Tuesday, November 30, 2010

Think locally, fuck globally.

Ovih dana se svašta dešava u prestonici! Ljudi se ubijaju - klasično; otkrivaju se prljave diplomatske igre - klasično; proziva se šef države - klasično; nestašica mleka još uvek traje - klasično; studenti pokušavaju da se izbore za obećana prava - klasično.

Moja studentska karijera je počela ove godine u oktobru, i za impresivna dva meseca, već sam uspela da pohvatam šta valja, a šta ne valja. Dakako, mnogo toga ne valja. Počevši od načina primene Bolonje na većini fakulteta, preko neorganizovanosti Univerziteta, a zatim i pojedinačnih fakulteta, do cene ručka za samofinansirajuće učenike, pa kvote za budžet na fakultetima, i proširavanje liste za dvadeset mesta da bi se uštekalo još dvadeset hiljada evra i tako dalje i tako dalje i tako u nedogled.
Poslednji aktuelni protesti jesu za 48 bodova, odnosno da država, kao ugovorna strana, ispoštuje studente i omogući im da se školuju o njenom trošku ako su uspeli da sakupe 48 ESPB u jednoj godini. Studenti su se okupili ispred zgrade Vlade zahtevajući da im ministar prosvete omogući kroz pregovore to što su već jednom dobili. Usto su se još neki uticajni ljudi, bivši studentski lideri, obratili žalosnoj gomilici rekavši im da će se naći način da se studenti u prestonici isfinansiraju na način koji im je obećan.

Pošto sam završila sa čitanjem vesti, odlučila sam, iz puke dosade, da pregledam komentare i da vidim šta ljudi kažu. Ništa pametno, samo tristo i nešto ogorčenih komentara. Čitajući to, prvi put sam se osetila kao student, Bolonjac i predmet mržnje i podrške starijih osoba.
Naime, taj osećaj kolektiva me naterao da tu celu diskusiju razbijem na najbitnije tačke:

  • ljudi nemaju da jedu
Dosta komentara se osvrće na glad. Uvek kažu ljudi nemaju šta da jedu koliko je bedno, a vi se žalite za budžet ili komentari prostudentske/proprotesne strane kada poplaćam sve knjige i školarinu, ja nemam šta da jedem.
Pre svega, mislim da ovde nema neki univerzalni odgovor koji bi nas zadovoljio. Naprosto, UN beleži da 925 miliona ljudi nema dovoljno da se prehrani, što znači da glad u Srbiji ne može da bude lokalni problem. S druge strane, kada se pogleda studentski život - hrana je itekako bitna, a jedini načini su da kupujete i sami kuvate (što je skupo) ili da se hranite u menzi (ako ste samofinansirajući, to je tri puta više novca nego da ste na budžetu). Ali neki ljudi u Srbiji gladuju.

  • neradnici
Neki se osvrću na pitanje studenata koji su na budžetu i na samofinansiranju, i to sasvim nepravedno. Naime, na Pravnom fakultetu se godišnje upisuje oko 1500 studenata, a od toga oko 500-600 na budžet. Imaju skripte za prijemni koje izuče i to je to. S druge strane, postoji Fakultet političkih nauka koji je od ove godine smanjio sa 55 na 35 budžetskih mesta na međunarodnom odnosu, a prijemni se sprema iz nekoliko knjiga, bez unapred datih mogućih pitanja. Onda opet imamo primer kao Fizički fakultet, gde se na odseku za teorijsku fiziku upisuje 45 učenika na budžet i 5 na samofinansiranje. Sama raspodela budžetskih i samofinansirajućih mesta je veoma loša, i to što je neko na samofinasiranju ne znači da je neradnik, da se nije trudio i da neće završiti sledeće godine na budžetu. Isto tako, ovi sa budžeta su mogli na razne načine da završe tamo i uopšte ne mora da znači da će oni sledeće godine i biti na fakultetu.

  • samo izlaze i opijaju se po kafanama
Veoma interesantna opaska. Osim što su deca na samofinansirajućem jer su glupa, lenja i buržujska, sasvim je logično onda tvrditi da i ceo faks provode u obližnim kafanama, a uveče dobro raspoloženje neguju na splavovima. Pre svega, to je malo licemerno reći, jer ispada da dotična gospoda i gospođe nikada nisu izlazili niti su se zabavljali. Valjda je bilo drugačije u periodu druga Tita. Kada je, očigledno, obrazovanje bilo besplatno i privilegija.
Druga stvar, kafana je mesto gde se srpska elita okupljala krajem 19. i početkom 20. veka. Možda se i dan-danas tu stvara elita. Kulturna, politička ili ekonomska - videćemo.

  • samo blokiraju ulice
Još jedan od finih argumenata u nizu. Država je loša, penzije su niske, spoljna politika gubi kurs, privreda je u kolapsu, cepkaju zemlju nekim ujedninjenim regionima, političari se izvinjavaju za nešto što nisu krivi, imamo nove portrete u skupštini i sada su tu neki studenti odlučili da se pobune. Umesto da sede i da uče (pošto ne rade ništa, ne gladuju i propijaju se po kafanama), oni, oni, zamislite bezobrazluka, došli su tu da blokiraju ulice i sada je u haosu, kasnite kući pola sata! Strašno! Ma, sve bezobraznike i izgrednike popisati i odmah slati prijavu na kućnu adresu! Sramota! Umesto da razmišljaju kako neko nema da jede i kako su penzionerima niske plate, oni se bore za tu neke olakšice pri studiranju. Kad sam ja bila njihovih godina...

  • posao?
Danas svi jurimo za hlebom, a da bismo to obezbedili treba nam novac, a novac... Pa, posao se čini kao fino rešenje. Međutim, danas zbog nazovimo Bolonje, studenti su obavezni da prisustvuju većini predavanja (nazovi Bolonja) jer se to boduje. I tako se isključuje fleksibilnost radnog vremena. Druga stvar jeste diploma, jer će posao pre dobiti neko sa završenim fakultetom, nego neki balavac koji je prva godina. Opet, ako pogledamo samu zemlju, zaključićemo da obim radne snage i nije nešto najbolji s obzirom na mnoge zakone i socijalne pojave. Ah, kako je ovo sve tužno.
Neki su se javili sa pričom da su oni paralelno studirali i radili. Svaka njima čast. Mene jedino zanima u kom su periodu studirali.

  • Bolonjci
E, ovo mi je omiljena tačka. Naime, Bolonjci su nezadovoljna razjarena masa koja je odlučila da starijim generacijama poništi validne diplome uvodeći nekoliko stepena višeg obrazovanja. Sada imate klasičan obračun - fini, mirni, povučeni Indijanci (osobe koje su pošteno zaslužile diplomu odradivši sve što je trebalo pod okriljem starog sistema) i kauboji koji ruše sve pred sobom (halapljivi Bolonjci koji žele da pokose konkurenciju tako što im poništava diplomu). Moram da priznam, malo me boli jer ne volim kategorisanje kao što su mnogi učinili. Kao da sam ja kriva što sam rođena kada sam rođena, pa idem po ovoj Bolonji ili kao da su oni krivi što je neko odlučio da povuče tako nesmotren potez.

  • školarine
Možda je ovo najviše zanemarena tačka, a zapravo predstavlja okosnicu cele priče. Da školarine nisu tako visoke, da finansijska situacija mnogih nije tako ugrožena, da fakulteti ne deru studente za svaki papir koji moraju da ispune, da ih ne deru u menzi (pri tome mislim na samofinasirajuće), da ih fakultet ne dere za knjige, skripte, praktikume, sveščice i svu ostalu potrebnu literaturu, možda tada i cele ove priče ne bi bilo. Ali, da se ne zavaravamo, ovo nije socijalna država u smislu blagostanja. Ovo je samo država - teško ju je ponekad tačno odrediti i smestiti u određenu kategoriju.

  • solidarnost
Strukturu čine elementi i delovi koji su povezani u jednu celinu određenim načinom. Bez tog određenog načina ostaje samo sastav.
Neko je pomenuo kako fali solidarnost i kako svi treba da se pomognemo u teškim trenucima. Sada da ispomognemo studente, sutra radničke sindikate, prekosutra penzionere i tako dalje. Mnogi su odgovorili da solidarnost ne postoji. Žalosno, ali istinito. Zato ova nacija nikada neće imati niti jednu jedinu strukturu, nego će se samo sastav stanovništva menjati.


Na kraju, solidarnost jeste ono što se provlači kroz ove tačke. Tačnije, nedostatak iste. Sve se svodi da svako od nas ima svoje probleme, i da su oni najvažniji, pa ako nam se interesi podudare, to je fino. Ako se ne podudare, onda treba ispljuvati sve ono što ste i vi jednog dana bili ili ćete da budete. Zato što je to ispravan način - gledati svoja posla.

Ono što nikome ne dolazi do glave da treba da se preispita društveni ugovor. Očigledno je da ne valja. Ili se država promenila ili ljudi. Divide et impera.


Saturday, November 27, 2010

Između redova

U Beogradu je osvanulo poprilično hladno jutro. Pogledala sam na sat i videla da je tek osam sati. Tek, zapravo je pravo vreme za rad (i, opet moje klasično, pišem blog posle pet meseci kada sutra imam neki bitan rok da ispoštujem), samo mi treba snage da se pokrenem. Ustala sam iz kreveta, otišla do kupatila, oprala zube i obukla termo čarape, ne bih li se smrzla. Pri povratku sam uzela kafu i knjigu i legla da bih shvatila da su mi sinusi začepljeni, i da paketić maramice ne bi bilo loše imati kraj sebe. Tako sam se vratila do kupatila, kad mi zazvoni telefon.

Stigao mi je paket od kuće. Prvi paket. S obzirom da je moja mama bila prošle nedelje u stanu, i donela većinu stvari, ovo su samo neki predmeti o kojima smo onda razgovarali da će poslati. Znači, znam šta je u paketu, ali me to nije sprečilo da kao dete, brže-bolje, dovučem taj paket do sofe, da odem po nož u kuhinju (jer mi je to jedino palo na pamet kao sofisticirani način otvaranja paketa) i da razrežem onaj diofan da bih što pre došla do sadržaja.
Moje staklene oči, od nespavanja, su verovatno poprimile one iskrice kao kada ti je rođendan, pa dobiješ masu poklona, ali ti izabereš najveći, jer ti je gušt otvarati da vidiš šta je unutra. Mislim i da se neki iskrivljeni osmeh pojavio, mada, rano je.

Uglavnom, kidala sam diofan, i stranice kutije i kada sam konačno rešila tehničke probleme, stigla sam do poklona. Bila sam oduševljena. Dobila sam poklon u subotu ujutru u Beogradu, koji je sada toliko maglovit i hladan. Pomalo me atmosfera podseti na predstojeće praznike. Topli napici, ušuškanost, pokloni i ljudi koje voliš.

Te ljude koje volim su me podsetili da kroz nekih pet meseci slavim svoj 20. rođendan. Ne znam da li sam ovde ikada rekla, ali, ja stvarno volim svoj rođendan. Ne znam zašto, ali ga baš volim. I, uvek mi je gušt proslavljati ga. Recimo, 18. rođendan sam proslavila na ekskurziji u Pragu, i nije bilo loše, ali, tamo nisu bili svi koje ja volim. Više je bilo kojih ne volim.
Sledeće godine jedan seminar pada na moj rođendan. I, biće super, verujem, počastiti se putem u Nemačku i uživati nedelju dana izvan ovog grada i ove države. Ipak, pomalo me rastužuje činjenica da opet neću biti sa voljenim ljudima, nego sa strancima, koji ni ne znaju da mi je rođendan. Neću imati zadovoljstvo dobijanja poklona, niti kidanja omota istih na najviše mogući varvarski način, samo da bih spoznala šta je unutra. Pokloni su super. Poklonite nekome nešto danas, ulepšajte ovaj hladan darvinistički dan.
Ah, Mate, mene ovo tak' rastužuje... ma, morati ću trgnuti jednu!


Uglavnom, nisam ni sigurna šta sam napisala, niti da li ima smisla. Znate, baš je pravo zimsko jutro. A ja sam dobila paket od kuće. I pismo.
Ohladila mi se kafa.

Thursday, November 25, 2010

Kasni razgovori

Šta je psihički stabilna osoba?
Ne bih umela reći.
Šta je psihički labilna osoba?
Želite možda i primer?

Juče je cimerka tražila kofer i rekla je da je pogleda sva mesta gde bi normalna osoba stavila. Na moje pitanje da li je pogledala sva mesta gde bi nenormalna osoba stavila, rekla je da ne zna, jer više nije jedna.

Šta je zapravo normalno i nenormalno? Pre svega, ružni izrazi koji se ne mogu iz prirodnih nauka integrisati u društvene. Lepše su reči obično i neobično. Učeći sociologiju (koliko je učim, valjda sam ubola poentu) i kulturne strukture, sociolozi su došli do zaključka da različiti kulturni obrasci zavise od istorijskih, društvenih i kulturnih parametara. Šta su hteli da kažu, je li? Pa, da su Astecima bile ružne izbočine na licu, kao što je nos, izbačenije čelo i punije usne, pa su onda od rođenja stavili daske sa oba strane glave i ta osoba je tako hodala nekoliko godina. Mi bismo se sada zgrozili, pa kako je to moguće, ta osoba ima pravo na izbor, ima pravo da se pobuni itd. Mrzim pseudotekovine moderne demokratije.
Uglavnom, poenta je da je u tom istorijsko-društvenom okviru postojao kulturni obrazac koji je terao ljude da nose daske. A danas ljudi smanjuju nos plastičnim operacijama. Da, to nije licemerje, to je nešto drugo. Da, naravno.

Isto tako, danas postoje osobe koje su obične i neobične. Obične su uglavnom konformisti, trude se da žive savršenim malograđanskim životom, da ne bi uvredili komšiju, učiteljicu, koleginicu sa posla koji su isto izgubljeni u toj malograđanštini. S druge strane, za neobične bismo rekli da su očigledno pripadnici neke supkulture, jer, bože, kakva je to frizura, odeća, šminka? To je sekta. I oni se svi tamo drogiraju dok slušaju Metaliku. Verovatno su i loši učenici, jer dobra deca ne izgledaju tako. Dobra deca nose džempere i zlatne satove. Mnogi će za ovu drugu grupaciju reći da oni pokušavaju da privuku pažnju zbog nekih nerešenih problema iz detinjstva ili da pokušaju da izraze bunt i revolt zbog trenutnog stanja državne ekonomske politike.

Naravno, sve to ne može da prođe bez predrasuda i stereotipa. Danas organizuju raznorazne radionice i seminare na temu prevazilaženja predrasuda i stereotipa, ali, to je tako duboko ukorenjeno u ljudski rod da se to ne može rešiti tako. Jedino neko ispiranje mozga, ali, ljudska prava kažu da to nije OK, pa onda nećemo tamo da zalazimo.

Mislim da su norme, kao ukorenjena pojava, najveći problem. Čak i ako želim da lupim nekog, meni moja kultura normativno iskazuje da to nije način kako se rešava konflikt. Ako želite da vređate i kažete da je kod primitivnih zajednica, odnosno kod plemena to rešeno na taj način, to je laž, jer oni jedino i funkcionišu pomoću normi. Da li to znači da su norme izmišljene da ograniče slobodni ljudski duh i pretvore ga u roba dispozicija i sankcija? Ne, to znači da su se samo neki setili manipulacije, a mi to danas prevodimo kao pokušaj da se uvede red u neorganizovane grupe i samim se udaraju temelji demokratije i države. Da. Manje-više da.

Sad, zašto postoji mržnja između običnih i neobičnih? Vrlo jednostavno - svi smo podjednako isfrustrirani zbog modernog sveta, masovnih medija, predviđanja smaka sveta za 2012. godinu, zbog lošeg vođenja spoljne politike, zbog svetske ekonomske krize, zbog ratova, ubistava, silovanja, novih poskupljenja osnovnih životnih namirnica, loših ocena dece, prevare bračnih supružnika, zbog nelojalnosti prijatelja, zbog gubitka radnog mesta i tako dalje. I tako, svi razvijemo odbrambeni mehanizam - ili postanemo savršene porodice iz Visterije lejna ili ogorčeni, mizerni, odbačeni jadnici koji se skupljaju u podrumu i zazivaju Satanu dok piju apsint.

Da, zaista je svet crno-beli. I, očigledno, uvek ima samo dve opcije.


Saturday, November 13, 2010

I tako...

Ustala sam danas oko deset. Tačnije, 11.15, još uvek prepodne. Ni blizu podne.
Želim da učim. Knjiga je pored mene. Kao i laptop. I još jedna knjiga, mnogo zanimljivija, koja verovatno može nešto više da mi kaže o korenima mog naroda.

Sad je već dva. Poslepodne. Podne je prošlo, a laptop i knjige još uvek stoje i čekaju.
S obzirom da mi je laptop već pri ruci, mogla bih i napisati nešto.

Znate, juče sam pobegla iz Beograda za svoj rodni dan. Pod pobegla ne mislim da sam uzela prnje i put pod noge, nego, pozvala moje roditelje i rekla da moram da dođem kući. Uz njihovo odobrenje, pozdravila sam cimerku i krenula ka stanici. Sve vreme sam samu sebe kritikovala kako sam veoma dvolična i licemerna. Pre dve nedelje sam se vratila kući, posle skoro pola meseca, možda i više, u Beogradu. Trebalo je u ponedeljak da se vratim u Beograd, na Svi svete. Da se razumemo, meni ti praznici ne znače ništa, nego sam se uželela porodice. Tako sam odlučila da rizikujem jedan minus, u nadi da ću već u utorak da se vratim. Vratila sam se u četvrtak uveče. Mogla sam da ostanem do sledećeg ponedeljka, jer profesor nije upisivao minuse tog petka. Vikend sam provela pomalo žaleći za domom. Tinette mi je, dakako, vikend učinila zanimljivijim, ali, opet, dom je dom.

Tako, išla sam u ponedeljak, u utorak, u sredu sam se razbolela, četvrtak me je još držalo to, a u petak sam skupila snage da odem. Juče kada sam otišla na fakultet, shvatila sam da me je to još uvek držalo. Kad sam stigla do stana, bila sam već toliko uništena psihički i fizički da mi je najlogičnije bilo sesti u autobus i poći ka mojoj miloj Vojvodini.

Sad se vi verovatno pitate zašto čitate kratak sažetak moje dve nedelje? Sad će sve da bude jasnije, ne sekirajte se.

Naime, ja verujem da je čovek satkan od više ličnosti. Nijednu ne stvaramo sami. To su uglavnom tvorevine naše okoline, počevši od roditelja, uže i šire porodice, preko prijatelja, sipmatija, profesora i tako dalje. Neke osobine prihvatamo zato što moramo, a neke zato što su nam se dopale kod drugih ljudi. Neke usvajamo iz trenda, neke usvajamo iz gregarnog motiva. Uglavnom, tako se nakupi gomila osobina koje treba da rasporedimo, da napravimo model svake ličnosti koja će se javiti u određenim situacijama, jer, naravno, nećemo deliti životnu mudrost sa bakom koja veruje u Boga i ubeđivati da je Bog ne postoji sve dok žena ne doživi infarkt. A opet, sa društvom ateista, koji su nam jako moćni i kul, nećemo pričati o tome kako je ponekad lepo otići u crkvu radi onog osećaja samoće.

Posle mog kratkog uvodnog filozofiranja, sada mogu reći šta sam htela. Kod mene postoje dve krajnosti koje su, sasvim neočekivano, najjače izražene. Tako bih ja istovremeno da sledeće godine uspem da uhvatim neku razmenu preko Erasmusa, a isto tako, čim malo zagusti, ja bih kući. Sviđa mi se jedan dečko, ali, mrzi me da se trudim, pa je onda bolje da uopšte ne razmišljam o tome. Ide mi se na koncert da bih otišla, ali moram da učim (iako verovatno neću učiti nego ću provesti sve vreme ubeđujući sebe kako moram da učim). Upisala sam društveni fakultet gde se veoma ceni sposobnost da se izrazi svoje mišljenje, a ja sedim i ćutim, jer kad čujem kako drugi odvaljuju ne bih volela da drugi misle o meni to što ja mislim o njima dok govore. Htela sam da studiram istoriju umetnosti, ali, od toga ne može da se preživi. Htela sam da kupim jaknu i da potrošim novac, ali sam odložila kupovinu uz reči ne moram baš sad da trošim iako mi je potrebna ta jakna. Hoću da izaberem neku interesantniju temu, ali, verovatno ću da uzmem za prikaz onu knjigu koju imam kod kuće. Htela sam juče da dođem kući, ali sam htela i da ostanem samo zato što je mama obećala da će sledeće nedelje doći.

Ono što se lepo primećuje jeste da ja uvek želim nešto, hoću nešto ili sam želela i htela. Nigde nema uradila sam. Uspela sam. Pitam se u čemu je problem sa mnom. Kako da rešim tu glupost koja cveta u meni?

Ne znam. Zaista. Dok ne nađem zlatnu sredinu, ja ću da pokušam da čitam političku ekonomiju. Ili ću barem da ubeđujem sebe da ću da učim.

Cheerios!