Saturday, September 11, 2010

Kiša

Juče je padala kiša. One jake kapi koje se odbijaju od asfalta mnogo jače od običnih.

To je kiša koje spere bol. Tugu. Jad. Nesreću.

To je kiša koja daje nov početak.
Svež, čist, a najbitnije od svega - nov početak.

I danas je padala kiša. U Beogradu. Sitne kapi. One koje guše. Koje vraćaju sećanja. One kapi koje bole više od onih jučerašnjih.

Nije logično. Kao ni život.

This is the end, beautiful friend, this is the end, my only friend, the end.


P.S. Ko zna kakva će kiša sutra da pada?


Saturday, September 4, 2010

Ne mogu da verujem...

da sam zaboravila da čestitam blogu rođendan!

SREĆAN ROĐENDAN SA ZAKAŠNJENJEM OD TRI DANA!

U nadi da ćemo sledećeg prvog septembra 2011. godine slaviti peti rođendan, želim ti još mnogo postova u predstojećoj godini, da me uvek trpiš ovako kao i sad, da me uvek saslušaš i da podeliš sa svetom sve što je i dobro i loše!

Živeli!

Još mnogo rođendana ti želi tvoja Naive!

Friday, September 3, 2010

Suncokret za 30 dinara

Volim ljude ponekad.

Pre dve nedelje sam se vraćala kući sa seminara i gledala sam koliko novaca imam kod sebe. Imala sam nekih trideset dinara i odlučila sam da ih istresem za semenke. To je šest časica suncokreta!
No, idem tako i već stižem ka svom cilju, Semenkari. Tamo radi jedan čovek koji je izuzetno pristojan, uvek me pozdravi, a ja, kao svako fino vaspitano dete, otpozdravim ga.

Ponekad poslednji novac dam na semenke i onda malo popričam sa njim. Obično mi kaže kako me je video u novinama i kako prati šta radim. Osećam se počastvovano, pošto je očigledno da imam obožavaoca.
Nego, da se vratim priči. Ušla sam u semenkaru i rekla sam mu da želim suncokret za trideset dinara. Pošto je video da oko vrata nosim karticu sa imenom, pitao me je šta je to. Pošto sam mu veoma učtivo objasnila čime se trenutno bavim, usledio je kratak govor.

Život je izazov.
Život je borba.
Znanje se stiče učenjem i trudom.

Ruku na srce, nije rekao ništa novo, ali, u tom trenutku i na tom mestu, kao da su mi se otvorile oči.
Da, život je izazov. Svaki dan donosi nešto novo. Nikada ne znaš čemu se možeš nadati. Nikada ne znaš kada će telefon zazvoniti i da li će te vesti oduševiti ili rastužiti. Poenta je što nikada ne znaš. I, živiš u neznanju i nadaš se najboljem.

Život je borba. Uvek bila i uvek će biti.
Od trenutka kada udahnemo vazduh, do trenutka kada ispustimo poslednji dah, sve je borba. Svaki dan je borba. Svaki sat je borba. Svaki minut je borba. I uvek ima gubitnika i pobednika. I to je normalan tok stvari.

Što se tiče znanja, čovek je u potpunosti u pravu. Mogu ja da imam svo znanje ovog sveta, ali, šta mi vredi, ako se ne potrudim da uradim nešto konkretno sa njim? Isto tako, mogu da se trudim da nešto uradim, ali džabe kada mi fali znanje. Jednostavno, to su dve stvari koje idu zajedno. I to je prirodni tok stvari, valjda.

Obožavam da tamo kupujem semenke, rekoh vam to već?

Kratka poduka

Ljubav je tako varljiva konstanta.

Pojavi se kada je najmanje očekuješ i nestaje kada ti je najviše potrebna.

Nervira me što svi misle da je ljubav moguća samo između zaljubljenog para. Šta je sa bratskom ljubavlju? Očinskom? Majčinskom? Prijateljskom?

Zašto smo zaboravili na druge vrste ljubavi? Kao da ovaj svet nije dovoljno težak sam po sebi, pa da još samo moramo da tražimo našu drugu polovinu? Šta je sa onim celim osobama što nas bezuslovno vole i čekaju da se opametimo i da shvatimo da je njihova ljubav najjača?

Volim te, majko. I uvek ću dolaziti kod tebe makar mi to bilo skroz na drugom kraju sveta. Jer ja znam da cenim pravu ljubav.

Thursday, September 2, 2010

Uskomešanje

Volim činjenicu da sam emotivno osakaćena. Volim činjenice, uopšteno. Sa činjenicama i podacima uvek znaš na čemu si. Možda je to razlog zašto volim debatu. Činjenice i same činjenice. Divota! Nema komplikacija. Nema bespotrebnih objašnjavanja sasvim očiglednih stvari. Samo razum. I činjenice.

Emocije su komplikovane. Zahtevaju više rada. I pažnje, pogotovo pažnje. Zapravo, oduzimaju i vreme, dragoceno vreme koje se moglo iskoristiti na pronalaženje nekih činjenica i prihvatanje istih.

Srce mi se cepa već par dana. Mrzim emocije. Volim emotivnu osakaćenost moje ličnosti. Nedostaje mi. Bili su lepi dani kada nisam marila za tuđa osećanja, pa se nisam bavila ni svojima. A sada, poželim da nestanem koliko me duša boli.

Želim da plačem. Ne mogu.
Želim da se smejem. Ne mogu.

Danas je na koncertu s vremena na vreme dunuo vetar, pa sam imala holivudski osećaj u mojoj kosi. Prokleti vetar koji nosi neku notu sete i tuge je duvao u lice dok sam se vraćala kući, podsećajući me svakim korakom na neminovnost događaja i na prošle sekvence. Poželela sam da pada kiša. Da spere sve što je loše. Da očisti ulice i krovove. Da nam da još jednu šansu za novi početak.

Želim da plačem, ali ne mogu. Ponekad je prokleta i ova emotivna osakaćenost....