoveku da se stvori grupa je jača od njegove potrebe da sredi probleme.

I tako, svi tražimo svoje grupe. Tražimo i tražimo... Dešava nam se da se pretvaramo, da odbacujemo svoje snove i stavove da bismo se drugima svideli. Prilagođavamo se ljudima koji nam nisu ni najmanje slični.
Brinemo se da ne pomešamo previše grupa, da ne stvaramo nepotrebne konflikte. Sebe stavljamo na poslednje mesto, jer, bitno je da pripadamo negde...

Koliko je to zaista bitno? Da se odreknemo naših ideja, stavova, vere? Treba da se utopimo u masi? Dokle smo spremni da idemo zarad osećaja pripadnosti?

Ako ostvarimo naš cilj, ubrzo uviđamo kako je to sve idiotski. Ne možeš da pronađeš svoje mesto pod Suncem, drugi ti se rugaju, a ti ispaštaš. Izgubio si sve, a nisi ništa stekao. Pardon, stekao si kvaziprijatelje koji te ni najmanje ne podržavaju.

Preduzimaš očajničke mere, umesto da popričaš sa pravim prijateljima. Činiš gluposti i one ti se sve obijaju o glavu. Ludiš, ne možeš da se smiriš, ne možeš da izađeš na kraj sam sa sobom...

I tada počiniš veliku grešku.

Dragi moj, ti treba da stvaraš sebi okolinu i grupe, a ne da se uklapaš u šablone. Ti treba da tražiš ljude slične tebi. Da tragaš za Naive i da je pronađeš. Ti treba oko toga da se potrudiš i nemoj da odustaješ!

Bori se, idi u potragu za srećom, nemoj da odustaješ i stvaraj svoja pravila. Znaš da ćeš naići na osobe koje ćete u potpunosti razumeti. Svet je divno mesto za življenje, samo, potreban je trud oko toga. Naš trud.

Ljubav je krajnja granica. Kada to dostigneš i postigneš, tada možeš da uživaš. Dotle, uživaćeš u mojoj prijateljskoj ljubavi. I ja ću uvek čekati tebe da me opterećuješ svojim problemima i obraduješ svojim uspesima.

Ipak, zbog toga prijatelji postoje.

.


Posvećeno dragom prijatelju koji nije želeo da me opterećuje