Sunday, November 6, 2011

Mini 1 & 2

Kažu da ljubimci liče na gazdu. Imam kornjaču i jednog mešanca.

Kornjačicu sam dobila kao poklon od odeljenja za 18. rođendan. Nazvala sam ga Tortinat. Zbog čega? Tortilja, torta... Ne znam, jednostavno, zvuči dovoljno besmisleno za mog malenog ljubimca. Mama me je zamolila da ga preimenujem u nešto što može da zapamti i uža i šira porodica, pa sam ga od milja prozvala Tortić.

Uglavnom, Tortić je šumska kornjača, jer su mi barske izrazito ružne i ljigave. Dobila sam ga sa dubokom crvenom plastičnom posudicom za vodu i akvarijumom punom pilotine. Prvo čega se sećam da sam mu nasekla šargarepe i pokušala da mu utrpam u usta, jer sam pomislila da bi uginuo. Opirao se.
Sledeća sećanja su mi uglavnom vezana za njegovo upadanje u posudicu sa vodom. Naime, lutajući beznadežno po tom malenom akvarijumu, on je jedino rešenje video u brčkanju u vodi, ali to nikad uspešno nije bilo izvršeno, jer bi uvek upao u vodu i tako se zaglavio. Na svu sreću, vrlo brzo bih spazila njegove egzibicije i izvadila ga, ali on bi tvrdoglavo nastavio da to radi.

Kad bih ga uzela u ruke, jer ljubimac služi da se maziš s njim, on se opet opirao, uvlačeći glavu unutra, grebući me i odbijajući ikakav kontakt s jednom toplokrvnom životinjom. Ponekad bih ga oprala, kad bi se usvinjio, i onda se kompletno uvukao unutar oklopa, dok se situacija nije smirila, odnosno dok ga nisam prebrisala i vratila u akvarijum.

Kako je dolazilo proleće i leto, iznosila sam ga u dvorište. Za divno čudo, on brzo ide. Doduše, izgleda kao oklopni tenk, ali brz oklopni tenk. Čim bi osetio opasnost, odmah bi se uvukao u oklop. Kako vreme postaje hladnije, on se sve više zakopava u zemlju, toliko da ga ne mogu ponekad izvaditi osim ako ne iskopam malo oko njega.
Inače, on stane na dlan. I, sad, kad dođe ovo hladnije vreme, on se zavuče ispod pilotine, da ga niko ne vidi, i još se zavuče ispod posudice za hranu, da apsolutno bude neprimetan i da uživa u svom miru.

Neretko se zabrinem za njega, pa proverim da li još diše. Za sad je sve u redu.

Drugi ljubimac je kuče koje je došlo nenadano našoj keruši prošle godine. Kada sam ih videla, pošto su u pitanju mužijak i ženka, zgadila sam se, jer su odvratno izgledali. Onako, mali, beli, slepi. Meni grozni. Kako sam pošla na fakultet, pa ređe dolazila kući, do sledeće posete su već dobili neki izgled. Odmah sam zavolela muškog, jer je izgledao kao polarni medved. Bio je debeljuca, u stopu je pratio svoju majku, gurao je sestru s puta, jednostavno, bio je zloća. S obzirom da je sve i svašta jeo, sasvim logično se učinilo da mu nadenem ime Bili boj, kao iz crtanog Droopy, gde je Southern Wolf dobio na vratima jednu ovčicu koja je jela sve, čak i Mesec.

Ubrzo sam shvatila da je u pitanju jedno umiljato stvorenje. Koje je takođe i tromo. Vremenom sam sve više vremena provodila mazeći ga, a on je počeo da prede kao mačka. Sad je došao do stadijuma kada je toliko u stanju da se veže za jednu osobu da cvili, skače u neverici, i upozorava sve da ta osoba stiže. Najiskrenije mi se on uvek obraduje.
U međuvremenu je postao i vrlo proračunat, pa zna da lepim ponašanjem može toliko toga da dobije. Postao je mali manipulator. Kad sedne, namesti prednje noge, i gledala me onim braon očima, jednostavno, ne mogu da odolim, nego mu uvek bacim parče hrane koju jedem.
Bili boj je ujedno i mamina maza, i teško mu pada bilo kakvo odvajanje od nje. Maza.

Malopre sam ga dozvala unutra, i on je dojurio brzinom svetlosti, bacio se na leđa, a pre toga me pogledao značajno, saopštavajući da je vreme da ga mazim. I mazila sam manipulatora.


Možda ovaj post uopšte nema smisla, a možda i ima. Ipak, ljubimci liče na gazde, ne?


No comments: