Thursday, June 2, 2011

Protesni skup podrške zemljoradnicima. Pravda za zemljoradnike!

DOKLE VIŠE?!

Budim se svaki dan u 6 ujutru. Dan je poprilično rutinski. Uvek imam problema. I uvek se žalim. I uvek mislim da sam ja u pravu. I uvek sebično sebe opravdavam.

Zemljoradnici štrajkuju. Pardon, blokirali su puteve, pošto oni nisu toliko fancy da mogu da uhvate korak sa sindikatima, pa da štrajkuju, nego, protestuju.

Potičem iz Vojvodine. Mama mi je sa sela.
Njeni roditeji su onda seljaci. Tupavi, glupavi, ljudi prostog duha koji cio dan rade štogod, ali to zato što nisu učili škule.
Njen brat je ostao na selu. Onda bolje rečeno, zaostao.
Moj brat će da upiše srednju poljoprivrednu školu. Jer nema prosek, a i zna da vozi traktor.

Ovo što sam napisala je samo delić onoga što većina ljudi misle.

Deda nije otišao na fakultet, jer je najstariji sin i njemu ostaje gazdinstvo. Baka je završila četiri razreda osnovne škole, ali je pismenija i načitanija od velike većine današnjih školovanih ljudi. Oni žive na selu i prostog su duha jer posle celodnevnog rada, njima nije potreban Šopenhauer, kvanitativna teorija ili Dostojevski, nego san. Ponekad tamburaši.
Mamin brat je ostao na selu jer je jedini muški potomak dede, a to izgrađeno gazdinstvo treba neko da nasledi. Zahvaljujući svojoj upornost i odanosti oranici, izgradio je farmu za uzgoj svinja; postoje samo 3 takve na svetu.
Brat je odlučio da upiše tu srednju školu pošto ujak nema dece, a ima gazdinstvo. Još su se i afiniteti poklopili, kud ćeš bolje?

Oni nisu seljaci. Ponašaju se kao gospoda i dame. Imaju osnovnu kulturu, za razliku od mnogih urbanih gradskih faca. Što bi se dalo reći, postoji seljak i seljačina. I Velja.

Ono što me najviše boli ovih dana jeste taj protest. Seljak cele godine radi za neku minimalnu naknadu. Nema više odakle da crpi. Velike su njive, velika su gazdinstva. Država mu daje na kašičicu sve. Kaže, ne može, treba i drugima.

Iskreno, ne vidim gde je drugima to otišlo. Jedino što znam da može biti drugo jeste nestašica mleka. Sirota država, pa ne može ona sama sa monopolom. Znači, nije tamo otišlo.
Sad kažu, moraju da uvoze meso. Neću više da vidim crno na belo kako će stočarstvo da subvencionišu. Hoću da vidim stočare koji će da kažu da je njima otišlo. I da je to sada perspektivna grana. U suprotnom, moraćemo neku drugu granu da smislimo. Čini mi se da nestaje ribe... Ako ćemo da slavimo slave grada, brzo-bolje subvencionisati ribolov. Al' takim.

Ali, pošto volimo da idemo iz krajnosti u krajnost, održava se četvrti protest protiv noćne prohibicije. Iskreno, nemam razumevanja za to. Imam samo sažaljenje za te ljude.


Ne znam šta nije u redu sa nama. Zašto se toliko oseća paternalistički duh? Pobogu, nismo ovčice. A čak i da jesmo, onda ćemo da čekamo Isusa, a ne tu neke samoproklamovane mesije. Imam osećaj kao da je ovo neka mentalna ustanova, gde su mi, građani, koji dajemo legitimitet, samim time vlast vladajućoj eliti, mentalni bolesnici, a ta elita, koja uživa našu bezuslovnu podršku, jer za gore znamo, a bolje ne, nam svaki dan gurne oronuli žele za ručak. I tako svaki bogovetni dan.
I prošli put sam se pitala dokle više. I ovaj. I, nažalost, ali iskustvo kaže da ću se opet pitati.
Jer, svaki protest je unapred osuđen na propast, jer smo mi, ljudi, jedna sebična stvorenja, koji gledamo svoja posla (barem smo svi jednom liberalni) i žalimo se što nam tamo neki seljaci preprečuju put, jer ne možemo da kupimo hleb, pa da idemo kući na ručak posle osmočasovnog radnog dana.


2 comments:

Beba Mclarnon said...

Kakvo osvezenje citati vas blog a posebno ovaj post... divno ...

Ivana said...

Drago mi je.