Saturday, May 29, 2010

1.38

U mojoj omiljenoj seriji (How I Met Your Mother) Tedova mama kaže da se ništa dobro ne dešava posle dva ujutru. Iskreno, pogledala sam na sat i pomislila da će ovo moje trabunjanje možda onda i vredeti nešto.


Imam vremena. Valjda. Iskrena da budem, ne znam da li je to dobro.

Pretpostavljam da svi znate da ne volim letnji i zimski raspust, jer tada imam vremena da mučim sebe činjenicom da nemam dečka dok svako ima nekoga. Obožavam sebe ponekad, zaista.

Međutim, ove godine je sve to nekako drugačije. Nemam vremena da mučim sebe. Sada samo sanjarim. Bez opasnosti i posledica. Ponekad me prijemni trgne. Ponekad i ne. Ne mogu baš reći da se prepoznajem.

Želim leto. I da čitam. I da ležim na travi. I pijem hladnu limunadu. I grizem kockice leda. I da leškarim. I da se baškarim. Jer, carpe diem, baby, život je jedan!


Friday, May 28, 2010

Popodne jednog fauna

Kiša pada. Ušla je unutra. Od hladnoće se pogrbila. Ubrzo se otresla od suvišne vode i bacila mokar kišobran u ćošak hodnika. Uletela je u dnevnu sobu, uzela svoje omiljeno ćebe i zaogrnula se njime.
Otišla je do kuhinje da bi napravila nešto za jelo, međutim, Flora je uvidela da bi joj jedna ogromna topla šolja čaja bolje legla. Otvorila je ormarić tražeći čaj. Dok je kopala rukom po posudama, razmišlja je o današnjem danu. Nije trebalo tako da se desi, stalno je ponavljala sebi u bradu. U nekom trenutku bi prestala da kopa po posudama i u potpunosti bi odlutala u neke neistražene kutke mašte, fanatiziranja, dnevnog sanjarenja.
No, kao što bi otišla, tako bi se i vratila. Voda je počela da kipi i u tom trenutku zgrabi kesicu čaja od mente. Sa zadovoljstvom je natopi par puta i ode u dnevnu sobu. Usput je uključila grejanje.

Sela je ispred uključenog laptopa i krenula je da gleda slike. Razgledala je slike sa putovanja, rođendana, porodičnih proslava ili najobičnijih druženja. Ponekad bi se nasmejala, a ponekad bi se samo namrštila. Ubrzo se izgubila u bujici slika i uspomena, a u vazduhu se osetio miris mente koji je parao onaj ledeni vazduh koji se ljubomorno prilepio za spoljašnu stranu prozora.
Zazvonio je telefon...


...


Kiša pada. Ušao je unutra. Prvo je skinuo onaj ogroman težak kaput koji se natopio kišom, a zatim se izuo što je najbrže mogao. Zaputio se u kupatilo gde je mokre čarape bacio u tuš kabinu. Smrznut i pokisao, odjurio je do ormara, usput duvajući u šake ne bi li se zagrejao. Našao je suvu odeću i odmah se presvukao.
Pogledao je poštu. Bilo je tamo nekih reklama koje su srećno završile u smeću, kao i dva računa za kreditnu karticu. Faun je preturao po ormarićima u nadi da je još uvek ostalo nešto za grickanje. Posle desetak minuta, odustao je od potrage i otišao do frižidera gde ga je čekalo hladno pivo. Uzevši pivo, protegnuo je noge do dnevne sobe i bacio se na kauč. Gledao je televiziju, ali ga emisija nije preterano interesovala, pa je uključio laptop.
Otišao je da baci praznu limenku, iako to nikada ne radi. Zastao je kod kuhinjskih vrata i zastao na tren, kao da ga je hvatala nesvestica.
Zazvonio je telefon...


...


Dobar dan. Zovem iz bolnice sv. Elizabete. Lili F. je doživela saobraćajnu nesreću. Ako možete...
Stižem!


Friday, May 21, 2010

Ograničena bezgraničnost

Ovih dana smo mnogo patetični. Sve nam je poslednje - poslednji čas sociologije, poslednji izlazak zajedno, poslednji ples, poslednji pas na ulici kojeg ćemo svi videti i tako dalje. Razumite me, volim ja svoje odeljenje, ali, zaista, ispada da ćemo svi da umremo. Kolektivno. Eto, poslednji kolektivni pokušaj nečega.

Ma koliko da sam pesmistična, ne volim to poslednji. Kao da dižemo ruke od svega, pa, evo, da se poslednji put potrudimo oko nečega. Iskreno, osobe koje žele da još jednom vide tog psa ili da izađu negde, one će to i uraditi. Uostalom, retko gde je odeljenje kompaktna celina. Sasvim je normalna ta fragmentacija.

Ta fragmentacija me podstiče na priču o jednom paradoksalnom sindromu koji se javlja. Nazvala sam ga retardirani sindrom aplauza u mom odeljenju. U poslednje vreme svemu plješćemo. Uđe neko u učionicu - aplauz. Izađe neko iz učionice - aplauz. Završim intervju - aplauz. Skoro dobijem jedan neopravdani - aplauz. Devojka ustane da seče tortu - aplauz. Druga devojka krene da joj pomogne - aplauz. Šampanjac je otvoren - aplauz.

Osećanje je neopisivo. Kao da pohađam specijalnu školu. I retko kada aplaudiram. Nepotrebno mi je. Štaviše, previše mi je. Negde u svojoj mržnji se setim da ljudi to rade iz jednog razloga (i ne, ne zato što nemaju pojma sa životom) - da se ovih poslednjih nekoliko meseci, nedelja, dana osećamo što bolje, bez obzira na tužnu realnost, a to je da je sutra poslednja zabava na kojoj smo svi prisutni.

Aplauz za nas!

A gde dalje?

Ovih dana stalno imam nešto da rešavam. U tom užurbanom maturskom životu ponekad nešto i primetim, osim sebe, razume se.
Pre par dana sam negde išla, više se ni ne sećam gde. Na dobroj udaljenosti sam spazila grupicu dece, verovatno predškolci. Trebalo je da pređu preko pešačkog prelaza, a vaspitačica je vikala da skrenu desno kada pređu. Jedan dečak je rekao drugom dečaku: A kako da znam gde je desno?, a zbunjeni drug mu je odgovorio: A šta je uopšte desno?

Ti dečaci su me pomalo podsetili na mene, odnosno na moju trenutnu situaciju. I ja tako stojim na pešačkom prelazu i slušam mnoge glasove koji mi govore da skrenem desno, a ja niti znam gde je desno, niti znam šta je desno.

Kroz meseca dana treba da položim prijemni, kroz tri meseca treba da se uselim u novi stan, da upoznam novi grad, kroz desetak meseci treba da dajem prve ispite. Deluje zamorno. I ne deluje mi kao moje desno, desno koje bih volela. Treba da ostavim stare prijatelj uz reči videćemo se svaki vikend, a svi smo veoma svesni da je to veoma teško. I dalje, to desno se ne nalazi gde je moje desno.

Kažu, promene su dobre. Kažu, nađu se novi prijatelji. Nova biblioteka. Novo društvo. Sve novo. A šta ako ja želim ono staro desno, kao najgori mogući konzervativac?

Eto, tako ja već par meseci stojim na ono pešačkom, zbunjena kao onaj dečak i čekam da mi neko objasni šta je desno i gde se ono nalazi. Ipak, mislim da ćemo oboje morati sami da dođemo do odgovora.



Which right is right for you?