Monday, June 11, 2012

Milioniti.

Sedim na pločniku. Vreo je dan, iako nebo nadvijaju tamni oblaci. Pet do šest je. Čekam ga. Šta ako ovo nije to mesto? Šta ako ga nisam razumela dobro? Ne paniči, nije šest. Ima još pet minuta. Je l' to grmi u daljini?

Sedela je na pločniku. Morski povetarac joj je sušio kosu, kovrdžajući je. Ona voli kad joj se tako ukovrdža kosa. I haljina. Voli tu haljinu. Plavu na bele tačkice. Bez nakita. Ogoljena, a sakrivena ispod naočara i šešira. 

Šta želi? Čekam da ga zagrlim. Falio mi je. Dva do šest. Da li sam promašila mesto? 

Razočaraću je. Po milioniti put ću je ostaviti. Prepustiti je. Pustiti je. Ne mogu da se suočim sa njenim suzama.

Da sam barem ponela kišobran. Nebo se zacrnelo. Uf, to baš grmi, sve je bliže. Šest i dva je. Da li da ustanem i da ga potražim? Valjda nisam pogrešila.

Kad bismo bili u nekom drugom svetu, sve ispočetka, sve savršeno.

Ne mogu da  verujem da sam se opet prepustila. Kiša. Naravno. Ako može i grom da me pogodi sad. Ne mogu da verujem da sam opet nasela, opet sam se oslobodila, opet sam se dala, opet, opet, opet!
Zar sam uopšte mogla da dopustim da mislim da će biti drugačije? Voli, daj se, izgubi. Tako je, samo daj sve od sebe, izgubi sebe, joj, idiote, koji put, koji put?! Proklet bio!

Idi, molim te. Ne mogu da se suočim.

Umorna sam. Kad bi sve bilo odnešeno kao što talas nosi sve, kao što vetar ponese sve, kao što kiša spere sve. Kad bi sve bilo tako jednostavno, kad bi bol nestao odjednom. Svo pamćenje. Svi trenuci. Svaki ožiljak. Tako mi je potreban početak. Nova stranica bez tebe. Novi život.

Šta radi? Ne! Lena, ne, ne idi! Ne!!!

Poslednji put. Ikada. 

O, Lena, šta si učinila?! Lena, dušo, Lena! Šta si učinila...