Thursday, June 30, 2011

Idle

Neko me jednom pitao zbog čega trabunjanja velikog propaliteta.
Evo, odgovor za sva vremena je ovaj post.

Naime, studiram. I imam još tri ispita do kraja prve godine. Prvo se ljudi začude kada kažem da sam prijavila dva za jul. Na većini fakulteta ne postoji julski ispitni rok, pa to izgleda poprilično čudno. Ne bih znala zašto, to je kao septembarski ispitni rok na ostalim fakultetima, samo ranije.
Najgore je što obično nikome ni ne kažem da mi je jedan ispit ostao za prvi jesenjski rok. Verovatno bi me satanizovali.

Sledeća bitna stavka jeste da je moj fakultet baš lagan, lakši od Pravnog i Medicinskog, pa je dosta čudno što nemam ni jednu desetku. No, imam jednu. Iz engleskog. Ali, kao i da je nemam. Mogu imati još jednu, iz osnova prava. Ali, s obzirom na podršku koju dobijam zbog ocena, možda to bude devet. Kao i većina mojih ocena. Na kraju ću imati prosek oko 8.5 +/-. Verovatno neću biti na budžetu. Kao što ni sada nisam.

Na kraju, ono što je najbitnije jeste da imam loše predispitne. Očigledno da sam lenja i ne radim dovoljno, pa je zato i tako slab rezultat. Kolokvijumi uglavnom nose 20-30% ocene. Ostalo čine vežbe sa mini testovima, aktivnošću u gladijatorskoj areni na vežbama i eseji. Moguće je da sam samo glupa. Nekako sam i voljna da se time zadovoljim.

No, to nije najgore. Ništa nije gore nego kada čujem kako ljudi putuju na seminare i kako su aktivni u nekim organizacijama, a ja zbog neorganizovanosti fakulteta u kolokvijumskoj nedelji ne mogu da idem na seminar koji čekam godinu dana. Verovatno neću moći ni na sledeći. Neaktivna sam, ništa me ne zanima. Tako je!

I, poređenje s drugim studentima. Ih, zaista mi dosta toga. Kako se neke stvari ne mogu shvatiti? Svi fakulteti su različiti. I tamo rade različiti profesori. Koji različito predaju i različito traže. I imaju različite kriterijume za različite ljude. Kao što i njihovi različiti asistenti različito rade. Na kraju, svi ljudi su različiti. Nemaju svi iste prilike za učenje, stanovanje, prevoz, hranu i tako dalje.
Volela bih da me svi lepo ostave na miru. Zaista, samo toliko. Zar nije bitno da studiram ono što mi se sviđa?

Pokušavam da ubedim da prosek i znanje ne moraju biti povezani. Ne znam zašto se uopšte trudim.

Eto, samo sam htela da napomenem koliko sam razočaranje u svačijem životu i crna mrlja na njihovim savršenim pričama. Umorila sam se tog licemerja.

4 comments:

Anonymous said...

hah...tako lici na mene...dok sam studirala:)))

Ivana said...

Velika uteha je ako si završila studiranje. ;)

Nada_je_uvek_ljubicaste_boje said...

Veoma interesantno...u jednom,tj nekoliko trenutaka mi se cinilo da se samo ja osecam tako na ovom svetu,da sam ja jedini idiot koji zna da moze bolje,ali ga eto,jednostavno mrzi da uci i nema volje,a onda citam ovo(btw blog sam onako random nasla)i shvatim da nisam jedina kojoj se takve misli motaju po glavi...i eto,reci cu sada da mi se cini da je to samo propratni simptom drugog semestra prve godine na bilo kom fakultetu...i to mozda kod nas,malo cudnijih ljudi(i mnogo lenjih) :)

Ivana said...

U mojoj skromnoj proceni, čini mi se da je to prva godina lenjih ljudi. Kasnije shvatimo (nadam se) da možda treba pogurati, jer boli što ne pružamo maksimum, a možemo.