Monday, May 27, 2013

Tramvaj zvan izvor

Pre neki dan, u tramvaju, čujem razgovor dvojice dečaka. Naime, prava drama je bila u toku, neki treći dečak je rekao jednom od dvojice da će dobiti kečeve na kontrolnom iz matematike, a dobili su petice. I onda je ovaj drugi dečak rekao najveću mudrost - znaš, neki ljudi ti žele da dobiješ loše ocene. 

Taj dečko je izrekao najveću istinu, doduše, kroz prizmu njihovog aktuelnog problema, ali, istina koja se vrlo lako može primeniti na bilo koju situaciju. Uopšteno, to bi zvučalo ovako - postoje ljudi koje ti žele zlo. Nisam ni razmišljala da taj tip odrastanja, tj. spoznavanja sveta oko sebe, počinje već sa nekih devet, deset godina. Danas je meni sasvim normalno da razmišljam da postoje ljudi koji ti umanjuju uspeh ili, štaviše, uopšte ne priznaju, koji te gaze jer su ljubomorni i, na kraju krajeva, onih koji ti uopšte ne žele ništa dobro, zbog nekih umišljenih problema. Moje pitanje je kad smo postali tako bolesni. Da li smo samo mi ovde? I, naposletku, je l' toga bilo i ranije?

Ne bih znala iskreno, ali, vodeći se da je to sastavni deo društva, rekla bih da ima svoje uzroke u nemaštini, nesreći, bedi. Tada vidimo kako su drugi bolji od nas, iz nekog nama nepoznatog razloga, i krećemo sa ljubomorom. U međuvremenu strah nas preplavi, zamrzimo osobu, jer se sve bazira na nečemu iracionalnom, i onda dolazi finale - ta osoba ne vredi ništa. Iako je sve to samo slika našeg bolesnog duha, a ne realnosti. Zbog čega ne možemo da se odupremo tome? Zbog čega ne može istinski da se radujemo zbog druge osobe? Šta je to što nam uskraćuje bilo koju vrstu radosti? 

Ne znam. Nije ni čudo što ima toliko ljudi smrknutog i namrgođenog pogleda na ulicama. Nije kriva kiša ili to što dete ne uči. Nije globalna kriza, niti gužva u saobraćaju. Krivica leži u nama, jer ne umemo da iskoristimo onu trunku humanosti i da budemo srećni i radosni zbog drugih. Da ih podržimo i poguramo. Jer, sreća se menja, dođe Sunce i nekom drugom, ali, džaba, kad od sivila duha ništa ne dopire...