Sunday, October 20, 2013

Trabunjanje

Disclaimer - ništa pametno, ništa prosvetljujuće ili nadahnjujuće.

Posle Tvoje lice zvuči poznato, odlučih da malo pretražim diskografiju Skaj Viklera, koga, jednostavno, volim. Prošla sam raskid slušajući ga. Otpisah propalu godinu života sa Pobednikom. Visila sam na Myspace profilu iščekujući nove pesme. Ma, za ime boga, napisah i par postova o njegovoj muzici, gotovo sam sigurna!

Poenta nije hvalospev, nego činjenica da sam se muzikom vratila u neku 2008. i Trenchtown. U period kada sam bila završavala drugu godinu gimnazije, kada nisam preterano mislila o fakultetu, poslu i ostalim životnim sitnicama. Kada sam bila odlična učenica sa ogromnim potencijalom, okružena prijateljima i skladnim porodičnim životom. 

Posle toga je naletela pesme koju sam čula letos, u pitanju je jedna hrvatska grupa, mislim da se zovu Connect, a pesma je Game over (možda, ne mogu garantovati). Setila sam se tog leta. Opraštala sam se sa Beogradom, Univerzitetom i svojom akademskom karijerom na godinu dana. Sećam se kauča iz stana. Gde sam toliko vremena provodila. Sprave za vežbanje, jer sam odlučila dovesti se u red posle psihičkog i fizičkog sloma.

Na kraju je došla od Hladnog Piva - Samo za taj osjećaj. Flešbek, nazad u leto 2006. godine, kada sam čekala da počne gimnazija. Navire mi plavi džemper i smeđe cipele za prvi dan, da ostavim dobar utisak. Mama mi nije dala da idem u crvenim starkama (kao Hrvoj Kečkeš iz Bitange i princeze, na kojeg sam se mnogo ložila tada). Sećam se leta, odricanja, vožnje bicikle. Konačno osećanje pripadnosti.

I evo me, nazad u 2013. godinu. Šta imam sad?Avaj, novi početak, neke prijatelje, moju porodicu. I 22 godine. Nije ovo pitanje nostalgije, jer osobe koje žive u prošlosti ne mogu da napreduju. Osobe koje prave desetogodišnje planove su zarobljeni u budućnosti. Dok je momenat sad. Dok sedim u krevetu u 2.19 i dok slušam Skaj Viklera i dok priželjkujem da se i ja vozim u autu obalom kao momci iz Connect i dok žudim za nošenjem crvenih starki bez bolova. Šta imam sad? Neki osećaj da će sve biti dobro ako nastavim ovako.

No comments: