Tuesday, December 2, 2014

O blogu i blogovanju

Pre 7 godina, kad sam imala 16 godina, dane sam provodila viseći na MSN-u i blogu. 
Zapravo, ako pogledate prvi post (nemojte), videćete da je blog započet prvog septembra jer sam bila iznervirana nekom n-tom besmislicom ministarstva prosvete. 

Ruku na srce, i danas, posle sedam godina, još uvek započinjem svaki post tako što se dobro iznerviram, a zahvaljujući Srbiji, bože ti hvala, svaki dan barem kilo materijala (ponekad se zaista mučim da odaberem jednu temu). Jedino što je različito od onda jeste čitalaštvo. I, dolazim do pitanja koje me mori danima – zašto pišem blog i danas?

Kada sam započela, blogovi su bili vrlo popularni, pratilo se, komentarisalo se. Čak sam i upoznala neke ljude tako. Upravo me to teralo da svaki dan napišem nešto novo. Naravno, pod nešto novo ne mislim i nešto najbolje, pošto moj blog zaista ima svoje low momente (nemojte da ih tražite, ne bih da razočaram ovih 2 i po čitalaca; ćao, mama!), ali je protok bio fantastičan. RSS feed.  Dodavanje bloga kao materijal preporučen za čitanje. Čak sam i dospela na neku listu najboljih postova za tu godinu (eto koliko mi je sad bitno, ne znam ni koja lista, a još manje koja godina). Dakle, ima i kvalitetnog trabunjanja. Kao što ima i fikcije, prozaičnih izleta i kritike.

Dok me insomnija muči danima, čitala sam svoje stare postove. Iako sam bila klinka od 16 godina, blog sam započela jer sam bila besna na tu odluku ministarstva, jer sam osećala da neko gazi po mom zdravom razumu i bio mi je potreban prostor da tu svoju frustraciju pretvorim u smislenu kritiku i pokušam da nađem sapatnike. Iako većinu svojih postova čitam tako što držim poluotvorene oči, ono što se stalno provlači jeste pljuvanje po sistemu (u ovih sedam godina niko nije bio pošteđen, tako da, nikad bot od mene, ali svaka čast Vučiću). Jeste da sam malo otupela, pa ponekad pročitam nešto što sam pisala pod uticajem filozofije, psihologije i sociologije i pitam se gde je ova pametna osoba nestala, ali suština ostaje ista i na to sam ponosna. Kritika sistema.

Ali, kome pišem?

Bili su periodi kad sam imala čitalaca i komentara. Nećemo se lagati, svakom prija da čuje kako je super blog, fantastičan tekst i sve u dupelizačkom maniru. Danas otprilike šaljem linkove ljudima kad napišem nešto ne bih li dobila potvrdu da tekst nije totalno smeće i da me karabinjeri neće privesti jer izlazim iz svojih ustavnih ovlašćenja. Često se uhvatim misleći kako je apsolutno nebitno šta pišem, onda pročitam tekst na Tarzaniji o distorziji realnosti u mikrokosmosu  i ukapiram da zaista nije bitno šta pišem.

Ali, ipak nastavljam da pišem. Ni nedostatak interneta me ne sprečava. Nemam profit od ovoga, nemam vidljivost bloga (to jer sam lenji kreten koji ne taguje tekst, web 2.0), nemam nekakvu satisfakciju jer niko ne čita. Stoga...

Vredi li pisati danas?

Da. Itekako. Danas više nego ikada. 

Ironično, demokratija nam nije donela nikakve slobode, čak se ukidaju pod plaštom iste. Upravo zbog toga blogovi treba da niču kao pečurke posle kiše i da se čitaju. Možemo biti glas razuma (setite se samo tekstova o poplavama),  pošto nemamo opoziciju (Čeda voli Vučića jer je čovek-reformator), a ni ozbiljno novinarstvo. Moć pisane reči je jaka toliko da se obaraju i sajtovi (setite se plagijata Miće, Malog, Stefanovića, Šapića, o, bože, koliko ih je), ali istina uvek ispliva. I to je samo jedan od razloga za blog, a ima ih mnogo.

Uostalom, ko još ne bi voleo da ima virtuelni dnevnik koji pokazuje sazrevanje sopstvene ličnosti?

P.S. Tekst posvećen jednom prijatelju, jednom od onih dva i po čitaoca.