Saturday, September 15, 2012

Neočekivani optimizam

Pre par dana sam išla sa prijateljem na kinesku hranu. I, nekako, napomenem mu da mi je prva igra na fb-u Fluffy friends. Posle jednog petominutnog intenzivnog smejanja mu kažem da ću poslati link igrice. Sutra dan sam se setila toga i odem da vidim - više ne postoji. Iako to sad nije tema, čisto da napomenem kako je četiri godine dovoljno veliki period da se stidite svojih pređašnjih postupaka i da određene stvari padnu u zaborav. No, više o tome, neki drugi put. Elem, u aplikacijama sam pronašla i misli egizstencijalnih filozofa. Reko', možemo da obrnemo krug. Počela sam od Ničea, jer sam ga za poslednji ispit radila, ali skoro da ništa nisam ni shvatila. Iskreno, nisam se ni udubljivala. Tražeći tako nešto što bih mogla da usvojim, naletela sam na misao Alberta Kamija, koju mogu samo da parafraziram - život bez rada je truo, a rad bez duše je onaj koji guši i ubija. 

To me odmah vratilo na momenat tog dana kad je majka (baka) rekla kako ne zna šta će sa sobom, jer ne radi dovoljno. Zapitala sam se da li je zaista moguće da se posle određenog vremena čovek oseti loše, i fizički i psihički, jer nema bilo kakvog rada da mu učini dan boljim (ha, eto ti na, Marks, i dehumanizujući rad je bolje od nerada!). Ubrzo sam shvatila da ja danas nisam ništa radila, osim što sam jela i istuširala se, a autonomni nervni sistem je obavio svoje. Imala sam neke planove - propali su. Nove nisam umela da iskujem. I pre sat vremena sam shvatila da mogu da idem da spavam jer zaista nemam šta da radim. Isto je tako i juče bilo. Već dva dana se povlačim po krevetu, ispod jorgana, tugujući, osećajući svetsku bol i polako trunem. Što bi otac rekao da kopnim. 

Što se tiče drugog dela, mislim da smo to svi iskusili. Da ono što nas zanima, privlači, što volimo jeste ono što radimo s mnogo više entuzijazma, s posebnom pažnjom, jednostavno rečeno, s ljubavlju. Dok nas druge stvari teraju da kopnimo. Međutim, u ovome se smešta određeni paradoks - ako treba da izaberemo da radimo ono što volimo, a iz toga nema egzistencije, onda, šta je smisao života? Raditi ono što nas maksimalno unesrećuje, ali nam pruža hleb i krov nad glavom?

Duboko verujem u balans. Jeste taj posao koji nas umara i oduzima životnu radost i polet, ali, uvek nam ostaje slobodno vreme koje sami organizujemo. Sat vremena dnevno uvek može da se stvori za ono što nas same čini srećnim. Zbog čega se dobro osećamo. Nije mi namera da prodajem jeftinu psihologiju, nego samo da ukažem da u životu postoje i dobri trenuci. Kaže, ako ti je 98% života ispunjeno srećnim trenucima, a onih 2% lošim i ako se koncentrišemo na onih 2, osuđeni smo na propast i obrnuto, ako je 98% života loše, a 2% dobro i na njih se koncentrišemo - ishod je sreća. Stoga, hajde da gledamo dobru stranu života, biće lakše.

3 comments:

Vido said...

Ovo na kraju mi sejako dopalo i istina je to, da ako razmišljamo o onih 2 % sretnih trenutaka i osećamo se srećno pa šta nam još hvali pitam se :)

magnolija78 said...

ovo je tako iskreno. a uspeh pre ili kasnije nastupi, jer znas sta hoces.

srecno!:o)

magnolija78 said...

ovo je tako iskreno

predivno, a ja uspeh vidim