Wednesday, September 24, 2008

Snopić svetle mudrosti


Prolog


Glavni junak se bori sa svojim unutrašnjim svetovima dok ga spoljašnji nemilosrdno guše. Smrad sredine, okruženja i najprometnijeg puta su joj se uvukli pod kožu. Nema više spasa... Koji lek? Njen brod za ostrvo Nade je već odavno otplovio, a ona je ostala sa plastičnim čamcem u učmaloj sredini. I ostala je da propada i propada i propada... do besvesti.

Tako sam se osećala pre par dana. Prepoznala sam u sebi neku neoromantičnu dušu. Večito neshvaćena ili pogrešno protumačena. Da, i ja volim ponekad da hiperbolišem, ali, ovaj put je zaista tako bilo. Ne podnosim kada mi neko izvrće reči, menja značenje rečenice ili naglo plane na mene. Prethodnih dana mi se baš to dešavalo i pomislila sam kako je to kraj, litica, ii kako fali još samo jedan korak da skočim u provaliju i da se spasim te agonije.

Kao ujka Vanja. Tokom cele pripovetke, niko ga ne šljivi ni pet posto, svi ga kritikuju, a on na kraju eksplodira. Očekivala sam neku sličnu situaciju... Ali sam me zapljusnuo vodopad. Zaplakala sam u školi. Valjda više nisam bila u stanju da se kontrolišem. Uostalom, prijateljice su mi pomogle i izuzetno sam im zahvalna što su mi pomogle da se saberem i priberem, nakon što sam se oduzela kao podeljena ličnost.

Naravno, to što sam psihički pukla nije bilo dovoljno, pa su me do kraja dana zlostavljali i još više uništavali moju krhku stranu (usna mi je pukla, profesor me mučio/zezao, neke kolege nisu bili obazrivi, prsti su mi ispucali, časovi su me ubijali u pojam, gušila sam se u izduvnim gasovima itd.). To je kao kada se posečete i taman zaboravite na to, međutim, slučajno uzmete so u ruke i osetite kako vas peče rana.

Htela sam da pobegnem sa časa, da pobegnem od tog bola i nesreće. Planirala sam da odem do bake, da se tamo malo smirim. Međutim... Zašto bi išta bilo idealno? Ili makar skoro idealno? Baka je otišla na selo... Odlučila sam da odem kući i da se konfrontiram sa svim svojim problemima (ne na mirni način, volim da se pravda zadovolji. Nisam pacifista kada je u pitanju moj integritet.) i da dam priliku boljem životu.

Koračala sam i presavila sam kičmu zbog težine torbe, i još sam usput tražila hlad. U susret mi je dolazio jedan poluslep čovek sa svoje dve devojčice. Držale su ga za ruke, a mlađa je stalno nešto poskakivala.
Pričali su o nečemu...

Tata, zmaj koji bljuje vatru je moćan, zato što on nikada ne umre, živi večito! - rekla je svom tati.
Draga, zmajevi ne postoje. I niko ne živi zauvek. - odgovorio joj otac smirenim tonom u nadi da će svoje dete produhoviti na tom, apstraktnom, nivou.
Ali, tata, oni postoje! I kažem ti, oni koji bljuju vatru žive više nego obični. - odlučno mu se suprotstavila.
Ne postoje, to je samo mit...

Čim sam čula razgovor, dobila sam inspiraciju. Osećala sam se kao da je snop svetlosti bačen na mene i da se iza vide anđeli koji uzvikuju Aleluja! Jeste kliše, ali sam se zaista tako osećala.

Zahvaljujući toj devojčici, dobila sam novu perspektivu mog očajnog dana. Sve je to stvar percepcije, kao što volim da kažem.

Naime, svađe su prolazne, izduvni gasovi nestaju, ćelije usne se obnavljaju, a verovanja nikada ne blede. Realno gledano, ako ste odgajani u porodici vernika i odlučite se za ateizam, uvek ćete braniti svoju veru ako je neko blati bezrazložno, setićete se da se prekrižite kada prođete pored križa, da se na Uskrs ništa ne radi itd. Takve stvari jednostavno ostaju urezane.

Hoću da kažem, u redu je ako neko veruje u zmajeve, pogotovo besmrtne zmajeve koji rigaju vatru. I još ako ima smelosti da se suprotstavi autoritetu, pokušavajući da objasni da ti zmajevi zaista postoje. Zato i volim decu. Njihovu imaginaciju i moć da promene svet.

Deca su me oduvek oduševljavali. Načini na koji se bore protiv odraslih su izuzetno kreativni. A odrasli su samo ljubomorne budale koje osećaju potrebu da decu ograniče. Da se razumemo, decu treba kažnjavati, to je sastavni deo odrastanja, ali... Pustite ih do sedme godine da veruju u besmrtne zmajeve koji rigaju vatru.



Epilog


Na kraju dana, nije bitno da li si belac, idiot (odnosi se na mentalnu zaostalost), dete, divokoza, najbogatiji čovek, genije svog vremena ili propalitet. Bitno je da ti imaš svoje besmrtne zmajeve koji rigaju vatru i autoritet koji će te vratiti na zemlju i pomoći ti da odrasteš i budeš zmaj. Koji bljuje vatru. Zato što on živi zauvek.



Life isn't about waiting for the storm to pass,
It's about learning to Dance in the Rain!


Friday, September 12, 2008

Vampire Temptress

Drage i dragi,

Mislim da sam konačno prolupala.

Naime, osim što sam paranoična zbog provale, ja sada nepoznatim ljudima govorim broj mog tate i kako on nije tu itd. Što je veoma idealno ako želite da opljačkate našu kuću. Nećemo da se lažemo, savršeno je kada imate glupog i nesvesnog saučesnika (mene).

Osim tog minornog problema, počela je i škola. To bi onda bio majorni (?) problem.
Uglavnom, profesori su žedni sveže krvi i, mogu slobodno reći, super im ide. Osim što su dobili prve razrede, odlučili su da nas, trećake, muče do besvesti. I to uspevaju logikom. Ne zdravorazumskom logikom koju svi posedujemo, nego, predmetom koji se naziva logika i čiji je otac Aristotel. Da, baš ta logika.

Na osnovu mojih prethodnih, sarkastičnih premisa, možemo da utvrdimo i da izvučemo logički ispravan zaključak. Ne volim logiku. Ironiju na stranu, ne mogu da shvatim kako možemo logiku da izučavamo, veoma mi je neopipljiva materija. Sve bih dala da opet učim psihologiju... Čak bi se i u drugi razred vratila! Naravno, pomogla bi činjenica da je profesor interesantan. Kažem, pomogla bi...

Da, prvaci... Mrzim ih. Žao mi je, imam užasnu averziju i treba da me je sramota, ali, ovi prvaci, to su mutanti! Svi se gube u školi, ne znaju da hodaju, nego se vuku i prave ogromne zastoje i gužve. Dajem im još mesec dana, a onda ću da počnem da vičem na njih. Tanka sam na nervima.
I, pobogu, desnom stranom se penješ, desnom stranom silaziš! Je l' to toliko teško upamtiti? Ne mogu da shvatim kako ljudi mogu da hodaju kao stoka najobičnija. Stoka čak ide u redovima!

U svojim besmislenim razmišljanjima sam došla do zaključka da nisam osoba za veze. Verujem da će to proći sa vremenom, ali, opet. Ne mogu da sedim i razmišljam gde je moja značajna polovina, šta radi, da li je dobro. Ne želim da mučim sebe na jedan besmislen način. Vremenom ću postati još zrelija, pa će me sve to stići.
Imam vremena.

Zapravo, možda i nemam. Ovih dana su svi zabrinuti oko mogućeg nestanka Zemlje kao planete, crne rupe, kraja sveta i tako dalje. LHC je doprineo velikoj zabludi i opštoj panici, pa se jedna devojka ubila jer je strahovala da će je progutati crna rupa.
Malo je glup razlog što se ubila. Iskreno, baš me zanima kakav je osećaj kada celu planetu proguta crna rupa. Volim da šetam po ivici.

Dalje, besmislica oko kraja sveta. Maje su imale proročanstvo koje govori da će kraj sveta biti 21. decembra 2012. godine. Moram reći, sve činjenice su na njihovoj strani, počevši od globalnog zagrevanja, pa sve do solarnih vetrova. Ipak, jedan lik je rekao da neće njemu Maje reći kada će biti kraj sveta.

I ja se slažem sa njim. Kao što je vreme relativno za svaku osobu, tj. različito protiče, tako i kraj sveta. Evo, ja se danas osećam kao da ću sutra videti četiri jahača Apokalipse, dok nekome cveta ljubav i sreća. To je kao poluprazna i polupuna časa.

Uostalom, ne razumem zašto svi doživljavaju kraj sveta tako tragičnim.

Svi koji veruju u Boga, karmu, nauku, znaju da ih posle čeka nešto bolje. Zato, treba svaki dan da živimo onako kako bismo hteli posle da živimo. Carpe diem! Oni koji veruju u nauku, znaju da ih posle ništa ne čeka. I zato, i oni treba da iskoriste ovozemaljsko vreme. Carpe diem!

Treba svi zajedno da uživamo! Da se radujemo kiši, prvom zraku Sunca, vetru koji se igra sa kosom... Treba da uživamo u dečijoj igri jer su deca najjača bića na celom svetu! Treba da divimo mladima koji su zaljubljeni, ljudima u srednjim godinama i starcima koji se drže za ruku jer su to ljudi koji nas mogu naučiti kako da uživamo i iskoristimo svaki trenutak našeg života! Da, to je ta sila, to je ta svetlost, to je ta nada koja drži celo čovečanstvo i osvetljava mu obraz.