Saturday, November 26, 2011

Kasna motrenja

Veoma kratko bih razmotrila dva problema.

Prvi se odnosi na nešto što pogađa samo mene, kako mi se čini.
Naime, nikada nisam umela da se organizujem. Ako tome još dodam i prokrastinaciju, učenje u sitne sate u sveopštoj panici... Ponekad se zapitam da li posedujem toliku moć pamćenja ili jednostavno imam sreće. Sve mi se više čini da treba da napravim omaž inteligenciji iz jednog prostog razloga - ići na sreću kod mene znači da će se desiti sve suprotno. Što je, naravno, poražavajuće. I drugi misle da imam izuzetno bujnu maštu. Volela bih da zaista imam tako bujnu maštu.

Nego, da ne skrećem previše s teme - o čemu se radi? Počela sam da se organizujem. Teško, mučim se, ali koliko-toliko uspevam. Nekad više, nekad manje, bitno je da ne odustajem.
Međutim, jedna od privilegija studiranja na ovom fakultetu jeste pojam nestalnosti. Jer, zašto bi jedan datum unapred određen ostao nedodirnut? Super je što mi kolokvijumska nedelja traje mesec i po dana. To je odlično, uopšte nisam pod stresom, uopšte nemam obavezu da idem na predavanja i vežbe, pa mogu na miru da učim i, najbolje od svega, uopšte nemam grižu savest kad poželim da izađem iz stana da se prošetam.

Planirala sam da što pre završim s kolokvijumima, i imala sam dobre šanse, sve se savršeno poređalo. Onda su promenili jedan termin. Evo mene i olovka u ruci, prepravljam raniji plan. Zatim su pomerili još jedan. I sasvim simptomatski sam promenila odlazak kući za neki drugi vikend. Da bi posle pomerili još jedan kolokvijum, što mi je pomerilo onaj prethodni pomereni, da bih se odlučila da napravim kompletno novi plan, jer raznorazne boje hemijske olovke s legendom u dnu više ne pomažu.

Propustila sam jedan seminar jer sam mislila da imam kolokvijum 19. novembra. Nažalost, nije bio. Prošle godine sam odložila jedan seminar, jer su mi pomerili kolokvijum izvan kolokvijumske nedelje. I ove godine sam to uradila, dva puta. Uglavnom, moje pitanje je - kako drugima uspeva?

Vidim prijatelje koji putuju, idu na konferencije, seminare, treninge, a ja gledam u slike. Kao tužno kuče. E, pa, dosta mi je toga! Ali, pitanje se odmah nameće - kako rešiti problem?

Postoje dve solucije, po mom skromnom mišljenju. Prva, veoma rizična, jeste da propustim kolokvijume i odem na sve seminare koji me interesuju. Zbog čega je rizična kad postoji popravni kolokvijum? O, pa, neki profesori ne dopuštaju da prvi izlazak na kolokvijum bude popravni. A bez položenog kolokvijuma nema izlaska na ispit. Što znači da je to već minus određenog broja ESPB, a to dovodi do samofinansiranja. I to u mnogo otežava život studenta, prvenstveno finansijski.

A druga solucija jeste da nađem nekog super kvalitetnog vrača da mi unapred kaže kad će se koji kolokvijum pomeriti da mogu da idem na seminare, pošto je to stalna komponenta, za razliku od kolokvijuma. Ako uspem da ga nađem i ako mi bude sve pogodio kako treba da bude, jedan post ću da mu posvetim, uz dodatak njegovog broja. Znate, oni su danas moderni.


Druga priča je vezana za rođendane. Pojavom socijalnih mreža se pojavila i pojava licemerno čestitanja. Naime, ne mora da me ta osoba posebno ceni i voli, ali čestitka je uvek tu na rođendan. Što je malo naporno, pošto vas naprosto tera da se zapitate zbog čega još uvek imate tu osobu u prijateljima. Ili je pratite, da ne diskriminišem socijalne mreže, barem ne previše.
Da li je sasvim u redu da jedna osoba dobije preko 200 poruka sa sadržajem kakvi pesnici mogu samo da sanjaju? Da li su to iskrene želje ili samo robovanje trendu?

Ono što me više opterećuje jeste sam sadržaj. Srećan rođendan i smajli su postali tako uobičajeni, da svi pomalo težimo da našu poruku učinimo što originalnijom. Nažalost, u tom moru genijalnosti, desi se da neko i promaši, pa čestitajući vama rođendan postane ceo mali roman o vašem upoznavanju, koliko značite, da ostanete takvi kakvi jeste, ludi ili luckasti, vaš izbor. Naravno, sve uz obilje smajlija, srca, zvezda, talasa, i ostalih, meni nepoznatih, znakova.

Na kraju ja ispadam kreten kad najbližima čestitam sa srećan rođendan je kao da se ne trudim dovoljno, da mi nije stalo. Ali, šta više da poželim? Zar to nije samo po sebi dovoljno? Ako je iskreno, to je i više nego dovoljno, jer su takve želje danas retkost.

Tako da, sledeći put kad vam čestitam rođendan, samo se setite da vas cenim i volim više nego gomila prijatelja.


Thursday, November 17, 2011

Počelo je, počelo!

Iskreno, nisam sigurna koji je najprigodniji znak. Da li je tačka, upitnik ili uzvičnik?

Pokušaću sva tri aspekta da vidim. Pre toga, htela bih da podsetim drage i verne pratioce bloga, i vatrene pristalice antiizborne kampanje da je ovo drugi post posvećen suštini demokratije.

Pa, da počnemo.

Počelo je, počelo.

Bezlično. Informativno. Možda i najbliže i najtačnije određenje.

U poslednje vreme se periodično pojavljuju članci u novinama koji govore o mogućoj apstinenciji na izborima. Neki se vatreno zalažu za bele listiće, dok drugi napominju da bi to moglo da bude još gore nego bilo kakva koalicija.
Ono što je zanimljivo jeste da trend izlaska na izbore drastično opada u zapadnim liberalnim demokratijama. Sad, zbog čega je to zanimljivo?
Ako bismo uzeli u obzir da je Srbija zemlja zamrznutog posttotalitarizma, znači nema baš nekih korenitih promena i poboljšanja, onda je sasvim logično da se slede koraci uzora, a u ovom slučaju, to su baš te zapadne liberalne demokratije.
Iskreno, pravo glasa više nije toliko popularno niti daleko običnom čoveku kao što je to bilo devedesetih. Nema postoji kultura glasanja, nije imala vremena da se obrazuje. Bolje je ostati kod kuće i krkati prase s ruskom salatom nego nedeljom izlaziti do mesne zajednice da bi se izvršila građanska dužnost. S druge strane, određeni ljudi su razočarani što nemaju pravu alternativu na izborima, nego uvek moraju da se vode logikom manje od dva zla.

Zato je tačka i toliko pogodna za većinu jer se samo obaveštava da je predsednički mandat od četiri godine na isteku i da će uskoro početi najnemilosrdnije kampanje koje uvek s ogromnim zadovoljstvom finansiramo. Ništa više.

Počelo je, počelo?

Nema baš jasnih naznaka da je prava kampanja u toku. Onako, tu i tamo se provuku plakati određenih ličnosti, poneki zajedljivi komentar i potpisivanje ugovora i obilaska gradilišta. Desničarske stranke se uglavnom drže plakata i zajedljivih komentara dok stranka centra, pardon, liberalnog usmerenja više se drži ugovora i gradilišta.

Ne dajte se zavarati. Svi su oni veoma revnosni u svom poslu. Dok mi sad sedimo i razmišljamo o Hegelu ili monociklu, partijske mašinerije su uveliko podmazane i rade sto na sat. Ankete, sigurni glasovi, kampanje u mesnim zajednicama i ponekad i prikrivena demagogija. Plakati, slogani, partijski programi.
A mi razmišljamo o monociklu. Ponekad neki plakat i komentar nabaci osmeh ili rezultira kolutanje očima i navede nas na pomisao da je preizborna trka počela. Na svu sreću, uvek se nešto interesantnije desi, pa se misli brzo prešaltuju.

Počelo je, počelo!

Eksplozivno! Ekstatično! Energično!
Ovo uzubuđenje može biti značajno samo za političke analitičare i novine. Političke analitičare zbog činjenice da će konačno imati posao, a novine jer žude za senzacijom. A gde ćeš bolje nego od uglađenog pljuvanja suparnika po televizijskim programima ili vucaranje po novinama?
Moje omiljeno jeste prikriveno ponižavanje protivnika. Jer, njihov program je besmislen, nemoguć za ostvarenje, a naš, koji je u principu isti, ali se pravimo da nije, jer skroz drugačiji i mi nudimo alternativu. Što uopšte nije očigledno, naravno.

Ipak, koji je onda interpunkcijski znak najprimereniji? Rekla bih da to zavisi od vašeg ličnog afiniteta, kao i interesovanja. Biram uzvičnik jer sam samu sebe zadužila za antikampanju, pa sam stoga i dužna da pratim sve lepote izborne groznice da bih što vernije prenela poruku. Što se tiče detaljnijeg opisa pojedinih stranaka, kako se kampanja bude zahuhtavala, tako ću i ja. Osim ako ne završim u pritvoru, pošto sloboda mišljenja i izražavanja i nije tako cenjena. Znate, demokratija i to.

Jednostavno, kako se bude bližila kampanja, tako će i ludilo postajati sve jače. Na kraju, kaže se u ljubavi je sve dozvoljeno. Sudeći po svemu, mora mnogo da nas vole.

Sunday, November 6, 2011

Prvi čas

Tog jutra je bilo mračno i kišovito. Čak i malo oblačno. Barem tako kaže gospođica Ilima.

Mama kaže da ona nije odavde. Ne liči na nas, nego na umorne ljude, one sa severa. Došla je ovde pre dvadesetak godina na godišnji odmor. I nikad se više nije vratila na sever. Mama često komentariše kako bi čovek pomislio da će umerena klima biti blagodetna njenom biću. Ali, ništa. Ona je i dalje imala ogromne podočnjake i izmoren pogled. Retko se osmehivala, a i kada bi nekome uputila, više je to bio kiseli kez.

Gospođica Ilima je živela u stanu iznad našeg, na poslednjem spratu naše zgrade. Volela je da svaki dan ima sveže cveće u svom stanu. Jednog sunačnog jutra smo je mama i ja srele na stepeništu. Osmehnula se i ljubazno upitala kako napredujem u školi. Uvek je bila ljubazna prema meni. Mama je uveliko počela da priča kako imam problema sa učenjem istorije, kako ona ne može da me opasulji i da je više vreme da odrastem i ostavim igračke za sobom. Gospođica Ilima je uzela moju mamu za ruku i rekla joj kako svakog dana posle škole mogu da odem kod nje gde će me ona dva sata podučavati istoriji. Prvi put sam videla da se mama unervozila još više nego inače u prisustvu gospođice. Samo je klimnula glavom na šta se gospođica Ilima osmehnula i pozdravila me.

Imala je određenu toplinu u tim tamnim očima. Tek sam prvi put videla da ima zelene tačkice u očima kad sam otišla na prvi čas. Gospođica Ilima je otvorila vrata i pozvala me unutra. Miris njenog parfema je bio primetan u stanu. Ćveće od jutros je već bilo u kristalnoj vazi na komodi. Na zidovima je imala pejzaže meni nepoznatih krajeva. Pretpostavila sam da je njena domovina, ali nisam smela da budem nepristojna i da je odmah to i upitam. Pokazala mi je stolicu koja je bila namenjena za mene, i otvorivši levo krilo prozora, naslonila se i započela priču.

Boja glasa joj je bila pitka. Pretpostavljala sam da nije mnogo stara gospođica Ilima jer joj glas još uvek zvučao čisto. Tiha je, što su mama i komšinice uvek mrzele kod nje, jer je izgledalo kao da bi promrljala nešto što one ne bi trebalo da čuju. Prvim rečenicama me je uvela u njen metod predavanja da bi zatim i otpočela priču. Dok je moja dečija narav nagonila me da lutam pogledom po stanu, zapazila sam brojne knjige. Neke naslove sam umela da pročitam, a neke sam samo preskočila. Izgleda da voli filozofiju. I istoriju, naravno. Pre nego što sam stigla da završim sve naslove, ona me prekine i reče da dođem sutra u isto vreme.

Vreme je prolazilo, a ja sam sve više i više volela da dolazim na časove gospođice Ilima. Uvek sam videla nešto što ranije nisam zapazila u njenom stanu, i ti časovi su bili svojevrsni lov za mene. Gospođica Ilima je svaki dan ponavljala postupak s prozorom.

Sledećeg dana me je sačekao čaj od šipka. I zatvoren prozor. Kako je gospođica Ilima rekla, tog dana je bilo mračno i kišovito, čak i malo oblačno. A vlaga šteti drvenariji.

Mini 1 & 2

Kažu da ljubimci liče na gazdu. Imam kornjaču i jednog mešanca.

Kornjačicu sam dobila kao poklon od odeljenja za 18. rođendan. Nazvala sam ga Tortinat. Zbog čega? Tortilja, torta... Ne znam, jednostavno, zvuči dovoljno besmisleno za mog malenog ljubimca. Mama me je zamolila da ga preimenujem u nešto što može da zapamti i uža i šira porodica, pa sam ga od milja prozvala Tortić.

Uglavnom, Tortić je šumska kornjača, jer su mi barske izrazito ružne i ljigave. Dobila sam ga sa dubokom crvenom plastičnom posudicom za vodu i akvarijumom punom pilotine. Prvo čega se sećam da sam mu nasekla šargarepe i pokušala da mu utrpam u usta, jer sam pomislila da bi uginuo. Opirao se.
Sledeća sećanja su mi uglavnom vezana za njegovo upadanje u posudicu sa vodom. Naime, lutajući beznadežno po tom malenom akvarijumu, on je jedino rešenje video u brčkanju u vodi, ali to nikad uspešno nije bilo izvršeno, jer bi uvek upao u vodu i tako se zaglavio. Na svu sreću, vrlo brzo bih spazila njegove egzibicije i izvadila ga, ali on bi tvrdoglavo nastavio da to radi.

Kad bih ga uzela u ruke, jer ljubimac služi da se maziš s njim, on se opet opirao, uvlačeći glavu unutra, grebući me i odbijajući ikakav kontakt s jednom toplokrvnom životinjom. Ponekad bih ga oprala, kad bi se usvinjio, i onda se kompletno uvukao unutar oklopa, dok se situacija nije smirila, odnosno dok ga nisam prebrisala i vratila u akvarijum.

Kako je dolazilo proleće i leto, iznosila sam ga u dvorište. Za divno čudo, on brzo ide. Doduše, izgleda kao oklopni tenk, ali brz oklopni tenk. Čim bi osetio opasnost, odmah bi se uvukao u oklop. Kako vreme postaje hladnije, on se sve više zakopava u zemlju, toliko da ga ne mogu ponekad izvaditi osim ako ne iskopam malo oko njega.
Inače, on stane na dlan. I, sad, kad dođe ovo hladnije vreme, on se zavuče ispod pilotine, da ga niko ne vidi, i još se zavuče ispod posudice za hranu, da apsolutno bude neprimetan i da uživa u svom miru.

Neretko se zabrinem za njega, pa proverim da li još diše. Za sad je sve u redu.

Drugi ljubimac je kuče koje je došlo nenadano našoj keruši prošle godine. Kada sam ih videla, pošto su u pitanju mužijak i ženka, zgadila sam se, jer su odvratno izgledali. Onako, mali, beli, slepi. Meni grozni. Kako sam pošla na fakultet, pa ređe dolazila kući, do sledeće posete su već dobili neki izgled. Odmah sam zavolela muškog, jer je izgledao kao polarni medved. Bio je debeljuca, u stopu je pratio svoju majku, gurao je sestru s puta, jednostavno, bio je zloća. S obzirom da je sve i svašta jeo, sasvim logično se učinilo da mu nadenem ime Bili boj, kao iz crtanog Droopy, gde je Southern Wolf dobio na vratima jednu ovčicu koja je jela sve, čak i Mesec.

Ubrzo sam shvatila da je u pitanju jedno umiljato stvorenje. Koje je takođe i tromo. Vremenom sam sve više vremena provodila mazeći ga, a on je počeo da prede kao mačka. Sad je došao do stadijuma kada je toliko u stanju da se veže za jednu osobu da cvili, skače u neverici, i upozorava sve da ta osoba stiže. Najiskrenije mi se on uvek obraduje.
U međuvremenu je postao i vrlo proračunat, pa zna da lepim ponašanjem može toliko toga da dobije. Postao je mali manipulator. Kad sedne, namesti prednje noge, i gledala me onim braon očima, jednostavno, ne mogu da odolim, nego mu uvek bacim parče hrane koju jedem.
Bili boj je ujedno i mamina maza, i teško mu pada bilo kakvo odvajanje od nje. Maza.

Malopre sam ga dozvala unutra, i on je dojurio brzinom svetlosti, bacio se na leđa, a pre toga me pogledao značajno, saopštavajući da je vreme da ga mazim. I mazila sam manipulatora.


Možda ovaj post uopšte nema smisla, a možda i ima. Ipak, ljubimci liče na gazde, ne?