Wednesday, November 21, 2012

La bocca della verita

Pre izvesnog vremena sam se ulogovala na fb-u, pogledala stranicu sa svojim profilom i videla da sam bila na preko 40 mesta! Kako impozantno. 
Ne znam šta me je više povredilo, to što ta mesta prikazana bez moje volje ili što imaju podatke da sam samo 26 puta bila u rodnom gradu. Bilo kako bilo, nateralo me je da se zamislim, po ko zna koji put, koliko smo danas, mi, ljudi, sa svim zagarantovanim pravima i slobodama, veći robovi od ljudi bez prava i slobode u antičkom periodu.

Realno, danas, većina, može da odluči da promeni mesto stanovanja, a da se prethodno ne konsultuje sa nekim, ili, ne daj bože, traži dopuštenje od svog gospodara. Isto tako, možemo slobodno da zagovarmo određenu veroispovest ili stranačku pripadnost, da se dičimo tradicijom nacionalne manjine kojoj pripadamo, da učestvujemo u javnim dešavanjima, i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje. Čim nas neko napadne, vikaćemo kako imamo pravo na život, a ako se odbranimo, vikaćemo kako imamo pravo na samoodbranu. Sve je to automatski, mehanički, gotovo kao da je ispran mozak. Jer mi imamo pravo. I slobodu.

Cenim da su ta dva pojma danas jedni od najrasprostranjenijih tvrdnji koje su toliko apstraktne. Šta je, uostalom, sloboda? Relativan pojam, ako mene pitate. Nekome je sloboda kad roditelji odu iz grada, a kuća ostane prazna, drugome je sloboda kad može bez ikakavog straha da javno iskaže svoje seksualno opredeljenje, a nekome je sloboda kad sanja da nije u lancu trgovine robljem. Suština koja se može izvući iz svega jeste idealno. I danas, kada smo na toliko visokom nivou napretka, ova suština slobode je toliko daleka za većinu stanovništa Zemlje. Postajemo stoka. Čipuju nas. Prate naša kretanja, iako kažu da je to iz bezbednosnog razloga i zarad nacionalnog interesa, naravno. Čim izvršite kupovinu karticom, mobilni pišti. Dajte podatke, ni ne pitate zašto. Odgovarate na suluda pitanja, jer, to je procedura, a u svetinju se ne dira, naravno. Niste prisutni na društvenim mrežama, pa opet se pojavite na nekim fotografijama odjednom. Neko od vaših prijatelja postavi fotografiju na kojoj se nalazite, ne pita vas da li može da vas označi, i, odjednom, vi se čudite odakle tih 40 i kusur mesta koje vam fb pokazuje. Drugi vas gledaju, čitaju o vama, dišu s vama. 

A zarad čega? 

Nažalost, to i dalje ostaje pitanje dana.




Saturday, September 15, 2012

Neočekivani optimizam

Pre par dana sam išla sa prijateljem na kinesku hranu. I, nekako, napomenem mu da mi je prva igra na fb-u Fluffy friends. Posle jednog petominutnog intenzivnog smejanja mu kažem da ću poslati link igrice. Sutra dan sam se setila toga i odem da vidim - više ne postoji. Iako to sad nije tema, čisto da napomenem kako je četiri godine dovoljno veliki period da se stidite svojih pređašnjih postupaka i da određene stvari padnu u zaborav. No, više o tome, neki drugi put. Elem, u aplikacijama sam pronašla i misli egizstencijalnih filozofa. Reko', možemo da obrnemo krug. Počela sam od Ničea, jer sam ga za poslednji ispit radila, ali skoro da ništa nisam ni shvatila. Iskreno, nisam se ni udubljivala. Tražeći tako nešto što bih mogla da usvojim, naletela sam na misao Alberta Kamija, koju mogu samo da parafraziram - život bez rada je truo, a rad bez duše je onaj koji guši i ubija. 

To me odmah vratilo na momenat tog dana kad je majka (baka) rekla kako ne zna šta će sa sobom, jer ne radi dovoljno. Zapitala sam se da li je zaista moguće da se posle određenog vremena čovek oseti loše, i fizički i psihički, jer nema bilo kakvog rada da mu učini dan boljim (ha, eto ti na, Marks, i dehumanizujući rad je bolje od nerada!). Ubrzo sam shvatila da ja danas nisam ništa radila, osim što sam jela i istuširala se, a autonomni nervni sistem je obavio svoje. Imala sam neke planove - propali su. Nove nisam umela da iskujem. I pre sat vremena sam shvatila da mogu da idem da spavam jer zaista nemam šta da radim. Isto je tako i juče bilo. Već dva dana se povlačim po krevetu, ispod jorgana, tugujući, osećajući svetsku bol i polako trunem. Što bi otac rekao da kopnim. 

Što se tiče drugog dela, mislim da smo to svi iskusili. Da ono što nas zanima, privlači, što volimo jeste ono što radimo s mnogo više entuzijazma, s posebnom pažnjom, jednostavno rečeno, s ljubavlju. Dok nas druge stvari teraju da kopnimo. Međutim, u ovome se smešta određeni paradoks - ako treba da izaberemo da radimo ono što volimo, a iz toga nema egzistencije, onda, šta je smisao života? Raditi ono što nas maksimalno unesrećuje, ali nam pruža hleb i krov nad glavom?

Duboko verujem u balans. Jeste taj posao koji nas umara i oduzima životnu radost i polet, ali, uvek nam ostaje slobodno vreme koje sami organizujemo. Sat vremena dnevno uvek može da se stvori za ono što nas same čini srećnim. Zbog čega se dobro osećamo. Nije mi namera da prodajem jeftinu psihologiju, nego samo da ukažem da u životu postoje i dobri trenuci. Kaže, ako ti je 98% života ispunjeno srećnim trenucima, a onih 2% lošim i ako se koncentrišemo na onih 2, osuđeni smo na propast i obrnuto, ako je 98% života loše, a 2% dobro i na njih se koncentrišemo - ishod je sreća. Stoga, hajde da gledamo dobru stranu života, biće lakše.

Friday, September 14, 2012

Svaki trag je bitan

O, blogu je bio rođendan pre par dana. Dobro, pre trinaest dana. I, to... čekaj. Sad je 2012. godina, a ja sam ga započela 2007. i to je sad već 5... ne, 6! Imam uvrnut način računanja.

Elem, 

SREĆAN TI 6. ROĐENDAN, BLOŽE MOJ DRAGI!

Voli te, 

Naive

Sunday, July 15, 2012

I to je to.

Sišli smo s uma u sjajan dan,
Providan, dubok, – nama, draga, znan;
(Sima Pandurović, Svetkovina)

Dragi moji, 

Vrlo često se setim ovih stihova u poslednje vreme. Izgleda da smo kolektivno sišli s uma, ali u šta, to je još uvek pitanje koje moram da odgonetnem. 
Sad gledam komentare za novo pravilo u Busplus sistemu - ulazak na jedna, izlazak na druga vrata. Iskreno, u poptunosti to podržavam. Dojadilo mi je više da ljudi ne mogu da upamte da se penje i silazi na desnu stranu, pa će barem ovako da olakšaju. Ali, problem je što nije izvodljivo rešenje. Mogu ući na zadnja vrata, ali je ponekad tolika gužva u prevozu da ne mogu da se probijem do srednjih vrata, na koje bih morala da izađem jer nema mesta. 
Međutim, ljudi reaguju veoma burno. Kako to nije u redu, to je još jedan od načina da nam uzmu poslednji delić našeg buntovničkog duha, etc. Preteruju. Da li zbog vremena? Možda. Rekli su da je pre par dana bila solarna oluja najjače klase, pa smo kolektivno poblesavili. Ja znam da jesam. Tri dana samo plačem. Nego, da se vratim. Da li je to zbog svega što se dešava u državi, tj. zbog postizborne neizvesnosti? Čisto sumnjam, jer mislim da je zavladala još gora apatija. Jednostavno, gledamo šta se dešava i žalimo se, ali je tako teško pokrenuti se i učiniti nešto konkretno.

A zbog čega onda? 
Duboko verujem da je to zbog međusobne povezanosti. Ako sam ja meteropata i 38+ mi pokvari raspoloženje, u bilo kom sledećem kontaktu sa ljudima, ja ne mogu da nabacim osmeh. A čak i da uspem, oseća se da nije iskreno. Pa ona osoba nosi nešto svoje, pa to ja upijem. I na kraju se obe još više potresemo zbog tamo nečega što je izazvala treća osoba i polako, ali sigurno, nastaje kuršlus.
Kad sam već kod odnosa, još jednom da preporučim dragim čitaocima da se informišu o socijalnom konstrukcionizmu. Veoma je zanimljivo i pruža vam novi pogled na svet. A tome i treba da težimo. Jer, čim otkrijemo nešto novo, pozitivno, možemo da podelimo, da se oduševimo, da promenimo mišljenja drugih i zajedno dođemo do rešenje. Bilo to kako da se otkrije Higsov bozon ili kako da se uspešno realizuje ideja ulaska na prednja i zadnja vrata. Sve dok smo svi zajedno i dok smo za isto.

Monday, June 11, 2012

Milioniti.

Sedim na pločniku. Vreo je dan, iako nebo nadvijaju tamni oblaci. Pet do šest je. Čekam ga. Šta ako ovo nije to mesto? Šta ako ga nisam razumela dobro? Ne paniči, nije šest. Ima još pet minuta. Je l' to grmi u daljini?

Sedela je na pločniku. Morski povetarac joj je sušio kosu, kovrdžajući je. Ona voli kad joj se tako ukovrdža kosa. I haljina. Voli tu haljinu. Plavu na bele tačkice. Bez nakita. Ogoljena, a sakrivena ispod naočara i šešira. 

Šta želi? Čekam da ga zagrlim. Falio mi je. Dva do šest. Da li sam promašila mesto? 

Razočaraću je. Po milioniti put ću je ostaviti. Prepustiti je. Pustiti je. Ne mogu da se suočim sa njenim suzama.

Da sam barem ponela kišobran. Nebo se zacrnelo. Uf, to baš grmi, sve je bliže. Šest i dva je. Da li da ustanem i da ga potražim? Valjda nisam pogrešila.

Kad bismo bili u nekom drugom svetu, sve ispočetka, sve savršeno.

Ne mogu da  verujem da sam se opet prepustila. Kiša. Naravno. Ako može i grom da me pogodi sad. Ne mogu da verujem da sam opet nasela, opet sam se oslobodila, opet sam se dala, opet, opet, opet!
Zar sam uopšte mogla da dopustim da mislim da će biti drugačije? Voli, daj se, izgubi. Tako je, samo daj sve od sebe, izgubi sebe, joj, idiote, koji put, koji put?! Proklet bio!

Idi, molim te. Ne mogu da se suočim.

Umorna sam. Kad bi sve bilo odnešeno kao što talas nosi sve, kao što vetar ponese sve, kao što kiša spere sve. Kad bi sve bilo tako jednostavno, kad bi bol nestao odjednom. Svo pamćenje. Svi trenuci. Svaki ožiljak. Tako mi je potreban početak. Nova stranica bez tebe. Novi život.

Šta radi? Ne! Lena, ne, ne idi! Ne!!!

Poslednji put. Ikada. 

O, Lena, šta si učinila?! Lena, dušo, Lena! Šta si učinila...
 

Tuesday, May 22, 2012

Povratak

Iznenadila me kiša danas. Ipak, nekako sam skupila snage i pošla na fakultet. Dok sam putovala tramvajem, nisam baš nešto preterano razmišljala o kiši ili ispitima, čak ni o rezultatima izbora. Sve mi se više čini da se to ni ne može klasifikovati kao razmišljanje, nego jednostavna blokada pod pritiskom dok posmatram okolinu ne bi li neka sitnica potakla vijuge da se pokrenu. I u tom trenutku spazim jednog dedu kako sedi na hoklici, pored nekog stočića. Na njemu su dve gajbice jagoda. Kiša pada, a on tamo bez kišobrana. Odjednom shvatih da je i prošle godine prodavao jagode tamo u isto vreme, pošto je sezona jagoda, je l'. 

Zar se ništa ne menja? Idem istim tramvajem na isti fakultet da kupim prijavu ispita i da platim ispite isto kao i prošle godine. Zaista se ništa nije promenilo. Tih 365 dana proleti, i onda mi jednog dana konačno dođe do glave pitanje - a gde si ti bila?
I šta je bolji odgovori nego tu negde. Iskreno, ponekad bih volela da sam bila nesvesna nekih situacija, jer bih lakše prebrodila određene probleme. Ovako, kad pogledam, uhvati me tuga. Prošlo leto mi je bilo uništeno, jesen mi prošla u jurcanju nigde, zima je bila prepuna razočaranja, a proleće... Još uvek traje. Valjda je to godina koju bih samo bacila u zaborav, ili elektrošokovima sebe primorala na potiskivanje sećanja. I tada se setih prijateljice koju sam nedavno videla posle skoro pola godine. 
Razgledale smo odeću u prodavnici i kad sam joj pokazala jednu suknju, pitala me je - gde si ti?

Njena ta prosta rečenica me je naterala da se zamislim.  Gde sam stara ja? Je l' to postoji više? Ili je ovo verzija mene 2.0? Svejedno, vijuge su proradile. Da, promenila sam se. Sad vežbam svako jutro. Živim sama. Postala sam samostalnija. Ma, postala sam pristalica umerenog korišćenja šljokica na odevnim predmetima! 

Poenta jeste da se svi menjamo, samo smo toliko ubačeni u svakodnevnu rutinu da ne možemo ni da prepoznamo promenu. Više smo koncentrisani na krupni plan, na mesec, godinu, pet godina, umesto da se setimo nekih večeri sa prijateljima, prijatnih popodneva, jutarnjih kafa. I onda, s vremena na vreme, pojavi se dobar prijatelj koji vas upitate šta se desilo sa vama, a vi od tog momenta ne možete da prestanete da vrtite sve dobre, lepe, mirne trenutke u proteklom vremenu. I nije bitno da li je to jun, 2012. godine ili 2006. godine, sve dok je dobro.

Wednesday, April 4, 2012

Tralalalalala

Ovih dana se prečesto hvatam za glavu.

Hvala na brizi, ali mislim da nema pomoći do 4. maja. Umirem, ma, žeđam za predizbornom tišinom. Ne mogu više da gledam osmehe, telad, cveće... Zaista ne mogu.

No, s druge strane, tu i tamo se nađe nešto što me natera da se smejem od muke. A sad, iskreno, ovo me nateralo da se prvo osećam postiđeno, a zatim je izazvalo salve smeha, pa sam sad opet u depresivnoj fazi. Deluje na mene kao bipolarni poremećaj. Tuga.
Uglavnom, dok me još uvek drži tužno stanje, malo ću da prokomentarišem istu vest.

U pitanju je kompozicija. Tačnije, kompozicija Ludviga Betovena. Nemački kompozitor iz prelaznog perioda između klasicizma i romantizma. Toliko veliko ime klasične muzike da čak i Palma žali što nije mogao da organizuje njegov koncert. I to nešto govori, ali o sirovinama posle.

Šta je fora svega, pitate se? E, pa, dobrodošli u klub, jer ni meni nije jasno. Pesma predizborne kampanje? Je l' se to pevuši? Ili se recituje? Ili se ponavlja kao mantra? Koja je funkcija svega to?

Vrlo često govorim kako smatram da više ne postoje pravi partijski entuzijasti. Svi se rukovode interesima i postupaju u skladu s njima, što je sasvim razumljivo. Međutim, onda kome su te pesme? Nama? Da ih pevušimo pred ekranom. Srećni, zadovoljni, nikad bolje, nikad lepše. Ne mogu više da izdržim i izdržavam te kultove ličnosti koje veličamo slikama, pesmama i ritualima.
Interesantno je kako se koriste prednosti 21. veka da bi se održao plemenski običaj.

Da se razumemo, nije ovo napad na jednu određenu stranku, jer većina radi isto. Ovo je samo bilo kap koja je prevršila čašu, barem za mene. Očigledno da je srpska truba koja izvodi Odu radosti savršeno predstavljena politika i Kosovo i EU. Ali, jednostavno, ponekad postoji ukus i neukus. Ovo je neukus. Takođe, ako im je potreban neki bolji marketinški tim (kao i Različku), mogu da pokušam, novac ne škodi. Nikada.

Na samom kraju, htela bih samo jedan kratak komentar apropo tragedije koja se desila u Novom Sadu. Cela situacija je tužna, lanac krivac je predugačak, i žalosno je što je to incident koji se nije sad desio prvi put, nego po ko zna koji put iz istih razloga. Jedino gde bih uputila kritiku jeste povlačenje bombastičnih naslova po novinama. Tuđa nesreća donosi tiraž, svesna sam toga. Ali, koliko smo bolesni ako moramo da se hranimo time svaki dan? Da gledamo ekskluzivne fotografije sa sahrana, da čitamo biografije poginulih, da se otkrivaju odnosi poginulih, i, na kraju, da čitamo izjave najbližih kojima je sigurno do intervjua tad.
Ma koliko da su mas-mediji odlični, ponekad, treba da se zna kad da se stane. To mogu reći i onima sa pesmicama.

Monday, March 5, 2012

Pozitivne misli, transcedentalno, loše vibracije - ma, osmeh, bre!

Ležim, televizija u pozadini, otvorene stranice u Mozilli zaokupljuju moju pažnju, žvaćem žvaku (nisam uopšte sigurna da je to pravilno, al' šta ću), misli mi se roje... To je to, skačem, sedam na ivicu kreveta i krećem da kucam.
Svakom rečju, svakom rečenicom sve više i više sebe oslobađam boli. Ali i dalje žvačem kao konj.

O čemu se radi, o, ti, jedini čitaoče bloga mog (je l' da zvuči dramatično? Skroz poetski.)?
Radi se o svakodnevnom životu.

Ovih par nedelja me muče raznorazna pitanja, ali su sva prouzrokovana određenim ljudskim ponašanjima. Bio to nemar, prosto nerazumevanje, drčnost, ponos, neodgovornost, mržnja - svi su ravnopravni uzroci problema.

Da napravim malu, ali smislenu digresiju. Volim da gledam Rudolfa van Vina na 24kitchen. Zašto? Jer je toliko pozitivan, vedar, nasmejan, i što je najbitnije, zadovoljan.
Moje pitanje jeste gde su nestali takvi ljudi? Hajde, sad nek' se neko pametan potuži i kaže kako su ljudi ovde iscrpljeni problemima, svetskom krizom, kapitalizmom, partitokratijom, niskim životnim standardom, itd. Istina, ne sporim da ti problemi postoje, ali, zar to znači da treba da idemo pognute glave, da se odmah smrknemo i na pomen neke dobre vesti, da unesrećujemo okolinu jer imamo probleme? Hej, svi smo u istom sosu, ali zato jedan osmeh može da izmami još jedan, pa taj jedan još jedan i tako ukrug. Pisala sam o tome, i znam da je delotvorno.

Nego, da se vratim na poentu današnjeg posta. Gde su nestali ti ljudi?
Protekli vikend sam se osećala toliko usamljenom, napuštenom, zaboravljenom. Nisam znala kome da se obratim, koga da pozovem, kome da se izjadam.
Ležala sam. Htela sam da se spontano ugušim, jer je bol bila prevelika. Mislila sam, biće bolje u ponedeljak, novi početak i te pričice.

Samo je gore.

Da li sam sa nekima izgubila kontakt jer su postali nešto drugo nego kad sam ih upoznala? Moguće. Jednu osobu ne mogu da prežalim. Ali, postala je nešto drugo. Našla je druge ljude. Udaljile smo se.

Da li me je neko otpisao?
Najbliži član porodice. Ne znam čime sam to zaslužila, ali mogu reći da boli više nego ikada.

A šta ćemo s neodgovornima, nemarnima i ostalima?

Ne znam. Ono što sasvim sigurno znam da ne gledam sve emisije gospodina Rudolfa tek tako. Taj osmeh, što je sve pozitivno i dobro, to mi fali!
Ne treba da bude savršeno, treba samo da bude zdravo.


Jedan osmeh dnevno. Je l' to tako teško?

Tuesday, February 7, 2012

Druga šansa

Moram da priznam, pomalo sam tužna. Nema to veze s ovim snegom, gužvom, zimskom melanholijom, nedostatkom svežeg vazduha... Ma ne. Tužna sam jer smo ovde svi toliko pametni i preponosni, uz to, i sveznajući, pa nemamo potrebu da proverimo bilo šta.

Čime je izazvana ova tuga? Pojavom Busplus sistema u Beogradu.
Sećam se, to je bilo najavljivano negde krajem leta. Videvši vesti i njihov portal, zanemela sam pred prvim modernim čudom u ovoj zemlji. Naravno, godine čine svoje, pa sam se vremenom naučila da uvek treba svemu da pristupam sa dozom skepticizma, koji vremenom preraste u sarkazam, jer, uvek se master plan izjalovi.
Doduše, nikad se nisam pozabavila zbog čega se to izjalovi i zbog čega onda svi kažemo stereotipne rečenice, kao - ovo može samo u Srbiji.
E, sad kad imam konkretan primer, hajde da se pozabavim detaljnijom analizom. Ovo je amaterska studija slučaja, čisto da imate na umu to dok budete čitali nekoliko narednih redova.

Najavljeno je uvođenje novog sistema. Kažu, detalje pronađite na internet stranici. Uradim kako je rečeno, a tuga me savlada odmah - nejasno, nedovoljno informacija, vrlo maglovito, što nas, skeptike, odmah tera u konstruisanje teorija zavere. Rekoh sebi, verovatno su u početnoj fazi svega, sačekaću malo, pa će verovatno da isprave i dopune.

Posle nekog vremena, kad sam se vratila u Beograd, primetila sam ugrađene validatore. Znači, do oktobra će ceo sistem da profunkcioniše, što znači da treba da napravim novu iskaznicu (u nedostatku bolje reči) za prevoz. Posle par dana razgovaram sa koleginicom i, na moje iznenađenje, saopšti mi, kako se još uvek kupuje markica i stavlja zajedno sa tom novo karticom.
Inicijalno uzbuđenje oko nove tehnologije me prošlo, pa sam odlučila negde krajem oktobra da napravim novu, jer ne vidim poentu, s obzirom da nema realnog izgleda da to zaživi pre decembra. Odoh, videh red, odoh. Došla sam kasnije, sat vremena do zatvaranja. I tad je bio red, doduše, nešto podnošljiviji. Tehnologija savremena, birokratija ista, moglo bi se zaključiti iz celog iskustva. Neko je upitao ženu na šalteru kad će ovo da zaživi, rekla je, verovatno januar. Januar prošao s jednim pomakom - validatori sad pričaju, odnosno najavljuju stanice. Zbunjena sam, ako je ženski glas, ne bi onda trebalo da su validatorke? A što ne postoji muški glas? Eh, ta rodna ravnopravnost, politička korektnost i diskriminacija...

Nego, februar. Prvi dan kako je zaživela cela tehnologija, a članci na internetu već prepuni ogročenih komentara. Naravno, bilo je tu i nekih pozitivnih, ali suština je jedna - sistem nije dovoljno ispitan i ne može se uhodavati sad.

E, tu je taj problem koji me rastužuje. Ne postoji potreba da se to proveri, da se to pusti u rad, probni rad, nego je ujedno zvanično puštanje u rad i proba. Ne može tako, jer se tako ne radi. To uvek ostavi prostor za brljanje, a iskreno, dosta mi je toga da se sve uvek vraća na doradu i preradu. Više vremena se utroši popravljajući sve što je loše, nego što bi se potrošilo na isprobavanje i eksperimentisanje pre konačne odluke (htela bih samo da podsetim na fijasko koji se desio u Austriji, kad su spremili otvaranje bolnice, a bez radnika; pisala sam o tome, i bit je da nije Srbija mesto nelogičnosti, nego da se to dešava i drugima. Samo, njima ređe, a nama češće...).

To me sve podseti na silne zakone koje Skupština donese, pa treba prerada, podseti me na sve tendere, na sve muljaže do sad. Jer, najbolje je da se odradi što pre, nebitno kakav je kvalitet, daj šta daš, pa ćemo posle ispravljati. I onda, zar ljudi s pravom nisu skeptični? Dajte da se jednom već nešto uradi skroz valjano i da se i mi, skeptici, začudimo i počnemo da verujemo u čuda, koja su nekom stabilnijem društvu, sasvim uobičajena pojava.

Thursday, January 19, 2012

Dokle?

Možda ste primetili najezdu ljubičastih teladi u Srbiji.
Ako kojim slučajem niste, hiperlinkovano je gore.


Kad sam videla prvi put naslov, znatiželja je u meni proradila i morala sam da vidim koliko je to tele svojevrsni fenomen. Kako dođe, tako i prođe, moje oduševljenje je splasnulo jer je tele sive boje. Možda ljudi to ne žele da priznaju sebi, i zato ću ja umesto njih. TELE JE SIVE BOJE.
(moj tekst je jedne nijanse ljubičaste boje)
Link
Ubrzo je došla i sledeća vest, nešto kako je tele umiljato. Pitam ja Vas, a kako bi tele inače bilo? Zar nisu sva mladunčad takva? Ili barem dobra većina.
Posle su došli ljudi iz Kraft foods jer su čuli za čudo. Verovatno su pratili zvezdu na nebu do Milka teleta kao što su mudraci pratili do Isusa. Oduvek sam znala da ima nešto epsko u ovom narodu.
Da, gazdarica je još i izjavila da neće dati na klanje to tele. Kako divno, suza mi kanula. Od sreće, doduše, jer su shvatili da im ovako više vredi nego kao gulaš.
Međutim, radosti nikada kraja, pojavila se još jedno tele, isto LJUBIČASTO. Šta da kažem, zemlja je blagoslovena s dve Milke. Mašala!


Zašto uopšte pišem o ovome? Pravo pitanje je zašto novine toliko pažnje posvećuju tome.
Moram da priznam, Blic* me je razočarao mnogo. Ne znam tačno od kada je postao pravi medij neinformisanosti. U moru tračeva, afera, besmislenih naslova, tu i tamo se nađe neka prava vest. A to je postala prava retkost. Zabrinjava me što su to dnevne novine, među najtiražnijim, koje više ne služe da se građani informišu, nego da saznamo kome je sisa ispala na estradi, šta radi naš Nole u 3.14 ujutru, gde su telad sive boje, itd.

Znam da je panem et circenses duboko ukorenjen u našem društvu, ali upravo bi ti mediji trebalo da predstavljaju istinu, nešto što je svetlo u tami. Međutim, sa sadašnjom konstelacijom mas-medija i politike, teško je ostati nepristrasan. Ipak, to ne znači da ne treba da se trudi i stremi ka boljem. Iščekujem onaj dan kad će u Srbiji svetlost dana ugledati profesionalne dnevne novine, koje imaju školovane i oprobane novinare, koji će umeti da pojasne situaciju, i daju zaključak. A ne sestru šogora koja zna sva estradna imena.

*Da ne ispadne da je Blic jedini primer, ima ih još, ali su me ove novine najviše razočarala jer sam na njima odrasla.