Tuesday, March 13, 2018

HB druže mali

Subota, 1. septembar 2007. godine.

Moj prvi post na ovom blogu. 
Sveukupno 231 objavljen post. 
Nikada monetizovan. 
Oduvek moj ventil.

Kada sam započela blog (nemojte da čitate prvi post, osetiću vaš transfer blama), imala sam samo jednu želju - da se negde i moj glas čuje.

Otkako znam za sebe, nikada se nisam mogla pomiriti sa nepravdom, bila mala ili velika. Vremenom sam odrasla i naučila kako da se ne nerviram previše ili kako jednostavno da pređem preko toga. I dalje mi nije svejedno, ali, našla sam drugi način da se izduvam. 

Ipak, tokom godina pisanja ovog bloga, shvatila sam da sam pisala iz još ponekog razloga. 
Prve godine bloga su prosto bile način da pokažem sebi da ja znam da pišem, da mi to nije hendikep. Ironija, išla sam na takmičenja iz besedništva i debate, a ipak je moj profesor srpskog jezika od prvog dana gimnazije dao meni povoda da sumnjam u svoje veštine pismenog izražavanja.
Svaki put je trebalo razmišljati, lupati glavu, biti inventivan, ne koristiti toliko infinitiva kao sad, jer božemoj, nije po pravopisu, i slično. U toj želji da se dokažem sama sebi, nastajala su neka dela koja me fasciniraju i danas. Ipak, to je neko prošlo vreme. Još se uvek malo štrecnem kad infinitiv obilato koristim ili kada upotrebljavam neke reči koje nisu skroz u skladu sa pravopisom, ali, šta god, imam skoro 27 godina i mogu da dozvolim sebi rizične poteze. YOLO, na kraju kraja.

Posle sam dodala tu političko-društvenu dimenziju (evo, sad me struka proganja jer politika jeste deo društva dakle nema smisla ovo što sam napisala, a ta sintagma se toliko koristi u svakodnevnom životu) pisanju, iako sam i taj aspekt sebe od malena gajila. 
Kao što sam već ranije rekla, bolela me ta nepravda, bilo reči da je meni lično nešto nažao učinjeno ili meni kao deo društva. 
Čitala sam novine kad sam bila drugi ili treći razred osnovne škole. Pratila sam vesti. Nosila sam crninu tri dana kad je Đinđić bio ubijen. Bila sam šesti razred. I teško mi je palo. 
Uglavnom, hvala svevišnjem, odrasla sam i po pitanju tog domena života.
Shvatila sam šta je politika, što je samo otežalo moje studiranje političkih nauka.  

I tu sam i prestala da pišem.

Jednostavno, naučila sam da se nosim sa nepravdom, politiku sam počela da izbegavam jer ne mogu više gafove kao političke poteze i političke poteze kao gafove.

Vremenom sam se odvojila od svega što mi je ranije bila strast, prostor za dokazivanje i hobi.

Zahvalna sam mojim malobrojnim čitaocima jer ne znam kako su uopšte došli do bloga (nikada ga nisam delila, donekle sam ostala potpuno anonimna), a ipak su bili aktivni. Pogotovo hvala na komentarima jer su mi oni dali vetar u krila da stvaram dalje.
Svesna sam da ovo sad zvuči kao zbogom školo nikad te nisam vol'o. 
Nije tako. 

Ovo je zapravo srećan rođendanu mom blogu. I svima u blogosferi.
Svake godine sam se setila prvog septembra da čestitam rođendan. Sve do pre par godina, kada sam nestala. I pre nekoliko meseci me je trgnula činjenica da je prošle godine bio DESETI rođendan

Čoveče, da mi je to pravo dete, sad bismo već išli u četvrti ili peti razred. Kabinetska nastava nije mala stvar.

Uglavnom, da ne dužim - ne znam da li ću opet pisati, ali hvala svima i posebno hvala mom blogu koji mi je u svakoj životnoj fazi dao ono što je bilo potrebno, bilo to prostor za iživljavanje ili kritiku ili jednostavno mesto da probam nešto novo bez osude.


Srećan 10. rođendan, druže mali!