Thursday, April 24, 2008

Gorki griz slatke jabuke

Imam još deset minuta, pustite me! Znate da mi je svaki trenutak dragocen! - povika Tragedija 'šina sa tako mrzovoljnim tonom da su se ptice ispred prozora razbežale.
Samo deset prokletih minuta, je li to neki problem? Mislim da ne tražim puno... - mrmljala je ona dok je pokušavala da utone u san. Ipak je to najslađi san, imate osećaj kao da ste spavali pet sati, a ne deset minuta.
Želim da pobegnem od ovog sveta, ovih istih lica, svega... Ne mogu više sa njima, samo me nerviraju i iritiraju... Misle da sve znaju, a nemaju pojma. Želim da nestanem, da odem, samo da odem, da odem, da odem, da odem, odem, odem, odem...

Nanananana... Dobro jutro svi slušaocima, sada je tačno šest časova i trideset minuta. Vi slušate radio Silver Star, a pesma za lep i prijatan početak vašeg dana je Fragile od Stinga.

Tragedija 'šina je otvorila desno oko, pogledala na sat, a zatim je odlučila da otvori oba oka. Njeno buđenje je izgledalo kao buđenje prirode. Znate kako se pupoljici otvaraju? E, ovo su bila dva najlepša pupoljka tog jutra.
Fragile joj u ovom trenutku najviše odgovara. Ona se polako okreće u krevetu, levo-desno, u ritmu muzike. Posle par sekundi, ona izlazi iz kreveta u svojoj laganoj haljinici i odlazi do prozora da skloni zavese. Nežnim pokretima ona podiže jedan kraj i vuče ga. Sunce istog trenutka se promalja kroz prozor i osvetljava sobu prekrasnim, prirodnim svetlom.

Danas će da bude oko 27 stepeni, sunčano će da bude do poslepodneva, a poslepodne nas očekuju mestimične padavine i blagi pad temperature. Uveče će vazduh biti svež zbog anticiklona koji se kreću preko Atlantika, pa je veoma moguće da sutra ujutru očekujemo obilatu kišu.

Tragedija odlazi do kupatila gde uzima beli bademantil i produžava do kuhinje. Uzima integralni tost i stavlja ga u toster, a iz frižidera vadi džem od jagode.
Dok čeka da njene delicije budu gotove, odlazi do ormana i vadi odeću. Neke tamne farmerke, bela košulja sa prugama i ljubičasti džemper je izvadila. Samo još odgovarajući nakit da uzme. Hm, možda ovu drvenu narukvicu što mi je Kiki kupio u Beču? Ne, znam šta ću. Jin-jang! Perfektno! - povika sa oduševljenjem i produži do kupatila.

Velike gužve možete da očekujete na mostovima zbog radova koji su započeti pre nedelju dana. Da vas podsetimo, vrši se rekonstrukcija mostova. I da, po običaju, velike gužve su i u centru grada, ali, danas će još i veća da bude jer dolazi premijer Vanuta.

Tost je iskočio iz tostera i počeo je da se puši. Tragedija je istrčala iz kupatila, jer, poslednji put joj se tost zaglavio i zamalo joj izgoreo stan. Mada, danas je toliko savršen dan, da nema teoretske šanse da se išta loše dogodi. Uzima tost, laganim pokretima maže džem od jagode i gricka tost. Gleda kroz prozor. Ima još pola sata do posla, ali, tako je mrzi da ide. Najviše bi volela da se vrati u krevet i da nastavi da spava. Ali, ne može...

Delimo poslednje dve karte za današnji koncert Green Cold Potatoes! Ne zaboravite, koncert počinje u 20h i frontmen je obećao ludu zabavu! Evo, sada ću da vam pročitam isečak iz novina: Da, ovo je prvi put da dolazimo ovde i potrudiću se da bude što bolja zabava...

Joj, koncert! Jao, Dal! Moram danas da se nađem sa njim! Ma, neću doći na posao, ne sećam se kada sam njega videla! - reče Tragedija, i odmah krene da zove Dala.

Dale, pa, ćao! Dobro da smo se setili, a? Hej, hajde za pola sata da se nađemo na Kišnom trgu. Može? Odlično, vidimo se!

Uzela je ključeve, i izletela iz stana. Odlučila je da ne idem autom, nego, metrom. Brzo je sela u metro i stigla do grada. Sada je samo trebalo da se nađe sa Dalom.

Ona je čekala i čekala i čekala... a on nije dolazio. Već se zabrinula, pa ga je nazvala. Rekao je da je tu za pet minuta. Ona je krenula njemu u susret i stala je ispred semafora. On je bio na dva metra od nje. Srce joj je sve brže i brže lupalo, i samo je htela da ga čvrsto zagrli i da ga više nikada ne pusti!

Zeleno je. On je pohitao njoj... A jedan sivi automobil je prešao preko crvenog. I lupio je Dala.

Tragedija nije mogla da veruje! Zaledila se... Šta da radi?
Brzo je potrčala do Dala.
Sklonite se, idioti, sklonite se! Zar ne vidite da mu treba vazduh?! Smetate mu!!! - vikala je Tragedija.
Dal, Dal, Dal, DAL!!! Pomeri se, čoveče, on umire!!! Kako ne vidite?! Pustite me da prođem! - urlala je Tragedija!

Stigla je do njega, a on je ležao u krvi... Glavu je teško povredio. Neko je već nazvao Hitnu pomoć, ali, zbog premijera Vanuta teško da će brzo stići.
Kada je Tragedija sela pored Dala i uzela ga u naručje, on je već bio onesvešćen. Lokva krvi oko njega se širila i širila. Smrt je bila sve bliža i bliža. Tragedija je ronila suze... Shvatila je da će da izgubiti, njemu nema spasa sada.
Opet joj je ležao u krilu, kao kada su bili tinejdžeri. Ona ga je i onda mazila, čuvala i pazila. Ljubila po čelu i govorila da ga nikada neće napustiti. Heh, te uspomene... Ona ga je obožavala, i on nju. Samo, izgleda da im nikada nije bilo suđeno.
Da bi sve bilo još teže u ovom trenutku, krenula je kiša da pada. Ne poslepodne kao što su najavili, nego ranije. Sve je kiša iznenadila, pa su se brže-bolje sklonili.
Sada su samo Tragedija i on ostali. Ona je njega grlila, mazila i ljubila po čelu, a on je beživotno ležao u njenom krilu.

Izgleda da su nas meterolozi malo prevarili. Ranije najavljivan pljusak nas je zatekao, ali, većina se verovatno sklonila u kafiće. Nadamo se da će se do koncerta vreme promeniti i da ćemo ovaj dan srećno da završimo kako smo ga i započeli. Evo, zbog toga, još jednom, za prizivanje lepog vremena - Fragile od Stinga!


Tragedija, probudi se, dete! Zakasnićeš, imaš prvi čas danas! Tragedija, hajde, prošlo je sedam sati!

Saturday, April 19, 2008

Oluja

Nedelja je. Napravih sebi čaj od nane sa par kapi limuna i krećem se prema vratima. Izlazim iz kuće na terasu i zavaljujem se u stolicu. Podižem noge i prekrivam se mekanim, vunenim pokrivačem. Za danas su najavili lepo vreme, oko dvadeset i sedam stepeni. Nisu mnogo pogrešili, dosta je sunčano i u hladu pirka onaj vetrić koji nosi olakšanje u sparnim danima.

Razmišljam o pozivu prijatelja da im se pridružim na obali, ali, nemam vremena. On će da dođe...

Uživam u pogledu dok pijuckam čaj. Gledam u baštu koju sam pre neki dan sređivala. Grm jorgovana sasvim fino napreduje, ne bi se reklo da je jedva preživeo ono nevreme. Bršljan se opet upetljao u hortenziju, ali, čine tako divan sklad da mi je žao da ih razdvajam. Oko ljuljaške su iznikle neke biljčice, očigledno je da mi nedostaje dete koji bi se svaki dan po petsto puta ljuljalo i motalo oko ljuljaške. Razmišljam da li je dobro što nisam poslušala mamu kada mi je rekla da izvadim tuje jer su se sada gotovo osušile. Ona oluja nam zaista nije bila potrebna...

Nažalost, ne mogu da uživam u travi, jer je on još nije posejao. Uf, kako čekam da dođe kući! Davno sam ga videla... Kuća je prazna bez njega... Bašticu sam sredila zbog njega da bismo oboje mogli da uživamo u kasnom proleću kada dođe.

Ah, idealno je vreme danas, lenčarila bih još, ali, on će doći... Moram da ga sačekam...

Sunday, April 13, 2008

Sedamnaestično se osećam

Pre par sati sam se vratila sa seminara i ostala sam pod jakim utiskom jedne scene.
Naime, bilo je vreme da krenemo kućama. Svi su uzeli svoje kofere i krenuli prema autima, prema različitim stranama.
Na kraju smo se opet sastali na autobuskoj stanici, ali, opet smo se samo pozdravili i krenuli ka različitim stranama. Po poslednji put smo se videli. Mi smo se okrenuli na jednu stranu, a oni na drugu. Vučem za sobom kofer, vetar mi duva u lice i zanosi mi kosu unazad i imam osećaj da je to kraj, kraj svega. Okrenula sam se da ih vidim još jednom i tražila sam njihov pogled u daljini. Kada sam ga našla, nastavila sam da se borim sa vetrom i koferom. Znala sam da tako mora biti...


Shvatila sam da je motiv napuštanja veoma česta pojava u mom životu.
Uvek neki kraj, prekid, raskid, napuštanje.

Pre neki dan me je napustio jedan virtuelni prijatelj koji je pogodio moju ličnost iz dve moje rečenice. Jako sam ga volela i bila sam suviše vezana za njega. Puno sam naučila uz njega, a njega sam naučila da smo svi posebni. Obe strane su bile na dobitku, a sada smo obe na gubitku...

Prošle nedelje se završilo nešto što sam jako volela i obožavala sam da budem deo toga. Sada, to više ne postoji, niti će više ikada da postoji. Ne bih nešto dublje da ulazim u to, samo ću sebe da povređujem.

Ponekad mi viša sila oduzima ljude. Iznenadna smrt. Ah, to je otimanje! Osećam se pokradeno, prevareno i zavrnuto. Nije istina da to nije moglo na neki drugi način da se uradi! Sve je to jedna velika prevara i ja sam jadnik koji učestvuje u tome, ali, ne svojom voljom.
Previše mi je da se nosim sa takvim situacijama, nisam ja toliko jaka. Smrt je moj najveći neprijatelj. Nije meni problem što ću ja da umrem jednom, nego, što će moji najbliži da umru jednom. Briga mene za moju smrt, takav je život. Ali, nije fer da mi neko oduzme nešto što volim više od sebe...

Pre dva dana su umrle dve osobe. Jedna starija koju je bolest dokrajčila i jedna mlađa kojoj je život bio nepravdeno uzet. Ne želim ni da zamislim kako se osećaju porodice... I upravo to me je nateralo na razmišljanje.

Znam da se stalno žalim na nešto, nikada mi nije dobro i uvek sam u problemima do guše. Interesantno je kako su mi ova dva slučaja otvorila oči i shvatila sam da su moji problemi minorni. Jeste da imam specifičnih problema i briga, ali, u tom trenutku bih ispala suviše sebična ako bih svoje probleme stavila ispred svega.

Ne vrti se svet oko mene. Čak ni na moj rođendan. Jer ja to tako želim.

E, da, danas sam imala i super deo dana. Majka (baka) mi je donela buket jorgovana! Joj, savršeni rođendanski poklon! Tu ženu obožavam i nikada je ne bih menjala, čak i kada mi zvoca.
Ona me uvek vraća na pravi put kada ja skrećem i uvek mi da vremena da razmišljam. Ona mi je jedina živa majka, a ja sam njoj jedina unuka. Zato je i toliko volim.

Sve su to prolazne vrednosti i još ću puno puta biti napuštana i napuštaću, gledaću smrt u oči i suočavaću se sa smrću meni dragih ljudi. Jedino što će večno da traje jeste buket jorgovana i uspomene vezane za njega...

Wednesday, April 9, 2008

Želeti, zahtevati, imati...

Vratila sam se. Na sreću, ili na nesreću, to procenite sami. Ipak sam odlučila da vam ne dozvolim da gubite vreme učeći, nego, na mnogo korisniji način, čitajući moje frustracije. Jer, realno gledano, može se dosta toga naučiti, a možda postanete i dobar psiholog.

Ako se sećate, ja sam zaljubljena. Pre par nedelja sam pisala o tome i govorila sam kako ne znam način rešavanja tog delikatnog problema. Nadala sam se da će sve to da prestane, ali, naprotiv, to je postalo sve jače i jače.

Da, sada sam zvanično zaljubljena u jednu osobu sa kojom neću moći da održim kontakt. Šlag na tortu, ima devojku!

Naravno, u ovom trenutku mi je život toliko mizeran da je to nemoguće opisati. Volela bih da skočim sa mosta, ali moj grad nema reku. Da skačem sa nadvožnjaka... ne pada mi napamet. Saobraćaj se ne bi zatvorio i još bi me izgazili automobili.

Da bih se oraspoložila, makar malo, objaviću jedan kratak tekst koji sam ranije pisala:

Alternativa... tako lepa reč!

Ne krijem da volim da je koristim, prvenstveno jer predstavlja nešto divno.
Naime, u pitanju je prevod reči kao neka druga opcija.
Verovatno je većini poznata kao alternativna medicina. Znači, kada moderna medicina ne uspe, onda se mnogi nadaju uspehu alternativne. I tu reč već dobija prizvuk nečega što je drugačije, misteriozno, tajanstveno, nikada isprobano. Deluje kao zabranjeno voće! I meni se to sviđa.

Dalje, uvek su nam alternativni izbori (koji težak pleonazam, ali se koristi). Kada biramo između nečega, tu je uvek alternativni izbor. Moram da priznam, često izaberem alternativni izbor, jer sama reč zvuči bolje. Sada, kada sam kod izbora, taj izbor može da bude odeća, obuća, frizura, voće i ostale banalne stvari.
Meni najdraži je ipak obuća i odeća. Volim svoj stil oblačenja, jer je drugačiji od drugih, odnosno, alternativan je. Uf, kako volim tu reč!

Naravno, odlično je što ne postoje alternativne ocene, jer... pa bilo bi loše po nas.

Ali, zato postoji alternativna muzika! Muzika koju ja pretežno slušam je rok, a on se deli na nekoliko pravaca. Jedan od tih je alternativni. Gledala sam koji izođač pripada kom pravcu i moj omiljeni pripada jednoj vrsti alternative. Da li je to čudno?

Gledajući sto gde stoji tastatura, videla sam sliku što sam ja pravila. Nacrtala sam jednu devojku u crvenoj majici sa dugačkom kosom i zelenim i crnim slovima pored nje napisala parallel universe. Interesantno je da devojka nema lice i da ja uopšte nisam bila svesna dok sam je crtala. Ako mogu da se ovako izrazim, moje nesvesno ju je crtalo. Pošto volim da filozofiram, došla sam do zaključka da je ta devojka ja. Ima smisla, ja volim crvenu boju i maštam o dugoj kosi. Paralelni univerzum predstavlja moj život ispred kompjutera i moj život u sobi. Tu sam možda najsrećnija, jer radim šta želim. Pričam sa prijateljima, crtam gluposti, učim, slušam muziku... Sve me to čini srećnom. I na neki način, moja soba je moj drugi svet. Odnosno, alternativni.

Eto, alternativac sam u duši. Uvek naginjem nečemu drugom i uvek sam za nešto drugo. Mora neko i da bude različit u ovoj tuđoj utopiji.