Friday, February 27, 2009

Oda

Imam neodoljivu želju, a sada i potrebu da se javno zahvalim jednoj mojoj prijateljici. Ona se zove Tina Bukvić.


Da ovo ne bi bilo suvoparno nabrajanje stvari kojih ona voli i ne voli i da ne bih imala verbalni proliv dok je opisujem, pokušaću ovo da učinim interesatnim upitnikom.

Truly Friend

1. Voli da govori engleski. Koji engleski?
British English. A danas sam saznala da zna i Apu engleski, kao i ruski engleski. Australijski engleski ne voli.

2. Šta ona trenutno radi na nivou bivstvovanja?
Trenutno bi trebalo da drži post.

3. Kada uradi nešto dobro što se tiče škole, onda ima potrebu da...
ustane, osmehne se i kaže idem da popušim jednu.

4. Šta je danas poslednje prezalogajila u školi?
Moje štanglice, i to krišom na času engleskog.

5. Koliko je grešaka imala na prvom pismenom zadatku iz srpskog ove godine?
Nijednu. Ona je bezgrešna. I tim se ponosila dosta dugo vremena.

6. Po čemu joj se slava ove godine razlikovala od prošlih?
Njena mama je čula da žito treba da se napravi na drugačiji način.

7. Šta je prati ovih dana?
Jedno ime, ime junaka S. J.

8. Koje dve bojice voli da koristi?
Zelenu i ljubičastu (dok je ja nisam izgubila).

9. Koja je poslednja poznata osoba koja ju je oduševila?
Dušan Kovačević, dramaturg. Na njegovom predavanju sam imala osećaj da mi ona priča, a ne on.

10. Čim se poslednji put mnogo oduševila?
Svojom idejom za linorez.

11. Koga je juče nazvala kučkom i zbog čega?
Jednu devojku iz razreda zato što ju je ignorisala dok iako joj Tina postavila pitanje vezano za ono što je ta devojka pričala.

Eto, nadam se da vam je malčice jasnije ko je Tina. Nije bitno kada je rođena, koliko je teška i visoka, da li ima omiljeni dan i broj. Ovo je mnogo bitnije jer tako možete da uvidite kakva je osoba. Jedna brižna osoba koja je za mene napravila živi slajd šou kada mi je to bilo najpotrebnije.

Smatram da u takvim sitnicama leži esencija prijateljstva. Bit prijateljstva. I zato je mnogo volim, jer uvek mogu da računam na njene sitnice.

Thursday, February 26, 2009

Mrtvilo

Osećam miris mrtvila u mojim ustima...

Danima osećam. Ne mogu reći da miriše na smrt, jer je nikada nisam okusila. Ne mogu reći da je to miris leša, jer nikada nisam bila u prilici da to osetim.

Imam osećaj da mi se duša raspada u telu. Da ona izaziva taj osećaj trulosti. Zapravo, to raspadanje duše je samo posledica, kao što je osećaj mrtvila u mojim ustima posledica raspadanja duše.

Nemam nikoga, sama sam. Pri tome mislim na neke ljude koji su me napustili. To njihovo napuštanje čini moju dušu ispraznom. Pokušavam da ih pronađem, a oni to ne žele. Pred ostalim prijateljima nabacim osmeh i guram dalje iako nije sve tako sjajno. Dojadilo mi je da samu sebe na početku svakog dana ubeđujem da će taj dan da bude fantastičan, a istog dana mi probuše arteriju. Nije tako crno, doduše. Više je tamnosivo.

Pogrešno tumačim neke znake pored puta, pored kuće, pored života. Duša me boli što tako grešim i to konstantno. Imam čemu da se radujem i da uživam u svakom trenutku te sreće, ali u mojoj košnici od mozga uvek postoji onaj deo koji mora da mi upropasti sve. Koji mora da me podseti da mi ne cvetaju ruže, orhideje i jorgovani.

Volela bih da me neko sa vremena na vreme pita samo kako sam. Bez daljnjeg ispitivanja. Da me jedan dan niko ne ismejava zbog grešaka ili nekih postupaka, pogotovo manje inteligentnije osobe od mene. Da me neko zagrli i da ne kaže ništa, jer reči tada nisu potrebne. Da me neko pita nešto nevezano za školu i da ne smatra da ja ne mogu da dam običan odgovor. Da mogu da se vidim sa prijateljicom i da sedimo i samo gledamo u plafon znajući šta obe mislimo.

Želim da jedan dan provedem bez nerviranja. Bez mučnine koja se javlja tokom celog dana. Želim da osetim čisto lice kada ga prelazim sa dlanovima, ne zgužvano od lošeg sna ili istraumirano od nekih događaja. Želim da mučnina koju sada osećam i posledice stresa (kao loše varenje, srce, disanje) nestanu OVOG TRENUTKA. ŽELIM DA BUDEM NASMEJANA ZNAJUĆI DA SE DANAS NIŠTA LOŠE NE MOŽE DOGODITI I DA SE NEĆE DOGODITI IŠTA LOŠE. ŽELIM DA ŽIVIM PUNIM PLUĆIMA ZNAJUĆI DA SE NE MORAM BRINUTI ZA SUTRA.

ŽELIM DA SE MOJA DUŠA OPORAVI I DA NESTANU TI ODVRATNI OSEĆAJI, KAO I MIRIS MOJE POLURASPADNUTE DUŠE U MOM TELU.


F. Kafka

Friday, February 13, 2009

Figura

Budna sam već pola sata. Osećam hladnoću dvorca rano ujutru kroz prozirne boje baldahina. Već par dana veje sneg. Prosipa se po vazduhu kao pšenica kroz proso. Ne mogu još da ustanem iz postelje. Ali me Sunce diže na noge, iako je previše hladno. Osećam hladnoću vode u sivom lavoru. I ne mogu da ustanem...

...


Zašto svi misle da sam ja samo figura? I moj posao je težak kao i onog seljaka na njivi ili čoveka koji ratuje zarad svoje zemlje, vere, porodice! Gospodo, ne mogu da Vam govorim kako da rešite to, iako moj prsten govori sve. Bejaše to dani kada je bilo tako. Međutim, dolaze dani kada ja govorim i kada moji podanici mene slušaju. Smislite novo. U suprotnom ne potpisujem. Ugodan dan, gospodo!


...


Trči, ali se ne može sakriti, gospo moja!
Ah, varaš se gospodaru! Zar ja, plemenita ličnost, da izgubim od jednog obično Erla?
Može trčati koridorima, koliko ti srce ište, ali, uhvatiću te!
Zar ćeš se usuditi... Uvek mogu podići haljine, a ti si i dalje spor, moj gospodaru!


...


Prvo osetih uzdah, a zatim i prst na mojim leđima. Išao je gore dole, milujući moja meka leđa. Čak i ispod toliko odevnih predmeta sam osetila.
Nisam mogla da funkcionišem, ipak, pred toliko osoba ja imam svoju reputaciju i dužnost. Nisam mogla sebi da dozvolim propust. Pobogu, ja sam ugledna osoba, osoba koju poštuju i cene, koju hvale i slave! Da spadnem na životinjski nagon? Da mu dotaknem šaku ili da odgurnem?
Odmakla sam se od njega. Pokušavala sam da saslušam Savet dok mi je on i dalje disao u vrat i povlačio prst po mojim leđima. Mislila sam da ću istovremeno da iskočim iz kože i da mu odrubim glavu. Kakva strast, a istovremeno i nepoštovanje...


...


Zar očekuješ da samo sedim mirno, veličanstvo?
Ne želim više da te vidim! Idi, gubi se sa mojih očiju, Erlu!
Gospo, umro bih bez Vas! Nijedan trenutak ne bih opstao! Zar želite da oduzmeti ribi vodu, ptici zrak, Mesecu Sunce?!
Trebalo je ranije da razmišljate! Dečije igre... Zar sam ja dorasla tome? Nisam ja bez razloga ja, lorde!
Gospo moja, znate da je moj duh podređen Vama. Ne potcenjujem Vas, veličam Vas! Znam da niste slepi u duši.
Eberte, ne mogu da prihvatim to! Svesni ste, isto kao i ja, da to nije moguće! Okanite se ludih i besmislenih zamisli!
Isabela, znate i sami, da ja nisam onaj koji potcenjuje! Molim Vas, stanite, smirite se! Dopustite da Vas uhvatim za ruku.
Berte, imam svoje dužnosti. Kako da budem odana jednom narodu kada ne mogu da dam sve od sebe da im pomognem?
Isa, ti si čovek. Spusti se, ne traži niko od tebe anđeoska dela niti reči mudrosti. Traže tebe. Isabelu, ne tvoju figuru, ne tvoje znanje. Traže tebe. Kao i ja, moja najdraža.
Gospodaru, ne mogu! Laka Vam noć, Erl!


...


Ležim u krevetu i noć ne može da zadrži svoju tminu za sebe. Sneg još uvek veje i osećam kako mi kosti trnu od hladnoće. Ali, ja sam Kraljica i tako mi svega, izdržaću i to.






Sunday, February 1, 2009

Taksi

U baru smo. Primetila sam ga nekoliko blokova niže dok sam dolazila autobusom. Pre nego što sam izašla iz stana, sneg je počeo polako da pada. Kroz zamagljeni prozor autobusa sam posmatrala pahuljice, kada sam shvatila da mi je on skroz nestao iz vida.

Kada sam sišla iz autobusa, sneg je i dalje padao. Brzo sam se sklonila sa avenije u bar. On je sedeo za separeom gde su bili i ostali. Brzo sam skinula kaput, šal stavila u torbu i smestila se nasuprot njemu.

Celo veče smo ispijali piće i povremeno se nasmejali. Neretko bih mu se osmehnula istinski, više je to bilo lažno zbog društva i atmosfere.

Negde pred sami fajront, odlučila sam da se zabavim, makar to bilo, opet, lažno. Ono što mene zabavlja, to druge podstiče da misle da je meni lepo, dok se trudim da prikrijem ono lažno.
I njemu je bilo dosadno, kao i meni. Seo je pored mene, a ja sam se naslonila na njega. Nisam mogla da podignem glavu sa njegovih širokih ramena jer to to upravo bilo ono što mi je trebalo celo veče. Istomišljenik i saputnik.

Oboje smo pohitali do naših kaputa jer smo se obradovali činjenici da idemo kući. Izašli smo iz bara i dok smo čekali taksi, sneg je padao, a mi smo plesali. U jednom trenutku me je zagrlio i dugo držao, dok je sneg padao.

Taksi je stigao, i ja sam ušla u njega. On je posle mene ušao. Sedeli smo na zadnjem sedištu i skupili smo se jer je bilo ledeno. Posle nekog vremena i naše priče, moja ruka se našla ispod njegove, sasvim slučajno. On nije pomerio svoju ruku, nego smo tako ostali u tišini sedeći.

Posle toga, nonšalantno je prebacio svoju šaku na moje koleno. I dalje smo pričali i pravili se kao da se ništa značajno nije dogodilo. Dok je držao šaku na mom kolenu, osetila sam onu odvratnu nelagodu koja zaustavlja svaki mogući trenutak sreće. Sedela sam do njega kao okamenjena.

Ubrzo je pomaknuo ruku, ali na moje drugo koleno. Opet, sedela sam pored njega okamenjena, a iznutra gorim i pucam od radosti.

Naslonila sam se na njega i nepomično sam sedela. Više nisam bila u ovom svetu, nisam primetila da je sneg prestao da pada. Taksi me je ostavio blok dalje od mog stana. Izašla sam i još jednom pogledala ka taksiju. Osetila sam kako mi telo trne pri pomisli na njegov zagrljaj. Dok sam išla ka stanu, i dalje sam razmišljala o njemu. Pitala sam se da li je to istinito ili lažno... I nisam mogla da odgonetnem.

U stanu sam. Taksi je odavno prošao sa njim. Gledam kroz zamagljeni prozor mog toplog stana kako je ceo grad zavejan, a on je negde tamo.