Friday, December 9, 2011

Zastareo slučaj

Kao što sam već napomenula ranije, televizijski program ume da bude očajan. A meni dosadno, ne uči mi se, ne čita mi se, ne spava mi se, ne leži mi se, ne kontemplira mi se... Ma, shvatili ste, hoću da ubijam neurone gledajući nešto iole zanimljivo.
Posle par minuta proleti mi kroz glavu sledeća misao - hej, pa ja sam tada završila osnovnu i upisala srednju. Imala sam 15 godina, a sada već druga godina fakulteta. Ne znam gde je proletelo to vreme.

Kad sam prelistala sve kanale, krenula sam od nule. Stignem do VH1, kao, barem mogu da slušam muziku. Da vidim šta se daje, pogledam u desni gornji ugao - Final Countdown; Best 0f 2006.

Što me dovodi do sledećeg. U poslednje vreme imam običaj da pogledam stare albume. Duga i kratka kosa, debela i tanka odeća, glupe grimase i poneki iskreni osmeh. Baš mi paše da prelistavam te fotografije, setim se lepih momenata s dragim osobama. Ponekad žalim za prošlim periodom. A ponekad ne.

Poenta je da su te fotogrfije okidač mog pamćenja, i volela bih da napunim ogroman album njima. I, ovog momenta bi jedan prijatelj rekao da sam u potpunosti zaglavljena u prošlosti i da ne želim da prihvatim tehnologiju. Istina je da bih volela da jednog dana imam taj veliki album, starinskih korica, lepih požutelih listova, s fotografijama unutra, ispod kojih stoji tekst ispisan mojim rukopisom, eventualno malko još dekorisano. I da ga držim na polici, pa kad se zaželim, da sednem i krenem da lutam po putevima moje prošlosti. A i nekako, bolje je sesti s decom i listati prašnjav album, nego skrolovati slike na nekom mini uređaju.

Pa, eto, još samo da nađem album.

1 comment:

Anonymous said...

apsolutno te razumem. Pre neki dan sam imala slicno iskustvo.. Prisetila sam se nekih stvari od pre dve godine.. I nisam mogla da opisem koliko mi je to sve u tom momentu falilo. I sad kad se setim, fali mi opet.. ah..