Friday, March 26, 2010

Žermenal

Kant je postavio tri pitanja - šta mogu da znam, šta treba da činim i čemu mogu da se nadam.
Naravno, poštujući Kanta (shvatite sami), dodala bih još jedno pitanje - čemu sve to?

Zašto tako pesimistično, mladi blogeru? Pa, ti ne čitaš moj blog dovoljno dugo. Ali, za sve upućene u moju melanholiju i pesmističnost, ovo je još samo jedan običan dan u mom običnom životu.
Verujem da je kriterijum za običan život isuviše subjektivan, pa ću koristiti ono što mi drugi govore - Predahni malo, umrećeš.

Mogu slobodno reći da sam se ove četiri godine u gimnaziji prepošteno naradila. Pogotovo ove dve godine. A najviše ovih par meseci unazad. Zaista, nemam slobodnog vremena, to je ujedno i jedan od razloga zbog kojeg sam napustila blog privremeno. Vikendima nisam kod kuće, nego na seminarima, turnirima, pripremama za fakultet i takmičenjima. Ostalim danima se trudim da održim prosek u školi, a u onih 68 minuta dnevno pokušavam da održim socijalni život na FB-u.
Može se reći da zaista živim po principu dan za dan, ali ne u onom smislu da je to moj poslednji dan na svetu, nego više carpe diem. Doduše, ekstremni carpe diem.

I, upravo u tom haosu iz kojeg bi trebalo da se rodi neki poredak, kosmos, dolazim do moje sumnje, ne sveopšte, pa i ne mogu da izađem preko kartezijanskog stava Cogito ergo sum, dolazim do pitanja čemu sve to.

Kant u svom delu Kritika praktičnog uma govori o moralu, o vrhovnom zakonu ili kantovski rečeno o kategoričkom imperativu. Odlučio je da se metafizika, nauka o biću, suštini svega, ne može baviti pitanjima postojanja Boga, besmrtnost i slobode. I upravo je te ideje spekulativnog uma prebacio u svoju etiku. Iz prostog razloga, razume se. Naime, ako mi činimo moralne stvari iz dužnosti prema vrhovnom moralnom zakonu, ko nam garantuje da to išta vredi, da činimo nešto dobro. U to prazno polje uskače Bog, kao vrhunsko dobro koje je stvorilo ovaj svet i koji nam garantuje nešto zauzvrat našeg moralnog delanja.

Kakve to veze ima sa mojim pitanjem? Dobro pitanje. Sve vreme se pitam čemu to. Zašto se trudim, zašto preuzimam milion obaveza na sebe, zašto želim da budem sveprisutna? Hm... Sebi uvek odgovaram na sledeći način kako me je mama naučila - Ko znam zašto je to dobro.
A zapravo, uvek se nadam nečemu višem, kao svako drugo biće težim nečemu višem. I u toj svojoj težnji nadam se da neću proći kao jadan Faust, marioneta viših sila i planova.

Jedino čemu mogu da se nadam da sve to ima svoju svrhu. Ne treba mi svrha svih svrha, niti forma svih formi, niti Deus sive natura. Ponekad je dovoljna i jedna najobičnija svrha, jer je to ono gorivo što me još uvek održava živom i radnom.

Friday, March 12, 2010

Nacionalna himna

Trenutno sam u strci, i veoma je interesantno kako uvek u najvećoj gužvi nađem vremena da napišem nešto, a kada sam slobodna, onda nemam vremena. Ja sam apsurdna i paradoksalna ličnost.

Nedavno su mi rekli kako sam veoma hermetična u govoru. Da kažem da mi je žao? Pa, i nije baš, skoro, pa mi je drago, jer sam ceo život veoma zatvorena osoba.

Razmišljajući o zatvorenosti, shvatila sam da bih sada najviše volela da pada kiša. Ali bih bila u sobi, ne napolju. Može ona lepa aprilska kiša. Može i da grmi. Uostalom, ni magla nije na odmet, taman bih se sakrila u njoj. Uvukla bih se u svoje purpurno ćebe. A krupne kapi koje udaraju u prozor bi me mamile da dođe do prozora. Posle nekog vremena bih i otišla. Naslonila bih svoje lice na hladno staklo i razmišljala o svemu. Najviše o onom drvetu prekoputa. Divlja vanila.
Kada bih se trgla iz sanjarenja, legla bih na krevet. Ne na bokove, ipak, želim da budem budna. Međutim, ne bih se mogla dugo opirati snu. Jedino bi me još vetar budio. Onaj silan ravničarski vetar.

Kroz san bih čula neka zvona u daljini, verovatno ljudi idu na misu. A ja bih sve više i više tonula u san... Gde nema takmičenja, učenja i ostalih neobaveznih stvari i rutina.
I san bi me korio kako pričam previše komplikovano. Ipak, u pozadini još uvek čujem nešto.


Čujem...
Claude Debussy
- Clair de Lune
Pink Floyd - Breathe, Eclipse, The Great Gig in the Sky
The Doors - Riders on the Storm, The Crystal Ship
The Ponys - Double Vision

Dobro jutro!

Pre nekih... skoro, pa mesec dana šetala sam se sa tatom, tačnije, išli smo na besedništvo. Bilo je veoma hladno predvečerje. Šal sam nekoliko puta obmotala oko vrata, a ruke sam strpala u džepove, na sigurno. Prolazeći pored semenkarnice, miris tek sveže pečenog suncokreta mi se uvukao u nozdrave, a ona toplina me je oborila sa nogu. Pomalo omamljena, rekla sam tati kako mi je već dosta zime i tog strašno hladnog vremena i da ne volim zimsku odeću i obuću jer nemam slobodu kretanja u njoj. On me je samo pogledao i rekao - Doći će i proleće.

Naizgled veoma obična rečenica, ali, kada sam ja u pitanju, ništa nije obično. To njegovo doći će i proleće me je povuklo i odvuklo u zabačene kutke moje svesti. Naime, svi mi imamo odvratne periode u životu. Ili nas niko ne voli ili nam ništa ne ide od ruke ili već neka treća petostruka negacija. To je naša zima. Vreme kada je sve ogolelo, veoma monotono, belo ili sivo, dani su kratki, noći duge da možemo sebe da krivimo i mučimo do besvesti pitanjima šta bi bilo kad bi bilo. I ta tri meseca nikako da prođu, samo se lenjo razvlače čineći nas nervoznima.

I odjednom, kao iz vedra neba, počinjemo da primećujemo da je dan nešto duži. Da je nebo nešto svetlije. Da drveće izgleda nešto manje žalosnije. Iznenada, lakše se diše. I, voila, proleće je tu.
Sve cveta, sve se kreće, sve se raduje, sve živi. I nema vremena za gubljenje. Ima samo vremena za rad, napredak, razvoj! Imamo energije, entuzijazma, euforični smo i sve što počinje na eu, jer to na starogrčkom znači dobro.

Radosni smo. Konačno, jer je stiglo proleće. I, možda, ali samo možda ponekad vredi proživeti onu tešku, surovu, izuzetno bolnu zimu da bismo uživali u čarima proleća i da bismo slavili život kakav poznajemo.

Ni martovske Ide više nisu toliko strašne.