Tuesday, April 27, 2010

Borhes u meni

Juče sam otišla na svoj profil na Twitter-u, što ne praktikujem. Posle dužeg vremena, naletela sam na ovo - Još 249 dana do Nove godine. xD Hm, jej...

To je cvrkut moje prijateljice. Iskreno, meni je to bio šamar. Direktno u mozak. Prvo što mi je palo na pamet je bila smrt, jer, zaista, izdržati još 294 dana do Nove godine, a zatim sve ispočetka... Previše je. U svakom smislu.

To je još toliko mučenja do Nove godine da me uhvati muka čim se setim. Dalje, čak i kada stignem tamo, moram sve ispočetka, opet januar, opet februar, opet mart, opet april... I tako u nedogled.
To ponavljanje me izluđuje, zaista. Taman nešto postigneš i onda sve ispočetka. Pomisao na novi početak me dotuče pre tog početka. Ne mogu tako.

Živim da bih živela, a to nije život.



Don't fear the reaper.

Friday, April 16, 2010

For She's a Jolly Good Fellow

Eh, pa doživela i ovu devetnaestu godinu.
A šta sebi da poželim?
Da upišem fakultet koji želim?
Da proputujem svet?

Da se nadam da ću da ostanem u kontaktu sa svim prijateljima?

Da konačno nađem sreću u ljubavi?
Da za sledeći rođendan procveta jorgovan?

Da zavolim tirkiznu boju?


Zaista, mogla bih svašta, ali, jedino što želim jeste da što bolje i lepše provedem ovu poslednju tinejdžersku godinu.



Cheers, mate!


Wednesday, April 7, 2010

Časovnik

Moglo bi se reći da sam neki pseudohumanista. Naime, ponekada sam u stanju da se u potpunosti oduševim ljudima i da danima budem inspirisana njima, dok, sa druge strane, mogu da se tako razočaram u celo čovečanstvo nekoliko hiljada godina unazad. Ipak, s vremena na vreme se pojavi neka svetla tačka. Valjda je to neko pravilo da bi ljudi bili optimistični, a ne duboko zakopani u svom pesimizmu.

Nego, da započnem priču. Juče smo brati i ja obećali da ćemo otići kod tetke. Moram da priznam, veoma sam bolesna i ovih par dana nisam uspela da iskoristim za san i odmor, nego za neko trčkaranje od prijatelja do porodice. Nekako sam se naterala da isključim alarm na mobilnom, premda me je nervirao. Tada sam se odvukla do kupatila, oprala kosu, uprkos činjenici da napolju kiša pada već dva-tri sata. Tako, veoma dobro raspoložena i veoma zadovoljna svojim trenutnim životom, sačekala sam tetku koja nas je obavestila da pre njene kuće moramo da svratimo do njene prijateljice. Prvo što mi je palo na pamet je bilo - show off. I bila sam u pravu.

Pošto je brat doneo tamburicu, moja tetka je isplanirala da svratimo kod njene prijateljice i da moj brat odsvira nešto majci njene prijateljice. Ono što sam ispustila u svojoj namrgođenosti jeste da ta žena ima devedeset godina.

Naime, kada je čula prve note, ona se oduševila, a to oduševljenje je propratila aplauzom. Kada je moj brat završio, ona je počela da priča. Da se smeje. Jednostavno rečeno, počela je da se raduje. Rečenice koje su mi se definitivno urezela jesu - Blago našim roditeljima. Svako ko ima ovakvu decu, treba da je srećan, jer je uspeo u svom životu. Blago njima.

Jedna starica, koju sam videla možda jednom u životu, potaknula me je na razmišljanje. U ovom savremenom svetu, gde svi žurimo, hvatamo neke apstraktne poslove, ljude, misli, gde nemamo vremena da sednemo ili popričamo sa prijateljem, u ovom užurbanom i sve okrutnijem svetu, još uvek postoje ljudi kao ta žena. Jeste da ti ljudi žive povučenim i mirnim životom, ali su oni tu da nas, ljude zaboravljene u vremenu, podsete da je život jedan i da treba i uživati u životu. Ali, istinski. Kao što je ona uživala dok je moj brat svirao.



Carpe diem!

Sunday, April 4, 2010

Dome, slatki dome!

Pre nedelju dana mi se ukazala fantastična prilika! Naime, radi se o seminaru na kojem su učestvovale skoro sve države Evrope. S obzirom da moj veoma naporan raspored, jedina misao koja mi se pojavila u veoma ispraznoj glavi - zašto da ne?

Krenuvši sa tim stavom, uvidela sam da je to zaista pametna odluka, barem u tom trenutku. U pitanju je organizacija koja se na nivou Evrope bavi očuvanjem različitih narodnosti i trudi se da poboljša njihove uslove u nedomicijalnim zemljama. Rekli su mi da su dva zvanična jezika engleski i nemački i to sam prihvatila kao konstantu. Naime, ako se logično razmisli, ima mnogo nacionalnih manjina koje žive u Nemačkoj ili su pripadnici nemačke nacionalne manjine u drugim zemljama. Međutim, posle nekoliko dana sam uvidela koliko je loš osećaj ako ne znaš nemački. Pogotovo na Skupštini, gde smo imali čak i prevodioce. Zaista je bilo mnogo zeznuto za nenemačke govornike.

U isto vreme, ima mnogo slovenskih naroda koji će pre pričati nemački (ako znaju), nego svoj maternji. I tada me ta cela situacija neodoljivo podsetila na Habzburšku monarhiju u XIX, tačnije na Austro-ugarsku nagodbu iz 1867. godine. Konačno su Mađari dobili priliku da se donekle izjednače sa vladajućim nemačkim narodom, ali su isto tako i Sloveni želeli istu priliku. Sloveni su u Austrougarskoj monarhiji bili treći narod po brojnosti i smatrali su da zaslužuju da budu izjednačeni sa Nemcima i, sada, Mađarima.

Iskreno rečeno, razumem ih. U potpunosti ih razumem. Skoro bih predložila istu ideju i ovde, jer, poenta svega je praktikovati jezik svojih predaka. Asimilacija koja je izvršena, sigurno nije toliko jako uticala na njih kada su oni sada aktivni članovi te organizacije. Jedino što vidim kao prepreku kao ostvarenju te divne panslavističke ideje jeste problem prevođenja. Jer postoji više slovenskih jezika i mogu da zamislim koliko bi kabina i prevodioca bilo potrebno da se sve to ispuni onako kako sam ja zamislila.

Ipak, možda je najbitnija ona misao - održati jezik i kulturu svojih predaka u eri globalizacije koja se izvrće u okrutnu amerikanizaciju (čisto objektivno, neNATO pogled).


Cela ova priča me dovodi do sledeće. Kako neko može reći da nešto što ti radiš od srca nije bitno? Pre svega, odakle toj osobi tolika komotnost i lagodnost? A drugo, koji kriterijum ta osoba može da koristi prilikom selekcije tuđeg rada?

Zaista, danas sve olako odbacuju i smatram da više ne postoji konsenzus vrednosti, nego svako vodi neku svoju spoljnu politiku. Iskreno, veoma sam povređena jednim činom, pogotovo što se to već drugi put dešava, ali, ako neki ljudi smatraju da nije vredno ono što radim, reći ću samo ono što sam naučila na ovom seminaru:

SCREW THEM.