Wednesday, October 26, 2011

Oktobarsko ludilo

Nekako se nametnuo i taj nesrećni oktobar koji je znači odlazak od kuće posle nekoliko meseci užitka kod kuće. A šta je to zapravo značilo? Selidba u novi stan, prilagođavanje, opet kuvanje, upravljanjem budžetom, čišćenje. Uh, baš sam rekla prijateljici da je situacija istovetna kao i prve godine. A ja najviše mrzim uvode.

Uglavnom, nekako je sve to krenulo, doduše, kilavo. Prvo što sam značajno uspela jeste da sam se prehladila. Sad, prehlada, i nije nešto strašno. Međutim, kad ste sami i nemate snage da odete da kupite nešto da jede, pa tri dana preživate špagete, e to je strašno. U tim grozomornim trenucima sam shvatila kako je bitno imati nekoga. Bilo to roditelj, prijatelj, partner, pas, afričke ljubičice - nije bitno, samo da niste sami.

To je prva poruka oktobra. Ne zanemarujte one koji vam prave društvo, i nikako ne potcenjujte.

Dalje, kako sam se malo oporavila, je li, mogla sam se vratiti u neudobni amifiteatar. Pre nego što sam i trepnula, već je došlo do velikog protesta. Učestvovala sam. Da li iz konformistčkih ili istinskih pobuda, ne znam. U međuvremenu sam pokupila situaciju, shvatila kako stoji kompletno stanje na Univerzitetu, kako su organizacije postavljenje i kako se sve odvija. Ponekad mislim da je prava stvar da se konačno svi pokrenemo, i krenemo tako da protestujemo, jer, verujte mi, kada ljudi izlaze na ulicu i aplaudiraju vam, pokazuju palac na gore, i bodre vas, tada znam da nismo sami u ovoj borbi, znam da je svima već dosta. Samo da se još svi i pokrenemo.
Za sve koji se pitaju kakav je osećaj učestvovati u protestu - ekstatičan i energičan.

Drugo što sam naučila jeste da ima ljudi kojima je dojadilo sve, samo je pitanje vremena.

Ono što je eskaliralo jeste novinarska neetičnost. Naime, prethodnih dana sam mogla da čitam o tome kako je određeni ministar izvređao jednu glumicu. Vest je bila sirova i nekako mi se učinilo da ne izgleda kao nešto realno. Što se kasnije i utvrdilo, jer je vest potekla od najžuće štampe na ovim prostorima. Jedino što je zabrinjavajuće jeste kako su ostale novine i organizacije civilnog društva preuzele tu vest kao nešto sasvim legitimno, ne proverivši istinost.
Naravno, to nije usamljeni primer. Recimo, otvorite novine i čitate kako tamo neki studenti protestuju u prestonici, svi bi na budžet. Ako nemate dete koje se školuje na tom Univerzitetu, verovatno ćete ih nazvati neradnicima ne trepnuvši. Nemate potrebne informacije, a pravo pitanje je i odakle dobiti iste. Sad sve što znamo o blokadi Filološkog fakulteta u Beogradu jeste da su to neomarksisti i anarhosindikalisti. Da li je to istina ili manipulacija rektora, ostaje na nama da saznamo. A s obzirom da su skoro sve novine izgubile prekopotrebnu objektivnost, onda jedino možemo da se oslonimo na intuciju i priče iz prve ruke. Složićete se da je to malo.

Treća značajna tačka oktobra jeste da treba veoma pažljivo da čitamo novine. Ili da čitamo između redova.

Kraj oktobra je, nažalost, sačekala i jedna smrt. Jedna devojka, godinu dana mlađa sugrađanka koju sam indirektno poznavala je poginula u saobraćajnoj nesreći.
Setila sam se kako je sredinom septembra poginuo bratovljev drug. To dete je imala jedva četrnaest godina. Šta je život? Šta je on znao o tome? Šta je ova devojka znala?

Znam da smo svi različiti i svima su nam drugačije životi isplanirani. Ali šta je dvadeset godina?
Pre mesec dana sam ležala kod kuće. Zapravo sam pokušala da zaspim, ali nisam mogla. Nešto mi je pritiskalo grudni koš i otežano sam disala. Tresla sam se.
Prethodnih nekoliko meseci sam imala nerešenih situacija na svim mogućim područjima. I valjda sam previše sve k srcu primala, da sam te noći imala napad anksioznosti.
Da li to vredi mog zdravlja?

Retrospektivno govoreći, ne. Pre neki dan sam bila na kolaču. Previše sam ga platila, ali, bitan je onaj razgovorom sa prijateljicom koju nisam videla godinu dana dok smo jeli kolače. I bilo mi je super. Toliko super, da bih svaki dan to uradila.
Juče nisam otišla na predavanje, nego kod prijateljice, da skuvam raviole, pa da posle idemo na pijacu. Opet bih to uradila.
I sad znam šta je dvadeset godina. To znači da ja sama mogu da organizujem prioritete, jer, nikad ne znaš kad ti je poslednji dan. A složićemo se da ima stvari koje su uzbudljivije od međunarodnog prava.

Poenta je da treba da naučim da uživam u mali stvarima, jer jebeš ti taj život kad je takav nikakav. A i vama preporučujem isto.


Na kraju, ove četiri priče oktobra i nemaju neku umetničku vrednost. To su samo neka uputstva koja sam ja složila sebi za ubuduće, ali rekoh da podelim, ko zna kad će to biti potrebno.

Ovog vikenda ću da ukrašavam bundeve, kao prava paganka, i da pravim kolače s bundevom i jabukama u okrilju porodice. Šta ćete vi?

2 comments:

Iya said...

super :) i ja sam smislila sebi svasta, sto takodje iskljucuje medjunarodno pravo, a nema bas ni puno kuvanja :)

Clarice said...

zanimljivo kako kraj oktobra slično utiče na sve nas... drago mi je što nisam sama :)