Wednesday, April 29, 2009

Oštrice čovečanstva

Izgubljena u nekom svetu gde vetar nemilosrdno kovitla sve oko sebe i gde me pritišću svakojake obaveze, vraćala sam se kući iz škole. Ovih dana sam poprilično obuzeta nekim pitanjima na koje bezuspešno tražim odgovore. Problem je u mojoj ličnosti - prokleti perfekcionista.

Uglavnom, šetajući tako zamišljena, ponekad ne primećujem stvarni svet oko mene, u kome postoje stvarni auti i stvarne bicikle. U nekom trenutku se u potpunosti isključim i više nisam u stanju da pratim išta. I odjednom, nađem se ispred ljudi koji čekaju da ja pređem ulicu.

Juče je bio neki specijalan dan, po nečemu specijalni od drugih dana. Iskreno, ne znam šta je davalo tu notu celom danu, ali se osetilo u vazduhu da je drugačiji. Baš sam bila nešto duboko razočarana u ljudsku rasu i znam da sam proklinjala svaki mogući trenutak što sam čovek.

Stavila sam mp4 i doslovno sam nabila slušalice u uši. Htela sam da pobegnem od sveta. Poučena ranijim iskustvima, sada sam stala i pogledala levo-desno, da li neko ide i da li mogu da pređem put. U daljini sam videla nekog čoveka na bicikli koji je lelujao, čas levo, čas desno. Instinktivno sam se povukla par koraka unazad.
Taj prizor pijanog čoveka me je dosta potresao. Recimo, ako njega sada zgazi auto, da li ću ja biti kriva što ga nisam zaustavila? A šta ako sam ga zaustavila, a on me udario?
Uostalom, nemoguće je odlučiti bilo šta u tom trenutku, skroz se zaledi čovek. Zapitate se kako on živi, da li je siromašan, da li ima ko da se stara o njemu itd.
Još više mi se zgadio ljudski rod, i nekako, obeshrabrena sam pošla dalje kući.

Potištena, spuštala sam se niz ulicu. Na ćošku je bila jedna kuća i mama i njeno dete su stajali na prozoru, tj. posmatrali svet kroz staklo. Posle par minuta sam podigla glavu i videla da je devojčica stala sama na prozoru. Imala je plavu kosu, crven rajf i neko crveno odelo. Odjednom ona meni mahne. I nastavi da maše, šireći osmeh do oba uha. Onako, pozdrav pun elana, entuzijazma, pozitivne energije. Toliko sam se obradovala tom njenom činu da je to prosto nemoguće opisati rečima. Isto tako energično, sa ogromnim osmehom sam joj i ja mahala.
Jedna devojčica sa crvenim rajfom nije svesna, niti će ikada biti koliko je usrećila jednu mrzovoljnu osobu u tom trenutku.

Vetar je nastavio sa radom u košavskom ritmu, a ja sam još uvek držala onaj blentav osmeh na licu. Interesantno je što je ta devojčica vratila moju veru i nadu u čovečanstvo. Koliki su jak kontrast njih dvoje - pijanica i devojčica. Jedan lik nam pokazuje koliko čovek može nisko da padne i upozorava nas, a drugi služi da nas podseća da volimo ljude oko sebe i da veselimo uprkos svemu što nam se događa jer smo bez osmeha nula.
I dalje, njih dvoje su ravnopravni članovi ljudske rase i zato je ovaj svet tako divan.


Tuesday, April 28, 2009

Promene

Dragi čitaoci, odlučila sam malo da osvežim blog, doduše, ovo je privremena promena. Još sam uvek u potrazi za pravom pozadinom. Dotle, čitamo se.

Naive

P.S. Drama, ne ljutim se, došlo je vreme za promene.

Monday, April 13, 2009

Još jedna godina

Da li sam ikada napomenula kako mrzim rastanke?

E, takvi dani mi se približavaju brzinom svetlosti. I mrzim sebe, ceo svet, čitavu vasionu zbog toga jer to nije fer. U knjizi iz biologije se nigde ne spominje odrastanje i rastanak kao životni proces, a svi ga tako karakterišu.

Boli me jer znam da ću za mesec dana da se oprostim od svojih prijatelja. Doduše, formalno, a neformalno za nekoliko meseci kada odu na fakultet. Iako uvek kažemo da ćemo ostati u kontaktu, to nije istina. Jednostavno, različiti gradovi, različite obaveze, različito vreme. Slobodno mogu da zaboravim na debatni klub i naše okupljanje ponedeljkom uveče, plakanje i smeh na debatnim kampovima, odbacivanje mene do moje kuće, izlasci u Boss da proslavimo okupljanje porodice.

Sve to nestaje, kao kap rose na cvetu. I ta kap se sutra ujutru stvori, istina. Ali se opet, u jutru, uništi i kao da nikada tamo ni nije bila. I nema naznake o njenom ponovnom stvaranju.

Dok se sada polako pakujem (idem za Prag), obuzima me neka čudna nostalgija. Homesick, rekao bi Englez. Prisećam se svih trenutaka koje sam doživela zajedno sa mojim prijateljima na kampu.
I svesna sam da se to više nikada neće ponoviti. I da je sve to prošlo vreme koje se nikada neće vratiti, čak ni u našem sećanju više neće biti isto.

Imam još godinu dana da budem sa mojim društvom iz razreda i vršnjacima. I onda, svako na svoju stranu, odnosno, kuda ih put odnese. Onda opet dođe do onog životnog ciklusa i kraj.
Znam da nije sve tako crno, ali je tamnosivo.

Uglavnom, volela bih da svi padnemo jednu godinu, bićemo više zajedno.
A najviše od svega hoću sebi da poželim srećan 18. rođendan! Ne znam šta bih sebi poželela, kao što ne znam ni svake godine. Eto, neka položim vozački iz prvog puta i da se nađem sa prijateljima, tj. da bude okupljanje. Ostalo će valjda doći samo.



Srećan rođendan, Naive!

Wednesday, April 8, 2009

Tralala (bez Sumatre)

Pored svega što mi se desilo, trebalo bi da budem najsrećnija osoba na celom svetu. Mislim, zaista! Bila sam u Danskoj na nedelju dana, gde sam upoznala fenomenalno društvo i videla svet! Ljudi, svet! Nešto izvan moje zemlje i izvan okruženja moje zemlje. Iznova se iznenađujem pojavama i odnosima oko sebe, kao dete kada otkriva nepoznati svet. I trudim se da uživam u životu...

I onda dođe jedan glup događaj koji me izbaci iz balansa i izfekališe mi nekoliko nedelja, pa čak i meseci.

I došao je taj događaj i fekališe. To je kao ona situacija u engleskom, have been doing something. E, ovo je još uvek have been shitting Naive's week after week.

Nekako, nemam snage. Mislim, činjenice govore same za sebe. Skoro je pola dva, a ja uprkos umoru, ne mogu da se nateram da odem u krevet. Nisam zainteresovana za mnogo toga, onako, ravnodušna sam /vojvođanski akcenat/ i malodušna.

Negde, duboko, duboko, još dublje, malčice dalje me boli. Srce me boli. Duša me boli.

Naime, bije me strah. I imaginaran i realan. Realan od mogućih bolesti koje mogu da nasledim, a imaginaran... pa, plašim se same sebe. Da, same sebe. Moj rođendan me užasava. Znam da mnogi ljudi čekaju da napune 18 godina, ali ja ne vidim ništa posebno u tome.
Nije kao da ću da pravim rođendan. Ili da počnem da pijem. Ili ću postati zakonski odgovorna osoba. Ništa me ne privlači. Pa, zašto ne bih mogla da ostanem u ovoj sedamnaestoj godini života? Jer je život moja profesorica biologije.

I tako, još nekih 8 dana do dana ŠNJ kada će da bude moj rođendan. Zlo veliko, slavim ga na ekskurziji. Nije da ja mrzim sve te ljude tamo. Neke ne volim. A ako već moram da budem svesna tog dana, volela bih da me malo ljudi ispoštuju. Rešpekt, ljudi.

Uglavnom, žao mi je zbog svega. Ne mogu da glumim da sam srećna kada nisam, a malopre sam rekla prijateljici laugh all your problems away. Licemer sam, očigledno. Ali mi je i dalje žao, jer, volela bih da vam sve ispričam o Danskoj i mojoj ljubavi prema njoj, a ja tu već pola sata fekališem oko centra mog sveta.

I, evo, već se bliži drugi čas posle ponoći, a ja povremeno zastanem, rasplačem se, saberem se i nastavim da pišem.
Dok smo bili na aerodromu, jedna devojka se uplašila da će joj oduzeti nešto i baciti u smeće. Predložila sam joj da i ona tom policajcu oduzme nešto i baci.
Žacne me ponekad nešto. Žacnuću i ja njega.