Wednesday, June 25, 2008

Pokretan cirkus

Drage moje i dragi moji, već par dana se spremam da napišem nešto. Međutim, stanujem u veoma pogodnoj sredini čije bih fenomene i pojave mogla stalno da kritikujem ili hvalim. Situacija je veoma slična močvari i mikroogranizmima u njoj.

Uglavnom, postoji omanji problem. Osim što sam lenja sama po sebi, ovih dana me je zadesio nizak pritisak, visoke temperature, nedostatak klime u kući, nestašica Hijavate u okolnim prodavnicama, borba sa učestalim glavoboljama i karijes do živca. Veoma mi je teško bilo da sednem i da napišem nešto što bi bilo u redu. U stvari, možda bi i bilo u redu, ali bih osetila izvesnu sramotu zbog toga šta sam napisala.

Kada sam sredila goruće probleme, u međuvremenu sam napravila nove. Ipak, ne dozvoljavam da me oni ometu u kreativnom ispoljavanju frustracija koje gomilam već par dana. Zato, izvolite! Imaćete šta da čitate, biće to iz dva dela...



Prvi deo - Moj problem sa Dizni serijama

Obožavala sam Diznijeve crtaće! Uvek sam sa zadovoljstvom čekala sledeći. Iskreno, mislim da mi nije bilo bitno koji je sledeći, nego, bilo mi je bitno da ima sledeći. Doduše, najviše sam volela emisiju jednog čoveka što je crtao i pravio razne sitnice. Izgleda da sam oduvek volela kreativne ljude.

Međutim, Dizni je nestao sa mog televizora. I tek se nedavno vratio. Do tad sam gledala Lizi MekGvajer. I nisam mogla da prestanem. Znam, serija je bezveze i totalno predvidiva, ali ja sam obožavala da je gledam. Naime, padam na prijateljstvo glavnih likova koje godinama prerasta u jaku ljubav. Da, žao mi je, ali, padam na to. Ne mogu sebi pomoći, jače je od mene. Ne mogu vam opisati zašto je to tako. Jednostavno, svaka njihova svađa, trenutak kada shvate da su blizu jedno drugome, da se nešto može desiti, svaki skoro nevin zagrljaj.... Sve to me privlači.

Generalno, ja imam problem sa serijama tog karaktera. Otkako je Dizni opet prisutan na malim ekranima, ja gledam seriju o dečaku koji je iz budućnosti, ali se zaglavio u ovom veku. Naravno, našao je najbolju prijateljicu. I opet ista priča. Zagrljaj, svađa, poljubac... Sve to me dirne u srce... Dugo nisam shvatala zašto. I tako, jednog dana u trenutku besposličarenja mi sine ideja. Hej, ludo, pa ti to priželjkuješ za sebe! Bože, drugi ljudi mi govore da sam inteligentna... O, baš se primeti to!

Imam prijatelja, ali nedostaje mi ta bliskost sa njima. Da, daljina je u pitanju, a u poslednje vreme i obaveze. Nažalost, moj prijatelj i ja nikada nećemo sedeti kod njega kod kuće, gledati neki film i bezvezno ćaskati. Neće biti taj trenutak kada ću ja nešto super uraditi, a on će me onda zagrliti. Verovatno neće biti ni ta tenzija, prerastanje prijateljstva u ljubav. Neće biti ni ona kiša. Niti će se on niotkuda pojaviti sa kišobranom...

Ostala sam zakinuta za te trenutke. Mogu da krivim roditelje, školstvo, bedan javni prevoz, pa čak i poštanske markice.
Mada, niko mi neće dati odgovor zašto sam ja uskraćena za to. Ako se neko usudi da da odgovor, to će biti ona čuvena rečenica - nije vam bilo suđeno...



Drugi deo - Očajni koncerti

Pre dva dana je bio koncert velike grupe koja je odlučila da napravi povratničku turneju. Došli su i do naše zemlje. Naravno, nisam ni očekivala da će me roditelji pustiti da odem na taj koncert. Ove godine sam htela da idem na dva koncerta. Mislim, zašto da ne? Poštujem njihov staž kao zvezda, cenim ih kao muzičare i, na kraju, znam svaku njihovu pesmu. Plus, idealna je prilika, jer, ko zna kada ću ih opet čuti/videti? Verovatno nikada.

Međutim, moji predragi i prezabrinuti roditelji me nisu pustili. Tata je rekao da se ljudi uvek razočaraju na tim koncertima. Kaže, nikada ne bude kako oni očekuju.

Zapitala sam se šta oni to očekuju. Da im neko svira na uvce, govori perfektno srpski i kaže da ga poziva da živi sa njim do kraja života? Ne, to je previše nerazumno, čak i za ovaj narod.

Setila sam se prošlogodišnjeg koncerta popularne rok grupe. Svi su to iščekivali, radovali su se unapred i konačno je došao dan koncerta. Vreme je bilo očajno, koncert je kasnio... I posle svega toga, izašli su oni na scenu. Priredili su sat i nešto dobre svirke (gledala sam novogodišnji snimak), odradili su to i otišli. I to je bio kraj. Za njih. Naša štampa je sledećeg dana najoštrije iskritikovala njihov nastup. Da, to su čisti neprofesionalci koji su došli ovde da pomuzu sirote, naivne glupače.

Pretpostavila sam da je oko 90% ljudi koji su bili tamo došli samo da bi bili viđeni/da bi rekli da su išli na taj koncert/znaju par pesama, pa im je to dovoljno ili su otišli zato što nisu imali šta da rade. Tih bednih 10% je znalo tekst polovine ili možda trećine njihovih pesama, znali su kako se zovu članovi benda i hteli su jako da dođu i da uživaju u njima i njihovoj muzici.

Oni nisu bili razočarani. Njima je to bilo sve... Dok je drugima bilo sve da pljuju taj koncert. Naravno, ozvučenje katastrofa, njiva katastrofa, svirka katastrofa, prokleto vreme katastofa, okruženje katastrofa, dužina koncerta katastrofa...

Pobogu, to je festivalska svirka! Nije to njihov solo koncert, pa da traje dva sata! Drugo, ovde su otpevali nešto što nigde nisu, ali, stoka neučena i neupućena to nije mogla da zna! Za vreme oni nisu bili ni najmanje krivi, ali, takav smo mi narod. Svi su drugi krivi, nikada mi sami... Prokletstvo u nama klija svakim danom!

Danima i danima je trajala cela ujurduma i posle nekoliko meseci svi smo zaboravili da je to ikada bilo. Obožavatelji i dalje slušaju njih, prazni ljudi su rekli da su oni totalno out sada, a pivopije još uvek loču pivo po nekim kafanama.

I tako, svi se pripremaju za koncert ove, druge grupe. Super, ipak im je povratnička turneja. Svi moji prijatelji su otišli, a ja sela ispred televizora i nadam se da ima neki prenos. Ništa, apsolutno ništa. Čak ni državna televizija kojoj trista dinara svakog meseca plaćamo... Ništa!

U redu je, mogli su koncert neke drugorazredne pevaljke da prenose kada je bilo na istom mestu, a svetske poznate grupe ne mogu? Ne interesuje me, svako pravo se može otkupiti, samo, naše briga za nas. Kako tipično...

Sutra ujutru sam pogledala vesti i novine. Kažu, odličan koncert, ali nedostajale su emocije. Ne znam zašto sam uopšte pogledala naslove kada sam znala kakvi će da budu... Emocije? Naravno, trebalo je celu noć da govore srpski, da svakoj osobi dođu i odsviraju njenu omiljenu pesmu, trebalo je pet sati da pričaju o svojim privatnim problemima i na kraju da svi zapale po sveću i odaju počast stablu koje je palo.

Mrzim, ali, mrzim to! Zašto moji sunarodnici misle da se čitav svet okreće oko nas? Svi treba da nam se klanjaju? Zaista ne razumem to! Kako neko može biti tako ograničen? Njima je ovo svirka kao svirka... A nama je ovo još jedna katastrofa kao svaka pređašnja. Najviše me nerviraju rečenice - Nisu odsvirali nijedan hit...

Gle, to što neki znaju tri pesme i to tri solo pesme jednog člana benda ne znači da nisu svirali najbolje što su mogli. Stoka neinformisana!

Uvela bih kviz opšteg znanja o toj grupi i njihovom radu i to bi pre koncerta radila sa svakom osobom. Ko zna 60% može da uđe. Svi ostali kuš! Dojadili su mi ti odvratni komentari! Uglavnom, prošao je i ovaj koncert. Uskoro će biti sledeći. Naravno, opet će biti neki fijasko. Dajem veoma konstruktivan predlog.

Od sada pa na dalje, u svakom gradu će biti održan koncert jedne lokalne pevaljke u parku. Ulaz je besplatan i biće pića da se svi uguše u svojom povraćanju. Garantujem da će 90% da zna sve o dotičnom izvođaču.

Iskreno, tako nam i treba.

Panem et circenses.



Friday, June 20, 2008

Adam

Postoje izvrsni kočijaši na ovom svetu. Neki upravljaju sa dva konja, neki sa tri ili više, a neki mogu sa dvanaest! Zaista neverovatno, tim ljudima treba puno snage, smirenosti i zdravog razuma da bi sve to uspeli. E, ja sam pokušala da upravljam sa svojih pet konja, ali, niti sam vešt kočijaš niti znam potrebe svakog konja, pa sam napravila jedan ogroman neuspeh.

Izgleda da kada se jedan konj umori, povlači druge za sobom. I napravi haos. Doduše, možda bi to bilo bolje, ne, verovatno bi bilo bolje da sam ja malo veštiji kočijaš. Nije lako preći sa tri na pe konja.
Trebalo je to da pretpostavim. Međutim, nisam i sada ispaštam. Ne znam koliko dugo ću još da ispaštam zbog toga.

Možda ću da žalim sebe sve vreme, možda ću da oplakujem prošlost i neiskorišćene trenutke, a, možda ću, prvi put ikada, da shvatim da je ovaj kraj početak novog dela, novog poglavlja mog života.

Uglavnom, bilo kako bilo, ja sam tu. Ostajem, ne menjam se, ne dam da drugi utiču na mene. Previše sam to dozvoljavala i eto gde me je dovelo. Nema više toga. Od sada pa na dalje samo hladno, oštro i ne interesuje ako se drugima to ne sviđa. Svako ima svoj život, stoga... marš u svoj!

Ne kažem da će sve to preko noći da se promeni. Ne, imam ceo letnji raspust da radim na tome. Odlučila sam da ja krojim svoju sudbinu, neću više da čekam znak od Boga, Sudbine ili neko trećeg uzvišenog lica. Ne, čekam svoj znak. Da, JA sam ta koja će da diktira.

Svaki tužan izraz moga lica, svaki lenj i trom pokret mog tela u znak nezadovoljstva, svaki ironični kez izazvan umobolnošću sagovornika i svaka prokleta suza koja je skliznula niz moje lice će biti naplaćena! Ne, ne tražim osvetu, tražim ravnotežu. Sve što je oduzeto, to će mi biti vraćeno. Nije to Božija pravda, kosmička ravnoteža ili nešto treće. To je moje. I moje pripada meni, nikome drugom.

Možda ćete pomisliti da sam osvetoljubiva. Oni koji me poznaju znaju kakva sam. Oni koji me ne poznaju... Šta da im radim? Da im kažem da nisam takva? U redu, nisam osvetoljubiva. Kao da to ikome nešto znači...

Kada sa počela da pišem, imala sam na umu da ovo bude žalopojka. Međutim, smogla sam snage i želim da se zahvalim jednoj osobi. Njene reči su kao reči starije sestre koja želi sa dozom ironije i sarkazma da me ubedi da je sve prolazno i da pravi kvaliteti uvek isplivaju na površinu.

Jednostavno, danas je novi dan. Prema tome, danas je novi početak. Naravno, ne očekujem nešto od tog početka, skeptik sam po tom pitanju. Ipak, radujem se i negodujem zbog njega. Iščekujem ga i odgađam ga. I on će doći... Jer sam ja danas tako odlučila. JA.


I am the master of my fate:
I am the captain of my soul.


Friday, June 6, 2008

Kiša zvona

Samo malo... Evo, završavam! Ah, zar ja ne mogu da idem da spavam kada hoću... Ne mogu sada... Dobro, odlazim, krećem, gasim svetlo! - gunđala je Tragedija 'šina.

Kasno je i ja sam umorna, ali me ne morate terati na spavanje. Dajte, imam sedamnaest godina, nisam klinka... - prošaputala je Tragedija.

Da, zaista je bilo kasno i ona je veoma bila umorna. Prethodnih dana je mnogo radila. Stalno škola, seminarski, iscrpljujuće svađe sa porodicom i sve ostale sitnice koje zagorčavaju harmoniju i sklad njenog haotičnog života.

Otvorila je prozor, namestila krevet i otišla do kupatila. U kupatilu je bio otvoren prozor i kroz prozor se veoma lepo video mesec. Bio je pun. Fantastično okrugao. Tragedija se naslonila na prozor i gledala je to savršenstvo. Ona više voli noć nego dan. Mnogo je zabavnije, može se više razmišljati, filozofirati i maštati. Dok je gledala Mesec, setila se da je prethodnog dana padala kiša. Eh, da sada padne kiša, malo osveženja ne bi škodilo... - prošaputa Tragedija, okrene se i pođe prema krevetu.

Tako mi je dosta svega... kiša, moja ljubav... Zar me je napustila? Zar mi više neće kosu kvasiti na onaj specijalan način kada mi se krajevi uvrnu? Zašto je sve tako prokleto dosadno? Pa, ne nalazim se valjda u učmaloj sredini... Ne znam, ne mogu više... Dosta, dosta, dosta!

Dosta, dosta, dosta, prestanite, čujem vas! - vikala je Tragedija kada su je probudila crkvena zvona. Što je, zapravo, čudno jer nema ni jedna crkva u blizini njene kuće. Najbliža je dovoljno udaljena da ne čuje kada zvone zvona. A sada kao da su joj u glavi zvona bila.

Mrzovoljna Tragedija je otišla do kupatila, pogledala se u ogledalo i videla tragediju. Neispavana, umorna, sve je muči. Imala je osećaj da više ne može sama sa sobom da izađe na kraj. Ni sa svojim problemima.
Kada bi mi ovi podočnjaci bili najmanji problem... Eh, šta se desilo sa mnom? Ne vidim ništa, nikakav smisao... Sve je prazno...

Otišla je nazad do sobe, uzela mobilni u ruke i videla da je tek šest sati. Besna je bacila mobilni i sela na pod. Nije imala više snage, morala je da zaplače, ali, tiho, da ne probudi ukućane.

Šta sam ti zgrešila da me ovako kažnjavaš? Znaš da i sama ne mogu više, molim te, ne otežavaj mi! Imaj razumevanja! Jesi li ti moj otac? - reče Tragedija gledajući u plafon. Sklopila je ruke na lice, glavu je naklonila ka podu, i nastavila svoje jecanje.

Prozor je još uvek bio otvoren. Hladan vazduh je ulazio, a nije bilo ni traga Sunčevih zraka. Tragedija je uzela ćebe, ušuškala se, i sela na krevet. Gledala je u roletne i rupice. Odjednom je skočila i otvorila orman. Povadila je odeću, otišla je do kupatila, i vratila se. Obukla je farmerke, dug džemper i braon patike. Uzela je kaput sa kapuljačom i ključeve. Rekla je mami da ide da se prošeta i da će se vratiti.

Nije ponela ni mp4 plejer, ni mobilni. Samo je izašla. Krenula je sporednim ulicama jer je znala da tamo nema nikoga. Mogla se vući, otezati ili čak i skakati, niko je ne bi video. Međutim, Tragedija je imala cilj.

Do osam je sedela u parku. Grad se tek budio, a ona je to gledala. Posmatrala je te srećne ljude koji se raduju što kiša ne pada. Ona se tome nije radovala. Ona se trentuno ničemu nije radovala. Sve je crno. Nema čak ni sivog u mom svetu. - reče Tragedija uz žalostan uzdah.

Iznad parka se naoblačilo. Tragedija je to shvatila kao znak da treba da krene. Išla je prema nadvožnjaku. Ubrzo je počeo jak vetar da duva. Svi prolaznici su se sklanjali. Tragedija je išla kontra vetru i uživala je dok joj vetar nosio kosu u nazad. Kada je stigla do zatvora, počela je kiša da pada. Sve jače i jače, i sve krupnije i krupnije kapi. Ulice su postale prazne, nigde ni automobila ni ljudi.

Tragedija je koračala do kuće njenog strica. Tamo je sela na mokru travu i posmatrala tu kuću. Nije joj ništa bilo jasno. Kao da ona to nije bila, nego da je neko drugi upravljao njom.
Počela je da plače... Naslonila se na vrata. Nije mogla da se pomeri. Kiša je i dalje padala, vetar je duvao, a ona je plakala.

Posle par minuta je potrčala ka nadvožnjaku. Trčala je svom svojom snagom. Uopšte se nije obazirala na bare u koje je pretrčala, niti joj je vetar smetao.
Stigla je do nadvožnjaka. Vetar je prestao da duva dok je kiša sve jače i jače padala. Nagnula se nad nadvožnjakom.

Ne znam šta se dešava... Kao da me nešto vodi u ponor... Zašto se uopšte trudim ako nemam satisfakciju od toga? Nema nikoga da me zaštiti od toga. Ne mogu više sama sebi da pomognem. Znaš da se trudim, ali, ne uspeva mi. Nemam tvoju podršku. Ne želim više da se zamajavam, niti da se uzaludno borim! Od sada neka bude kako ti želiš! - uzvikne Tragedija 'šina!

...


Vetar je besneo dolinom. Tragedija 'šina je ležala u kiši. Svaka kap joj je milovala nežnu kožu. Kaput joj je bio natopljen vodom, kosa joj se ukovrdžala. U poluzatvorenoj šaci je držala jin i jang.
Zvona crkve su se čula u daljini. Oblaci su se razbežali, a kiša je još uvek padala...





*Inspirisano pesmom Violet Hill (Coldplay) i današnjom kišom.

Thursday, June 5, 2008

Ugar

Demencija je imala polje kukuruza. Prve godine je ozbiljno shvatila da tamo ima dosta posla. Shodno tome, ona se brinula o tom polju jer je znala da će jednog dana od tog polja život da joj zavisi.
Odmah je počela i zasejala je najkvalitetnije seme, jer zna da je osnova veoma bitna za dalji razvitak.

U početku se veoma trudila. Svaki dan je zalivala to maleno polje, negovala ga i đubrila zemljište. Što se na kraju i videlo. Trud se isplatio! Jeste da nije bilo prinosa, ali, njeni kukuruzi su bili među najboljim kukuruzima u celom selu. Ta titula joj je laskala, pogotovo što je pored polja kukuruza uspela da zaseje pšenicu. Od toga je odmah imala i prinose, pa je zadovoljstvo bilo veće.

Sledeće godine je odlučila da njivu sa pšenicom proširi na njivu sa kukuruzom. Pomislila je da to ne može da bude loša ideja, jer, prinosi su prinosi, a to je bitno.

Tako je Demencija i uradila. Izvadila je kukuruze sa jednog dela njive da bi zasadila pšenicu. Pošto se ona opet brinula o svojim njivama, uspeh je opet bio vidljiv. Doduše, pšenica je u tom periodu stagnirala dok je kukuruz nastavio da raste.

Drugi deo druge godine je bilo divno doba! Pšenica joj izuzetno dobro uspevala i sada je bila sigurna da je ona ideja o proširivanju njive pun pogodak! Naravno, ništa ne traje večno, pa je njiva sa pšenicom posle plodnog perioda postala ugar. Sada je sve bilo na njivi sa kukuruzom.

Međutim, Demencija je osetila veliki umor i više nije mogla tako vredno da radi. Verovatno su je dve njive iscrpele. U početku se trudila i imala je veliki uspeh, ali, sada joj sve teže i teže pada to održavanje njiva. Sada samo radi kada mora ili kada je neko natera. Uopšte je ne interesuje ništa. Zasitila se.

Poslednje dvae, tri nedelje rada za celu godinu stoje ispred nje. I ona je počela da se trudi, jer zna da joj skoro sve zavisi od kukuruza. Međutim, nije ona robot. Umori se, pa sedne i plače. Proklinje dan kada je uopšte uzela da obrađuje njivu. Ali, pokušava i trudi se... i onda joj se sve to obije o glavu. Naime, neka bolest, gljivice su joj zahvatile njivu. Pšenice ionako više nema, ali, treba da se trudi oko kukuruza, a ne može. Sav rad će joj biti uništen...

Demencija je očajna, ne zna šta da radi. Niko ne može da je savetuje, u selu su retki oni koji imaju taj problem. Mada, ni oni ne znaju odgovor.

Gde je poenta u svemu tome? Žali bože što se uopšte trudila, kada joj dvogodišnji rad može biti uništen za dve nedelje... Nije li to apsurd?
Nažalost, Demencija može samo da se pomiri sa svojom nesrećnom sudbinom. Nismo svi rođeni pod srećnom zvezdom, neki od nas moraju da rade da bi dostigli sreću.