Friday, September 20, 2013

Svet na dlanu

Zovem se Naive i rasista sam.

Tako sam barem videla sebe pre nekoliko nedelja. Da bi tvrdnja bila jasnija, moram se vratiti na početak priče.

Naime, nedavno sam se našla u jednoj državi koja ima povećani broj imigranata usled dešavanja na Bliskom Istoku i severu Afrike. Iako je ova država prva na udaru, krajnji cilj su uglavnom države na severu Evrope.

Pre mog dolaska sam gledala reportaže na nacionalnim stanicama te države i gnušala se na pomisao kako se domoroci udružuju protiv dođoša. Kako se organizuju, štite bodigardima i šire mržnju. Tada, svesna ljudskih prava, a opet, udaljena od centra događanja, sam se zapitala kako lokalci nemaju srca i odmah isključuju nekoga jer je osoba druge boje.

I ubrzo posle sam se našla na  ulicama nepoznatog grada te države, gledala ljude koji prolaze pored mene, čuvala kofer i ranac kao oči u glavi, jer, videh crnce. Imigrante.  Koji su jači i veći od mene. Koji  znaju kraj, za razliku od mene. Koji verovatno imaju iskustva u otimanju torbi i u čemu sve ne još. Upravo tada sam shvatila da sam rasista.

Sutradan je trebalo da obavim nešto. Ušla sam u najbliži lokal u tom kvartu. Pun crnaca i kojeg zalutalog Arapina. Nisam bila srećna, strahovala sam za svoj novčanik. Posle nekog vremena sam izašla, jer više nisam imala strpljenja da čekam. A zapravo nisam više mogla da toliko pratim svačije pokrete i poglede.
Kasnije tog dana sam išla u razgledanje stanova. Otišla sam u jedan stan gde me je vlasnica pitala gde odsedam trenutno. Kad sam joj rekla koji je kvart u pitanju, videla sam zabrinut izraz lica. Odmah sam dodala kako taj kvart nije siguran, jer ima mnogo imigranata, na šta je ona potvrdno odgovorila i rekla da je tokom dana u redu, dok uveče nije preporučljivo. Odmahnula sam glavom u znak odobravanja i pošla, jer, uskoro će mrak.

Taj kvart, kako sam ga nazvala, imigrantski, je stožer crnaca i sveta s Bliskog istoka. Tamo se nalazi policijska jedinica koja reguliše pitanje boravka stranaca. Potom, tamo je železnička stanica. Pošta.  I, naravno, mesto gde se prodaje kebab.  Tik što sam stigla vozom u to mesto, na parkingu ispred stanice je stao jedan crni auto, izašao je jedan crnac u nekoj haljini, rekla bih da je u pitanju neka ceremonijalna odora, a drugi crnci su prišli i ljubili mu ruke. Samo sam skrenula pogled, ne bih li još upala u neke nevolje.

E, i to je poenta. SKRETANJE POGLEDA. Naš najveći problem je što ne znamo kako da reagujemo u takvim situacijama, nego skrenemo pogled jer su nas tako učili. Ne kradu svi Cigani, ali, svi su nam u detinjstvu govorili da se čuvamo na ulici kad vidimo Cigane jer kradu.  Urezano nam je u mozak, kao kod, da se odmah sklanjamo.  Ta generalizacija je stvorena iz određenog straha od nepoznatog, ali isto tako, niko se nije potrudio da to nepoznato pretvori u poznato. Lako je sedeti  kod kuće i podržavati manjine, njihova prava i njihovu inkluziju kad ne postoji stvarni dodir, prilika da se testira naše ponašanje. Oduvek sam bila zastupnik ideje da svi zaslužuju da imaju ista prava i obaveza, ali, eto, našla sam se u realnoj situaciji gde sam videla da je moje pređašnje vaspitanje, koje je poteklo od društva i njegovih ustanova, prevladalo moj rezon o jednakosti. I vrlo sam ubeđena da nisam jedina osoba sa takvim ishodom.

Nekoliko dana kasnije, šetala sam po gradu, još uvek misleći kako sam rasista. Dok sam čekala da se promeni semafor, videla sam jednog Pakistanca koji drži za ruku neku staricu, belkinju.  I tada sam konačno shvatila da smo isti. On je u potrazi za boljim životom, kao i ja.  Ništa nas ne deli, imamo iste snove, iste probleme i oboje znamo šta znači kad pojedinci iz našeg naroda ne mogu da se prilagode sredini, krše propise i kaljaju naše ime, a da to nema veze s tim da li je neko crn ili beo, nego sa bahatim ponašanjem pojedinca.  Vreme je da počnemo da kapiramo da nas sličnosti vežu, a razlike pružaju drugačiji ugao posmatranja. Zato, svim koji ginu da proputuju ceo svet, osvrnite se oko sebe, pogledajte po komšiluku, pobedite strah od nepoznatog i učinite onog stranca da se oseća dobrodošao kao kod kuće.

No comments: