Friday, December 6, 2013

Učiš ti škole, sine?

Ovih dana smo imali prilike da čujemo kako smo se proslavili na PISA testu za 2012. godinu.

Kažem, proslavili, jer nam je ministar predstavio to dostignuće epohalni razmera kao razlog da se otvori šampanjac, okrene prase i masnim prstima u'vati neka sekretarica. 

Ako niste upoznati koje je to naše dostignuće, evo vam. Dakle, 43. od 65 testiranih zemalja. Inače, Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) svake treće godine organizuje PISA (Programme for International Student Assessment) testove za petnaestogodišnjake. U pitanju su veštine, za koje se smatraju da su stečene do kraja obaveznog školovanja, a to su testovi u oblasti matematike, čitanja i nauke. Test se sastoji od pitanja otvorenog i zatvorenog tipa i radi se dva sata. U pitanju je primena stečenog znanja.

Videvši članak, odlučila sam da se poigram. Na sajtu imate primer kakvi su zadaci iz oblasti matematike.
Imala sam uvek četvorku ili peticu. Sve zadatke sam uradila sa mnogo zadovoljstva (jer volim matematičke zadatke) i sve je bilo tačno. Pa, gde je onda problem?

Flešbek, prvi razred gimnazije, čas fizike. Profesorica radi zadatak na tabli, prepisujući urađen zadatak iz njene sveske. Ne pravi skicu. Ne izvlači koji su podaci poznati, koji ne. Drugi učenici se ne bune.

Naime, u osnovnoj školi nas je profesorica fizike naučila da uvek moramo da crtamo, da predstavimo sebi šta je problem, i uvek da se pišu nepoznati i poznati podaci. Meni je taj pristup rada sasvim normalan i nisam mogla da zamislim da postoje drugi pristupi. I onda se sretnem sa osobom koja predaje fiziku tako što čita ono što je prepisala iz knjige u svesku, radi zadatke na isti način, ne ume da objasni, ali zato zna da te izvređa pošteno, pogotovo ako ispraviš njen očajan računski rad. Neki su govorili da je imala sve desetke na fakultetu. I da je posao dobila preko veze. 
To, tačno to je ono što ceo sistem gura dole i što nas čini, ne prosečenim, ne ispodprosečnim, nego zatupljenima.

Kad bih sad raščlanjivala ceo obrazovni sistem, videlo bi se da su i udžbenici zastareli (iako neki misle da ako se osveži dizajn knjige i dalje važi da je Pluton planeta), da je stanje u većini škola vrlo žalosno, ali ću se ja ovoga puta koncentrisati na stručan kadar, dakle učitelje, nastavnike i profesore.

Prvo, danas svako može biti profesor i, zaista, svako i jeste profesor. Kao, hmm, šta bih mogla kad već nisam ništa drugo uspela, hajde, upisaću Višu učiteljsku. Kad već na početku imate tako motivisanu i vrlo zainteresovanu osobu, znate da će ishod biti i više nego savršen. Bolonjom se ispolažu ispite, svima se prodaju priče kako su profesori teški, pokupe se šestice i sutradan ti neko vezom namesti posao. Ta učiteljica pojma nema šta je njen zadatak, ali, ima platu da se frizira dva puta nedeljno.

Milion puta sam rekla da je primarna socijalizacija porodica i okolina, a sekundarna jesu ustanove, među prvima vrtići i osnovna škola. Gde deca treba da se podstiču, da razvijaju svoje kapacitete, da svako nađe svoje mesto pod suncem, vi dobijete frustrirane pojedince koje kinje sve okolo zbog njihovih sopstvenih neuspeha. Kad su profesori rekli da ne znaju šta je najbitnije iz njihovih predmeta da bi spremali decu za treći test na prijemnom, mene je bilo sramota. Pa, za šta onda primaš platu?

Drugo, kad bismo svi mogli da se ohladimo od ideje da je kraj univerziteta kraj učenja za ceo život. Parola školujem se, zaposlim i čekam penziju ne postoji više. Danas, uporedo sa razvojem tehnologije, moramo da nastavimo da se razvijamo. Recimo, neko je završio istoriju 1986. i radi u srednjoj školi. Istorija jer predmet koji većina mrzi jer je suvoparna. Naprotiv, istorija je vrlo zanimljiva, jer pored taksativnog navođenja godina i događaja, postoji milion i jedna grana. Međutim, kako jedan profesor, koji, očigledno, nije kreativan, da učini čas interesantnim ako prvi on nema volju da se dodatno bavi svojom strukom?
Vrlo često sam čula kako se pojedini profesori žale jer moraju da idu na te seminare i samo gube vreme. Sa takvim stavom, vi gubite vreme svakako. Dakle, početak vaše karijere u školi jeste nastavak vašeg učenja. Dok to ne bude tako, ne može da bude bolje.

Treće, odnos između materije, udžbenika i profesora. Velika većina prihvati zdravo za gotovo sve nastavne jedinice u okviru udžbenika od Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva i to drlja cele godine, celu deceniju, celu karijeru. Zašto ne bi moglo da se napravi sledeće - profesor biologije kaže đacima kako će se sledeći čas raditi genetika, da pročitaju prvo poglavlje i nađu nešto na internetu, pa da se to prodiskutuje. Kasnije se napravi summa summarum i tako svima ostane u glavi, jer su učestvovali u tome.

Kad sam bila u Danskoj, davne 2009. godine, imala sam priliku da budem na času sociologije religije. Čas traje 60 minuta, prvih deset minuta je profesorica pričala nešto, pa je 20 minuta trajala diskusija između nje i đaka, ali i đaka i đaka, da bi tražila da 10 minuta imamo grupni rad i da preostalo vreme iskoristimo za prezentaciju. Prvo, nije bilo dosadno. Drugo, odmah sam se zapitala šta je sa nama. Svaki put kad sam pokušala diskusiju sa drugim učenikom u razredu u Srbiji, oni bi mi odgovorili ali u knjizi piše ovako. Zabole me šta piše u knjizi, je l' imaš ti mozak? 
Takođe, uvek se setim profesorice sociologije u gimnaziji koja je, tobože, htela da diskutujemo o temi, a onda čim neko nešto kaže, onda se prodere kako ta osoba nema pojma, kad u knjizi ne piše tako. Dakle, nije samo da učenici ne znaju da razmišljaju svojom glavom, nego i profesori. I, kako sad da mi očekujemo da će profesor da podstiče i razvija kreativnu diskusiju?

Na kraju, jeste pitanje političke volje. Na vrhu ministarstva neko treba da kaže DOSTA JE! i da se lepo izvrši jedan opsežni uvid u stanje. Da se sastavi plan i program u saradnji sa nastavnicima i profesorima, a ne da jedan lobi uvek pobeđuje, pa se taj predmet radi izvan granica potrebnog; da se svi profesori provere, koji nisu podobni, doviđenja; da se udžbenici sastave ispočetka, bez uticaja kojekakvih političkih struja (DSS, ministarka koja je htela da izbaci evoluciju iz nastavnog plana i programa jer Bog kaže da je evolucija glupost) i da se jednom za svagda ozbiljno shvati da je obrazovni sistem bitan. Ne neka sporedna stvar, koja se dodeli kao resorno ministarstvo da bi tamo neki u koaliciji bio zadovoljan. 

Aman, dosta više.


P.S. Skidam kapu onim profesorima koji ne mogu da se pronađu u ovim opisima, jer znam da su retki.

1 comment:

Anonymous said...

Svaka čast autoru za tekst koji u potpunosti oslikava stanje u školstvu na svim nivoima.