Thursday, January 27, 2011

Do tad

Dragi čitaoci i čitačice ili čistačice i čistaoci (politička korektnost i emancipacija),

Otupela sam. Šteta što ne postoji glagol potupeti. Potupela sam. Eto, sad postoji.
Naime, moraću ozbiljnije da se pozabavim svojom akademskom karijerom, ne bi li jednog dana nešto ispalo od mene. Lažem. Akademska karijera mi i onako nije previše bitna.

Hoću da čitam. I da gledam filmove. Da posećujem predstave. Izložbe takođe. Hoću da radim sve ono što trenutno ne mogu jer sam u grču oko učenja i rokova.
Ono što je najbitnije, hoću da se izorganizujem. Da, organizacija. Red, rad i disciplina, a onda možda dođe i inspiracija za blog.

Volim da trabunjam, ali isto tako volim i da koristim kompleksne reči.

Do tad,

Vaša Naive

Sunday, January 23, 2011

Tok misli

Napolju se beli. Do te mere da zaslepljuje. Unutra je ponekad zagušljivo. Kad otvorim prozore, postane hladno.

Suva mi je koža. Ispucala. Kao i usne.

Fali mi lenčarenje kod kuće. Ležanje na krevetu koji nije kauč i koji ne škripi.

Domaći kolači i torte. Kao i hrana koju sam ne moraš da spremaš.

Metodičnost.

Organizovanost.

Urednost.

Rutina.

Nedostaje mi proleće. Nema ga više. Ljubitelj sam majici dugih rukava. Njih možeš bez ičega da nosiš lepim prolećnim ili jesenjim danima.

Želim da mi život bude pojednostavljen i ukrašen do te mere kao osnovnoškolski sastavi kao Proleće je došlo u moju ulicu, Zima je stigla u moj grad na leđima ledenog vetra itd. itd. itd.

Volim tirkiznu.

Imam zelenu hemijsku. Moram i ciklamu da uzmem. To jest, kupim, pošto se ništa ne dobija otkako smo utvrdili novac kao opšte sredstvo razmene. Ne mogu da verujem, bez problema sam reprodukovala jednu od tristo miliona definicije za ispit iz Političke ekonomije koji imam u utorak.

Izgubih mobilni. I sebe usput, u prokletom, žalosnom hedonizmu.

Fale mi ljudi.

Nadam se i ja njima.

23. januar, sredina januarskog ispitnog roka 2011. godine, u 16.39 kad bi trebalo da ponavljam sve naučeno, a ne da još uvek izučavam.

Saturday, January 8, 2011

Primavera

Nije ni tražio, a sve je dobio.
Nije ni znala, a sve je dala.

Gde ćeš većeg očaja, kad je moć ova benigna?
Sedi sama, s knjigama u rukama. Sedi sama sa suznim očima.
Izgubi sve.
Dade sve.
Evo joj glupe šizofrenije.
Dušu joj guši nespokoj, a u utrobi cveta novi plod.
Hoće da uguši glas, tišina joj mila. Tišine nema, pa na jastuku rida.

Samoća je spas. Otišla je u kupatilo na čas.
Brzo će ona da ućuti savest sad. Pogleda se u ogledalo pred pad.
To više nisam ja. Nema više kajanja.
Vreme je da padnem u san, beo k'o snežni dan.
Sad, laku noć, uzeh svu moć.

Žiletom preko vene, krv polako krene.
Išetala je ona sad.
Samo što on nije znao kad.
Njoj se osmeh vrati,
Vreme je da on malo pati.

Thursday, January 6, 2011

Amin!

Tata, šta je to bit Božića?
Ha, sine, neki ljudi misle da je bit Božića u tržišnoj-ekonomskoj eksploataciji, marketinškoj kompetenciji izražen kroz histeričnu kupovinu u lancima supermarketa. Vidiš, danas slavimo rođenje Isusa Krista. (Gitak tv, Božićni aid singl)

Ovih dana vlada kolektivno ludilo. Pardon, traje vreme božićnih i novogodišnjih praznika.
Ako bih rekla da je bit Božića provođenje vremena sa porodicom, to bi se moglo uzeti u obzir kao relativna tvrdnja. Da li je onda kupovina bit? Takođe relativno. Da li je zapravo srž svega ostala religija i samo rođenje Isusa? I previše relativno.

Postalo je pomalo žalosno čekati Božić. Jer, Isus svake godine umre, pa se opet rodi, i tako. Više ni Bogu nije interesantno. S druge strane, tu je uvek pritisak - te što bolju hranu spremiti, te srediti kuću, okititi jelku, okititi kuću, ako može, i psu isplesti džemper sa nekim snežnim trendi irvas motivom, pa onda pokloni za decu, muža, svekrvu, onog sestrića što viđamo kad izađe sa rehabilitacije, pa mu je potreban novac...

No, danas sam dočekala vrhunac ludosti. Mislim da se Pohvala ludosti ne može meriti sa ovim.
Naime, 6. januar je Badnje veče kod pravoslavnih hrišćana. Znači, ne samo kod Srba ili kod Rusa. Kod pravoslavnih vernika. Naravno, u ovoj izopačenoj državi biti pravoslavac znači biti Srbin, i po mogućnosti navijati za neki propali fudbalski klub svim srcem, i sve pisati ćirilicom apsolutno gramatički netačno, ali ћирилицом. Prva sam ta koja ne voli da tako bedno kategoriše ljude, ali sam večeras imala prilike prisustvovati nečemu krajnje žalosnom.
U centru grada su postavili binu sa natpisom Христос се роди! a ispred je bilo opšte narodno veselje sa pesmama koji ljudi zovu narodnim, a to su one iz predgrand ere. Naravno, da cela manifestacija bude na nivou, vatrometi i petarde na sve strane, a srpske zastave se vijore i ponosno nose kao Supermenov plašt.
Ono što je u celoj priči apsurdno jeste da je sve to upriličeno radi paljenja badnjaka. Samo, nekako, taj motiv se izgubio u dimu petardi i povicima narodnih masa.

Da se razumemo na kraju, nije da ja mrzim pravoslavce ili Srbe. Ne, ja samo mrzim bilo koji vid ekstremizma, pa makar to bio i Hindus, katolik, strejt, gej, Albanac, Hrvat, šišmiš, motorna testera i tako dalje.

Na kraju bih volela da završim sa jednom divnom definicijom sa Vukajlije.

Uživajte u praznicima!