Tuesday, December 2, 2014

O blogu i blogovanju

Pre 7 godina, kad sam imala 16 godina, dane sam provodila viseći na MSN-u i blogu. 
Zapravo, ako pogledate prvi post (nemojte), videćete da je blog započet prvog septembra jer sam bila iznervirana nekom n-tom besmislicom ministarstva prosvete. 

Ruku na srce, i danas, posle sedam godina, još uvek započinjem svaki post tako što se dobro iznerviram, a zahvaljujući Srbiji, bože ti hvala, svaki dan barem kilo materijala (ponekad se zaista mučim da odaberem jednu temu). Jedino što je različito od onda jeste čitalaštvo. I, dolazim do pitanja koje me mori danima – zašto pišem blog i danas?

Kada sam započela, blogovi su bili vrlo popularni, pratilo se, komentarisalo se. Čak sam i upoznala neke ljude tako. Upravo me to teralo da svaki dan napišem nešto novo. Naravno, pod nešto novo ne mislim i nešto najbolje, pošto moj blog zaista ima svoje low momente (nemojte da ih tražite, ne bih da razočaram ovih 2 i po čitalaca; ćao, mama!), ali je protok bio fantastičan. RSS feed.  Dodavanje bloga kao materijal preporučen za čitanje. Čak sam i dospela na neku listu najboljih postova za tu godinu (eto koliko mi je sad bitno, ne znam ni koja lista, a još manje koja godina). Dakle, ima i kvalitetnog trabunjanja. Kao što ima i fikcije, prozaičnih izleta i kritike.

Dok me insomnija muči danima, čitala sam svoje stare postove. Iako sam bila klinka od 16 godina, blog sam započela jer sam bila besna na tu odluku ministarstva, jer sam osećala da neko gazi po mom zdravom razumu i bio mi je potreban prostor da tu svoju frustraciju pretvorim u smislenu kritiku i pokušam da nađem sapatnike. Iako većinu svojih postova čitam tako što držim poluotvorene oči, ono što se stalno provlači jeste pljuvanje po sistemu (u ovih sedam godina niko nije bio pošteđen, tako da, nikad bot od mene, ali svaka čast Vučiću). Jeste da sam malo otupela, pa ponekad pročitam nešto što sam pisala pod uticajem filozofije, psihologije i sociologije i pitam se gde je ova pametna osoba nestala, ali suština ostaje ista i na to sam ponosna. Kritika sistema.

Ali, kome pišem?

Bili su periodi kad sam imala čitalaca i komentara. Nećemo se lagati, svakom prija da čuje kako je super blog, fantastičan tekst i sve u dupelizačkom maniru. Danas otprilike šaljem linkove ljudima kad napišem nešto ne bih li dobila potvrdu da tekst nije totalno smeće i da me karabinjeri neće privesti jer izlazim iz svojih ustavnih ovlašćenja. Često se uhvatim misleći kako je apsolutno nebitno šta pišem, onda pročitam tekst na Tarzaniji o distorziji realnosti u mikrokosmosu  i ukapiram da zaista nije bitno šta pišem.

Ali, ipak nastavljam da pišem. Ni nedostatak interneta me ne sprečava. Nemam profit od ovoga, nemam vidljivost bloga (to jer sam lenji kreten koji ne taguje tekst, web 2.0), nemam nekakvu satisfakciju jer niko ne čita. Stoga...

Vredi li pisati danas?

Da. Itekako. Danas više nego ikada. 

Ironično, demokratija nam nije donela nikakve slobode, čak se ukidaju pod plaštom iste. Upravo zbog toga blogovi treba da niču kao pečurke posle kiše i da se čitaju. Možemo biti glas razuma (setite se samo tekstova o poplavama),  pošto nemamo opoziciju (Čeda voli Vučića jer je čovek-reformator), a ni ozbiljno novinarstvo. Moć pisane reči je jaka toliko da se obaraju i sajtovi (setite se plagijata Miće, Malog, Stefanovića, Šapića, o, bože, koliko ih je), ali istina uvek ispliva. I to je samo jedan od razloga za blog, a ima ih mnogo.

Uostalom, ko još ne bi voleo da ima virtuelni dnevnik koji pokazuje sazrevanje sopstvene ličnosti?

P.S. Tekst posvećen jednom prijatelju, jednom od onih dva i po čitaoca.

Thursday, November 27, 2014

Blekout

Negde, s početka 2000-ih, kad sam išla u niže razrede osnovne škole, sam iskusila prvu veću nepravdu.
Naime, obili su nam auto (na tadašnji dan MUP-a ili tako nešto, prosto da bude apsolutno ironično, bili smo kod tetka koji je bio načelnik lokalnog  SUP-a tad) i ukrali su mi Barbiku. Vrhunac je bio kad je policija prvo promašila ulicu, pa su na uviđaj došli jedno pola sata kasnije. Iskrena da budem, bolelo me dupe tad za zapisnike i ostalo. Jedino što je bitno bilo jeste da je to jedina Barbika koja je bila brineta kao ja i da sam ostala bez iste.

Sećam se da su dani prošli i da nismo imali vesti. Sve do jednog dana kada je došao tetak i rekao vrlo otvoreno da su našli počinioca, koji je, usput, maloletan, i da imamo dve mogućnosti. Jedna, da odemo direktno do njih i pokušamo da izdejstvujemo pravdu i rizikujemo život; a druga je da se pravimo da se ništa nije desilo.

Naravno, u strahu, odlučili smo da se ništa nije desilo.
Zašto sam ispričala ovo?

Jer je naš najveći problem što se pravimo da se ništa ne dešava. To jest, idemo čak i iznad toga, u javnosti se zgražavamo, a kod kuće sedimo na ušima i pokrijemo oči.

Prethodnih dana se dosta pričalo o fizičkim napadima na osobe. Jedna od tih je Raša Popov. Njega su napali klinci. Da, klinci, jer deca od 10 i 11 godina su upravo to. Ono što je zabrinjavajuće u celoj priči, ali ne začuđujuće, jeste da imaju dosta krivičnih prijava. Maloletnici, o kojima brine neka socijalna ustanova jer su bez roditelja, su pretukli starijeg čoveka koji je usled povreda preminuo. Je l’ vama to normalno? 

Je li normalno da se o tome ne piše? Je li normalno da se o tome ne čuje? Je li normalno da apsolutno niko ne odgovara? Je li normalno da pustimo te klince da se i dalje iživljavaju?

Naravno da vam je normalno. Da nije, podigli ste bi glas i rekli dosta!



Naša draga država je odlučila da stvori jedan perverzan sistem odbijajući da kazni one koje zasluže to. Štaviše, još ih dodatno ohrabrila. Recimo, pomilovanjem zatvorenika. Time direktno poručuje krimosima da su radili super posao do sad i da tako i treba da nastave. Ili, recimo, primer plagijata, po kojima smo sad već rekorderi, moramo da budemo. Niko od države nije rekao plagiranje no no, nego smo čuli antologijsku rečenicu Ja veću glupost nisam čuo. Dakle, vidiš, ljudi rezonuju tako, zašto da ja napišem nešto, može plagijat kad može Mića, Stefanović, Šapić,  Mali i ostali.

Isto tako ovi klinci hvataju krivinu. Počiniš jedno krivično delo, policija kaže mi ne možemo ništa, socijalna ustanova pije kafu i igra pasijans i ti kapiraš kako si car i kako si moćan i nastaviš da šutiraš ljude, otimaš torbe, fizički maltretiraš i sve do besvesti. Jer, nema ko da ti kaže ne može, bićeš kažnjen.

Ali, šta ima veze na kraju? Evro je 120 dinara, lakše je za preračunavanje, bravo Jorgovanka, bravo NBS. Menjaju zakon koji kažnjava nedužne  jer nisu u stanju da sprovode stari kako bi trebalo, recimo, da se procesuiraju slučajevi lika koji vozi bez dozvole u pijanom stanju. Čedo ljubi premijera reformatora, Vulin nešto paranoiše o Zapadu, Dačić govori kako uvek rado zapeva kad su neka diplomatska druženja, a ministar policije, koji je plagijator, je potvrdio da su nepobitno dokazali da su zaista ukrali ličnu kartu premijerovom bratu i otvorili firmu koristeći njegove podatke.

Nema veze, sve pet, samo okrenite glavu na drugu stranu i pravite se da se ništa nije desilo. Ionako je rekao reformator da će biti bolje u 2016. ili pak 2017. godine, pa ko dočeka, dočeka.

Friday, October 24, 2014

Carevo novo odelo (da, kreativna sam)

Koliko vas se danas nasmejalo fotografiji domaćinskog predsednika Tome s ambasadorom Pakistan na manifestaciji Selo slavi šljivu?
A koliko vas se zgrozilo na istu prokomentarisavši kako su pametni oni što beže iz ove zemlje?
Obe grupe koje se ponašaju tako rade na štetu. Svoju. Smeh ili zgrožavanje nije rešenje i nije početak ispravljanja problema u kojima smo. Rešenje je u revoluciji.

Nisam anarhista, dakle, ne pretim državnom poretku ili samim državnim institucijama. One su nelične, stavljene na raspolaganje narodu. Dakle, narod ima svu moć u svojim rukama. Zar nije to demokratija koju smo tražili tako očajnički petog oktobra? Da nam se vrati moć, da više ne leži uskladištena u jednoj osobi zauvek? Šta se onda desilo?

Nedostatak civilne svesti. 

Pogledajmo malo unazad. Na ovim prostorima slobodna misao je oduvek bila sputavana. Ono malo ljudi što je putovalo je dolazilo u dodir s novim idejama i otkrićima i tako pokušala da prenese taj pelcer na naše tlo. I, to nije uspevalo. Gotovo nikad, jer su te osobe bile i ostale u manjini od koje svi zaziru. Godine, štaviše vekovi, različitog tipa okupatora su nas osudili na jaram neznanja. Jednostavno, čekamo da nam neko kaže kako bi nešto trebalo da se uradi jer ne postoji osećaj inicijative kod nas. Isto tako ne postoji kultura mišljenja i udruženja. Zašto se niko ne zgrožava kada su ugrožene novine, novinari, emisije, kad se svaka manifestacija deli na državno okej (vojna parada) i sve ne-okej (sve ostalo, prokleti bili strani plaćenici). 
Iz razloga što je normalno da se stvori jedno mišljenje i da ga pratimo slepo. 

Hajde da uradimo mali eksperiment. Izađimo na ulice i upitajmo ljudi da li znaju koja su njihova prava. Setite se samo kako ima milion ljudi koji misli da kontrolori u javnom prevozu imaju pravo da vas legitimišu. Zar to ne govori dovoljno o odsustvu svesti  o našim pravima?

Prava su nešto sa čime smo mi rođeni. Isto kao i obaveze. Juče, gledajući fantastičan dokumentarac Everyday Rebellion, Srđa Popović je dao hipotetičku situaciju koja mi je zagolicala maštu. Šta bi bilo kad bismo svi prestali da plaćamo porez? Država više ne bi imala sredstava da kupi arsenal suzavaca, pendreka, plastičnih i pravih metka koji se koriste protiv demonstranata. Porez je naša obaveza. Ali, ako vama neko ne obezbeđuje osnovna zagarantovana prava, zašto biste vi plaćali porez? Plaćate isporuku namirnica ako vam ih ne isporuče? Naravno da ne. Razmislite malo. 

Nas je tog famoznog 5. oktobra pokopala činjenica da mi nikada nismo bili vlasnici prava i sloboda. Nismo znali šta ćemo s njima kad nismo poznavali koncept. Na našu nesreću, to su uvek prisutne osobe koje znaju da profitiraju i eto nas tu.

Zašto se zakoni ne komentarišu? Zašto poslanici u Parlamentu, državnom telu koji narod direktno bira, ne rade po mandatu naroda? Zašto imamo premijera koji nas tretira kao mentalno zaostale? Zašto je civilno društvo gotovo neaktivno? Zašto se prekomponuju vlasti bez aminovanja građana? Zašto na najnižem nivou vlasti, lokalnom, nemamo pravo da biramo direktno osobu, a ne listu? Zašto trpimo sve ovo?

Jer smo jeftine ovce za šišanje. 

Komentarisanje članaka i prepucavanje političkih grupica skrivenih iza kojekakvih nikova neće doneti boljitak. Pozivanje na revoluciju preko fb event-a neće pomoći. Sedeći kod kuće i smejući se fotografiji predsednika koji nas sramoti na svakom koraku (ali ostaje unutar svojih ustavnih ovlašćenja, aleluja) ne vodi ka onom snu o životu posle 5. oktobra. 

Dotle vodi revolucija. Nenasilna. Inicijativa. Promene zakona. Izmena Ustava. Borba da se čuje svačiji glas, ne samo struja režima. Borba da se očuva zdrav razum jer nije normalno da imamo video kako premijer ulazi u skupštinu, kako se bori protiv snega, poplava i svega živoga.

Revolucija traje 365 dana u godini, svake godine, svake decenije dok udišemo vazduh. Promene su moguće. Verujem da će doći dan kad će Srbija biti ona zemlja koju ja želim, kad će ljudi shvatiti značaj glasanja, kad će shvatiti značaj učestvovanja u vlasti, kad će shvatiti sebe kao nosioca prava i obaveza koje su nam zagarantovane. I tad će konačno država da se vrati u svoje okvire, nelične, gde će da stoji na raspolaganju građana u slučaju eventualnih sporova i da bude čuvar prava zagarantovanih Ustavom.

Nisam sanjar. Nisam pripadnik nijedne partijske opcije. Nisam strani plaćenik.
Ja sam patriota.

Tuesday, September 2, 2014

Ðak prvak

Eto, opet, sad već tradicionalno, sam omašila rođendan mog bloga.

Srećan rođendan, dragi! 
Ove godine puniš sedam godina, a valjda ćemo dočekati i jubilarni 10.

Pre par dana sam uzela da čitam svoje prve postove. Brat i ja smo se valjali od smeha, ponekad me je bila sramota kakve sam gluposti pisala, a ponekad nisam mogla da verujem da sam to ja pisala.

I u današnjem svetu, gde blog može svako da ima, završila bih ovu čestitku jednom mišlju - volela bih da svi imaju blog i da budu istrajni u pisanju jer je veliki užitak i privilegija vratiti se u vreme čitajući stare postove i upoznajući sebe kroz njih. Jer, retko ko zna da živi u trenutku, a ovako taj trenutak sačuvamo od zaborava.

SREĆAN ROĐENDAN!

Tuesday, May 27, 2014

Posvećena posvećenost posvećenom

Moram da priznam, retke su situacije koje me danima nerviraju i inspirišu da pišem postove.

Sledeća situacija je članak sa Blica, koji ću da razložim po delovima, o premijeru. Iskreno, za moje izbacivanje iz takta su podjednako zaslužni i premijer i Blic. Ako ostane prostora diskusiji, osvrnuću se i na sirotog mučenika bez portfelja i bez automobila - našeg ministra zaduženog za vanredne situacije.

S obzirom na to da mi je sloboda govora zagarantovana Ustavom Republike Srbije, mogu da počnem. Pa udri!

Krenimo od naslova. Žudim za profesionalnim novinama u Srbiji. Ako se pročita vest, vidi se da je premijer otišao u Krupanj da izgladi situaciju. Međutim, takav naslov ne prodaje tiraž, ne vodi do deljenja vesti po društvenim mrežama i ne postiže efekat besne iznevirane mase. Što bombastičniji naslov, to bolje. Nema veze da li je dotična osoba to izjavila ili nešto slično ili su od svih reči kompjuterskim programom došli do rečenice, daj i samo daj. 
Novine nisu tu da te obaveste ili daju objektivne činjenice. Ne, novine su tu da ti podignu pritisak, da poželiš da si se rodio na Zapadu (kao da je tamo bolje) i da gutaš tuđa mišljenja bespogovorno. 
Kad smo rešili tu dilemu, da krenemo u dalju analizu.


Premijer Srbije Aleksandar Vučić izjavio je danas da je zadovoljan reagovanjem i posvešćenošću vlade prilikom nedavnih poplava širom Srbije, ali i dodao da je tužilaštvo već uputilo zahtev za prikupljanje obaveštenja o eventualnoj krivičnoj odgovornosti onih koji nisu postupali u skladu sa zakonom.

Reagovanje i posvećenost. Ispada kao da su sve to radili na bazi dobre volje. E, vidi, tamo se osobe dave, hajde da reagujemo i da se posvetimo problemu. Nije to deo naše dužnosti, daleko bilo.
Recimo, Zakon o vanrednim situacijama, član 10. gde jedan od stavova kaže da Vlada prati i koordinira sprovođenje mera predviđenih Nacionalnom strategijom za zaštitu i spasavanje u vanrednim situacijama. Organzuje se štab, imenuju se glavni i odgovorni, itd.
Ne mogu da se otmem utisku koji me prati danima, a to je da sad oni čekaju da ih potapšemo po leđima i kažemo bravo, majstore! - a stvarnost je u potpunosti drugačija. Kad vam piljar izmeri voće, kad učitelj podučava, kada vozač autobusa stane na stanicu, kažete nekome da je posvećen? Ako ne, možda bi trebalo da počnete, jer sve što uradite, a da spada u domen vaših dužnosti i obaveza, je čista posvećenost.


Vučić je prilkom posete selu Kržava pored Krupnja, odgovarajući na pitanja novinara, rekao da nije upućen niti ima uvid kako su državni organi konkretno reagovali na terenu i da će mu to biti poznato nakon izveštaja ministarstava, ali i dodao da je zadovoljan reakcijom vlade, pre svega njenom posvećenošću.

Opet ta posvećenost. Počinje da liči na priču o gubitniku, znate, kad izađete i ne uradite ništa, ali da sakrijete činjenicu da ste izgubili, vi napomenete kako ste učestvovali, što je sjajno. 
Dakle, on izlazi na teren, osmatra situaciju, ali nema još konkretne podatke. Šta onda traži na terenu? 
Nikada sebi ne bih dozvolila da izađem pred ljude, a da nemam odgovore na sva pitanja. Obećanja, kao, izgradiće se kuće i infrastruktura, o čemu posle, se može najaviti i preko televizije ili novina. Međutim, verovatno posvećenost Vlade nema takvu težinu kao kad se kaže u polumočvarnom području poplavljenih sela.


"Nisam ja stručan, niti sam hidrometeorolog, niti stručnjak za vodotokove, ono čime jesam zadovoljan jeste velika posvećenost i rad ljudi 24 sata.

Posvećenost više neću ni da spominjem, jer postaje besmisleno smešno.
Niko ne traži od premijera ili resornog ministra da budu ljudi iz struke. Zato se okruže timom savetnika, postoji kabinet premijera, razni saveti koji se osnivaju po potrebi. Postoji Hidrometerološki zavod Srbije, postoje Srbijavode, postoji dosta državnih preduzeća čiji je posao da  podnose izveštaje, jer ih je Republika Srbija sa namenom osnovala (više o odnosu preduzeća i Republike Srbije u Zakonu o Vladi).

Na kraju, ispadne da je zaista nestručan, jer nisu blagovremeno reagovali na izveštaje tih službi. Ko je kriv (Toma kaže narod, dakle, narod), to će da potraje par dana, onda će doći nešto novo što će nas skrenuti s puta. Činjenica je da se novac proćerdao negde, činjenica je da lokalni organi nisu radili svoj posao (čišćenje korita reke, kanala, jačanje nasipa - izvinjavam se ako omašim, nisam stručna), činjenica je da ni republička vlast nije pokazala neku spremnost. Ali je zato pokazala veliku posvećenost.


Na pitanje novinara da li tu misli na lokalne vlasti, Vučić je odgovorio da lokalne vlasti imaju najveću odgovornost i ukazao da je u Srbiji pravna regulativa takva da se šteta procenjuje na osnovu zakona iz 1987. godine i da je to, kako je rekao, sramota za sve nas.

Iako često pokušaju da nas zavaraju kako nisu imali vremena u prošlom mandatu, činjenica je da je SNS u koaliciji sa SPS-om od leta 2012. i trajali su do početka 2014. i zatim raspisali izbore u martu, da bi opet u aprilu stvorili istu koaliciju. Plus Mađari, minus Krkobabići.
Sad, jedini problem je što mi nemamo preventivni sistem, nego nakaradni sistem. Kad se nešto desi, mi reagujemo i obično pogrešno. Zakone štancujemo zbog evropski regulativa, bez obzira da li imamo kapacitete, pa mnogi zakoni ostanu zaista mrtvo slovo na papiru. 
Drugo, dosta mi je više da mi vlast govori kako je narod kriv i da treba da nas je sramota. 
Lično, ne osećam sramotu, jer ja nisam izabrala te predstavnike u Skupštini. Nije me sramota jer nije moja stranka ta koja ima većinu. Nije me sramota jer nema za šta da me bude sramota i  volela bih da to bude vrlo jasno. Sramota je, samo i isključivo, vaša.

"Eto, imajte u vidu, koliko smo svi mi bili dobri u prethodnom periodu", naveo je Vučić.

Iskreno, ne znam ni kako da komentarišem ovo ->



"Pa šta, svuda sam došao i na svakom mestu pomažem potpuno jednako i upšte me ne interesuje stranačka pripadnost. Presrećan sam što sam video ljude u Krupnju zadovoljne. Na svakom mestu sam video ljude koji su zadovljni što će nešto da se pokrene i što će se vratiti život u ta mesta", rekao je Vučić kojeg je u obilasku Krupnja pratio i ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović.

Da, nije vreme za osvete, dva meseca će biti dovoljno da se nađe ko je kriv i da se smeni, jer, poplava je mogla da se spreči. Ili nije? Ček, zbunjuju me ovi dvostruki aršini.
Zaista, čovek ima nešto vizionarsko u sebi - video je da treba da se desi neka elementarna nepogoda, da se uvede vanredna situacija, da ljudi izgube domove i živote i tako se pokrene privreda. Kao da čitam Kejnza. Sad kad krenu javni radovi, uh! Eto, savet za zemlje koje ne znaju da pokrenu svoju privredu - poplavite se.

 On je dodao da će život u Krupnju biti ne samo normalizovan objasnivši da će se država potruditi da dovede investitora koji bi otvorio fabriku tekstilne industrije u ovom mestu.

Ovo je skroz prigodno spomenuti ovde. Dakle, ne samo da će država da gradi kuće, puteve, da popravi telekomunikacione mreže, da opremi domaćinstva električnim aparatima, ako može, nego će da se potrudi da dovede investitora. Kaže premijer da ima na umu ko bi to mogao da bude. Moje pitanje je kako to da se baš sad setio Krupnja i fabrike tekstilne industrije. Jesu li to možda poplave otkrile potencijal mesta?

Na pitanje novinara u vezi preventivne izgradnje nasipa i uređenju vodotokova, Vučić je rekao da će se na tome raditi, ali da ne može sve da se uradi odmah dodavši da tako nešto na primer ne može ni Amerika.

Ovako ja zvučim kad sama sebe ubeđujem da je bolje da odustanem od ispita jer nema šanse da ga spremim. Realno, i nema, jer nisam krenula na vreme. Isto tako ovde, sve promene su nagle, neočekivane i kratkotrajne. Nema planiranja, prevencije, racionalnog posmatranja. 
Oko Uskrsa, krajem aprila, su bile poplave u Južnoj Srbiji. Isti premijer je nešto propatetisao u istom maniru. Naći će se odgovorni, zašto novac nije iskorišćen u namenske svrhe, itd. Mogu da se kladim da sledeće godine će biti ista priča, možda i isto mesto. Jednostavno, bolje je jagnje okrenuti nego par džakova kupiti. I opet će se desiti isto i opet će proći i opet će neki Žika da okrene jagnje i opet će premijer patetisati.

Za kraj je obećao da će doći kroz dva meseca da obiđe, da vidi kako napreduju radovi.
Savršen kraj završene priče.

Čiča-miča, gotova je priča.
 

Saturday, May 24, 2014

I tako prođe još jedan mandat

Tišina tamo!
Sedi!
Dosta je!
Isključi taj telefon odmah.*

Iako su maturske večeri u toku, ne, ovo nije klasičan govor jednog nervoznog razrednog starešine. Niti jednog roditelja koji je zažalio momenat kad je odlučio da povede svoje vaspitano dete u restoran. Takođe nije ni klasična slika patrijarhalnog muža koji ne da svoj ženi da diše. 

Ovo je, dame i gospodo, govor našeg premijera.

Ovaj post je još jedan u nizu moje kampanje Misli i ti. Sad sam krstila kampanju i tek je drugi post, ali suština je bitna - misli i ti. Nemoj uzimati gotovo mišljenje koje ti je servirano, kao ovaj post, nego uzimi, kao ovaj post, i razloži ga na delove, pogledaj logičnost i smislenost. 
Za one koji su se predugo vodili tuđim mišljenjima, pa sad nisu u stanju da sami stvore svoje - žao mi je, ali, zaista. 

Dakle, šta je to što je meni zasmetalo?
Ovih dana smo svi zaokupljeni poplavama (ne ulazim u problematiku da li je moglo da se izbegne ili ne) - jedini su poplavljeni, drugi pomažu, a treći odmažu. Oni koji odmažu su uglavnom prodavci koji dižu cene, genijalci koji buše nasipe, vešti partijski koordinatori, lopovi koji kradu u ovim trenucima bede i politički vrh, kako lokalni, tako i republički. 
Vrlo lako se razume pozadina svakog ko odmaže - jedne vuče novac, a druge... zapravo, sve ih vuče novac, samo političare privlači slava i bezgrešnost više nego išta. 

Glupo bi bilo hipotetisati, ali, da sam ja na čelu svega toga, izašla bih pred javnost sa konkretnim podacima, šta je urađeno, šta se radi i šta će tek da bude i to bi bilo to.  Ne bih izlazila i dramila, patetisala, pravila dramske pauze u dužini koliko je potrebno da se izlije jedna reka. Ne, pokušala bih da budem sabrana jer bi tada građani videli da nema mesta panici ako su odgovorni sabrani.
Ako odgovorni trče da daju intervjue u čamcima, zavode red kao na č.o.s.-u, trpaju se u sve i, povrh svega, kritikuje građane jer nisu hteli da se evakuišu - onda o kojoj pribranosti pričamo? O kom organizovanom delovanju? O kojoj lucidnosti i ispravnom donošenju odluka?

Poplave biblijskih razmera, biće potrebna obnova zemlje, sad će da se organizuju radne akcije, krivi građani jer neće da ostave stoku, gore stanje od 1999. tokom NATO agresije - ovo su samo delići od novinskih članaka što su bili ovih dana, koje, naravno, uvek treba da se uzme sa rezervom. 

Međutim, umesto da se konačno iskuliraju, oni nastavljaju još i gore. Ministar zadužen za vanredne situacije se pravda kako još nema ni savetnike ni telefon u kancelariji, lokalna i republička vlast prebacuju odgovornost sa sebe na prirodu, ali, ipak je pravi pobednik naš Predsednik.

Prvo ga nigde nije bilo (retrospektivno, možda je i bolje tako bilo), pa se pojavio naprasno, počeo da deli pomoć, da iznosi podatke njegovog plodonosnog rada sa stranim diplomata u vidu humanitarne pomoći (neko je napisao sjajan komentar na Blicu, da će jedina investicija ove godine biti humanitarna pomoć) da bi danas u potpunosti objasnio kako je država super odradila svoj posao, sve je išlo glatko, dok su građani tvrdoglavo odbijali da budu evakuisani. Dakle, opet ti prokleti građani kojima je lakše da se udave i obrukaju državu u međunarodnoj zajednici umesto da se evakuišu na vreme. Avaj, jadni oni s nama!

Na kraju krajeva, i jesu građani prokleti, jer da nismo ovakvi kakvi smo, možda bi nam i vlast bila drugačija. Ovako, oni znaju naš mentalitet i znaju da ćemo se saviti kao vrbova grana čim neko povisi ton, ne daj bože, pokaže da si ti negativac u celoj priči. Znajući to, mogu da nas jaše još narednih sto godina. A mi ćemo da se izvinjavamo jer, bože, deo je naše autoritarne političke kulture.

Zato, izvini Aleks, Tomo i Veljo, jer sve što sam rekla, sam zaista i mislila.

*dve rečenice su premijerove, ostale nisu; htela sam da ovo bude interaktivno, da čitaoci pronađu uljeza i da se, usput, malo zabave u ovim teškim trenucima.