Thursday, November 27, 2014

Blekout

Negde, s početka 2000-ih, kad sam išla u niže razrede osnovne škole, sam iskusila prvu veću nepravdu.
Naime, obili su nam auto (na tadašnji dan MUP-a ili tako nešto, prosto da bude apsolutno ironično, bili smo kod tetka koji je bio načelnik lokalnog  SUP-a tad) i ukrali su mi Barbiku. Vrhunac je bio kad je policija prvo promašila ulicu, pa su na uviđaj došli jedno pola sata kasnije. Iskrena da budem, bolelo me dupe tad za zapisnike i ostalo. Jedino što je bitno bilo jeste da je to jedina Barbika koja je bila brineta kao ja i da sam ostala bez iste.

Sećam se da su dani prošli i da nismo imali vesti. Sve do jednog dana kada je došao tetak i rekao vrlo otvoreno da su našli počinioca, koji je, usput, maloletan, i da imamo dve mogućnosti. Jedna, da odemo direktno do njih i pokušamo da izdejstvujemo pravdu i rizikujemo život; a druga je da se pravimo da se ništa nije desilo.

Naravno, u strahu, odlučili smo da se ništa nije desilo.
Zašto sam ispričala ovo?

Jer je naš najveći problem što se pravimo da se ništa ne dešava. To jest, idemo čak i iznad toga, u javnosti se zgražavamo, a kod kuće sedimo na ušima i pokrijemo oči.

Prethodnih dana se dosta pričalo o fizičkim napadima na osobe. Jedna od tih je Raša Popov. Njega su napali klinci. Da, klinci, jer deca od 10 i 11 godina su upravo to. Ono što je zabrinjavajuće u celoj priči, ali ne začuđujuće, jeste da imaju dosta krivičnih prijava. Maloletnici, o kojima brine neka socijalna ustanova jer su bez roditelja, su pretukli starijeg čoveka koji je usled povreda preminuo. Je l’ vama to normalno? 

Je li normalno da se o tome ne piše? Je li normalno da se o tome ne čuje? Je li normalno da apsolutno niko ne odgovara? Je li normalno da pustimo te klince da se i dalje iživljavaju?

Naravno da vam je normalno. Da nije, podigli ste bi glas i rekli dosta!



Naša draga država je odlučila da stvori jedan perverzan sistem odbijajući da kazni one koje zasluže to. Štaviše, još ih dodatno ohrabrila. Recimo, pomilovanjem zatvorenika. Time direktno poručuje krimosima da su radili super posao do sad i da tako i treba da nastave. Ili, recimo, primer plagijata, po kojima smo sad već rekorderi, moramo da budemo. Niko od države nije rekao plagiranje no no, nego smo čuli antologijsku rečenicu Ja veću glupost nisam čuo. Dakle, vidiš, ljudi rezonuju tako, zašto da ja napišem nešto, može plagijat kad može Mića, Stefanović, Šapić,  Mali i ostali.

Isto tako ovi klinci hvataju krivinu. Počiniš jedno krivično delo, policija kaže mi ne možemo ništa, socijalna ustanova pije kafu i igra pasijans i ti kapiraš kako si car i kako si moćan i nastaviš da šutiraš ljude, otimaš torbe, fizički maltretiraš i sve do besvesti. Jer, nema ko da ti kaže ne može, bićeš kažnjen.

Ali, šta ima veze na kraju? Evro je 120 dinara, lakše je za preračunavanje, bravo Jorgovanka, bravo NBS. Menjaju zakon koji kažnjava nedužne  jer nisu u stanju da sprovode stari kako bi trebalo, recimo, da se procesuiraju slučajevi lika koji vozi bez dozvole u pijanom stanju. Čedo ljubi premijera reformatora, Vulin nešto paranoiše o Zapadu, Dačić govori kako uvek rado zapeva kad su neka diplomatska druženja, a ministar policije, koji je plagijator, je potvrdio da su nepobitno dokazali da su zaista ukrali ličnu kartu premijerovom bratu i otvorili firmu koristeći njegove podatke.

Nema veze, sve pet, samo okrenite glavu na drugu stranu i pravite se da se ništa nije desilo. Ionako je rekao reformator da će biti bolje u 2016. ili pak 2017. godine, pa ko dočeka, dočeka.

No comments: