Friday, December 13, 2013

Što se bore misli moje

Try to have a thought of your own, Baldrick, thinking is so important. 
What do you think?

(Blackadder II) 


Zahvaljujući britkom jeziku genijalno sarkastičnog uma Crne Guje, moja soba danima odzvanja od mog smeha. Za one koji ne znaju kultno delo, prekinite sve što radite, skinite sve serijale i častite sebe. Za one koji znaju, preporučujem da urade isto.

Činjenica je da se u određenim nivoima razvijenosti društva rađaju određena ponašanja i institucije. Ono što Crnu Guju čini vanvremenskim fenomenom (uostalom, kao i naša inačica, sveprisutna realnost otelotvorena u serijalu Crni Gruja) jesu upravo ta ponašanja i institucije. 
Primera radi, mafija nije samo italijanska pojava (za sve koji i dalje misle da je sicilijanska najjača - kalabrijska je preuzela primat); ona je rasprostranjena po celom svetu, postojala je i pre, postojaće i kasnije i znamo za više grana, ali suština je ista - različiti oblici organizovanog kriminala.

Praveći paralelu, našla sam nešto karakteristično, što se uvek provlači, a to je odsustvo razmišljanja.

Poslednjih nekoliko meseci čitam komentare po portalima, jer vesti gotovo i ne vredi čitati (drugi put o tome kako mislim da je redakcija Njuza ostala bez posla jer ne mogu da pobede Blic). Naišla sam na neke komentare dosta hvalospevnog karaktera, a ubrzo sam videla i neke koji govore o SNS botovima. Posle ohoho vremena sam ukapirala o čemu se govori.

Dakle, 21. vek, čuda tehnologije, gde se marketing vodi? Na internetu, naravno. Profili po društvenim mrežama (pogledajte Predsednikov instagram) nas održavaju u stalnoj predizbornoj kampanji. Mi, kao dobro stado, to verno pratimo i čak se i članci pišu na osnovu toga što neko napiše na Tviteru (obično se revoltirani članovi iste stranke prozivaju, što je baš bitna vest).
I, dolazimo do krajnje genijalne ideje - hajde da okupimo par ljudi koji će komentarisati vesti, naravno, u korist te stranke, i lupati pluseve i minuse, opet, u zavisnosti od koristi određene stranke. To su SNS botovi. Da se ne lažemo, svaka stranka ima svoje, da ne ispadne da sad podržavam jednu opciju. NE PODRŽAVAM NIKOGA, SIMPATIZER SAM RAZMIŠLJANJA.

Kako prepoznati komentare? 

Prvo, providni su. Verovatno imaju neke kartice, pošto se uvek spominje sledeće - prvi koji se usuđuje uhapsiti (ubaciti ime kriminalce ove nedelje); ako je neko sposoban da izvuče ovu državu, to je on; izgubio sam veru u političare zbog prethodnih vlasti, ali sad kad vidim kako on radi, opet verujem u boljitak (ove se uglavnom odnose na jedinu vlast, pardon, premijera, pardon, ne znam šta mi je danas, vicepremijer je u pitanju); on je predsednik koji ne izlazi iz ustavnih okvira i domaćin čovek se odnose na našeg Instagram Predsednika. Nije bitan mnogo, jer ne izlazi iz ustavnih okvira njegovih ovlašćenja kao njegov prethodnik.

Drugo, prema odnosu pluseva i minusa. Obično oni koji govore kako je ova vlast loša imaju sledeći odnos - 23:345, pa je evidentno da tu ima nečega, jer oni komentari, koji su diktirani, pardon, poručeni, imaju 345:5 odnos. 

Treće, i najbitnije, komentari su prazni.
Bez argumenata. Bez logičkog razmišljanja, tj. bez bilo kakvog razmišljanja. Samo slepo praćenja uputstva.
To je ono što mene nervira najviše.
Mogu da razumem oportunizam, tj. da neko voli makijavelističku politiku, pa ne bira kako će doći do novca. To su ljudi koji nemaju obraz, uglavnom oni i jesu u strankama.
Ali, kako neko može ceo život da provede, a da se nijednom ne zapita? Zar postoji toliki stepen indoktrinacije da se čovek u potpunosti prepusti drugima, da misle umesto njega, da rade umesto njega, da žive umesto njega?
Vrlo lako sam mogla da budem kadar Demokratske stranke. Mogla, jer ja ne verujem u ideale. Pouzdam se u argumente i dela, ne u puka osećanja izazvana patetičnom demagogijom. 
Recimo, udžbenici su prepuni subjektivizma, to stoji, ali se ja uvek zapitam da li je to baš tako kako ova strana tvrdi, hajde da vidimo šta i druga kaže, pa da donesem sama svoj zaključak. Po prirodi sam lenja, ali za ovo uvek imam snage jer u pitanju moj zdrav razum, koji želim da očuvam, a ne da se utopim u masu budala.
Cilj jeste da ti niko ne diktira, da sam misliš za sebe, da budeš svoj čovek.

Uostalom, lepo je sročio genije od gore - pokušaj da stvoriš sopstvenu misao, jer je razmišljanje bitno.
A šta vi mislite?

2 comments:

Anonymous said...

Biti i misliti, čini mi se da nekako uvek pomešamo to dvoje. Odnosno, opterećeni time kako da BUDEMO polako prestajemo da mislimo. Nemamo za to vremena utapamo se i prepuštamo drugima da misle. Otuda apatija i nekreativnost, a otuda i brojne kuhinje koje nam serviraju gotova mišljenja. Uloga čoveka u savremenom društvu, nažalost, neće biti da analizira, proverava, ceni, već samo da "proguta" i eventualno lajkuje. A i to samo dok ne zažive u još većoj meri članovi partija zaduženi za lajkovanje.
Nije najvažnije pitanje kako ih prepoznati, već kako sačuvati razum. Uživao sam čitajući ovaj tekst.

Ivana said...

Upravo, zato je vrlo bitno pričati, kroz dijalog doći do istine.

Pozdrav!