Wednesday, December 24, 2008

Iluzija

Jedva sam dočekala raspust! Danas je konačno poslednji dan škole u ovoj godini, tj. završilo se prvo polugodište. Protekle dve nedelje su bile zaista naporne, ali sam ja sve uspela da odradim što je trebalo. Ponosna sam na sebe i na svoj uspeh. Još me više raduje što sam se ispovedala, volim to da uradim za Božić, osećam se čisto, spremljeno za Ponoćku na koju izuzetno volim da idem jer se pevaju moje omiljene Božićne pesme.

U petak sam bila kod brata, dao mi je kartu Kopenhagena. Skroz sam se obradovala tom poklonu jer znam da je to putovanje blizu. Tog dana sam bila savršeno raspoložena i jedva sam čekala da odem kući da bih mogla da spremam sobu za Božić. Mama je rekla da ćemo ove godine imati pravo drvce, pa sam napravila mesta u sobi za njega. Kićenje sam ostavila za utorka poslepodne jer sam prijateljicama obećala da ću se naći sa njima ovog vikenda. Otišle smo do jednog kafića, popile toplu čokoladu i proćaskale. Vreme mi je prošlo prebrzo, ali sam znala da moram da završim božićnu kupovinu, pa sam žurno krenula da se nađem sa mamom. Posle teškog, ali slatkog obavljenog posla, vratile smo se kući i počele smo da kitimo jelku.

Uživala sam u tome jer sam znala da uveče idem na Badnju večeru. Iako jelovnik nije po mom ukusu jer jedu ribu, to mi je najdraža noć od svih u godini jer sam tada sa svojom porodicom. I posle ćemo ići na Ponoćku! Uf, što volim Božić!


Ovo mi je najgori početak raspusta do sada! Već pet dana ležim bolesna sa infekcijom i sindromom koji imitira simptome upale pluća! Gutam odvratne lekove, pijem još odvratniji čaj! Ni sama ne znam kako se to desilo, tj. koji je uzrok problema. U protekle dve nedelje sam uspela da spustim prosek zbog prokletog virusa koji se inkubirao u meni.

Petak mi je bio najgori dan. Došla sam u školu već polubolesna, a kući sam otišla još u gorem stanju po kiši. Promrzla sam i pokisla. Legla sam u krevet i doživljavala sam pravu noćnu moru na javi, a ona u snu je tek bila grozna. Subotu sam jedva izdržala, a nedelju sam nekako preživela. U ponedeljak me je mama odvela kod lekara i, naravno, nisu bile dobre vesti. Nedelju dana strogog mirovanja i par vrsta lekova i odvratan čaj. I, najgore od svega, nisam mogla da odem u školu da odgovaram fiziku za veću ocenu, koja mi je bila potrebna da bih bila odlična! Agonija!


Naravno, sve bi to bilo podnošljivo, da me ne muči bolest i da mogu da imam Božić. Međutim... Soba mi je u haosu, nisam se ispovedala, prvi put nemam jelku u sobi i cela soba izgleda kao da je običan dan, a kada otvorim vrata, ulazim u zemlju Deda Mraza iz filmova. Badnje veče sam prosedela sama jer je porodica otišla kod majke i dide da proslave to. Prvi put od svog rođenja sam izostala na tome, a očigledno da to mrzim. Ali me najviše boli što su mi svi planovi propali, što ne idem na Ponoćku i što sam namučila ukućane u proteklih par dan. Kako ne volim ovakav raspust!


Zahvaljujući mom stanju, shvatila sam da je bit Božića uživanje. Uživanje u ukrašavanju, vremenu sa porodicom i prijateljima, u hrani i piću, u poklonima, u sreći i veselju, ma u svemu!


Zato, srećan Božić i uživajte!




Tuesday, December 9, 2008

Poklon

Hvala ti na poklonu, čuvam ga još uvek.
Hvala ti na poklonu, zbog njega mi kuca srce.
Hvala ti do svemira,
preko neba i zauvek.

Da me neko sada pita šta bih ja želela za Božić, koji se primiče, ne znam šta bih rekla. Usput bih da spomenem da već dve godine nisam dobila poklon za rođendan jer nisam znala da kažem šta želim. Možda i previše želim, pa ne mogu da se odlučim. A možda sam postala divna, ispunjena osoba koja shvata da nema sreće u materijalnim sitnicama... Pre će biti prvo.

U poslednje vreme imam mnogo želja koje nisu ostvarive. Recimo, da imam odličan prosek, da nemam tremu kada pišem pismeni iz engleskog, da prevladam strah od fizičkih gluposti tipa stoj-most, razboj i ostale divne i lepe vežbe.
Dalje, želim da mi ne pucketaju kosti, da dobijem 5 iz srpskog na pismenom, tj. da mi jednom legne tema, da me ne boli glava, da ne ulazim u besmislene konflikte, da budem voljena i prihvaćena.

Ni u jednom trenutku nisam tražila nove traperice, marame, čarapice, narukvicu, fotoaparat ,mp4 ili kompjuter. Nisam čak ni cvet tražila. A sada tražim nešto što sam zaslužila, svoje mesto u piramidi društva.

Stalno razmišljam gde sam pogrešila, šta sam loše uradila da sam to zaslužila. Sada mi je došla jedna ideja - ko njih šiša. Imam dovoljno prijatelja koji me vole i koji bi sve učinili za mene. Ljudi koji me poštuju i podržavaju ili se bune u vezi sa mojim odlukama jer mi žele dobro.

Uostalom, šta će mi ljudi koji su sebični, arogantni, dvolični i odvratno ljubomorni? Da bih ja bila nesrećna i depresivna? Da bih razmišljala šta sam im nažao učinila? Ma, zaboravite...

Ja sam kul i stvoriću kul društvo. Da, društvena piramida je ponovo uspostavljena.

I nek' ti je sa srećom,
hvala ti, moja draga!
Hvala ti!




Hvala genijalnom biću na izuzetnim stihovima. Njiiii


Tuesday, December 2, 2008

Zapali sveću

Ponekad mi se čini da se Bog, viša sila, karma, šta vama odgovara, poigrava sa nama na veoma okrutan i bolestan način.
Sunce je sijalo najjače što je moglo u trenutku kada je trebalo da nestane sa neba od sramote. Ali ne, moralo je. I na kraju, takav je život. Kada vam ne treba više niko da vam sipa so na ranu, odjednom se pojavi on, život, sa tonama soli. I sipa i sipa i sipa... Ne prestaje, ne vidite mu kraja. Sednete na kamen i razmišljate šta se radili u životu kada ste to zaslužili. Lupate glavu danima, ne možete doći do rešenja, padate u očaj zbog bola koji nastaje i jača u vama. A poenta je da niste ništa uradili čime biste to zaslužili. Zapravo, niste apsolutno ništa uradili, jednostavno je život takav.
Kao što je danas rekao jedan čovek da život mora ići dalje. Ne može da nas čeka, neće da nas čeka pošto je bezmilosrdan. I on ide dalje i prisiljava nas da mi idemo dalje i tera nas da živimo dan za dan.

Jednostavno, život ti da limun, a ti napravi limunadu.