Friday, December 13, 2013

Što se bore misli moje

Try to have a thought of your own, Baldrick, thinking is so important. 
What do you think?

(Blackadder II) 


Zahvaljujući britkom jeziku genijalno sarkastičnog uma Crne Guje, moja soba danima odzvanja od mog smeha. Za one koji ne znaju kultno delo, prekinite sve što radite, skinite sve serijale i častite sebe. Za one koji znaju, preporučujem da urade isto.

Činjenica je da se u određenim nivoima razvijenosti društva rađaju određena ponašanja i institucije. Ono što Crnu Guju čini vanvremenskim fenomenom (uostalom, kao i naša inačica, sveprisutna realnost otelotvorena u serijalu Crni Gruja) jesu upravo ta ponašanja i institucije. 
Primera radi, mafija nije samo italijanska pojava (za sve koji i dalje misle da je sicilijanska najjača - kalabrijska je preuzela primat); ona je rasprostranjena po celom svetu, postojala je i pre, postojaće i kasnije i znamo za više grana, ali suština je ista - različiti oblici organizovanog kriminala.

Praveći paralelu, našla sam nešto karakteristično, što se uvek provlači, a to je odsustvo razmišljanja.

Poslednjih nekoliko meseci čitam komentare po portalima, jer vesti gotovo i ne vredi čitati (drugi put o tome kako mislim da je redakcija Njuza ostala bez posla jer ne mogu da pobede Blic). Naišla sam na neke komentare dosta hvalospevnog karaktera, a ubrzo sam videla i neke koji govore o SNS botovima. Posle ohoho vremena sam ukapirala o čemu se govori.

Dakle, 21. vek, čuda tehnologije, gde se marketing vodi? Na internetu, naravno. Profili po društvenim mrežama (pogledajte Predsednikov instagram) nas održavaju u stalnoj predizbornoj kampanji. Mi, kao dobro stado, to verno pratimo i čak se i članci pišu na osnovu toga što neko napiše na Tviteru (obično se revoltirani članovi iste stranke prozivaju, što je baš bitna vest).
I, dolazimo do krajnje genijalne ideje - hajde da okupimo par ljudi koji će komentarisati vesti, naravno, u korist te stranke, i lupati pluseve i minuse, opet, u zavisnosti od koristi određene stranke. To su SNS botovi. Da se ne lažemo, svaka stranka ima svoje, da ne ispadne da sad podržavam jednu opciju. NE PODRŽAVAM NIKOGA, SIMPATIZER SAM RAZMIŠLJANJA.

Kako prepoznati komentare? 

Prvo, providni su. Verovatno imaju neke kartice, pošto se uvek spominje sledeće - prvi koji se usuđuje uhapsiti (ubaciti ime kriminalce ove nedelje); ako je neko sposoban da izvuče ovu državu, to je on; izgubio sam veru u političare zbog prethodnih vlasti, ali sad kad vidim kako on radi, opet verujem u boljitak (ove se uglavnom odnose na jedinu vlast, pardon, premijera, pardon, ne znam šta mi je danas, vicepremijer je u pitanju); on je predsednik koji ne izlazi iz ustavnih okvira i domaćin čovek se odnose na našeg Instagram Predsednika. Nije bitan mnogo, jer ne izlazi iz ustavnih okvira njegovih ovlašćenja kao njegov prethodnik.

Drugo, prema odnosu pluseva i minusa. Obično oni koji govore kako je ova vlast loša imaju sledeći odnos - 23:345, pa je evidentno da tu ima nečega, jer oni komentari, koji su diktirani, pardon, poručeni, imaju 345:5 odnos. 

Treće, i najbitnije, komentari su prazni.
Bez argumenata. Bez logičkog razmišljanja, tj. bez bilo kakvog razmišljanja. Samo slepo praćenja uputstva.
To je ono što mene nervira najviše.
Mogu da razumem oportunizam, tj. da neko voli makijavelističku politiku, pa ne bira kako će doći do novca. To su ljudi koji nemaju obraz, uglavnom oni i jesu u strankama.
Ali, kako neko može ceo život da provede, a da se nijednom ne zapita? Zar postoji toliki stepen indoktrinacije da se čovek u potpunosti prepusti drugima, da misle umesto njega, da rade umesto njega, da žive umesto njega?
Vrlo lako sam mogla da budem kadar Demokratske stranke. Mogla, jer ja ne verujem u ideale. Pouzdam se u argumente i dela, ne u puka osećanja izazvana patetičnom demagogijom. 
Recimo, udžbenici su prepuni subjektivizma, to stoji, ali se ja uvek zapitam da li je to baš tako kako ova strana tvrdi, hajde da vidimo šta i druga kaže, pa da donesem sama svoj zaključak. Po prirodi sam lenja, ali za ovo uvek imam snage jer u pitanju moj zdrav razum, koji želim da očuvam, a ne da se utopim u masu budala.
Cilj jeste da ti niko ne diktira, da sam misliš za sebe, da budeš svoj čovek.

Uostalom, lepo je sročio genije od gore - pokušaj da stvoriš sopstvenu misao, jer je razmišljanje bitno.
A šta vi mislite?

Friday, December 6, 2013

Učiš ti škole, sine?

Ovih dana smo imali prilike da čujemo kako smo se proslavili na PISA testu za 2012. godinu.

Kažem, proslavili, jer nam je ministar predstavio to dostignuće epohalni razmera kao razlog da se otvori šampanjac, okrene prase i masnim prstima u'vati neka sekretarica. 

Ako niste upoznati koje je to naše dostignuće, evo vam. Dakle, 43. od 65 testiranih zemalja. Inače, Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) svake treće godine organizuje PISA (Programme for International Student Assessment) testove za petnaestogodišnjake. U pitanju su veštine, za koje se smatraju da su stečene do kraja obaveznog školovanja, a to su testovi u oblasti matematike, čitanja i nauke. Test se sastoji od pitanja otvorenog i zatvorenog tipa i radi se dva sata. U pitanju je primena stečenog znanja.

Videvši članak, odlučila sam da se poigram. Na sajtu imate primer kakvi su zadaci iz oblasti matematike.
Imala sam uvek četvorku ili peticu. Sve zadatke sam uradila sa mnogo zadovoljstva (jer volim matematičke zadatke) i sve je bilo tačno. Pa, gde je onda problem?

Flešbek, prvi razred gimnazije, čas fizike. Profesorica radi zadatak na tabli, prepisujući urađen zadatak iz njene sveske. Ne pravi skicu. Ne izvlači koji su podaci poznati, koji ne. Drugi učenici se ne bune.

Naime, u osnovnoj školi nas je profesorica fizike naučila da uvek moramo da crtamo, da predstavimo sebi šta je problem, i uvek da se pišu nepoznati i poznati podaci. Meni je taj pristup rada sasvim normalan i nisam mogla da zamislim da postoje drugi pristupi. I onda se sretnem sa osobom koja predaje fiziku tako što čita ono što je prepisala iz knjige u svesku, radi zadatke na isti način, ne ume da objasni, ali zato zna da te izvređa pošteno, pogotovo ako ispraviš njen očajan računski rad. Neki su govorili da je imala sve desetke na fakultetu. I da je posao dobila preko veze. 
To, tačno to je ono što ceo sistem gura dole i što nas čini, ne prosečenim, ne ispodprosečnim, nego zatupljenima.

Kad bih sad raščlanjivala ceo obrazovni sistem, videlo bi se da su i udžbenici zastareli (iako neki misle da ako se osveži dizajn knjige i dalje važi da je Pluton planeta), da je stanje u većini škola vrlo žalosno, ali ću se ja ovoga puta koncentrisati na stručan kadar, dakle učitelje, nastavnike i profesore.

Prvo, danas svako može biti profesor i, zaista, svako i jeste profesor. Kao, hmm, šta bih mogla kad već nisam ništa drugo uspela, hajde, upisaću Višu učiteljsku. Kad već na početku imate tako motivisanu i vrlo zainteresovanu osobu, znate da će ishod biti i više nego savršen. Bolonjom se ispolažu ispite, svima se prodaju priče kako su profesori teški, pokupe se šestice i sutradan ti neko vezom namesti posao. Ta učiteljica pojma nema šta je njen zadatak, ali, ima platu da se frizira dva puta nedeljno.

Milion puta sam rekla da je primarna socijalizacija porodica i okolina, a sekundarna jesu ustanove, među prvima vrtići i osnovna škola. Gde deca treba da se podstiču, da razvijaju svoje kapacitete, da svako nađe svoje mesto pod suncem, vi dobijete frustrirane pojedince koje kinje sve okolo zbog njihovih sopstvenih neuspeha. Kad su profesori rekli da ne znaju šta je najbitnije iz njihovih predmeta da bi spremali decu za treći test na prijemnom, mene je bilo sramota. Pa, za šta onda primaš platu?

Drugo, kad bismo svi mogli da se ohladimo od ideje da je kraj univerziteta kraj učenja za ceo život. Parola školujem se, zaposlim i čekam penziju ne postoji više. Danas, uporedo sa razvojem tehnologije, moramo da nastavimo da se razvijamo. Recimo, neko je završio istoriju 1986. i radi u srednjoj školi. Istorija jer predmet koji većina mrzi jer je suvoparna. Naprotiv, istorija je vrlo zanimljiva, jer pored taksativnog navođenja godina i događaja, postoji milion i jedna grana. Međutim, kako jedan profesor, koji, očigledno, nije kreativan, da učini čas interesantnim ako prvi on nema volju da se dodatno bavi svojom strukom?
Vrlo često sam čula kako se pojedini profesori žale jer moraju da idu na te seminare i samo gube vreme. Sa takvim stavom, vi gubite vreme svakako. Dakle, početak vaše karijere u školi jeste nastavak vašeg učenja. Dok to ne bude tako, ne može da bude bolje.

Treće, odnos između materije, udžbenika i profesora. Velika većina prihvati zdravo za gotovo sve nastavne jedinice u okviru udžbenika od Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva i to drlja cele godine, celu deceniju, celu karijeru. Zašto ne bi moglo da se napravi sledeće - profesor biologije kaže đacima kako će se sledeći čas raditi genetika, da pročitaju prvo poglavlje i nađu nešto na internetu, pa da se to prodiskutuje. Kasnije se napravi summa summarum i tako svima ostane u glavi, jer su učestvovali u tome.

Kad sam bila u Danskoj, davne 2009. godine, imala sam priliku da budem na času sociologije religije. Čas traje 60 minuta, prvih deset minuta je profesorica pričala nešto, pa je 20 minuta trajala diskusija između nje i đaka, ali i đaka i đaka, da bi tražila da 10 minuta imamo grupni rad i da preostalo vreme iskoristimo za prezentaciju. Prvo, nije bilo dosadno. Drugo, odmah sam se zapitala šta je sa nama. Svaki put kad sam pokušala diskusiju sa drugim učenikom u razredu u Srbiji, oni bi mi odgovorili ali u knjizi piše ovako. Zabole me šta piše u knjizi, je l' imaš ti mozak? 
Takođe, uvek se setim profesorice sociologije u gimnaziji koja je, tobože, htela da diskutujemo o temi, a onda čim neko nešto kaže, onda se prodere kako ta osoba nema pojma, kad u knjizi ne piše tako. Dakle, nije samo da učenici ne znaju da razmišljaju svojom glavom, nego i profesori. I, kako sad da mi očekujemo da će profesor da podstiče i razvija kreativnu diskusiju?

Na kraju, jeste pitanje političke volje. Na vrhu ministarstva neko treba da kaže DOSTA JE! i da se lepo izvrši jedan opsežni uvid u stanje. Da se sastavi plan i program u saradnji sa nastavnicima i profesorima, a ne da jedan lobi uvek pobeđuje, pa se taj predmet radi izvan granica potrebnog; da se svi profesori provere, koji nisu podobni, doviđenja; da se udžbenici sastave ispočetka, bez uticaja kojekakvih političkih struja (DSS, ministarka koja je htela da izbaci evoluciju iz nastavnog plana i programa jer Bog kaže da je evolucija glupost) i da se jednom za svagda ozbiljno shvati da je obrazovni sistem bitan. Ne neka sporedna stvar, koja se dodeli kao resorno ministarstvo da bi tamo neki u koaliciji bio zadovoljan. 

Aman, dosta više.


P.S. Skidam kapu onim profesorima koji ne mogu da se pronađu u ovim opisima, jer znam da su retki.

Wednesday, December 4, 2013

Ovčice

Ušli smo u neko mračno doba. 

Dete sam devedesetih. Ne mogu reći da se sećam svega. Sećam se restrikcija, sirena, malog šporeta na butan i bundaš kenjera iliti prženice. Stoga nemam pravo da kažem da mi je život bio težak tada, da znam šta znače devedesete, koji su to niski oblici života tada postojali i zbog čega su nastali.

Ono što jeste evidentno jeste činjenica da se godinama urušavao vrednosni kompas društva. Kolaps svih sistema jeste ono što je obeležilo taj period. Velika većina (i tu je problem) je dočekala promene vrlo optimistično, sa nadom u bolje sutra. Od tada su prošle godine i godine (ne želim da zvučim patetično kao svi na dan 5. oktobra i 12. marta) i  taj prvobitan entuzijazam je počeo da jenjava. Danas se želja za promenom ogleda u pisanju ljutitih komentara po portalima novina. I to je vrhunac svega. 

Juče, uporedo sa vešću o revoluciji u Ukrajini, čitam kako postoji mogućnost da predsednik Republike postane počasni građanin Čačka. Osim toga što je predsednik (ista fora kad je Barak Obama dobio Nobelovu nagradu za mir čim je inagurisan) države, završio je fakultet i napisao čak 13 knjiga. Slovima: trinaest!
Odmah sam se setila Šešelja, jer je on napisao čak i više, pa, verovatno postoji neki grad u Srbiji koji želi da učini čast Vojvodi.

Jutros sam videla link ka jednom blogu, i sam naslov me je naterao da pročitam. Naime, dok se mi zabavljamo kojekakvim vestima o diplomama, ordenju i knjigama, drugi ljudi vredno rade u pozadini. Sve svoje snage fokusiraju da urade nešto ispod žita. 

O čemu se radi?
O tome da od prošle nedelje država ima pravo da sačini registar žena koje su abortirale prema najnovijem Zakonu o zdravstvenoj zaštiti dece, trudnica i porodilja.
U tom kritičkom osvrtu se nalaze dobri argumenti, toplo savetujem da pročitate, a za one koji i dalje ne razumeju šta to znači, evo, da približimo scenu. 

Recimo, u braku ste deset godina. Nemate stalni izvor prihoda i vaša žena nema overenu zdravstvenu knjižicu. Ona konačno zatrudni i prema novom zakonu stiče pravo na zdravstvenu zaštitu tokom trudnoće. Nažalost, usled zdravstvenih problema, trudnoća mora da se okonča. Sad, prema novom zakonu, njen ginekolog mora da taj prekid trudnoće prijavi RFZO-u, da bi njeni osetljivi podaci ušli u registar, a istovremeno ona gubi pravo na zdravstvenu zaštitu. 

Šta meni bode oči, pitate se?

Prvo, kako žena prevaziđe abortus? Lečenje posle toga evidentno nije potrebno, a i mi, kao nacija, ne hajemo mnogo za duševno zdravlje. Naša parola je - Kad se desi, pričaćemo. Preventiva je kod nas strana reč u svakom smislu. 

Drugo, kako će to podaci biti zaštićeni? O tome se pita i Poverenik za zaštitu informacija od javnog značaja. Problem je u Zakonu o zaštiti podataka o ličnosti koji ne dozvoljava obradu osetljivih podataka bez pristanka osobe. Međutim (ovo uvek postoji sa nama), član 2. istog zakona navodi da neki o gore navedenih podataka, kao podaci o zdravstvenom stanju, mogu da se obrađuju i bez pristanka ako je to predviđeno nekim drugim zakonom, što znači da usled novog zakona to više nije problem protivustavnosti i protivzakonitosti.
Sad pitanje za pametne glavice - šta je svrha?
Jedini registar za koji sam čula jeste register of sex offenders iliti registar seksualnih prestupnika, dakle, za ljude koji su počinili zločin. Ako vučemo istu paralelu, šta je jedna žena uradila protivzakonito što je izgubila dete? Šta je cilj ovoga, obeležiti nekoga, da se njegovi lični podaci vuku po kojekakvim službama?

Ljuti me, da, ljuti me što se ovo dešava jer mi je dom u Srbiji, ali ja ne osećam patriotizam jer u toj istoj Srbiji postoje ljudi kojima je normalno da Crkva određuje kurs politike, kojima je normalno da se lični podaci rasipaju na sve strane, pa vam od Parking servisa stigne kazna, jer imaju vašu adresu, a vi niste dali; kojima je normalno da se pišu hvalospevi, diktirani, trenutnom predsedniku, jer ne izlazi iz ustavnih ovlašćenja kao prethodnik. Sugrađani kojima ovaj zakon nije ni najmanje sumnjiv.

Dakle, punite budžet silnim nametima, na sledeće izbore nemojte da izađete da glasate i lupajte pluseve i minuse na komentare o budućem počasnom građaninu.

Ali, nemojte ni slučajno da kažete E, SADA JE DOSTA! i da uzmete stvar u svoje ruke. 

Naći će se neko drugi umesto vas, sasvim sam sigurna.



Sunday, December 1, 2013

Bicikl

Ponekad smo previše upućeni na svoje probleme.

Pre neki dan, dok sam se vraćala kući i proklinjala moje pametne izbore, jedan bicikl me je zaobišao. Iz proste znatiželje, valjda, bacih pogled da vidim. Dvoje ljudi. Muškarac vozi bicikl, a žena sedi iza. 
Stranci su, rekla bih, iz Azije. Prvo što sam pomislila jeste da su se ovako sigurno vozili po pirinčanim poljima. U tom momentu sam sasekla samu sebe jer sam bila i više nego bezobrazna.
Šta je njihova priča? 
Zbog čega su došli tu?
Šta su ranije radili?
Šta sada rade?
Da li su srećni? Ili, možda, srećniji?

Dok je moja mrzovoljnost delovala, oni su već nestali u daljini, a ja sam i dalje ostala sa svojim problemima. Bilo mi je potrebno par dana da mi dođe iz dupeta u glavu, što bi se reklo. 
Podignite glavu tu i tamo i videćete  da niste usamljeni slučaj sa milion problema.
Ako vam i ne pomognu direktno, barem vas teši činjenica da su se neki borili, drugi se bore, a treće tek čeka da se izbore. Jer očigledno ne postoje nerešive prepreke, samo trenutne blokade.