Thursday, June 30, 2011

Idle

Neko me jednom pitao zbog čega trabunjanja velikog propaliteta.
Evo, odgovor za sva vremena je ovaj post.

Naime, studiram. I imam još tri ispita do kraja prve godine. Prvo se ljudi začude kada kažem da sam prijavila dva za jul. Na većini fakulteta ne postoji julski ispitni rok, pa to izgleda poprilično čudno. Ne bih znala zašto, to je kao septembarski ispitni rok na ostalim fakultetima, samo ranije.
Najgore je što obično nikome ni ne kažem da mi je jedan ispit ostao za prvi jesenjski rok. Verovatno bi me satanizovali.

Sledeća bitna stavka jeste da je moj fakultet baš lagan, lakši od Pravnog i Medicinskog, pa je dosta čudno što nemam ni jednu desetku. No, imam jednu. Iz engleskog. Ali, kao i da je nemam. Mogu imati još jednu, iz osnova prava. Ali, s obzirom na podršku koju dobijam zbog ocena, možda to bude devet. Kao i većina mojih ocena. Na kraju ću imati prosek oko 8.5 +/-. Verovatno neću biti na budžetu. Kao što ni sada nisam.

Na kraju, ono što je najbitnije jeste da imam loše predispitne. Očigledno da sam lenja i ne radim dovoljno, pa je zato i tako slab rezultat. Kolokvijumi uglavnom nose 20-30% ocene. Ostalo čine vežbe sa mini testovima, aktivnošću u gladijatorskoj areni na vežbama i eseji. Moguće je da sam samo glupa. Nekako sam i voljna da se time zadovoljim.

No, to nije najgore. Ništa nije gore nego kada čujem kako ljudi putuju na seminare i kako su aktivni u nekim organizacijama, a ja zbog neorganizovanosti fakulteta u kolokvijumskoj nedelji ne mogu da idem na seminar koji čekam godinu dana. Verovatno neću moći ni na sledeći. Neaktivna sam, ništa me ne zanima. Tako je!

I, poređenje s drugim studentima. Ih, zaista mi dosta toga. Kako se neke stvari ne mogu shvatiti? Svi fakulteti su različiti. I tamo rade različiti profesori. Koji različito predaju i različito traže. I imaju različite kriterijume za različite ljude. Kao što i njihovi različiti asistenti različito rade. Na kraju, svi ljudi su različiti. Nemaju svi iste prilike za učenje, stanovanje, prevoz, hranu i tako dalje.
Volela bih da me svi lepo ostave na miru. Zaista, samo toliko. Zar nije bitno da studiram ono što mi se sviđa?

Pokušavam da ubedim da prosek i znanje ne moraju biti povezani. Ne znam zašto se uopšte trudim.

Eto, samo sam htela da napomenem koliko sam razočaranje u svačijem životu i crna mrlja na njihovim savršenim pričama. Umorila sam se tog licemerja.

Wednesday, June 8, 2011

Hvala

Prva godina studiranja je ubrzo gotova.

Ne bih da ovo bude jedan klišeiran tekst o tome kako je novi početak uvek težak, ali se čovek sam sa sobom izbori i na kraju ne može da prežali.

Ali, tako je. Zato je i kliše, pretpostavljam.

Čitajući neke svoje stare tekstove ovde o tome kako mrzim život u Beogradu, kako mrzim sebe, zapitam se šta nije u redu sa mnom. Istina je da je to samo početni otpor. Moram da priznam, našla sam delove Beograda koje volim. Sitnice koje mi ulepšavaju dan. Nije uvek sve sjajno, dakako. Ali, gde je? Savršenstvo ne postoji. Sad postoje moja mesta i moj drugi dom u Beogradu.

Isprva mi je bilo teško da se socijalizujem, jer sam kolege veoma grubo tretirala. Danas pitam ljude koji su ispit prijavili, da vidim da li ćemo biti zajedno na tom ispitu da bismo se družili. Vežbe i predavanja su mi postala divna jer sam svaki dan išla u svoje odeljenje i videla svoje drugare.

Bila sam ubeđena da sam promašila fakultet. Danas nije tako jer se radujem zato što učim ideologije, teorije društvene pravde, berze, ius naturaliste, autonomno u moralu, zašto su ovce pojele ljude, šta su suštinski sporni pojmovi, da je Alžir delio isti poštanski broj sa Francuskom i tako. Pravo pitanje je šta ja studiram.

Istovremeno, ovo je bio pravi test moje samostalnosti. Shvatila sam da je život neuhvatljiv, da ne kažem, suštinski sporni pojam. Teško je i prevideti šta se može sve desiti, obično se predvidi. Ipak, svaki dan je novi dan i uvek nešto drugačije donese, pa se vremenom naučim da se nosim sa takvim sitnicama koje život čine.

S druge strane, u pitanje su dovedena i prijateljstva. Kao što već ranije rekoh, i stojim pri tome, sve je stvar navike. Zato, ne zamerite mi ako sam izgubila kontakt sa vama, jer, prvi put čim se vidimo, samo ćemo da nastavimo tamo gde smo stali. Moć navike je čudo.

Kad smo kod navike... Imala sam osobu koja mi je dane činila interesantnijima. Ali, i to proleti.

Na kraju, ujedno i najbolje, videla sam šta je moj potencijal. I shvatila sam da mogu bolje.

Sad čekam oktobar.

Thursday, June 2, 2011

Protesni skup podrške zemljoradnicima. Pravda za zemljoradnike!

DOKLE VIŠE?!

Budim se svaki dan u 6 ujutru. Dan je poprilično rutinski. Uvek imam problema. I uvek se žalim. I uvek mislim da sam ja u pravu. I uvek sebično sebe opravdavam.

Zemljoradnici štrajkuju. Pardon, blokirali su puteve, pošto oni nisu toliko fancy da mogu da uhvate korak sa sindikatima, pa da štrajkuju, nego, protestuju.

Potičem iz Vojvodine. Mama mi je sa sela.
Njeni roditeji su onda seljaci. Tupavi, glupavi, ljudi prostog duha koji cio dan rade štogod, ali to zato što nisu učili škule.
Njen brat je ostao na selu. Onda bolje rečeno, zaostao.
Moj brat će da upiše srednju poljoprivrednu školu. Jer nema prosek, a i zna da vozi traktor.

Ovo što sam napisala je samo delić onoga što većina ljudi misle.

Deda nije otišao na fakultet, jer je najstariji sin i njemu ostaje gazdinstvo. Baka je završila četiri razreda osnovne škole, ali je pismenija i načitanija od velike većine današnjih školovanih ljudi. Oni žive na selu i prostog su duha jer posle celodnevnog rada, njima nije potreban Šopenhauer, kvanitativna teorija ili Dostojevski, nego san. Ponekad tamburaši.
Mamin brat je ostao na selu jer je jedini muški potomak dede, a to izgrađeno gazdinstvo treba neko da nasledi. Zahvaljujući svojoj upornost i odanosti oranici, izgradio je farmu za uzgoj svinja; postoje samo 3 takve na svetu.
Brat je odlučio da upiše tu srednju školu pošto ujak nema dece, a ima gazdinstvo. Još su se i afiniteti poklopili, kud ćeš bolje?

Oni nisu seljaci. Ponašaju se kao gospoda i dame. Imaju osnovnu kulturu, za razliku od mnogih urbanih gradskih faca. Što bi se dalo reći, postoji seljak i seljačina. I Velja.

Ono što me najviše boli ovih dana jeste taj protest. Seljak cele godine radi za neku minimalnu naknadu. Nema više odakle da crpi. Velike su njive, velika su gazdinstva. Država mu daje na kašičicu sve. Kaže, ne može, treba i drugima.

Iskreno, ne vidim gde je drugima to otišlo. Jedino što znam da može biti drugo jeste nestašica mleka. Sirota država, pa ne može ona sama sa monopolom. Znači, nije tamo otišlo.
Sad kažu, moraju da uvoze meso. Neću više da vidim crno na belo kako će stočarstvo da subvencionišu. Hoću da vidim stočare koji će da kažu da je njima otišlo. I da je to sada perspektivna grana. U suprotnom, moraćemo neku drugu granu da smislimo. Čini mi se da nestaje ribe... Ako ćemo da slavimo slave grada, brzo-bolje subvencionisati ribolov. Al' takim.

Ali, pošto volimo da idemo iz krajnosti u krajnost, održava se četvrti protest protiv noćne prohibicije. Iskreno, nemam razumevanja za to. Imam samo sažaljenje za te ljude.


Ne znam šta nije u redu sa nama. Zašto se toliko oseća paternalistički duh? Pobogu, nismo ovčice. A čak i da jesmo, onda ćemo da čekamo Isusa, a ne tu neke samoproklamovane mesije. Imam osećaj kao da je ovo neka mentalna ustanova, gde su mi, građani, koji dajemo legitimitet, samim time vlast vladajućoj eliti, mentalni bolesnici, a ta elita, koja uživa našu bezuslovnu podršku, jer za gore znamo, a bolje ne, nam svaki dan gurne oronuli žele za ručak. I tako svaki bogovetni dan.
I prošli put sam se pitala dokle više. I ovaj. I, nažalost, ali iskustvo kaže da ću se opet pitati.
Jer, svaki protest je unapred osuđen na propast, jer smo mi, ljudi, jedna sebična stvorenja, koji gledamo svoja posla (barem smo svi jednom liberalni) i žalimo se što nam tamo neki seljaci preprečuju put, jer ne možemo da kupimo hleb, pa da idemo kući na ručak posle osmočasovnog radnog dana.