Tuesday, December 27, 2011

Tramvaj zvani inspiracija

Prvo, da čestitam sebi, ovo je treći post od četvrt hiljade, što je bitno. Kao.
Statistika bi me sahranila, ali, bože moj, ne može sve.

Drugo, volim kada me ovako spopadnu besane noći, pa vrtim ceo dan po milion puta i kad vidim da vrag ne da mira, a šta drugo da učinim, nego da napišem nešto. Stoga, u nastavku, dragi čitaoci, sekvenca današnjeg dana. Tačnije, jučerašnjeg. Ali, ko još gleda na sat...

Zbog današnjeg štrajka policije ispred zgrade Vlade je nastao, pa, blago rečeno kolaps u saobraćaju. Iskreno, živim ovde godinu dana (da, sad će neko pametan ili pametna, da ispoštujem rodnu jednakost, reći šta je to godinu dana) i nikada nisam videla toliko gužvu. Od ulice koja vodi od Hrama sv. Save na Slaviju sam mogla da vidim kolone i kolone automobila upaljenih svetla u sumrak. Skoro da se utopilo u praznične ukrase, ali sad nije bitan poetičan momenat tog doživljaja. Zaista je bila gužva. Zakrčenje.

Sve bi to bilo lepo da ja nisam išla na fakultet da polažem test, nego da sam otišla u šetnju. Došla sam na stanicu na Slaviji u nadi da će neki tramvaj doći. Kolona automobila se nije kretala, nego je milila. Ne postoji pozadinski šum, nego trube, sirene, razgovor ljudi o vremenu koje prolazi dok oni čekaju i poneka psovka.
Konačno, stiže 9l i tada sam prvi put uvidela kako su ljudi najekstremniji tip liberala u jednom aspektu, a da nisu ni svesni toga. Pogurali su se kao stoka, uleteli u taj tramvaj, nije bitno ko koga pritiska, gazi, lupa, udara, načelo je prvo ja, pa drugi. Da se razumemo, sve je to meni savršeno jasno, pre svega, sama sam veliki egoista, ali, pobogu, svi smo podjednako unesrećeni, pa ako vas neko pritisne na šipku, barem može reći izvini. To je minimum kulture...

Nekako je neraspoloženje raslo statičnošću kolone. Posle svake stanice je dolazilo sve do većeg priliva putnika, kao i podizanje nezadovoljstva saputnika. Neka žena je ispričala priču kako policajci jedino ispravno znaju da štrajkuju, a kada je pre nekog vremena našla svoj ukraden novčanik i odnela da uzmu otiske, oni nisu to uradili jer suma nije bila ni blizu granice da bi to bilo krivično delo krađe. Zatim je neki stranac, sve vreme, valjda iz dosade, zvao prijatelje iz Beograda, i na apu engleskom pitao vaaaj ar juu noot koling mi, Bojana, itd. Mislim da zahnije ili tako nešto slično znači zastoj na njegovom jeziku. Eto, benefit multikulturalnosti na delu. Neko se stalno bunio kako se vrata ne zatvaraju jer nas ima previše. O, hvala Vam na tom zaključku, o Vi premudri! Uglavnom, postajalo je neizbežno naporno. Na sledećoj stanici su ušle neke dve devojke dobro raspoložene koje su se kikotale, da bi zatim jedan gospodin rekao da prekinu s tim. One su se nasmejali misleći da se šali (i ja sam naivna ovca ispala) da bi on rekao da je zaista to mislio i da prekinu jer se vraća s posla i hoće samo da stigne kući. Očigledno da mi ostali hoćemo samo da se vozikamo. Mea culpa.

Na kraju ulazi neka baba. Jad i bed žena, zgromili je u sredini. Osetim luk, mislim se, verovatno je sad pazarila, hajde, izdržaću nekako, tu mi je stanica. Ta žena je jedno par puta pitala koja je sad stanica, na šta su nasmejane devojke svaki put odgovarale kao aparat. Bilo je pomalo smešno. Želeći da se nekako iskobeljam iz gužve ka vratima, zamolim je da se pomeri da prođem. Odgovori mi da ne može, nema mesta. Rekoh da vidim, ali bih da se provučem. Pošto nisam mogla da se iščupam iz stisnute gomile, stanem joj iza leđa. Pita me koja je sad stanica. Odgovorim joj da je crkva sad, a ona mi uzvrati da ide na trošarinu. Pa, dobro. Posle nekoliko sekundi, počne da se izvinjava što se oseti na luk, ali je upravo pojela pljesku. To me tako nasmejalo da sam joj odmah uputila jedan osmeh u znak odobravanja njenog komedijanja.


Poenta priče jeste da ponekad treba sebe da naterate da uputite jedan iskren osmeh nekoj osobi i videćete kako to menja namršteno lice u osmejak. U prodavnici kod nervozne prodavačice, u apoteci kod zabrinutog apotekara, na šalteru iziritirane službenice (to je malko teže, ali se na muci poznaju junaci), ma, bilo gde i bilo kome, samo dok je iskren. Ljudi to prepoznaju, uzvrate osmeh i na čas zaborave o čemu su brigali prethodnih par sati. Jer, osmeh ima neverovatnu moć.

Friday, December 9, 2011

Zastareo slučaj

Kao što sam već napomenula ranije, televizijski program ume da bude očajan. A meni dosadno, ne uči mi se, ne čita mi se, ne spava mi se, ne leži mi se, ne kontemplira mi se... Ma, shvatili ste, hoću da ubijam neurone gledajući nešto iole zanimljivo.
Posle par minuta proleti mi kroz glavu sledeća misao - hej, pa ja sam tada završila osnovnu i upisala srednju. Imala sam 15 godina, a sada već druga godina fakulteta. Ne znam gde je proletelo to vreme.

Kad sam prelistala sve kanale, krenula sam od nule. Stignem do VH1, kao, barem mogu da slušam muziku. Da vidim šta se daje, pogledam u desni gornji ugao - Final Countdown; Best 0f 2006.

Što me dovodi do sledećeg. U poslednje vreme imam običaj da pogledam stare albume. Duga i kratka kosa, debela i tanka odeća, glupe grimase i poneki iskreni osmeh. Baš mi paše da prelistavam te fotografije, setim se lepih momenata s dragim osobama. Ponekad žalim za prošlim periodom. A ponekad ne.

Poenta je da su te fotogrfije okidač mog pamćenja, i volela bih da napunim ogroman album njima. I, ovog momenta bi jedan prijatelj rekao da sam u potpunosti zaglavljena u prošlosti i da ne želim da prihvatim tehnologiju. Istina je da bih volela da jednog dana imam taj veliki album, starinskih korica, lepih požutelih listova, s fotografijama unutra, ispod kojih stoji tekst ispisan mojim rukopisom, eventualno malko još dekorisano. I da ga držim na polici, pa kad se zaželim, da sednem i krenem da lutam po putevima moje prošlosti. A i nekako, bolje je sesti s decom i listati prašnjav album, nego skrolovati slike na nekom mini uređaju.

Pa, eto, još samo da nađem album.