Thursday, March 31, 2011

Nacrti

Uskoro će april.
To mi je omiljeni mesec. Ne zato što sam onda rođena, nego, verujem da se onda zaista mogu osetiti sve čari proleća. Prolećne kiše, posle kojih se oseća miris zelene trave u vazduhu. Mirisni cvetovi koji su pre par dana bili pupoljci. Šarenilo. Duži dani. Sunce sa povetarcem.
Ono što ja najviše volim jeste jorgovan, koji taman cveta oko mog rođendana.
Moram da priznam, ovom proleću sam se radovala kao nikada pre.

Naravno, sve je to propalo. Svi planovi su se srušili kao domine, jedna za drugom. Cap, cap, cap.

Mrzim fakultet.

S druge strane... kupila sam cvetne helanke. I koristim voćne šampone. I sad sedim na terasi sa laptopom i slušam Nouvelle Vague. Gledam pupoljke u Beogradu. Iskreno, ne smeta mi. Ali, nekako više volim kad nemam ispit oko mog rođendana, ili možda čak, i na moj rođendan.

Upropastila sam danas jedan od omiljenih džempera. Kardinalna greška. Juče sam dovela knjige u red. Grickam nokte.

Nemam inspiracija više. Mislim da je kreativnost nešto što se mora negovati. Ne sećam se kada sam poslednji put uzela da nacrtam nešto. Kosa mi je mokra i uvija se jer je ne sušim.

Usne su mi ciklama. Podočnjaci veliki. Bili su i ranije, tako da, čisto da neko ne pomisli da se razbijam od učenja. Mada bih mogla.

Češkam se. Šugava sam.

U poslednje vreme kuvam mnogo. Nedavno sam oprala prozore terase, ali usled kiša, opet su se zaprljali. Sizifov posao, rekla bih.

Fale mi ljudi. Sledećeg vikenda idem za NS da vidim prijatelje. Volela bih da mogu da produžim.

Mislim da je najbolje da od danas prekine sve prijateljske i rodbinske veze i da se nikada više ne vratim u rodni grad. Fukala me akademska karijera, ali, doista.


Friday, March 11, 2011

Jutarnja kafa

Ponekad se zapitam: koji most?

Izašla sam na terasu. Nije to ideja vredna prezira. Spustila sam kafu na pločice. Bosa sam. Naoblačuje se. Neko je ostavio cigarete. Verovatno Rols.
Nikad nisam probala.
Kresnuh šibicu. Svetlost obasja lice.

Izmučeno. Pod maskom podočnjaka. Ulepljeni obrazi od suza. Tunjav pogled.

Povukla sam prvi dim. Neiskusno. Počela sam da kašljem. Bacila sam cigaretu preko ograde pri tom proklinjući je.

Prokleta i ja bila.
Suze su opet potekle. Stropoštala sam se u ćošak.

Kukavica sam. Nemam snage. Volje. Želje.
Fali mi. Falim sebi.
Ne želim da jutro svane. Ne želim da osetim bedu svog postojanja. Ne mogu više.
Postala sam slabić. Senka. Lunjam i lutam. Samo... ne mogu da odlutam.

Čujem prve kapi kiše. Zapravo, osetim miris. Izlazim napolje. Četiri ujutro. Nema mnogo ljudi. Grad spava. Kiša pada sve jače i jače. Poneka kap zaboli.

Potreban mi je dom. Toplina. Ljubav.

Žedna sam.

Pojavila se prva zvezda na večerašnjem nebu. Tek je 4.16 i Suncu nema ni traga. Još uvek.


iz dnevnika Ave L.

Sunday, March 6, 2011

Nedeljni ručak uz Nouvelle Vague - nova tradicija

Uvek me je bilo sramota običaja. Prezirala sam tradiciju, pošto sam kul mlada osoba i to mi nije potrebno u ovom postmodernističkom globalnom društvu.

Uvek sam se stidela kada sam čula kako pričaju lokalni dijalekt. Nisam ih poštovala jer sam bila učena da je to gramatički nepravilno, i stoga, te osobe mora da su glupe kad ne poštuju standardni književni jezik države u kojoj žive.

Uvek sam prevrtala očima kada sam bila primorana da slušam zvuke tamburice. Nervirao me zvonki zvuk.

Uvek sam bila na drugoj strani porodice. Sama.

Sećam se, letos, sa napunjenih 19 godina, prevrtala sam očima na pevanje, moglo bi se reći, himne, moje nacionalne manjine unutar crkve u okviru jednog običaja u tradiciji mog naroda.

Sećam se, jesenas, sa isto toliko godina, stajala sam na Neuplatz u Klagenfurtu i pevala iste te pesme, koje sam prethodnog dana tražila na internetu, da bih, u agoniji ne iznalaženja, poslala bratu SMS poruku da mi prekuca tekst, da bih sutra dan mogla da nastupim sa pesmama moje nacionalne manjine iz mog zavičaja.

Ne mogu reći da sam odrasla preko leta.
Ni preko zime.

Jednostavno, kada sam se odvojila od doma, zavičaja, zvonkog zvuka, običaja, tradicije, shvatila sam koliko je to deo mene ma koliko se ja toj ideji opirala. Ponekad mi i previše nedostaje da čujem bunjevačke reči. Nekako mi se ozari lice kad sa pojedinim ljudima mogu da koristim majka za baku i dida za dedu.

Nedavno mi je zafalilo prisustvo na jednom običaju. Naime, svake godine, pred početak Uskršnjeg posta postoji Deb'o četvrtak. To je dan kada se jedu fanci, nešto kao krofne. Meni je to veoma neukusno, i pogotovo masno, ali, ove godine sam htela da pojedem barem jedan, makar sutra otkrila da mi se holesterol opasno povisio.

Danas sam odlučila da napravim nešto što se jede u ovom periodu. Nazvala sam mamu, a potom i majku. Mama još treba ponešto da nauči, a ja mnogo.
Ipak, ova vrsta učenja mi ne pada teško.

Jedva čekam Uskrs! Ili Cvijetnicu. Ili Pepelnicu. Svejedno, sve čekam. Ne zato što volim crkveni pogled na to, nego jer mi je to prilika da se iskupim za sve one godine neznanja i nepoštovanja tradicije.

E, sad još samo da zavolim pesme Zvonka Bogdana...