Sunday, November 6, 2011

Prvi čas

Tog jutra je bilo mračno i kišovito. Čak i malo oblačno. Barem tako kaže gospođica Ilima.

Mama kaže da ona nije odavde. Ne liči na nas, nego na umorne ljude, one sa severa. Došla je ovde pre dvadesetak godina na godišnji odmor. I nikad se više nije vratila na sever. Mama često komentariše kako bi čovek pomislio da će umerena klima biti blagodetna njenom biću. Ali, ništa. Ona je i dalje imala ogromne podočnjake i izmoren pogled. Retko se osmehivala, a i kada bi nekome uputila, više je to bio kiseli kez.

Gospođica Ilima je živela u stanu iznad našeg, na poslednjem spratu naše zgrade. Volela je da svaki dan ima sveže cveće u svom stanu. Jednog sunačnog jutra smo je mama i ja srele na stepeništu. Osmehnula se i ljubazno upitala kako napredujem u školi. Uvek je bila ljubazna prema meni. Mama je uveliko počela da priča kako imam problema sa učenjem istorije, kako ona ne može da me opasulji i da je više vreme da odrastem i ostavim igračke za sobom. Gospođica Ilima je uzela moju mamu za ruku i rekla joj kako svakog dana posle škole mogu da odem kod nje gde će me ona dva sata podučavati istoriji. Prvi put sam videla da se mama unervozila još više nego inače u prisustvu gospođice. Samo je klimnula glavom na šta se gospođica Ilima osmehnula i pozdravila me.

Imala je određenu toplinu u tim tamnim očima. Tek sam prvi put videla da ima zelene tačkice u očima kad sam otišla na prvi čas. Gospođica Ilima je otvorila vrata i pozvala me unutra. Miris njenog parfema je bio primetan u stanu. Ćveće od jutros je već bilo u kristalnoj vazi na komodi. Na zidovima je imala pejzaže meni nepoznatih krajeva. Pretpostavila sam da je njena domovina, ali nisam smela da budem nepristojna i da je odmah to i upitam. Pokazala mi je stolicu koja je bila namenjena za mene, i otvorivši levo krilo prozora, naslonila se i započela priču.

Boja glasa joj je bila pitka. Pretpostavljala sam da nije mnogo stara gospođica Ilima jer joj glas još uvek zvučao čisto. Tiha je, što su mama i komšinice uvek mrzele kod nje, jer je izgledalo kao da bi promrljala nešto što one ne bi trebalo da čuju. Prvim rečenicama me je uvela u njen metod predavanja da bi zatim i otpočela priču. Dok je moja dečija narav nagonila me da lutam pogledom po stanu, zapazila sam brojne knjige. Neke naslove sam umela da pročitam, a neke sam samo preskočila. Izgleda da voli filozofiju. I istoriju, naravno. Pre nego što sam stigla da završim sve naslove, ona me prekine i reče da dođem sutra u isto vreme.

Vreme je prolazilo, a ja sam sve više i više volela da dolazim na časove gospođice Ilima. Uvek sam videla nešto što ranije nisam zapazila u njenom stanu, i ti časovi su bili svojevrsni lov za mene. Gospođica Ilima je svaki dan ponavljala postupak s prozorom.

Sledećeg dana me je sačekao čaj od šipka. I zatvoren prozor. Kako je gospođica Ilima rekla, tog dana je bilo mračno i kišovito, čak i malo oblačno. A vlaga šteti drvenariji.

1 comment:

Nada_je_uvek_ljubicaste_boje said...

Mnogo mi se dopada tekst,zaista.Mnogo.