Tuesday, December 29, 2009

Dokle?

U nedostatku boljeg programa u podne, prebacila sam na VH1 znajući da ima emisija Fabulous Life.
U toj emisiji se bave životom slavnih i poznatih i njihovim hirovima, počevši od luksuznih imanja, do blamirajućih trenutaka u javnosti. Današnja emisija je bila posvećena deci bogatih i slavnih.

Mislim da je malo reći da sam sedela zblanuta i posmatrala te basnoslovne cifre. Da bih vam dočara to, daću vam jedan primer.
Anđelina Džoli se porodila u Nici. Sada, to nije toliko jednostavno. Njeno donošenje blizanaca carskim rezom na ovaj svet je koštao tričavih četiri miliona dolara.
Neke novine su otkupile prava na sliku njenih beba za dvanaest miliona dolara, što je samo tri puta više nego porođaj. Naravno, rekli su da će sve to ići u dobrotvorne svrhe. Shvatite me, skeptik sam. Dok ne vidim delo, ne verujem rečima. Danas sam u dnevnim novinama pročitala da su dali 100.000 dolara u dobrotvorne svrhe. Pa, oni su divni! Iako im se nije rodilo ni jedno dete u skorije vreme, oni su i dalje darežljivi.

Sledeća činjenica koja me je zaprepastila jeste zaštita kuće. Naime, brižni roditelji su u stanju da sa vile od miliona dolara, pređu u vilu za četiri miliona dolara, tvrdeći da to rade zbog dece. Kao Džesika Alba koja je htela svom detetu da pruži priliku da odraste u odgovarajućem ekološkom području.
S druge strane, neki roditelji ne žele da napuste svoje luksuzne i velelepne kuće, pa rade na zaštiti kuće. Ali, nije to dodatna plastika za utikač, nego je to pleksiglas oko bazena, džakuzija, stepenica i sve ostaloga. Samo, interesuje me kako spreče da dete ne padne sa stepenica... Pošto ne mogu i tamo da stave pleksiglas.

Ipak, da bi se taj luksuz održao na nivou, oni zapošljavaju jednu ženu koja govori bebeći jezik. O čemu se radi? Ona tvrdi da može da prepozna plač bebe i da tačno udovolji bebi, a ona je voljna da tri meseca drži časove mladim roditeljima za nekih osam hiljada dolara. Ah, šta je to kada ti možeš da razumeš šta tvoje dete sa dva dana hoće?

Međutim, pravi roditelj tek treba da se dokaže skupocenom dečijom sobom, originalnim dizajnom i da apsolutno ništa ne uradi za tu dečiju sobu, nego da zaposli što više dekoratera. Kao što je Kristina Agilera uradila dovukavši tim za sređivanje koju su sobu sredili očajno. Ogroman mesec kao deo scene sa njene turneje stoji u sobi. Mesec je zeleni, kao žabokrečina i ima pakostan osmeh. Naprosto, nikada ne bih poželela da moje dete razvije traumu tako rano, ali, eto, ona je htela da unese sebe u taj sterilizovani prostor.


Moj tata je odvezao moju mamu u bolnicu. Rodila sam se aprila 1991. u gradskoj bolnici. Posle par dana su me doneli kući. Svaki slobodni trenutak su posvećivali mene i mom odgoju. Evo, već me osamnaest godina uspešno othranjuju i odgajaju. I nastaviće da se brinu o meni i da me potpomažu koliko god budu mogli. Isto to rade i za mog brata. I oboje (brat i ja) znamo da imamo roditelje koji bi poslednji zalogaj odvojili usta za nas dvoje.

Niti smo dospeli na stranice Vanity Fair-a, niti nam je gradonačelnik Nice ponudio francusko državljanstvo pola sata posle porođaja, niti su nam roditelji pohađali bebeći jezik 101. Ipak, ispali smo zdravi i normalni.

Interesantno je, kako i pored svetske krize, oni i dalje imaju novaca da daju u dobrotvorne svrhe, da grade bunare u Africi, da posećuju zaostale zemlje, da prodube svoju duhovno iskustvo.
Takođe je interesantno da samo grupica privilegovanih to može, a mi se njima divimo kako su divni, dobri, ma, nadljudski ljudi!

Poenta svega ovoga je da pokažem koliko smo jadno društvo. Kako smo izgubili vrednosti i stvorili neke nove, koje ljudi sada očajnički pokušavaju da isprate, ali ne mogu. Jer, nisu svi bogati i slavni. Niti će svi jednoga dana biti.

Ono što nam je zajedničko je još uvek da smo svi ljudi, a uvek nam govore da nas razum odvaja od životinja. Pa, zar smo regresovali? Nismo čak ni jednu stepenicu niže pali, što životinje još uvek brinu o svojoj mladunčadi. Izgleda da smo spali na nivo biljke. I to ne neke lepe, otpočene dijamntima, nego, onaj cvetak koji raste uz put i čeka da ga neko popiša.





Thursday, December 24, 2009

Božić je.

Uglavnom ne volim tradicije, jer me ponekad guše. Nikada mi neće biti jasno zašto to baš treba tako ili zašto baš ja treba da idem negde. Iskreno, niko me još nije udostojio odgovora, pa je to možda razlog zašto nisam fan tradicija na Facebook-u. Danas je sve moderno...

U skladu sa tim modernim, tradicije su out, a neke pomodarije in, očigledno. Svedok sam tog. Ceo dan sedim kod kuće, pomeram se po potrebi, a Badnje veče. Obično sam volela da idem u crkvu na ponoćku, da pevam Božićne pesme i da uživam u prepunoj crkvi i ledenom vazduhu. Nisam mogla da se nateram da ustanem. Odjednom sam počela da razmišljam da je ovo moj poslednji Božić, poslednja ponoćka, poslednja Badnja večera, sledeće godine će biti poslednji Uskrs, poslednji rođendani, sve poslednje što provodim sa porodicom. Ironija je što ne umirem, nego odlazim na fakultet (verovatno) i sama ta pomisao da ću biti odvojena od porodice mi razdire dušu na milion komadića.

Samostalna sam, snaći ću se (tome se nadam), ali, porodica će mi mnogo faliti. Čak i dok pišem ovo, ne mogu da ne ispustim jednu suzu niz obraz. Uprkos mojoj borbi ovih par dana, htela sam da barem nešto uradim za Božić. Mama je rekla da ćemo nas dve otići kod majke (njene mame) da pravimo kolače. Shvatila sam da je to najmanje što mogu da učinim za tradiciju, pa sam pristala.

Sutradan smo nas dve otišle, međutim, majka je imala toliko gostiju, da nismo stigle ni da zasučemo rukave. Majka je rekla da bi bilo dobro da dođem sutra, pa da joj onda pomognem.
Uglavnom, ustala sam jedva, ali sam obećanje ispoštovala i krenula ka majkinoj kući. Kada sam ušla unutra, ona je već bila u velikoj žurbi. Rekla je da ću ja okititi jelku dok će ona da završi ručak, pa ćemo onda zajedno da pravimo kolače.

Krenula sam da kitim jelku, gledajući da sve to savršeno ispadne. Prozirna kugla tamo, srebrna 'vamo, bela sa šljokicama gore, a ružičasta dole. Kada sam završila, sela sam da jedem sa majkom. Kroz priču sam shvatila da me ona nije pozvala samo da bismo pravile kolače, nego je htela da me nauči nečemu. Htela je da me nauči životu.

Praveći te kolače, stalno je govorila kako treba da znam kako kolač treba da izgleda, jer ako ne znam, recept mi mnogo neće pomoći. Vrlo lako se to može primeniti na svaki dan - ako ne možemo da zamislimo nešto, zašto uopšte to da radimo? Ionako nećemo prepoznati kada budemo završili to što smo započeli bez ideje.

Dalje, pričala mi je o momcima. Uvek govori kako imam dovoljno vremena i kako prvo treba da živim, odnosno, da se iživim. Možda je u pravu. I sama gledam na dvadesete kao na period zabave, zabave, zabave, zabave i zabave. A posle dolaze obaveze i dužnosti i ne želim da žalim za dvadesetima, nego da ih se ponekad setim uz uzdah.

Recept po recept, kolač po kolač, korpica po korpica, i mi smo bile gotove posle gotovo šest sati.
Naravno, kolači su ukusni, ali to nije poenta.

Žena koja može toliko da me uvredi, a istovremeno i oduševi.
Žena koja je mnogo toga uradila, i još uvek radi, ne odustajući kada je najteže.
Žena kojoj nikada ne prigovaram i koja me uvek sa pravom okrivi i spusti na zemlju.
Žena koja me podseti da je bitno biti čovek.
Žena koju ja zovem majka.

Ona nije završila mnogo škole, niti nosi bunde i profinjeno hoda galerijama. Ona ima ono najbitnije - životno iskustvo pretočeno u životnu mudrost. I najiskrenije srce koje sam ikada upoznala.

Moja majka.

Žena koja me je pripremila za odlazak u svet.



Plodovi razgovora.

Saturday, December 12, 2009

Sumorno jutro

Nedostajala sam vam, znam. E, pa, da se iskupim, imam dve priče za vas u jednom postu, kako bi profesor istorije rekao, mali dajdžest.

Kraljević i prosjak

Da biste razumeli ovo, morate da znate dve sitnice:
  1. Fail (značenje ćete da shvatite iz linka)
  2. nisam jutarnji tip, i treba mi pola sata da redovno progledam
Naime, ponedeljak mi dosta teško pada. Činjenica da je početak radne nedelje je dosta poražavajuća, a još sam i prepodnevna smena, pa mi čas u pola osam izuzetno teško pada. Ovih dana je još i vreme veoma žalosno, ujutru je obično gusta magla sa kišom i vetrom.
Uglavnom, znajući sve to, spremila sam se za još jedan dan pobede i krenula ka školi držeći kišobran u ruci.

Bez obzira što grad počinje da se budi, moja duša još uvek spava. Tek se negde na pola puta razbuđujem i shvatam šta se dešava. U takvim trenucima ne pokazujem neke filozofske tendencije.
Uskoro sam se našla ispred pešačkog prelaza čekajući zeleno, dok je kiša padala. Iza jednog ćoška se pojavio neki momak, gurajući bicikl, a na zadnjem točku mu se vukao kao neki konac. Već sam krenula da vadim mobilni da napišem mojoj prijateljici poruku kakav sam fail videla, kada sam još nešto ugledala.

Naime, zbog još blage nerazbuđenosti, moje čulo vida nije registrovalo da je tom momku spao lanac sa bicikle. U tom trenutku sam se osetila zaista loše, a posle par sekundi kasnije još gore, jer sam videla da je taj momak imao jednu zavrnutu nogavicu i go list na toj hladnoći!

Tada me ledena kapljica kiše pogodila u čelo i konačno sam se razbudila.
Preostali deo puta do škole je bio kao hod srama.
Sve vreme sam razmišljala o tom momku, upoređivala naša jutra tog dana. Probudila sam se u relativno toploj sobi, obukla sam čistu i suvu odeću, krenula sam peške do škole, noseći kišobran da ne bih pokisla. Za razliku od njega, meni je dan bolje počeo, a krenula sam sa negativnim stavom.

Ne bih da pomislite da je ovo apel da pomažete manje nesrećnim ljudima učlanjujući se u grupe na Facebook-u, niti ga zaustavljate te ljude na ulici i da mi pružate pomoć (vrlo lako se može postići negativan efekat), nego se samo zapitajte da li je vaš loš dan zaista toliko loš.


Wednesday, December 2, 2009

Prepuklo mi srce bačko.

Nisam nacionalista, niti separatista. Samo volim moju Vojvodinu, njen Srem, njen Banat i njenu Bačku, kao i njene ravnice na kojima ležim, njeno Sunce koje me greje, njeni vetrovi koji mi šibaju lice, njene šume koje život čine lakšim, njene vode koje inspirišu i njeno nebo koje se spaja sa ravnicama i čini savršenstvo.

Ipak, mislim da je Miroslav Antić mnogo bolje to rekao.

VOJVODINA

Volim je od štala do neba, od blata do pšenice,
toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša,
vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice,
tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,
gde su starice tepale i pragove branili golim šakama,
pa su je brali i jeli rukama, pa su crkavali i živeli,
pa su je voleli ljudi, i kleli, i psovali, i plakali, -
tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i vinsku,
belju od jaganjaca, crnju od paljevina,
tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
pa niko nije imao u brkovima gustu pesmu kao taj narod
robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav -
volim je, jer svi smo široki i obični kao ova ravnica,
jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
i milioni rumenih suludih zvezdanih ptica
večito će lepršati nad našim umornim glavama.

I volim je prosjačku pred crkvama, nedeljama u ritama,
i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima,
i Vojvodinu vašarsku i hramonikašku, čas raspusnu, čas pitomu,
i birtijašku, što osvanjiva štucajući pod stolovima,
pa Vojvodinu bečku i varmeđsku, sa tuđim barjacima pred četama,
K.u K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana
i Vojvodinu solunsku i krfsku nad bajonetima
sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama,
ej, pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu,
obešenu o bandere, probušenu po čelima,
uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu,
i partizansku, kad je oktobra donela proleće selima,
volim je koliko je zla i dobra. Volim je podjednako.
Prskajte kajsije zvezda z kosi drveća njenog.
Uvek će biti krovova pozadi krova svakog,
jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.
I danas, zemljo rodna, kad nisi bosonoga,
kad nisi gola beda, u dronjcima i plaču,
ti, što se moliš bogu, ti što pljuješ na boga,
ti što si dugovala i naplatila račun,
nazdravlje, diži čaše, razbij astale šakom,
zapevaj preko njiva, neka zabride kosti,
volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
i tako mnogo luda, volim te... volim... oprosti,
ti, što si danas lepša, ti, bez krasta i vaški,
ti, ljuljaško i rako - žut, zubat osmeh ne skrivaj,
pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,
makedonski i lički, preko dalekih njiva,
i voleću te uvek, krvavo moje odojče i srećo nova,
jer se ne stidim tvog otegnutog govora i slanine i kudeljnih gaća,
od paorske sam krvi, psovki, radosti, snova...
Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!
Verujem vo jedinu i vo jed i vo inu
ravnicu - mater moju i zapljuvanu i svetu,
tu Vojvodinu u soli, u hlebu i u vinu,
i ne verujem joj, veru joj njenu i krv joj somotsku i prokletu
a slepački joj se molim dok mi na usni rđa i rže i miriše
blagoslovena kao pričest i zrno aprilske kiše
i dok me kolje pod grlom njen dah ljut kao vile,
pa teme i čelo škropi beli cvet bagremova,
i dok se rvem sa žitom, dok zvezde po meni mile,
a ona rominja i tinja i survava se sa krova
sva toržestvena i rožestvena od lepote i rugla
i kao srce mokra i kao srce okrugla.
Jao, ravnico zlosutnico! Zlatna sačmo u sisi!
Jao, svevišnja moja iz birtija i crkava!
Ti, dušo, što isplažena i bosonoga visiš
i pozlaćena i plaćena i detinjasta i lukava,
a tako sasvim sveta i zlikovačka i lomna,
i kao nebo niska, i kao nebo ogromna.

II

Volim je od štala do oltarskih dveri i od blata do pšenice,
toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenasa, vršidbenu i zadušničku,
smeđu kao devojačke pletenice,
tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša,
gde su služili bdenija i ljude za glavu skraćivali,
gde su starice tepale i pragove branile golim šakama,
pa su je brali i ždrali rukama, pa su crkavali i živeli,
pa su je voleli ljudi i kleli i psovali i plakali.
Tu Vojvodinu bogomoljačku, i bezbožnicku, i vinsku,
belu od jaganjaca, crnu od paljevina.
Tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku,
kad se lumpovalo od Vršca do Temišvara, Sombora i Segedina,
pa niko u brkovima nije imao gustu pesmu kao taj narod
robijaški i prvomajski, razbijenih temena i zuba,
ta Vojvodina ašova, britvi, molitvi i šamara,
zarasla u želje, u laž, u borbu, u izdajstvo, u ljubav.
Volim je, jer smo svi široki i obični kao ova ravnica,
jer smo i veliki i prokleti na ovim zelenim travama,
i milioni suludih, rumenih zvezdanih ptica
večito će lepršati nad našim umornim glavama.

III

Muču steoni vinogradi. Peni se jesen u kacama.
Rdaju po bespućima vetrovi sa kutnjacima masnim od slanine.
Rodio te otac. Ubio te sin. Brat bratu o vratu i po vratu.
A krstovi najveće drveće. A grobovi najviše planine.
Na usni tamjan i kanfora. Nozdrva od bosiljka bela.
Zubi utrnuli od bećaraca i truli od opela.
Jao, ravnico! Jao, krtico! Jao, bezglava tico!
Moja žetvo i žito. Moja kletvo i tugo.
I jao, Vojvodino - gladna godino, i Vojvodino - dugo.
Širok Dunav. Široke pustare. Široko garavo oko.
Od svetog Čarnojevića, do svetog skeledžije na Tisi,
oče naš u opancima, u katancima i lancima,
oče naš iže jesi i iže nisi.

IV

I volim je prosjačku, pred crkvama, nedeljama, u ritama,
i svatovsku, astragansku, neucveljenu bolovima,
i Vojvodinu vašarsku i harmonikašku, čas raspusnu, čas pitomu
i birtijašku što osvanjiva štucajuci pod stolovima,
pa Vojvodinu bečku i varmedsku sa tuđim barjacima pred četama
K.U.K. regimente, kraj druma istorija silovana i zaklana,
i Vojvodinu solunsku i krfsku pod bajonetima,
sivu kao vojnička smrt u koporanima i zajedničkim rakama.
Pa je volim šestoaprilsku, logorašku, isprebijanu,
obešenu o bandere, probušenu po čelima,
uzoranu od tenkova, od krvi izopijanu,
i partizansku kad je oktobra donela proleće selima.
Volim je koliko je zla i dobra.Volim je podjednako.
Prskajte kajsije zvezda u kosi drveća njenog!
Uvek će biti krovova pozadi krova svakog
jer uvek se rumeno nastavlja na rumeno.

V

Lete nad Fruškom Gorom, nad tornjevima, nad đermovima
nekolmovani paorski anđeli bez krila i oreola.
Lete do zvezda i vraćaju se sa zvezda lepi, mrtvi i šašavi,
sa ufitiljenim brkovima, u gaćama od šest pola.
Lete sa glavom crvenom kao raspuknuta lubenica.
Sa obrazima od licidarskih lutaka i jezikom od koljiva.
Leti Panonija hiljadu puta zaklana i uvek najlepše živa,
Panonija što prašta i što se iz groba seća,
sva od praporaca i dukata sva mnogo srneća i kereća.
Jao, ravnico! Jao, česnico! Jao, vodo i travo!
Jao, sve moje plavo, drveno od krstova i krvavo i pravo!
Jao, žuto od snopova, od mrtvaca, od sunca i od sveca!
I jao, šareno od vina, od violina, od sukanja i cveća!
Ja tebe nožem i hlebom. Ti mene solju i satarom.
Ja tebe nogom i bogom. Ti mene ruzmarinom i materom.
Jednu zob zobali, jednako groba dobili,
Jednako se oplodili i rodili i prodali.
Četir konja debela u pesmu si uprezala!
Četir strane sveta u pupak si nam uvezala!
Ej, Vojvodino od plača, od đubreta i od kolača,
a vere četir, a peta ciganska, a šesta iz tambure riče !
I svi mi na sramotu lice! I svi mi na boga lice!

VI

Zaigraj, zavitlaj zemljo, lepoto bosonoga,
nevesto moja najlepša u dronjcima i plaču,
ti što se moliš bogu i ti što pljuješ na boga,
ti što si dugovala i naplatila račun,
nazdravlje! Diži čaše! Razbij astale šakom!
Zapevaj preko njiva, neka zabride kosti!
Volim te što si prosta, sirova, divlja tako,
i tako mnogo luda, volim te, volim, oprosti,
ti, od ponosa i stida, od đunđuva i vaški,
ti, ljuljaško i rako - žut zubat smeh ne skrivaj,
pevaj pijano racki, mađarski, totski, vlaški,
makedonski, bunjevački i lički preko dalekih njiva!
I tako do smaka sveta, najteža zemljo moja,
sa ukusom muškatla, krvi, hleba i saća!
Od paorske sam lepote, radosti, psovki i znoja.
Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!

Miroslav Antić


Moja Vojvodina