Sunday, August 15, 2010

Sobičak

Ali, mama, ja bih još da ostanem! Neću da idem, sviđa mi se ovde! Mamaaaa!


I to je bio još jedan san. Zapalila sam cigaretu i otišla do prozora. Isti grad, ista svetla, iste zgrade, isti ljudi. Da sam barem završila psihologiju, pa da proniknem duboko u svoju podsvest i objasnim joj nešto. Lep je nov život, dobar je nov život. Najbitnije - nov je.


Drago mi je, Petar. Prvi put si ovde?
Da, ali, ne nameravam da se vraćam. Čudni su ljudi...
Hahah... primetih. Hoćeš li na kafu?


Aaaaaa! Dobro je, još jedan san. Valjda je san. Petar, Petar, Petar... Ne sećam se. Davno je. Daleko je. San je. Treba mi kafa. Na stolu su papiri, treba da završim i to. Kiša je počela da pada. Nikada mi se nije sviđalo kako zvuči na prozorima ovde. Lepše je kod kuće.
Ne, to je prošlost. Ovo je kuća, ovo je dom.


Vrati se! Vrati se! Molim te! Neću više! Volim te, vrati seeeee!


Huh! Beše to još jedna mora. Pokrih se ćebetom. Zvuk tišine. Konačno. Buka grada je naporna. Umara. Iscrpljuje. Ne, ne fali mi selo. Nikad nije postojalo. Sve je to izmišljotina. Ovde su moje stvari. Ovde je moj život.


Ako ti obećam, da li ćeš me voleti?
Ako, ako. Pada kiša, nemoj ići na sred ulice, dođi.
Volim te. Dođi i ti.
Obećavaš?
Uvek.
Ček da ostavim kese. Pazi!
Šta?
Auto! Neeeeeee!


Da li je to bio san? Probada me bol u srcu. Treba mi vazduha. Ne mogu da dišem. Žedna sam. Nema vode. Nema struje.

Život je težak....

Gde je izbor?


Wednesday, August 4, 2010

Suv đevrek

Vraćajući se kući od prijateljice, već sam isplanirala da za poslednjih 50 dinara kupim nešto u pekari da pojedem. Ušla sam unutra, i izvadila 20 dinara za đevrek, premda sam htela perec.
Izašavši iz pekare, odlomila sam deo đevreka. Bio je suv. Zaista suv. Ali su zato moje slane suze natopile ono parče đevreka i učinilo ga podnošljivim.

Nisam emotivac. Ili se nisam smatrala jednim. Završila sam srednju školu, upisala sam fakultet, našla sam stan. Pomirila sam se sa činjenicom da idem u jedan drugi grad, da napuštam svoj život u svom rodnom gradu. Više ni ne spavam u svojoj sobi. Spavam na kauču u dnevnoj sobi. Zapravo, ceo dan provedem u dnevnoj sobi, kao da se gadim svoje sobe koju delim sa bratom. Prepustila sam mu izbor boje sobe. Nije mi svejedno. Ali, takav je život. A život nikoga ne čeka.

I, opet, na kraju dana, ja ostajem ovde. Ostajem utkana u ovoj kući, u ovoj ulici, u ovom gradu. Iako to više nije moje u potpunosti. Ali, zato drugi odlaze. U druge zemlje. Na druge kontinente.

Nije mi svejedno. Ali, takav je život. Kada ti ponudi nešto izvanredno, ne možeš da odbiješ. Možeš samo da slediš svoje snove i ideje i da se nadaš da si najbolje odlučio u tom datom trenutku.

Faliće mi ljudi. Ne znam da li ću ja njima. Započećemo druge živote, a krv nas ne veže. Vežu nas uspomene. A uspomene blede. Samo je pitanje koliko brzo.

Uvek uzimam perec. Đevrek je samo zamena. Suva zamena. Izgleda da ipak nije svejedno.