Sunday, October 25, 2009

Wishing Well

Ponekad se vratim starijim postovima na blogu. Moram priznati, nisam se mnogo promenila, još uvek imam iste pogled, možda samo imam jače argumente za svoje stavove.

Ipak, iz perioda u period, meni se menjaju interesovanja. Lepo se vidi da sam pre dve godine ludovala za gitaristom RHCP, a sada umirem za jednog glumca iz serije HIMYM. Odlučila sam da napravim spisak stvari koje bih htela da uradim ili bih želela da mi se ostvare u nekom narednom periodu. Iskreno, mislim da će biti veoma smešno i možda i pomalo žalosno kada se osvrnem na ovaj spisak nekoliko godina kasnije.
Pa, da počnemo...

Ubedljivi broj jedan je Džejson Sigl (Jason Segel). Trenutno sam užasno opterećena njime i ne bih da zvučim kao pravi paćenik ili kao neka dosadna šiparica, ali bih zaista volela da ga upoznam. Sve što sam do sada čula/videla, govori mi samo kako je on osoba koju vredi upoznati i poznati.

Numerisanje kod sledećih želja i nije toliko bitno, pošto neke dosta dugo želim, neke od nedavno, ali sve u svemu, želim da se ostvare.

Koncert Džona Frušantea. Aurora borealis. Set na nedelju dana HIMYM. Haljine iz 60-ih. Šeširi. Duži nokti. Danska. Danac. Ležanje na livadi. Impresionistička izložba. Pravilna proslava Noći veštica. Iphone. Marame. Indija. Kanada. Amerika. Skandinavija. Kolevka Evrope. Kolevka civilizacije. Egzotična hrana. Profesionalni kuvar. Profesionalni fotograf. Starke. Braon konj. Ljubičasta soba. Snežni Božić. Proleće i jesen još jednom. Torta sa jagodama za rođendan (baš na šesnaesti). Grm jorgovana. Baštica sa bundevama. Zima u Njujorku.


Prednost spiska je što ga do kraja godine mogu dopuniti i onda se arhivira. Čitamo se.

Wednesday, October 21, 2009

Livin' the American dream!

Upozoreni ste na izlive.

Pre svega, smatram da ne živim u Americi. Ni blizu. Niti se moj život svodi na američke vrednosti, niti imam američki san.

Ali, nažalost, neki pokušavaju da prekopiraju taj svet večitih ideja kao što je Demiurg kopirao i stvorio ovaj naš svet (Platonovo shvatanje). Uglavnom, u ovakvoj učmaloj sredini u kakvoj živimo (kao da to nije dovoljno samo po sebi), se javljaju tipični američki nasilnici u osnovnim školama i tipične fenserke koje vređaju štrebere.

Prva priča se odnosi na mog brata. Realno, on je oduvek bio naklonjen umetnosti (svira), nikada se nije bavio sportom i možda najbitnije, on je veoma mršav i ne baš visok, onako, srednjeg rasta. Tako senzibilan, uvek je predmet poruge i najgore sprdnje, a kao što nam je poznato iz američkih filmova i serija, oni koji se rugaju su uvek glupi i sportisti (jocks).

Naravno, on se nosi time, kao što se i oni u američkim serijama nose - trpi. Ali, nisam ni mogla da slutim da bi neko mogao da ga sačeka iza sale i pretuče kao što su uradili danas. Zahvaljujući tom pukom kopiranju nasilnika, lepše rečeno, bully-a (pošto, je l' te, poštujemo američku tradiciju), on sada ima modricu na obrazu i na stomaku.

Iskreno, pitam se, koji degenerik može da sačeka nekoga iza sale i da slabijeg od sebe lupi? Očigledno neko ko nema hrabrosti ili muda da se suprotstavi jačem. Uostalom, ovo je Amerika, a tako se u Americi radi.


Druga sekvenca je priča o meni. Naime, bavim se debatom i zaista volim da debatujem. Kada govorim, to me ispunjava maksimalno i vidi se da uživam u tome. Prijavila sam se za govorničko takmičenje da bih isprobala sebe, tj. da bih videla da li me i to ispunjava na isti način kao i debata. Pobedila sam i mislila sam da je bio dobar govor i dosta sam se dobro osećala.

Međutim, na moje insistiranje, prijateljica mi je sutradan rekla kako je jedna zlobna fenserska kučka rekla da koliko sam pametna, toliko sam i ružna.
Isprva nisam shvatila zašto bi iko rekao nešto tako zlobno i ružno za mene, a da pri tome ja nisam ništa loše uradila toj osobi. Tada sam uvidela da se takvima osobama ceo dan sastoji iz takvih uvreda, spletkarenja, odlaska u solarijum i razmatranja koju odeću da obuče na večerašnjem rođendanu.

Isto tako sam i shvatila da sam ja iznad toga. Meni ceo dan ne prođe u tome, imam nekih uspeha za razliku od takvih osoba i sve u svemu, razlikujem se. Uostalom, ako već pratimo šablon grupe devojka koje su teške kučke i fenserke, onda svi znamo da ona luzerka, štreberka na maturi uvek završi sa najzgodnijem dečkom. Thumbs up!

Na kraju, zašto nam je sve to potrebno? Zar smo zaista toliko siromašni da moramo druge nacije da kopiramo? Nije li lepota u raznovrsnosti? U drugačijim idejama i pristupima? Zar ne bi trebalo da slavimo tu razliku, umesto što se bespokorno povinujemo jednom jedinom običaju?



Uvek može bolje.



Thursday, October 15, 2009

Kako? Lako.

Gimnazijalci dobijaju predmete kao što su filozofija i sociologija u četvrtom razredu da to bude kruna njihovog školovanja. Da pokažu svoju zrelost proučavajući filozofske ideologije i sociološke teorije.

NE.
Filozofija i sociologija imaju ulogu da probude čoveka iz uljuljkane sredine i da mu pokažu onu surovu i okrutnu realnost i da ga spreme na život posle gimnazije i roditeljskog doma.

Naime, do sada sam iz sociologije naučila dve činjenice:
  • sociologija je mnogo više interesantna kroz primere, nego suvoparno citiranje knjige kao što se odvijaju časovi; uvek je zanimljivije kada skrenemo sa teme, a još smo uvek u domenu sociologije
  • društvo je na rubu egzistencije

Smatram da vredi da obražložim drugu, tako smelu tvrdnju. Naime, knjiga iz sociologije nas uči kako je društvo jedna mašinerija koja danonoćno radi, sve u koristi opstanka čoveka u društvu.

Stalno se javlja to društvo, taj čovek, taj opstanak. Pogledajmo to društvo pre svega.

Društvo je celina svih društvenih pojava, kaže definicija. A kao najvažnija društvena pojava, odnosno, delovanje, uzima se rad.
Rad je svrsishodno delovanje, delovanje sa ciljem da čovek omogući sebi opstanak u civilizaciji. Prostije rečeno, rad je funkcija koju svaki pojedinac dobije i treba da je izvršava što bolje ume da bi društvo bilo uspešno, napredno, integrisano. Moglo bi se reći da tu ima i malo funkcionalne teorije, ali, realno, svaki pojedinac ima funkciju. I zarad dobrobiti društva, treba da je najbolji u svom području da bi omogućio egzistenciju celog društva.

Iskreno, iako sociologija govori o proučavanju društva, stalno se vraća na čoveka, jer je čovek osnovna i funkcionalna građa jedinice društva. Taj čovek krči i stvara pravila, forme, norme koje sociologija želi da ustanovi.

Što se tiče opstanka, pa, šta reći o njemu, osim da čovek teži da opstane zarad društva.

Međutim, pogledajmo sada naše društvo. U tranziciji je, raspada se u svim sektorima, vrše se reforme sa nedovoljnim budžetom, državna kasa je, blagorečeno, prazna. Običan čovek ne vrši svoju funkciju i ne čini dobro društvu. A što se tiče opstanka, pa, u društvu snalažljiviji vladaju.

Na kraju, šta možemo da zaključimo?
Pretpostavimo da naše društvo neumitno juriša ka rubu egzistencije i da pleše na njemu. Što se više gomila neizvršavanja funkcija, tim se naginjemo ka tom ambisu. Kako nestaju klase i ostaju samo bogati, napravimo jedan korak bliže. Kako kršimo ustaljene zakone, tako trčimo ka provaliji...
Jednog dana više ništa nećemo morati da uradimo da bismo se našli u toj crnoj rupi haosa, straha, muke i želje za nadom.


Sunday, October 4, 2009

Let the Sunshine In!

Može se reći da smo zakoračili u jesen. Dobro, barem što se tiče kalendara, to je činjenica.
Ali, u ovom trenutku ne govorim o jeseni kao godišnjem dobu koje ne postoji više (nažalost) ili o jeseni kao dečijem radu iz trećeg osnovne.
Ne govorim ni o miholjskom letu, niti jeseni života. Govorim o jeseni duše.

Naime, volim da posmatram dušu kao nešto okruglo (pošto je to savršen oblik, je li?). U toj njenoj savršenoj formi leži njen nesavršen sadržaj - tuge, strahovi, očaji, ljubavi, požuda, snaga, oholost, hrabrost...
Isto tako, godišnja doba shvatam kao krug. Veoma je jasno da oni čine jedan ciklus, a to je onda ciklična struktura i voila krug.

Zašto je to bitno? Upravo zbog one rečenice o jeseni duše.
Svima je jasno da nas život ne mazi, a duša je indikator tog maženja. Beleži sve i reaguje kako joj trenutno odgovara.

Verujem da je najlepši period proleće duše. Sve se budi, cveta, sve je zeleno! Pesma se svugde čuje, pleše se i uživa do maksimuma! Ni ne sluti se da će uskoro doći do nepodnošljive žege.

Naravno, leto je divno, sija sunce, ubiru se plodovi uspeha, opet se uživa. Međutim, svako leto ima svoje nesnosne dane, dane odvratne žege. Ti dani nagoveštavaju neke nevolje koje dovode do jeseni.

Jesen gasi sve. Gasi onaj život, onu radost, sreću, gasi svetlost. Vreme stalnih kiša i neprijateljskih vetrova. Jesen nas priprema za stagniranje - zimu.

Uf, zima je period kada je već sve umrlo i čeka se ona prva visibaba da procveta da bi bili sigurni da će sve opet biti dobro i kako će Sunce opet svanuti.

Ne dozvolite da dođe do jeseni duše. Borite se protiv kiša i vetrova, i barica i blata. Nemojte da dočekate suvo vlažno lišće na zemlji, a ogoglele grane gore. Nemojte da gledate tmurno namćorasto nebo.

Tražite svetlost! Uhvatite poslednji Sunčev zrak i drži te ga se! Čak i da dođete do početka jeseni, držite se tog zraka, ne dajte mu da ode. Verujte, taj zrak znači mnogo više.


Ne predajte se jeseni života.
Pustite Sunce unutra!